Pratite nas

Kolumne

Je li Bojan Glavašević glup ili pokvaren?

Objavljeno

na

Dilema iz naslova kako god bila surova kad se radi o sinu jedne ratne legende, jedino je otvoreno pitanje kad se uzme u analizu Glavaševićeva izjava o PTSP-u i činjenica da je izazvao revolt među braniteljima kakav još nismo vidjeli. Bojan Glavašević i Fred Matić naime moraju razumjeti da će postati mjera zla u braniteljskoj populaciji jer s braniteljima nikad nitko nije razgovarao s toliko hladnoće i emocionalnog odmaka kao oni!

Ne može biti ministar branitelja onaj koji ima ovakav emocionalni odmak od samih branitelja! Bojan Glavašević je višestruko uvrijedio hrvatske branitelje i oni čekaju njegovu ispriku koja je minimum ispod kojega ne mogu ići. Što je zapravo Glavašević rekao i zbog čega je to toliko skaradno? Dakle, na jednom predavanju u Vukovaru on je pred hrvatskim braniteljima otvorio dilemu da kako to da kod naših branitelja postoji tako masovan sindrom PTSP-a, a da na drugoj strani toga gotovo da i nema. Gledam neki dan ministra Matića kako se pjeni u „Otvorenom” i čudom se čudi reakciji branitelja ističući da se radilo o jednom običnom mišljenju i razmišljanju, mišljenju jednog mladog čovjeka čiju bi mladost trebalo respektirati i da na kraju krajeva njegova teza nije ništa čudno, da je to legitimna teza i da što je svima nama! Ova slika upravo savršeno ilustrira djecu komunizma koji su operirani od nacionalne emocije do te razine da im je sve to zapravo neshvatljivo. On nas gleda i pita se: što je vama, što je sporno u jednom običnom pitanju i mišljenju?

Tako stvari mogu postaviti samo mentalni anacionalni likovi. Da se razumijemo, biti anacionalan posve je legitimna pozicija, problem je jedino što biti ministar hrvatskih branitelja i biti pomoćnik tog ministra i biti bez emocija prema nacionalnom je upravo perverzno! Pa naravno da ti kao ministar branitelja imaš skrbiti za hrvatske branitelje i do perverzije je neukusno bilo kakvo uspoređivanje s agresorom. I to te s agresorom uspoređuje tvoj ministar branitelja i njegov pomoćnik! U prvom redu nije isto čučite li u rovu i svaki dan vam na glavu padne par tisuća granata ili sjedite uz neku haubicu i svakih pola sata ispalite granatu na grad udaljen deset kilometara! Jer najveći dio srpske vojske upravo je to radio zbog premoći u naoružanju. S druge strane, vi bi kao ministar branitelja po logici stvari morali biti pristrani jer to traži opis tog radnog mjesta. Svugdje na svijetu! Nema emocionalno objektivnog ministra obrane ili ministra branitelja koji se čudi svojim vojnicima da kako su oni oboljeli od posttraumatskog ratnog sindroma, a njihovi protivnici nisu!

Ministar obrane skrbi o vojsci svoje zemlje i samo o tome. Bez ikakvog humanizma i solidarnosti prema neprijatelju. Ministar branitelja jedne zemlje skrbi o svojim braniteljima, prezire svojeg agresora jer svakodnevno vidi razmjere te agresije i tisuće invalida u kolicima. Usporediti hrvatske i srpske vojnike u ovom kontekstu je cinizam kojemu nema usporedbe! Pa ne može 30 tisuća Srba imati posttraumatski ratni sindrom kad nisu bili u hrvatskim zatvorima, ali može i mora 30 tisuća hrvatskih građana koji su bili u srbijanskim zatvorima imati posljedica od toga! Usporediti hrvatske i srpske vojnike u ovom pitanju znači da se „znanstveno” misli da isti stres izaziva obrana sa šakom metaka, kao i napadi sa stotinama tenkova! I što se uopće hoće reći s tom usporedbom? Da smo slabići? Da foliramo masovno jer kad Srbi nemaju PTSP, kako to da ga vi imate? Da smo loši vojnici?

Dakle, netaktično, neznanstveno, nacionalno neodgovorno, iznad svega cinično, gotovo sarkastično! Sve to braniteljima pokazuje i poručuje sin vukovarske legende Siniše Glavaševića. Nebesa, otvorite se! Naime, Bojan Glavašević mora razumjeti da je sin velikog oca i da mu je otac bio vlakovođa u Krapini da on zacijelo nikad ne bi bio pomoćnik ministra branitelja! U tom smislu Bojan Glavašević bi morao znati i razumjeti da kad govori o ovim temama herojstvo njegova oca valjda barem emocionalno obvezuje da se bude krajnje taktičan, odmjeren pa valjda i emocionalno angažiran kad govori o ovoj temi. Žalosno da mu to treba i reći! Ne možeš slati onakve poruke na Facebooku kakve je slao kad je umrla ratna heroina jer bi mu da je živ otac vjerojatno šamar opalio nakon onog sarkazma! Ne možeš dopustiti da ne odeš na komemoraciju umrlom heroju kojeg do neke mjere nosiš i na duši. Jer, kad sve to branitelji dožive od sina vukovarske legende, što mogu očekivati od drugih?

