Je li Boris Dežulović hrabar i tko vlada u BiH?

0

Nevjenčana supruga i nezaređeni svećenik

Čudni su ti novinari i novinski urednici, govorim o onima koji ne znaju svoj zanat. Više puta smo mogli pročitati nemoguće konstrukcije u naslovima članaka. Tako jedan kaže: „Ubio nevjenčanu suprugu.” Jedan drugi kaže: „Bila je u kontaktu s nezaređenim svećenikom.”

mario knezović

Čovjek se sa zdravom pameti pita: Kako se netko može zvati suprugom ako nije vjenčana bilo građanski bilo crkveno? Kako se netko može zvati svećenikom ako nije zaređen? Naslov supruga se jedino stvarno i pravno dobiva vjenčanjem. Naslov svećenik se jednino dobiva ređenjem i nikako drukčije. Ako nisi zaređen, ne možeš se nikako nazivati svećenikom, osim ako novinar, onaj neznalica tako predstavlja.

No, očito je važnije crnoj kronici privući čitatelje nego pisati stvarnu istinu. I ovo nam pokazuje kako smo se u terminima i shvaćanjima izgubili i zapetljali. Nakana je spisateljima jasna. Važno je naglasiti da je svećenik počinio neko zlo jer to pojačava nakladu, premda ta osoba uopće nije svećenik nego je nekada možda bila samo na putu da to postane i odustala od toga poziva.

Fata i Isus u Borisa Dežulovića

Najgore je kada se pod slobodom izražavanja mišljenja smatra i pravo na gubitak svakoga ukusa i mjere. Zato su nas često iskusniji i učeniji poticali da najprije promislimo pa onda to zapišemo. Nasuprot tomu postulatu danas često imamo stvarnost da mnogi najprije napišu pa tek onda naknadno počnu i ponešto misliti o tome napisanom. U nekim slučajevima je takav kolumnist i spisatelj Boris Dežulović.

Čovjeku ne osporavam nadarenost pisanja, sricanja misli i prepričavanja tobožnjih viceva koje mu prijatelji, kako on to često navodi, pričaju u dva sata poslije pola noći. Očito je u ta doba dobro smrklo pa se teško može probiti bistra misao do papira. Tako taj Dežulović povodom Velikoga četvrtka u sarajevskome Oslobođenju piše tekst pod naslovom „Isus i Fata”.

Tekst je toliko nastran da se razboritost na njega buni bez obzira je li čovjek vjernik ili sam sebe i druge uvjerava da to nije. On piše o Isusu i njegovim ljubavnim intrigama, njegovoj ženi, Isusovim druženjima po birtijama i utakmicama onoga vremena. Dežulović čak u Isusova usta stavlja pogrdnu psovku koju je kao on izrekao svojoj ženi koja je postala nepodnošljiva. On to tako zorno opisuje da čovjek stječe dojam da se Dežulović upravo vratio iz te birtije u kojoj bijaše Isus u dva sata poslije pola noći kako bi mu, kako napisa, Kožo ispričao neprimjeren vic o Kristu.

Uopće nije potrebno teološki braniti teze koje je o Kristu krivo interpretirao Dežulović. Nije njegov tekst vrijedan da bi se protuargumentima osvrtali na njegov tekst gdje nema niti jednoga suvisloga argumenta. Važno je zamijetiti kako je Dežulović „hrabar”. On bez imalo straha u svete dane kršćana piše bedastoće o Isusu. Očito se ne boji kršćanske osvete. To je dobro. Samo sada i Dežulović i slični njemu moraju priznati da kršćani nisu nasilni i nabrijani nacional-fašisti pod vodstvom crnokošuljaša.

Svojedobno je Dežulović prozvao one koji uzvikuju „Za dom spremni”, da su se, zbog optužbi, od straha u gaće, već znate što da ne pišem tu ružnu riječ! Eto, kada je on malo hrabriji, neka u istome sarajevskom Oslobođenju napiše neki tekst pod naslovom npr. „Jovanka i Muhamed” i neka u tome tekstu pokuša pisati bedastoće, gadosti i viceve o Muhamedu kao što je pisao o Isusu, onda ću mu priznati da je uistinu hrabar i da su mu gaće nakon toga čiste. Eto, Borise, čekam da vidimo jesi li dosljedan i hrabar? Ako se taj natpis dogodi, koji ja naravno osobno ne želim da itko piše, piscu Dežuloviću ću skinuti kapu ako mu još glava bude ostala na ramenima nakon takva teksta!

Hrvati vladaju Bosnom i Hercegovinom

Podosta se piše i čuje da je pravni i statutarni okvir ustroja BiH, koji je rođen u Daytonu, „luđačka košulja”. Tako je. To je košulja kojoj i najljepša kravata ne može donijeti otmjenost. Da je BiH čudna da čudnija ne može biti, evo još jednoga primjera. Recimo u posjet vam dođe prijatelj iz daleke zemlje koji ne poznaje kakvo je stvarno stanje u BiH i pita da mu nabrojite tko je na vlasti u BiH.

Onda počnete nabrajati ovako: Predsjedatelj Vijeća ministara ili premijer, što je činjenično najvažnija funkcija u državi, je Hrvat. Zatim kažete da je predsjednik Federacije Hrvat, pa mu dodate da je u trenutku dok ovo pišem predsjedatelj Doma naroda Hrvat, te da je uza sve to gradonačelnik glavnoga grada Sarajeva Hrvat, taj čovjek bi jednostavno zaključio kako Hrvati vladaju u BiH.

Nakon ovoga trebalo bi dugo i naširoko obrazložiti tomu strancu kako to ništa nije tako i kako su Hrvati u mnogočemu obespravljeni. Čudna je ova logika gdje su svi silogizmi i premise ispravni, a zaključak oprječan njima. I onda ti netko kaže kako BiH nije odjenuta u „luđačku košulju”. Prema stvarnome stanju malo je čak reći da je samo košulja luđačka jer je gotovo sve luđačko od donjega rublja do bunde i kape.

Belaj nas ujedinio

Nakon rata i teške pogibli proživjeli smo teške poplave koje su ostavile pustoš, siromaštvo i tešku bol. U trenutcima teških patnji poplavljenoga stanovništva na površinu je isplivalo plemenito srce tisuća ljudi. I upravo kada pomislimo da su nas do kosti uspjeli posvađati, shvaćamo da je ljubav jača od tih crnih slutnji. Ljudi su priskočili u pomoć ne pitajući ide li taj paket ili taj novac Hrvatu, Srbinu, Bošnjaku, Romu, Židovu ili nekomu drugom.

Srce je srušilo regionalne, zavičajne i entitetske granice, te izbrisalo obrise nacionalnih torova. Mnogi su ustvrdili kako nas je „belaj” ujedinio. Lijepa je činjenica da živimo u zemlji u kojoj dobrota nije pokopana. Lijepo je znati da smo sposobni u nevolji nadići razlike, protuslovlja i nadasve vidjeti čovjeka u potrebi. No, pitamo se: Zar moramo doživljavati katastrofe kako bismo jedni drugima pružili ruku spasa?

Uz ovo spominjem brzoplete i neodgovorne tvrdnje nekih vjernika koji su ovu katastrofu tako olako pripisivali grijesima ljudi zbog kojih upravo njih Bog kažnjava. Takvi navjestitelji apokalipse kao da zaboravljaju pogledati u vlastitu savjest i srce. Jer, ako bi Bog djelovao samo po načelu kazne, pitanje je tko bi od nas na zemlji ostao živ.

Fra Mario Knezović/Nasa ognjišta/fratar.net

facebook komentari