Pratite nas

IZVJEŠTAJ O SMRTI GENERALA LUBURIĆA – DRINJANINA

Objavljeno

na


(Ovo je naslov pisma kojeg mi je poslao iz Pariza dr. Miljenko Dabo Peranić. Pismo je poslato s pošte: M.Dabo B.P. 32-06, Paris France 16 svibnja 1969 godine, dakle 26 dana poslije pogibije generala Drinjanina Vjekoslava Maksa Luburića. Kako će se vidjeti iz pisma da je pismo pisano na licu mjesta zločina, dakle u kući generala Drinjanina u Carcagente gdje je bila tiskara DRINAPRESS i gdje je on stanovao. Pismo su pisali u zajednici dva najistaknutija dužnostnika HNO pukovnik Stjepan (štef) Crnički i dr. Miljenko Dabo Peranić. Pismo je pisano na pisaćem stroju i najvjerojatnije na stroju DRINAPRESA. Pismo je meni poslato u San Francisco iz Pariza 16 svibnja 1969. Do slanja tog pisma iz Pariza je došlo poradit toga što dr. Peranić uz sebe nije imao moju adresu, te u zajednici napisano pismo je, po povratku u Pariz, meni poslao u San Francisko. Pismo je na dvije stranice i malo podugo. Neću ga razdvojiti u dvoje poradi sadržaja velike važnosti. Molim da se uvaži. Otporaš)

Otvorenom Zapovjedju Generala Drinjanina od dne 26 ožujka 1969 g. morao sam na put posjetiti Radne Skupove Europe. General je ostao sam.

Ima već godinu dana i pol, što je General primio u Drainapress i pod vlastiti krov – Iliju Stanića iz blizine Konjica. On je bio sin Generalova vojnika. Po provjerljivim podatcima, taj mladić od 23 godina, bio je istjeran u Hrvatskoj iz škole, poslan na Goli Otok, kao izbjeglica došao u Španjolsku, te iz Madrida upućen Generalu. (Nedavno se je mogla čuti njegova verzija u seriji jugoslavenske tajne službe, kako je došao iz Madrida od Poglavnikove supruge Marije i prof. Pavla Tijana. Sve laž, mo) Rujna prošle godine ga je General odpustio, ne jer je posumnjao u njegovo rodoljublje, nego jer je svojim nekorektnim mladenačkim ponašanjem izazvao nezadovoljstvo i u kući i u tiskarni. General je Staniću dao novac za put i uzdržavanje za više dana, te ga odpustio.

Stanić je u Valenciji pao u ruke udbe (a on već bio Udbin agent s kodnim imenom Mangus, mo), kao i toliki mladi intelktualci bez posla po Europi. Željko Bebek (o Željku Bebeku se uistinu treba posvetiti jedna velika pažnja u svim ispitivanjima oko ubojstva generala Drinjanina, mo) je već tada, navodno, bio u rukama UDBE. Tu odpočinje paklenska zavjera protiv Generala. Stanić i Bebek putuju u Francusku ili Njemačku, valjda na “obuku” i po upute. Paklene osnove su tu zamišljene.

Bebek je bio napisao jednu knjigu (JEDAN NAROD U OPASNOSTI, mo), koju general nije htio uzeti u štampu Drinapressa, jer nije imala nikakve pozitivne vrijednosti. Ali sada, kako izgleda, srbokomunistčka Udba daje Bebeku novac za tiskanje knjige, te je tako računala da će Bebek biti u tiskarni prilikom tiskanja. U isto vrijeme će biti dosta posla (računala je Udba), te će Bebek predložiti Generalu da se Stanić ponovno primi u tiskarnu. Tako – po računu Udbe – u tiskarni će biti i Bebek i Stanić, koji će u trenutku x ubiti Generala. Izgleda da Udba daje Bebeku novac, kupuje auto jer će trebati mnogo putovati te oko 9 studenoga prošle godine, najprije Bebek, a onda Stanić ulaze u tiskarnu i imaju pristup u Generalov stan.