Fred Matić i Bojan Glavašević uopće ne razumiju da moraju otići s vlasti jer dolazak na prosvjed novih braniteljskih snaga iz Dalmacije kristalno jasno govori da se branitelji iz Savske neće tako lako micati. Bojan Glavašević i Fred Matić moraju znati da život ide dalje, a da njima nakon ovakvog prkosa i ovakvoga njihova bezobrazluka braniteljska populacija neće više nikad biti naklonjena! Oni ne razumiju da su postali simbol negativnog za branitelje i da u najmanju ruku nemaju više nikakvog autoriteta! Zamislite kako izgleda kad ministar branitelja nije autoritet braniteljima! Minimum minimuma u takvoj situaciji bi nalagao da se povuku i ljudski ispričaju. To im je jedini put, sve drugo vodi do novih tenzija i nove mržnje. Jer reći hrvatskim braniteljima da kako to da vi imate tako masovno PTSP, a Srbi s tim nemaju problema, to može samo emocionalna životinja koja branitelje niti cijeni niti njihovu muku razumije. Takav pak može biti sve, samo ne ministar branitelja!

Ne možete imati državu u kojoj nisu procesuirani čak niti silovatelji širom Vukovara, a da to ne izazove revolt. Ne možete imati državu u kojoj nikad nitko nije odgovarao za ratno uništenje stotinu sela i desetak gradova, a da ta činjenica ne izaziva trajnu frustraciju! Pa samo je 14 bolnica sravnjeno sa zemljom, kao i stotinu i dvadeset ambulanti, a djeca komunizma nisu podigla niti jedu jedinu kaznenu prijavu na tu temu. Ne možete imati državu bez braniteljskog revolta, državu kojoj su u ratu drobljeni i Karlovac i i Vukovar i Vinkovci i Osijek i Dubrovnik i Zadar, a da nikad nitko za to nije odgovarao. Za tisuću ubijenih u Osijeku nikad nitko nije odgovarao! Ali, je Branimir Glavaš odgovarao! Kakve veze pravda ima sa ovakvim relacijama? Ne možete se čuditi braniteljskom revoltu i imati ispred sebe ove ponižavajuće fakte. Nije dosta što ste kao hrvatski branitelj u ratu prošli, nego je sada došla vlast koja vas krajnje perverzno hoće pitati: kakav si ti jadnik kad imaš PTSP, a druga strana s tim nema problema kao vi?

Kako te tako nešto može pitati „tvoj” pomoćnik ministra branitelja, a da branitelji ne podivljaju?

Jer, nakon svih medicinskih revizija, nakon svih registara branitelja od branitelja se i dalje pokušava napraviti polukriminalno društvo.

Kako više ne mogu iskopati baš ništa kompromitantno u financijskom smislu, sad smo ušli u fazu cipelarenja: kako to da Vi imate PTSP, a da Srbi s tim nemaju problema?

Tihomir Dujmović/dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Pad dvorca Todorovih i prvi poučci

Objavljeno

na

Objavio

U ponedjeljak, malo prije šest ujutro, policija je ušla u Kulmerove dvore. Istog dana uhićeno je dvanaest ljudi iz vodstva Agrokora, dok su Ivica, Ante i Ivan Todorić bili nedostupni. Dok pišem ovaj tekst novinari čuče na zagrebačkom aerodromu i motre letova iz Londona očekujući hoće li se netko od muških Todorića pojaviti ili će i dalje u Domovini na braniku imanja ostati samo žene, starci i zet.

Oktobarska revolucija 1917. kulminirala je zauzimanjem carskog Zimskog dvorca. Je li ovog listopada u Hrvatskoj, ulaskom policije u donedavno nedodirljiv Todorićev dvorac, simbolički započela naša “revolucija” u smislu korjenite preobrazbe hrvatske politike, pravosuđa, gospodarstva i medija, ostaje vidjeti. Kao i uvijek u prijelomnim danima, tako je i u ponedjeljak vrijedilo pozorno pratiti medije i sve izjave aktera, jer dok je još sve vruće nešto istine uvijek izađe na površinu. Već sljedeći dan se priče ispeglaju i usklade, pozicije zauzmu, interpretacije ustale.