Oko 15 studenoga General po službenoj dužnosti putuje u Madrid, i kad se vraća (oko 20 studenoga) nalazi u kući – jer je poznato da je General bio oprezan – željeznu motku dugu oko 60 cm. Sumnja je pala i na Bebeka i na Stanića. 22 studenoga 1968 dolazim k Generalu, nalazim i drugu sličnu motku na drugom mjestu u kući. Savjetujem odmah Generalu da ih obojicu istjera i ne dozvoli im ulazak u kuću. Početkom veljače ove godine stiže i brat Dabo-Peranić iz Pariza. Sada zajednički tražimo od Generala da istjera Stanića. (Bebek više nije dolazio, jer je njegova knjiga bila završena.) ( Dr. Peranić u svojoj knjigu POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA piše na str. 46/47 : “… Odbili smo je tiskati i General i ja. Neozbiljna. Bebek nije imao osnovnog znanja da bi mogao napisati nešto ozbiljno. Nismo se htjeli brukati u Drina.pressu.”

Začudio sam se zato Generalovom pismu od 16 Listopada, samo 11 dana poslije nego što se Bebek bio pojavio sa Stanićem u mom stanu u Paris-u. General mi piše:

“Tu je Željko Bebek, sa knjigom, Vjerujem da ćemo tiskati. Konaćno se odlučio: ili mora platiti, barem nešto, ili se knjigu prodaje u vlastitoj režiji. Trećega nema. Valjada je probao svugdje. (Ovo polje treba ispitati. Željko Bebek nije imao novca za tiskanje knjige; sada ga ima. Tko mu ga je dao ili posudio? Nestaje ga sa Stanićem u rujnu 1968 god. Vraća se natrag kod generala Drinjanina i nudi da sada ima “nešto” novca za početi tiskati knjigu,mo) Ja nisam osoban, a on je mald, i moža je već i pametniji”.

Ali General ostao Luburićem. Nije htio poslušati. Nije htio poslušati savjete. – Ali važnije je druga stvar: Svima je Vama dobro poznato da General nikada nije htio napustiti svojeg vojnika. Poznato je kako se založio za obranu Srećka Rovera. (Srećko Rover je bio optužen da je radio za Oznu, odnosno Udbu i kao vodič imenom “Bimbo” u Kavranovoj AKCIJA DESETI TRAVNJA 1947-1948 godine, izravno skupinu koju je vodio davao Ozni-Udbi u ruke, mo). Ponovio se isti slučaj. General nam je rekao: ” Sumnjam više na Bebeka nego na Stanića. Ako je dakle Stanić nevin, onda bacam na ulicu sina mog vojnika koji je dao život za Hrvatsku”.

General nije Stanića istjerao. Stanić ga je ubio u nedjelju 20 travnja oko 11 sati strahovitim udarcem u tjeme spomenutom željeznom motkom, a onda ga izbio nekoliko puta velikim nožem. Bio sam tada po Otvorenoj Zapovijedi u Njemačkoj, brat Dabo-Peranić u Parizu, a Slavko (Logarić, mo) dvadesetak kilometara daleko na putu u Cargagente. Generalovo mrtvo tijelo je nadjeno u ponedjeljak ujutro od radnika u tiskarni, jer je krv probila kroz pod. ( Nastojat ću prikazati što bolje mogu skicu stana generala Drinjanina. Skicu je stavio dr. Miljenko Dabo Peranić u svojoj knjigi POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA na str. 30. Ja ju ne mogu prislikati i staviti ovdje. Stan je bio na prvom katu a tiskara DRINAPRESS pridzemno. Čitajući ovaj opis, kuhinja je na lijevoj strani, zatim spremnište, do spremniša je dnevna soba sa hodnikom i dvoja vrata iz kojeg se ide lijevo u dnevnu sobu a desno u spavaću sobu. Do spavaće sobe je nužnik u koji se ulazi sa hodnika između vanjskog zida i soba, dvije spavaće sobe. Pri kraju kata iz hodnika vode stepenice dolje u prizemlje gdje se je nalazila tiskara DRINAPRESs i mnoge stalaže knjiga i kutije dokumenata, mo. Otporaš)

Pokopan je veličanstveno uz učešće dobrih naših španjolskih Franjevaca u Cargagente-u, te sudjelovanje starih boraca španjolske Plave Divizije, koji su ga voljenoga ovdje od svih, nosili na svojim junačkim ramenima na vječni počinak. Starješine Franjevaca su pitali najstarijega generalova sina Domagoja: ” Da li je Tata želio biti zakopan u grob ili raku, i da li u civilnom ili vojničkom odijelu?”. Domagoj je odgovorio: ” Tata je bio vojnik, pa neka ga se pokopa kao vojnika, a uvijek je želio da ga se položi u zemlju “. General je naime volio tu zemlju Španjolsku kao i svoju dragu Hrvatsku.

General je toliko puta rekao da bi želio umrijeti kao Ustaša, što je cijeloga svojeg života i bio. Sada počiva vječni počinak u svojoj ustaškoj uniformi, s odlikovanjima koje je imao na prsima za vrijeme ceremonije, (druga strana pisma, mo.) dignuta su, metnuta u njegovu ustašku kapu i predana zapovjedniku Plave Divizije, da se on pobrine da sve to dodje u ruke Generalovom najstarijem sinu Domagoju, kada dodje u zrelu dob. Domagoj je sada 14 godina, Drina 13, Vjekoslav 12, a najmladjoj Marica je 11 godina.

Nemamo još ovlaštenje dati podatke (jer je to stvar istrage, a još nije sve ni potvrdjeno) o titovskoj srbokomunističkoj udbaškoj mreži koja se splela oko Generala, a za koju je General znao. Zapanjit će se svaki Hrvat (kada za to dodje vrijeme) i pitati da li je to moguće. Naš brat X. (ne znam tko bi mogao biti ovaj “naš brat X.”, mo) bio je samo nekoliko sekundi daleko od iste sudbine Generalove. (ovo je vrlo važno znati: Tko je taj X. koji je bio samo nekoliko sekundi daleko od iste sudbine Generalove, tj. smrti?, mo.)

Smijemo Vam za sada dati do znanja samo ovo: Jedino se naš Slavko Logarić, najmladji Generalov živi vojnik u emigraciji, našao uz grob Generala i vidio mu patničko lice. Slavko je išao obezumljen kao vjerni pas oko groba svoga gospodara. I ako su mu orošene oči smetale, (ovdje se za sigurno misli reći da je Slavko Logarić plakao i oči su mu bile pune suza, mo) ipak je vidio mrsku srbokomunističku zastavu koju su u odsutnosti ostalih Hrvata Udbaši postavili na jedan vijenac namjesto naručene hrvatske trobojnice. ( Evo šta o tome kaže dr. Dabo Peranić u svojoj knjigi POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA na str. 55/56:

“…Pogrebu je prisustvovao i Vel. Beluhan, kojemu su “povjerovali” vršiti obred pokopa; sklon sam povjerovati da su to vlasti htjele radi toga da bi što otkrile, te ako je to tako onda se nisu prevarile…”

Normalno je da je Vel. Beluhan naručio vijenac. Dopuštam da se Španjolac mogao prevariti i naopako postaviti hrvatsku vrpcu i na takvoj ispisati natpis Vel. Beluhan. Ali nemogu će mi je dopustiti da Vel. Beluhan nije vidio svoj vijenac, te da nije ugledao četničku namjesto hrvatske zastave. (ovdje dr. Peranić govori o četničkoj zastavi, dok pukovnik Štef Crnički u svojem Izvještaju govori o “srbokomunističkoj zastavi”, mo) …

Naime, kada se već obred završio i lijes trebalo položiti u grob, netko je pokrenuo pitanje da bi Generala trebalo položiti u grob s hrvatskom nacionalnom zastavom. Svi su čekali – i svi nešto očekivali, ali nitko nije nalazio riješenja. Pitali su Domagoja, da li je u kući koja hrvatska zastava. Potvrdio je. Otišli su je tražiti. Nisu je našli.

Kako “slučajno” našao se tu Oreč, (Jozo Oreč, kako se je kasnije pričalo da je bio član HRB, je ubijen u Johansburgu 1979 god., mo) i kao “slučajno” je rekao da je tu takva zastava. Držao ju je zamotanom. Svi su slušali i gledali. Tko ju je odmotao, Logarić se više ne sjeća, jer više ništa nije vidio pred sobom; vidio je samo odmotanu četničku zastavu s velikom mrtačkom glavom, koju su upravo htjeli položiti na Generalov lijes. U zao čas! Logarić je skočio kao bijesan tigar, zgrabio četničku zastavu i počeo ju kidati na očigled svih prisutnih. Svi su uzbudljivo gledali. Logarić ju je uzeo za dva kraja, te ju pokušao rastrgnuti preko koljena. Jaka svila nije popuštala. Redarstveni se časnik domisli podvali – i Logariću pruži nož. Vjerni Generalov vojnik odreza četničku mrtvačku glavu, sastavi krajeve, preokrene i napravi hrvatsku trobojnicu…