Što nam ovotjedna fenomenologija događanja oko Agrokora govori o našem društvu? Prije svega, opet potvrđuje kako ono ima vrlo malo senzibiliteta za zakon i institucije pravne države, a puno sklonosti demagogiji i trenutnom iskaljivanju strasti, pa makar se sutra, s novim igračima, sve nastavilo po starom. Todorić ne treba pasti zato što je bogat i bahat, zato što ima dvorac i helikoptere, već zato što je, ako mu se to dokaže, kršio zakone. A oni koji su mu omogućavali da time oštećuje javni interes i riskira državni novac, bilo da su to premijeri i ministri, HBOR, HNB, Hanfa, Porezna uprava ili bilo tko drugi, moraju biti pozvani na odgovornost i ne smiju biti zaboravljeni u sjeni ritualnog iskaljivanja na najvećem, ali ne i jedinom krivcu.

Saborsko povjerenstvo, kakvo god da jest, moralo bi nastaviti svoj rad u onim segmentima koji neće biti obuhvaćeni istragom, a koji su dugoročno za državu još važniji, a to je prije svega loše postavljen sustav koji se, u problematičnim dijelovima, mora razmontirati i presložiti. Možda bi ga trebalo nanovo formirati pod drugim imenom, poput “Saborsko povjerenstvo za istraživanje i sanaciju manjkavosti sustava koje su se pokazale u slučaju Agrokor”. Pa onda češljati u javnom ispitivanju sve one koji su činili propuste. Isti mediji koju su do jučer titrali Gazdi kao dobrotvoru i genijalcu bez kojeg u Hrvatskoj nitko ništa ne bi znao posijati i posaditi, sada pumpaju raju na linč prikazujući raskoš Agrokorova plemstva. Izazivaju time najniže porive zavisti i mržnje, ali ne i želje za pravdom i poštivanjem sustava i zakona, uz neumoljivo sankcioniranje onih koji ih krše. Puno je ljudi koji danas u Hrvatskoj žive u egzistencijalnoj tjeskobi, ovršeni, blokirani, u kroničnom minusu do grla i stalnom strahu od otvaranja kaslića s računima.

Teško je od njih očekivati empatiju za trenutne traume osoba uhićenih pa puštenih na slobodu u aferi Agrokor. Oni koji su prošli to iskustvo svjedoče da jedna noć u zatvoru zauvijek promijeni čovjeka. Spoznaja da si zatvoren, da ne možeš ići gdje hoćeš, odraslom čovjeku teško pada i to utoliko teže što je bio moćniji (u praksi znači i slobodniji) prije “ćorke”. Vjerujem im i da je teško gledati kako ti sve ono što si godinama dijelom stvorio, dijelom nagrabio, sada razvlače. No još je tjeskobniji i teži svakodnevni život stotinama tisuća ljudi u Hrvatskoj, koji pale pripadnike oligarhije, s pravom ili ne, smatraju sukrivcima za svoj položaj. Nema sumnje da bi se, da je kojim slučajem krenulo nasilno osvajanje dvorca, pojavio i puk s vilama, kukama i motikama, i počeo razvlačiti pokućstvo i hranu. Nakon upada policije pred dvorcem se ukazao i uvaženi saborski zastupnik Pernar, koji takve situacije nanjuši nepogrešivo kao Šimleša žensku nevolju. Nije jasno što je tu mogao pripomoći, osim što se naslikavao i njuškao oko najpoznatije ograde u Hrvatskoj.

Dok su se muške glave strateški povukle u Londonu, jedina osoba koja je imala petlju izaći pred javnost bila je Jadranka Todorić, Gazdina sestra. Svaki dan ispred dvorca raspravlja s novinarima, brani brata, drži im lekcije. Ne radi se o licemjerju ili bahatosti, već tu ima nešto od etičkog stava koji je iznad svih zakona i razuma, a to je ljubav sestre prema bratu, o kojoj piše i Hegel u Fenomenologiji duha kao o najčišćoj i etičkih najutemeljenijoj. Svatko tko ima sestru zna o kojem bogatstvu i blagodati govorim. Sestra će te uvijek stajati, i protiv zakona i protiv države, to je tako oduvijek, od Antigone o kojoj piše i Hegel pa do Nevenke Kerum i Jadranke Todorić kao dvije najeksponiranije jake sestre u Hrvatskoj.