Logarićev pogled zaustevi se na jednom vijencu. Bacio se i na nj. I njega je počeo trgati. Bio je to vijenac Vel. Beluhana s natpisom “Sinu Hrvatske – Padre Eugenio” (Eugen Beluhan Kostelić, duhovnik Hrvata u Španjolskoj i rector Crkve sestara “Esclavas del Corazon se Jusus” u Gandiji, napisao knjigu STEPINAC GOVORI, Valencija, 1967 .mo. Otporaš) – – na plavo-bijeloj-crvenoj četničkoj traci…(Posvetila Ti se ruka, Logariću, Tvoja desnica, spriječivši obeščastiti Generalov grob!) ( Za podsjetiti je da je dr. Peranić stigao u Cargagente u četvrtak 24 travnja a pogreb je bio u utorak 22 travnja. Dakle, još su uspomene freške i vijenci sviježi, mo)…” kao bijesni tigar se bacio na nju, pogotovu na drugu veliku srbokomunističku zastavu s velikom crvenom zvijezdom u sredini, koju su već udbaši počeli pripremati da njom pokriju Generalovo tijelo na vječni počinak, nadajući se da će se vječno nasladjivati svojom paklenskom osnovom – da su Generala s njom pokopali. Ali hrabri Maksov vojnik Slavko je kidao i kidao mrsku crvenu zvijezdu na oči svih prisutnih, i trebalo je da mu vjerni Generalov prijatelj Španjolac dade nož (jer je vidio da se bez noža ne može) da iskida to mrsko srbokomunističko strašilo, te da na koncu sastavi oba kraja rastrgane srbokomunističke zastave i na ruševinama jugoslavenstva uskrsne hrvatski barjak crven-bijeli.plavi. – Jest, nad grobom Generala viteza Luburića se vodile bitke, u kojoj je Hrvatska ruka shrvala u prah srbokomunistički simbol. I dat će Svemogući Bog da će uskoro tako i biti.

Tek četiri dana poslije Generalova umorstva stižemo podpisani (Štef Crnički, mo. Otporaš) i brat Dabo-Peranić, svaki svojim putem. Pogreb je bio obavljen već u utorak dne 22 travnja u 11 sati. Mi smo bili obaviješteni indirektnim ali pouzdanim putem sutrodan u 11 sati, i stigli slijedeći dan (24 travnja), jedan u šest a drugi u sedam sati predvečer. Udbaška mreža se odmah razotkriva. Istražni organi se usmjeravaju na pravi put. Otkrivaju se strahote, koje još nije dozvoljeno iznijeti na javu da se konci istrage ne prekinu. Udba dolazi do takve drskosti (videći da su ostali četiri dana neotkriveni) da je tražila dozvolu ući u Generalov stan. Naravno, nije joj uspjelo, jer plemeniti Španjolac znade razlikovati dobro od zla.

Uz Generalov grob još su svježe iskopana tri druga. Kad smo ih vidjeli, simbolički ili stvarno, bila su namjenjena nama trojici. Ali se mi ne damo da nas u njih pokopaju, premda bi nam bila najveća hrvatska vojnička čast da snijemo vječni san uz bok našega Generala.

Stjepan crnički, (zadnji preživjeli Generalov suborac iz Janka Puste) podpis

Ovdje je nadodano rukopisom dra. Miljenka Dabe Peranića. Dr. Miljenko Dabo Peranić je moj vjenčani kum:

” Dragi Milane, stigoh u Pariz iz pravog razbojišta. Ovdje i gor. (misli se na situaciju u Parizu. Koliko sam kasnije saznao neki istaknuti Hrvati Pariza, inači naši dobri prijatelji i suradnici su u odsustvu Dabe Peranića iz Pariza za ovo vrijeme dok je on bio u Cargagente, posumnjali u njega te počeli najozbiljnije širiti vijesti da je dr. Peranić sudjelovao u ubojstvu generala drinjanina. O tome najbolje dr. Peranić piše u svojoj knjigi POGIBIJA GENERALA DRINJANINA, mo) Primio tvoju pošiljku. Izvini mi bratski. Drži se čvrsto! Nastavljamo radom. Pozdrav Annie (moja supruga,mo) i svima. ”

Tvoj Miljenko.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Hebrang o grobištu 6000 hrvatskih žrtava u Markuševcu: ISTINA JE, ALI NE DAJU DA ISTRAŽIMO!

Objavljeno

na

Objavio

”Markuševac – grobište 6000 hrvatskih žrtava!”, naslov je teksta svjedočanstva Rudolfa Pavlekovića – koji upozorava na masovna smaknuća koja su se dogodila prije sedamdesetak godina – a koji je ovih dana objavljen na nekim manjim portalima, te je izazvao veliku pozornost dijela javnosti.

”Zovem se Rudolf  Pavleković i živim u predivnom Podsljemenu.
Još od Drugog svjetskog rata čuvam tajnu mojih roditelja o strašnom zločinu na lokaciji ul. Vida Ročića – ispod Meducina.

Tamo su partizani zločinci X. korpusa strijeljali oko 6 tisuća ljudi. Kolona zarobljene hrvatske vojske, Nijemaca i ostalih protezala se od kasarni na Borongaju do iza crkve Sv. Šimuna i Jude Tadeja u Markuševcu – oko 6 kilometara četveroreda.

Partizani su bagerima produbili postojeću vododerinu dubine 15 – 20 metara, te su ljude i stoku natjerali u tu rupu. Potom su sa susjednog Medvedskog brijega minobacačkom vatrom te jadnike dotukli. Nakon toga su na njih nagurali vozila, kamione i zaprege, a onda zasipali vojnim otpadom i zatrpali zemljom. Ovo je bila tajna koja je bila za sve Markuševčane zapriječena smrtnom kaznom.

Ja pokušavam još od Domovinskog rata pokrenuti istragu, no nisam imao uspjeha.

Obavijestio sam ŠeparovićaGrujićaNazora i druge poštovane povjesničare, no rezultata nema. Još je uvijek kod nas živo nekoliko svjedoka tih događaja. Molim vas da pokrenete interes za ovu tragediju, da je ja ne moram dalje nositi na duši”, napisao je Rudolf  Pavleković’, žitelj Markuševca te svoj apael poslao na više adresa (pismo je novinaru Dnevno.hr proslijedio branitelj i prijavitelj korupcije, dr. Srećko Sladoljev, a tekst Pavlekovićevog pisma objavljen je i na nekoliko manjih hrvatskih portala).

O svemu navedenom razgovarali smo s dr. Andrijom Hebrangom, bivšim predsjednikom Upravnog vijeća Ureda za istraživanje grobišta žrtava komunističkog režima, koji je u nedavnom razgovoru za Dnevno upozorio na činjenicu da su taj Ured zatvorili čim su u grobištima u Gračanima (dakle u neposrednoj blizini Markuševca) pronašli mnoge posmrtne ostatke djece!

”Znam da je Markuševac jedna od 940 lokacija na kojoj se nalazi grobište žrtava komunističkog režima. Točna je i informacija da je u Hrvatskoj i danas zabranjeno iskapati grobišta na tim lokacijama! Gospodin Pavleković je posve u pravu kada upozorava da bi trebalo što prije, odnosno dok još postoje živi svjedoci, krenuti istraživati ta mjesta”, ističe u uvodu dr. Hebrang.

Dodaje potom da su prva iskapanja počela 1991. godine, kada je Sabor osnovao Komisiju za otkrivanja žrtava komunističkog režim. No, iskapanja su ubrzo zaustavljena.

”Čim su iskopali  1163 posmrtna ostatka kod Macelja, Komisija je ugašena, premda je gora Macelj najveći neistraženi lokalitet na kojem se nalazi još oko 30.000 ostataka ubijenih osoba. Do te brojke istražitelji su došli na osnovu brojnih uleknuća zemljišta, odnosno lokacija na kojima je trava drugačije boje…  Totalnu nebrigu hrvatskih institucija za ovu prevažnu temu, najbolje ilustrira činjenica da su tih 1163 posmrtna ostatka desetak godina stajali u crnim vrećama, odbačeni i zaboravljeni u prašini, na tavanu Patologije na Šalati. Tek je na inicijativu fra Drage Brgleza, tadašnjeg župnika u Đurmancu, u selu Fruki podno Macelja sagrađena zavjetna crkva, gdje su 2005. godine zakopani ti ostaci pronađeni na obližnjim lokalitetima. U međuvremenu je RH sa Slovenijom potpisala međudržavni ugovor o preuzimanju posmrtnih ostataka pronađenih u Sloveniji, no taj ugovor Hrvatska nije nikada ispoštovala. Posmrtni ostaci ostali su u Sloveniiji, umjesto da je sagrađeno svehrvatsko grobište u RH”, ističe ratni ministar zdravstva i bivši ministar obrane.