Možemo misliti sve najgore o Ivici Todoriću i o Jadranki Todorić kao pojedincima, ali u relaciji sestra-brat uvijek svjedočimo najčišćoj ljubavi, iskonski čistom porivu i kada najgora sestra brani najgoreg brata. Nije slučajno to da je najrjeđe ubojstvo među srodnicima, gotovo nečuven događaj, da sestra ubije brata. Od svih u Famigli za sada je Jadranka Todorić pokazala najviše muda. Izlazi hrabro pred čopor novinara u busiji pred ogradom dvorca, iz istih onih medija koji su Todorićima do jučer titrali, i poklapa ih, iako nema nikakvih suvislih argumenata, snagom koju izvlači iz sestrinske ljubavi. U vrijeme prevrata i kod nas se fura skromnost i minimalizam. Todorićeva sestra vozi neugledan sivi Seat, a glavna zvijezda među odvjetnicima, Čedo Prodanović dolazi u dvorac u Smartu, koji mu, kad stane pored njega, više izgleda kao kaciga nego kao osobni automobil.

Osiromašenu raju iritira luksuz pa mediji koji su se okrenuli protiv Gazde snažno igraju na tu kartu. Jutarnji vladin bilten u rubrici “impozantne nekretnine bivših vodećih ljudi Agrokora” donosi i perjanicu od foto-reportaže pod naslovom: “Policija u grandioznoj vili moćne Todorićeve suradnice: pogledajte kako izgleda impozantni dom Piruške Canjuge u elitnom dijelu Zagreba”, u kojoj se vidi tamna ograda, malo travnjaka i nekakav trijem. Zanimljivo je kako su jednako impozantne domove stekli i pojedini novinari sa završenom srednjom školom koji su se napajali na istom koritu u zlatna vremena. Čitani portal vječno nabrijanog gazdice, pravomoćno osuđenog za utaju poreza, koji najviše propagira lažni moralizam i pumpa najniže strasti intelektualno i duhovno opustošene publike, kao glavnu vijest donosi fotografiju kućne pomoćnice obitelji Canjuga. Iz “impozantnog doma” izvirila je starija žena odjevena kao ropska kućna posluga na američkom Jugu ili kao ona čistačica u crtiću o Tomu i Jerryju. Dežurni pumpači i administratori narodnoga gnjeva povezuju to s Canjuginim trabunjanjem o “stališima”.

Meni je, pak, u svemu tome zanimljiva potreba da se, unatoč ostvarenom materijalnom i društvenom statusu, trebaš dodatno uvjeriti da si visoki “stališ” i time da ti posluga nosi takvu stereotipnu odoru. Ne zna se tko je tu žalosniji. Oni koji to čine ili oni koji ih zbog toga mrze i zavide im, umjesto da ih žale. Mediji se upliću u slučaj puštajući u javnost nepotvrđene “informacije” o pokajništvu. Pa samo tako imali priliku čuti i čitati da je “Mislav Galić predao dokumente kojima tereti Todorića”, kako je Ivan Crnjac prvi pokajnik i slično. Javnost se lako lovi na te nepotvrđene vijesti jer u njih žele vjerovati, što je razumljivo.

Nakon što su imali šest mjeseci da počiste sve tragove teško je povjerovati da je itko od njih držao bilo kakvu spornu dokumentaciju u “impozantnom domu” u Zagrebu ili “grandioznoj” vikendici na Rabu. Financijska forenzika traje predugo i pitanje je imaju li naši istražni organi kapaciteta obaviti je kako spada. Dakle, kao najbrži i najsigurniji put za privođenje procesa kraju ostaje pokajništvo i međusobno terećenje. Ako je u slučaju Agrokorove vrhuške bilo zajedničkog protuzakonitog djelovanja, teško je vjerovati da će do kraja ostati jedni uz druge. U takvim skupinama ljude veže samo interes oko plijena, a ne zajednički ideali, međusobna ljubav i solidarnost.

Zašto bi relativno mlad čovjek odgulio dugogodišnju robiju za glavu koji je u Londonu? Nadalje, ako se i vrati i preda, zašto bi Gazda bio žrtveni jarac za sve, a oni koji su, od politike preko nadležnih institucija do medija, od njega cijelo vrijeme imali koristi, prošli lišo? Spektakl oko upada u dvorac i druge “impozantne domove” samo je početak. Ako priča ostane na iskaljivanju najnižih strasti na jednoj žrtvenoj jarčini ili nekoliko jaraca, jarčića, koza i kozlića, a ostane netaknut sistem koji je omogućio nastanak i dugogodišnje prikrivanje financijske rupe o kojoj i Putin razgovara s Predsjednicom u Moskvi, ništa se nije napravilo.

No ako se priča krene rasplitati dalje i dublje, a tu su Gazdina famozna bilježnica i eventualno pokajništvo najdragocjeniji, afera Agrokor bit će izraz Božje providnosti, nešto najbolje što se za ozdravljenje Hrvatske moglo dogoditi u novijoj povijesti. Čekajući rješenje te dileme, ostaje nam samo pratiti letove iz Londona i svjedočiti još jednom koliko je sestrinska ljubav jaka, a partnerska labava.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada.

Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

facebook komentari

Nastavi čitati