Podsjeća zatim da se osobno zalagao za pokretanje nove institucije koja bi nastavila rad naprasno ukinute saborske komisije.

”Na moju inicijativu, napokon je 2010. donesen Zakon o istraživanju grobova žrtava komunističkih zločina. Osnovan je i Ured za istraživanje tih grobišta, no taj Ured je ugašen već 2011. kada su Zoran Milanović i Kukuriku koalicija došli na vlast. Za kratko vrijeme, Ured je istražio 30 lokaliteta, od toga i tri u Gračanima. U tri jame pronašli smo pedeset posmrtnih ostataka, od kojih su većina bila malodobna djeca! Kasnije smo utvrdili da se radi o ostacima polaznika Srednje zrakoplovne škole, koja je djelovala u vrijeme NDH. OZNA je procijenila da su ta djeca potencijalni politički protivnici režima i odmah su ih likvidirali. Nakon tog strašnog otkrića, koje je trebalo biti tek početak velikog posla, Milanovićeva vlada je ugasila taj Ured! Od 2011. godine nitko se više ne bavi sustavnim istraživanjem grobišta komunističkih žrtva. Jedino Ministarstvo branitelja radi nešto po tom pitanju, no vrlo slabim intenzitetom. Nemaju ni vremena ni mogućnosti baviti se time, jer je istraživanje i iskapanje posmrtnih ostataka ogroman i zahtjevan posao, a Ministarstvo ima puno posla s zbrinjavanjem branitelja te s istraživanjem i pronalaženjem ostataka žrtava iz Domovinskog rata. Europska unija podržala je iskapanja žrtava komunističkog režima i bila je spremna izdašno ih financirati, no političari u Hrvatskoj sve su zaustavili”, tumači ratni ministar zdravstva pa dodaje da bi se gospodin Pavleković, ipak trebao obratiti Ministarstvu branitelja, kako bi oni bar  zabilježili lokaciju, kako i to ne bi s vremenom posve palo u zaborav.

”Koliko su sve hrvatske vlade, od 1991. do danas, bile nezainteresirane za iskapanje žrtava, najbolje govori podatak da su se još od 1990. znali točni i vrlo precizno utvrđeni lokaliteti zakopanih žrtava u Gračanima, na samom rubu Zagreba, a da su ti lokaliteti djelomično istraženi tek dvadeset godina kasnije. Gospodin Haramija, koji je bio higijeničar poslije Drugog svjetskog rata i koji je dezinficirao jame pune ubijenih Hrvata, još je 1990. u tekstu u Večernjem listu pozvao hrvatske institucije da istraže lokacije u Gračanima. Dao je i vrlo precizne upute, vjerujući da napokon može slobodno govoriti o tome i da će se netko vrlo brzo početi baviti iskapanjima. No, nitko mu se dvadeset godina nije javio! Tek sam osobno, 2010. godine, razgovarao s tim čovjekom, nakon što je osnovan Ured. Zanimljivo je da čak ni tada, dakle 2010. godine, stanovnici Gračana nisu htjeli govoriti o toj dugo godina zabranjenoj temi. Šaptom su o tome pričali jedino Višnji Starešini, tadašnjoj ravnateljici Ureda i meni osobno. No, malo po malo, javljali su se i mnogi drugi ljudi, navodeći druge lokacije. Istražujući takva mjesta, uvjerili smo se koliko je to spor i mukotrpan posao. Jer, ljudi s vremenom zaborave ili zamijene točnu lokaciju. Jedna žena kod Macelja na krivom je mjestu godinama palila svijeću. Kada su iskapali, tamo nisu pronašli ništa. No pronašli su na drugoj lokaciji, nešto dalje od tog mjesta. Zbog svega toga, kopali smo rupe jednu do druge na udaljenosti od pola metra. Vadili smo iskopanu zemlju i tražili moguće ostatke te nastavljali dalje. Možete misliti koliko dugo traje takvo istraživanje”, objašnjava Hebrang.

Nekadašnji dugogodišnji suradnik pokojnog predsjednika Tuđmana potom se primio same suštine, odnosno pozadine zabranjivanja iskapanja brojnih partizanskih jama. Naglasio je da je zatajenje žrtava komunističkih zločina glavni cilj lijevo liberalne Hrvatske, koja vlada, kako ističe Hebrang, već 25 godina!

”Kada bi otkopali ostatke silnih žrtava, vidjelo bi se da komunisti nisu bili manje zlo od fašizma. No, Roman Leljak napravio je puno za Hrvatsku, pa su neke informacije o tim zločinima ipak dospjeli do javnosti. Hrvatska, međutim, nije pokazala interes da pomogne u tim istraživanjima. Niti jedna hrvatska vlada od osamostaljenja do danas nije to htjela istražiti”, podvlači Hebrang.

A na pitanje tko to i danas sprječava, odgovara da Udbe više nema, ali da u Hrvatskoj postoji ‘buket uvelih cvjetova‘, koji radi na sprječavanju otkrivanja istine.

”Prvi ‘uveli cvijet’ su stari komunistički kadrovi, drugi su bivši pripadnici represivnih službi i njihova djeca, a treći je lijevo liberalna opcija koja i u svijetu i u Hrvatskoj propagira ‘brisanje prošlosti, da bi se nastavilo dalje’, što je posve promašena teza. Bez istine o prošlosti nemoguće je nastaviti dalje. Kada smo 1990. pobijedili na izborima (Hebrang kaže da namjerno govori o pobjedi na izborima, a ne o osvajanju vlasti – op. a.), naslijedili smo 400.000 članova Saveza komunista. Neki od njih su se okrenuli Hrvatskoj, no mnogi su ostali ukopani u prošlosti. Naslijedili smo i oko 100.000 udbinih doušnika u Hrvatskoj. Tu brojku spominje Roman Leljak, na osnovu istraživanja Udbe u Hrvatskoj i u Sloveniji. U svakoj zgradi, svakoj firmi, svakoj ulici imali su svoje doušnike, koji su imali brojne beneficije na račun toga što su špijunirali i prijavljivali svoje susjede, rođake i prijatelje. Pridodamo li svemu tome i nekoliko tisuća doušnika KOS-a, dakle vojne obavještajne službe, jasno je da se radi o cijeloj vojsci ljudi. Moć je do danas ostala kod njih. Zato je lustracija glavni uvjet razvoja Republike Hrvatske”, tumači Hebrang.

Odmah potom dodaje da je i premijeru Plenkoviću nedavno pisao o toj temi, te mu predložio mjere koje bi valjalo poduzeti kako bi se nastavila istraživanja i iskapanja posmrtnih ostataka žrtava komunističkog režima. No, Plenković mu nikada nije odgovorio.

”Ni on nije zainteresiran za temu koja je temelj duboke podvojenosti, odnosno temelj svih hrvatskih problema. Istraživanjima bi doznali istinu o prošlosti, no tko god se toga primio, maknut je iz svih razina odlučivanja. Dogodilo se to i meni. U svojoj stranci, koju sam osnivao, nisam čak niti u akademskoj zajednici dr. Ante Starčević, iako sam jedini profesor emeritus u HDZ-u! Imamo i zajednicu branitelja Gojko Šušak, ali me ni tamo nisu zvali, iako sam jedini pričuvni general u HDZ-u, dragovoljac Domovinskog rata od 1991., nositelj odličja, ratni ministar i nositelj saniteta svo vrijeme rata. Drago mi je, doduše, da su me isključili iz svega, jer bih tamo bio posve sam. A to je gore nego biti gurnut u stranu. Svatko tko spomene lustraciju, tko želi istraživati zločine komunističkog režima, te svatko tko spominje civilne žrtve srbijansko crnogorske agresije, bude isključen iz političko života i iz svih institucija države i društva. U to se ni danas, na žalost, ne smije dirati! I onda se netko pita zašto je u Hrvatskoj takvo stanje! Bit će još i gore, sve dok se istina ne istraži i dok se ne provede nužno pročišćenje države i društva”, zaključuje dr. Andrija Hebrang.

Damir Kramarić/www.dnevno.hr/Hrvatsko nebo

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada. Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva.

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati