Je li hrvatski poseban jezik?

    2

    Zastupnica u Europskom parlamentu Ruža Tomašić danas je na plenarnoj sjednici oštro prosvjedovala zbog prijedloga odluke EP-a kojom se odgađa puna primjena hrvatskog jezika u toj instituciji.

    “Hrvatski je službeni jezik Unije i ne smije biti tretiran kao drugorazredni!”, poručila je Ruža Tomašić na Twitteru.

    Tomašić je rekla kako smatra da je godina dana od ulaska Hrvatske u Europsku uniju do konstituirajuće sjednice sljedećeg saziva parlamenta sasvim dovoljno prijelazno razdoblje da se osigura potpuna pokrivenost parlamenta hrvatskim jezikom.

    [vsw id=”iULtcCRlSjc” source=”youtube” width=”425″ height=”344″ autoplay=”no”]

    »Po jeziku narodi gospoduju, kada im ga oduzmeš, sluguju!« rekao je još u 19. stoljeću Fran Kurelac anticipirajući buduće hrvatske političke prilike.

    Prošli petak (21. veljače 2014.) u Hrvatskoj je posve skromno obilježen Međunarodni dan materinskog jezika. Zapravo, ništa čudno u zemlji u kojoj vlada posvemašnja nebriga o materinskom jeziku.

    Dovoljno je osluhnuti jezik hrvatskih javnih djelatnika, osobito jezik novinara i političara na vlasti, prepun je barbarizama i jezičnih nametnika, leksičkih, sintaktičnih i morfoloških nezgrapnosti, a o naglascima da i ne govorimo. Mnogi od njih za materinski jezik koriste sintagmu „naš jezik“ uvjereni da njime govore „građani i građanke ove zemlje“, izbjegavajući tako sve što bi imalo hrvatski predznak. Znamo li da je jezik temeljna činjenica nacionalnog identiteta, ne nastoji li se, dakle, njegovim osporavanjem i zatiranjem osporiti i sam narod? A hrvatski mediji? Na Hrvatskoj televiziji nepismenost govornika danas je gora nego što je to ikada bila u proteklih pola stoljeća.
    Ništa bolje ne izgledaju natpisi na trgovinama na ulicama hrvatskih gradova, te će se pažljiviji promatrač čitajući ih s pravom upitati u kojoj se to zemlji našao. Posvuda engleski, njemački, talijanski natpisi, hrvatski su iznimka. Tužno je što se to sve događa u hrvatskoj demokratskoj i neovisnoj državi. hrvatski_jezik-1

    Na tragu takvog odnosa prema hrvatskom jeziku nije, dakle, nipošto čudno da prošle 2013. u Hrvatskoj ničim nije obilježena peta obljetnica međunarodnog priznanja hrvatskoga jezika ostvarena 1. rujna 2008. Što se dogodilo tog nadnevka? Ostvareno je važno postignuće – hrvatski je jezik napokon međunarodno priznat! Naime, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu 2008. pokrenula je inicijativu za međunarodno priznanje hrvatskoga jezika, kojoj se pridružio i Hrvatski zavod za norme, te je istodobno s Narodnom bibliotekom Srbije i s Institutom za standardizaciju Srbije pokrenuto i usuglašavanje zajedničkoga zahtjeva za izmjenom naziva srpskohrvatski jezik u međunarodnoj uporabi. Četiri ustanove, dvije hrvatske i dvije srbijanske, zajednički su zatražile od međunarodnog tijela za ISO-standarde u Washingtonu da se dotadašnji naziv srpskohrvatski jezik izmjeni kako to najbolje odgovara realitetu vremena i nacionalnim interesima svih stranaka potpisanih u zahtjevu, tako da se umjesto dotadašnjeg srpskohrvatskog jezika u međunarodnu klasifikaciju jezikâ uvedu dva potpuno odvojena jezika: hrvatski jezik (s kodom hrv) i srpski jezik (s kodom srp).

    Odgovor iz Washingtona nije trebalo dugo čekati. Službenim dopisom od 17. lipnja 2008. godine Međunarodno tijelo za norme ISO 639-2 Registration Authority u Washingtonu i njegovo savjetodavno tijelo Joint Advisory Committee, potvrđuju prihvaćanje zajedničkoga zahtjeva dvije nacionalne knjižnice i nadležnih državnih zavoda za norme Hrvatske i Srbije, te donose odluku kojom se odbacuje daljnja upotreba srpskohrvatskog jezika s oznakama scr (Serbo-Croatian-Roman) za hrvatski i scc (Serbo-Croatian-Cyrillic) za srpski jezik, te određuje novi kodovi: hrv za hrvatski i srp za srpski jezik, kao jedine važeće oznake. Tom odlukom srpskohrvatski jezični sklop izbrisan je iz daljnje upotrebe a dva odvojena jezika, hrvatski i srpski dobili su sva prava i mogućnosti daljnje nesmetane uporabe. Time je postignuto da je od 1. rujna 2008. hrvatskom jeziku u međunarodnom prometu dodijeljen status istovjetan svakom drugom međunarodnom priznatom jeziku.

    S druge strane, potrebno je i to reći, uspostavom Republike Hrvatske, s hrvatske strane očekivao se odrješitiji stav spram međunarodnog priznanja hrvatskoga jezika, no on je u dobrom dijelu izostao. Umjesto odlučnog zalaganja za međunarodno priznanje hrvatskoga jezika, javnosti su s najviših mjesta upućivane nemušte poruke, kakva je npr. ona što ju je 2010. odaslala vlada Jadranke Kosor, slanjem Srbiji i Crnoj Gori europskih zakona prevedenih na hrvatski, čime se zapravo Europi posredno poručivalo da nema šumova u komunikaciji između hrvatskih, srpskih i crnogorskih govornika, jer je to zajednički, i jednom i drugom i trećem narodu razumljiv jezik. Izostali su i dovoljno glasni prosvjedi na izmišljeni, naprosto karikaturalni BKS-jezik (Bosnisch/Kroatisch/Serbisch, tj. bosanski/hrvatski/srpski jezik) kojim nikada nitko nije govorio, ali ga se unatoč tome sustavno favorizira na sveučilištima nekih europskih zemalja (npr. Austrije), ili ga se pak uporno koristi u sudnici Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju osnovanog 1993. u Den Haagu.

    Najvažniji pozitivan učinak međunarodnog priznanja hrvatskoga jezika, ostvaren godine 2008., prepoznao se u dobrim vijestima pristiglim krajem 2010. iz Europske zajednice koja je prihvatila hrvatski jezik kao svoj 24. službeni jezik, čime je potvrđeno da se u međunarodnom okružju definitivno odustaje od nekadašnjeg nakaradnog tzv. srpskohrvatskog jezika, što su čak predlagali i neki europarlamentarci. Da je hrvatski jezik postao službeni jezik EU-a određeno je pregovaračkim poglavljem pod br. 34 – Institucije (zatvorenom u studenom 2010.) u kojem se određuje što sve države članice institucionalno dobivaju u sustavu Europske unije, odnosno koja im prava sudjelovanja pripadaju u Europskom parlamentu, Europskoj komisiji, Vijeću i u ostalim zajedničkim tijelima Unije, nakon potpisivanja Pristupnoga ugovora. Posljedicom uspješnog pregovaranja hrvatskih pregovaratelja hrvatski jezik je postao službeni jezik EU i to je svakako jedan od najvećih uspjeha u pristupnim pregovorima Hrvatske. Tom prevažnom postignuću nedvojbeno je prethodilo međunarodno priznanje hrvatskoga jezika ostvareno 1. rujna 2008.

    Peta obljetnica povijesnog događaja ostvarenog međunarodnim priznavanjem hrvatskoga jezika bila je dobra prigoda da se 2013. tom velikom postignuću, kojeg znalci proglašavaju i drugim međunarodnim priznanjem Hrvatske, odredi dolično mjesto u hrvatskoj javnoj svijesti i znanju, no to je propušteno. Nadajmo se da će u bližoj budućnosti činjenica međunarodnog priznanja hrvatskoga jezika svoj puni smisao ostvariti tako što će biti novi poticaj za daljnja nastojanja ka afirmaciji hrvatskoga jezika, kako u domovini, tako i u svijetu.

    Piše: prof. dr. sc. Tihomil Maštrović/narod

    Službeni jezici EU mogu biti samo standardni jezici. A standardni se jezik definira, prema Daliboru Brozoviću, ovako: Standardni je jezik autonoman vid jezika, uvijek normiran i funkcionalno polivalentan, koji nastaje pošto se jedna etnička ili nacionalna formacija, uključivši se u internacionalnu civilizaciju, počne u njoj služiti svojim idiomom, koji je dotad funkcionirao samo za potrebe etničke civilizacije.

    Dakle, jedno je od obilježja civilizirane zajednice i književni ili standardni jezik sa svojom neutralnom normom i izražajnim registrima te s funkcionalnim stilovima koji omogućavaju komunikaciju na vlastitu nacionalnome jeziku o svim bitnim područjima znanosti, umjetnosti, gospodarstva, državne uprave, javnih službi i ostalih vidova međunarodne civilizacije. Stoga sve civilizirane države neprestano vode brigu o svojem standardnom jeziku.U nas je to hrvatski jezik. Da bi on bio standardan, mora se njime i moći komunicirati i doista komunicirati na svim spomenutim područjima, a osobito na najzahtjevnijima, kao što su znanost, umjetnost, visoka naobrazba, a onda i uprava i gospodarstvo.

    Ako se jezik ne razvija na tim područjima, gubi obilježja standardnosti. No ako hrvatski jezik zapustimo u najzahtjevnijim funkcionalnim stilovima, on neće više biti standardan, a drugačiji jezici ne mogu ni biti službeni u Europskoj uniji, ni u međunarodnoj zajednici.

    U nas, na žalost, zakoni – osim načelno Ustava – ne jamče uporabu hrvatskog jezika na tim područjima, a praksa ju čak i ugrožava. Postoji, naime, jak pritisak da se vrjednuju samo znanstveni radovi na engleskome jeziku, posebno se nagrađuje nastava na engleskome jeziku, itd. Poznavanje i uporaba svjetskih jezika ne bi, međutim, smjela ugrožavati uporabu službenoga jezika države, a to je u nas hrvatski. Upravo je jezična praksa nametala potrebu za donošenjem posebnog zakona o uporabi hrvatskoga jezika, kakav je svojedobno i predlagan, ali nije usvojen. Stoga bi trebalo ponovno predložiti da se takav zakon o uporabi hrvatskoga jezika usvoji u Hrvatskoj. hrva_st

    Koliko je, dakle, hrvatski standardan jezik? Iako ima nekoliko otvorenih pravopisnih pitanja, hrvatski je standardni jezik u načelu dobro normiran. Oko otvorenih pitanja ne treba voditi »ratove«, jer će se ona najbolje riješiti stručnom raspravom i dobrom književnom praksom. Od pravopisa mnogo je važnija gramatika za neki jezik. Za hrvatski jezik postoje upotrebljive gramatike pa ni tu nema mjesta veliku strahu. No tu za jezikoslovce ipak postoje još veliki zadatci – da opišu jezik i propišu stabilnu i elastičnu normu za nj u skladu s najsuvremenijim jezikoslovnim spoznajama na tome području. O tim je spoznajama niz bitnih stavova donijelo nedavno ukinuto Vijeće na normu hrvatskoga standardnoga jezika.

    Iz navedenih je stavova bitno istaknuti da se je hrvatski književni jezik razvio na osnovici najstarijega književnoga jezika, tzv. »slovinskoga jezika«, koja se je potom stilizirala na svim trima osnovnim hrvatskim narječjima (štokavskom, kajkavskom i čakavskom). Tek je u 19. stoljeću izabrana štokavska stilizacija – kao najraširenija među govornicima i u književnosti – za zajedničku svima. To je plod zajedničkoga truda prijašnjih jezikoslovaca – od Bartola Kašića do Pavla Rittera Vitezovića, zatim u 19. stoljeću iliraca kao nosilaca hrvatskoga narodnoga preporoda te zagrebačke i riječke filološke škole i zadarskoga jezično-kulturnoga kruga.

    Standardizacija hrvatskoga jezika bila je, dakle, dugotrajan proces. Kada je u srednjem vijeku je u staroslovjenski jezik glagoljaša stalo ulaziti sve više osobina hrvatskoga govornoga jezika stala se stvarati hrvatska redakcija književnoga jezika koji se nazivaoslovinski. U humanizmu i renesansi narodni se jezik u humanističkome duhu stao zvatilingua Illyrica, a u renesanskome smislu, kada se je latinski izričaj pretakao u verse harvacke, jezik se nazvao kao narod i zemlja, kako nam svjedoči čak i glagoljaš pop Martinac zovući, obratno, narod metaforički ězikь hrvatski.

    Od renesanse počinje sve jače uz staru vjersku i liturgijsku pismenost bujati i novo svjetovno pjesništvo, što se nadahnjuje 1) humanističkom latinskom poezijom, ali i 2) sadržajima suvremene petrarkističke poezije, i, napokon, 3) izrazom usmene književnosti, a nju dijelom nosi nepismeni narod još pretpovijesnih vremena. Tražena se usporedivost nastajućega pjesništva na hrvatskome s latinskim jasno uočava u Marulićevim pjesmama. O spoju pak petrarkizma i hrvatske usmene lirike lijepo svjedoče pjesme Džore Držića i drugih spjevalaca. O zanimanju za usmenu epiku također svjedoči Petar Hektorović, a kasnije će najzornije Andrija Kačić Miošić. Nakon razdoblja bogate barokne književnosti, već će za skromnije prosvjetiteljske u 18. stoljeću, i zatim u ponovnome preporodu, sjevernjačkome (hrvatsko-slavonskome) u 19. stoljeću, koji se igrom dubinskih kulturoloških struktura k tomu zove i ilirskim, doći do traženja nadahnuća ne samo u suvremenoj romantičkoj poeziji nego i u usmenome pjesništvu, što se vidi i u Stanka Vraza i u Ivana Mažuranića.

    Hrvatska se kulturno, još i prije nego što je to mogla politički, nastojala povezati i jednistvenim jezikom, pa se postavilo pitanje jedinstva jezika slovinskoga, hrvatskoga ili ilirskoga, koji je doživio svoje redakcije i stilizacije: dalmatinsku (čakavsku), horvatsku (kajkavsku) i slavonsku (štokavsku). A izvan Trojedne Kraljevine bosansku (štokavsku) kako se javlja u djelima franjevaca. Već početkom 17. stoljeća, kada se je čakavac Bartol Kašić opredjeljivao za ’bosanski jezik’ (što njemu znači štokavski ikavski), u vrijeme kada počinje standardizacija hrvatskoga u tehničkome smislu, otpočela je tendencija da se »na štokavsku« stilizira zajednički književni jezik, onaj što ga su ga i on i njegov mlađi subrat Jakov Mikalja (kao i drugi crkveni autori), kada nisu pisali latinski, zvali slovinskim. S ozaljskim krugom i Vitezovićem, pa ilircima i filološkim školama 19. stoljeća, ta je tendencija prevladala u kajkavskome Zagrebu i potvrdila se u čakavskima Rijeci i Zadru (gdje je prevladala već od polovice 18. stoljeća.). No težeći k jedinstvu, ona nije težila k isključivosti.

    Iako su preporod i hrvatske filološke škole postigali i jedinstvo jezika i otvorili jezik kulturnoj modernizaciji, kako očito svjedoče djela Šenoina i suvremenika njegovih, ojačali su i plimni valovi sa štokavskih prostora onkraj Hrvatske, pa i Bosne, iz Srbije, nošeni strujom hrvatskih vukovaca i nove austrijske i mađaronske politike. Oni su otplavili jezičnu sintezu zagrebačke škole i naplavili štokavski purizam s kulturološkim usmenoknjiževnim purizmom na hrvatski jezik. Sve to nije bilo odveć strano hrvatskomu, no bilo je odveć nesnošljivo, drugačije i jezično i osobito kulturološki od puta kojim je štokavski postao hrvatskim izborom. Štokavski je u 17. i 18. stoljeću povezao hrvatske zemlje od Dalmacije (od Gundulića do Đorđića / Đurđevića, te od Grabovca do Kačića) preko Bosne (od Divkovića, Bandulavića i Ančića do Margitića i Šitovića) do Slavonije (od Kanižlića preko Relkovića do Katančića), osobito književnim radom franjevaca, i ta je veza učinila štokavsku redakciju i stilizaciju književnoga jezika neizbježnom sudbinom za Hrvate. I usmeno pjesništvo i njegove stilizacije bili su prisutni u pisanoj književnosti od srednjega vijeka, i osobito renesanse, preko prosvjetiteljstva do preporoda. No nikada se još, sve do vukovaca, nisu ta pisana književnost i njen jezik odbacivali zbog usmene i njena jezika. I štokavski se uvijek prihvaćao, ali još nikada nametao, a još manje – trijebio iz sebe kulturno blago, većinom leksičko, čakavskoga i kajkavskoga nasljeđa.

    Najbitnije je, dakle, znati da je za hrvatski književni ili standardni jezik uvijek bilo presudno da očuva neprekinutu vezu sa svojom mnogostoljetnom književnom tradicijom s jedne strane, a s jezičnim bogatstvom svojih dijalekata s druge. Jedno i drugo treba sustavno i dosljedno uklopiti u suvremenu novoštokavsku stilizaciju! Kako se ne radi o osnovici, kako su tvrdili i tvrde vukovci, nego o stilizaciji (R. Katičić), dijalekatski je purizam neosnovan. O tome rječito svjedoče riječi Adolfa Vebera Tkalčevića iz 1884. godine:

    »Zagrebačka je škola imala zadatak da kajkavce i čakavce privede u kolo štokavacah kako bi se raširilo književno polje. Ne bi bilo mudro da su za taj cilj poprimili Ilirci, među kojimi je bilo i štokavacah, namah skrajnju štokavštinu jer bi tim bili morali žrtvovati silu dobrih riječih i frazah. Zato su, proučivši sva tri narječja, prihvatili iz štokavštine one oblike kojimi se ona najjače ističe, a zadržali iz kajkavštine i štokavštine one, koji su pravilniji, a nisu još posve izumrli među štokavci. Takvim su načinom doveli Ilirci na čudo svijeta u kratko vrijeme kajkavce i čakavce u štokavsku zajednicu. Pošto je to tako lijepo pošlo za rukom, ne smije zagrebačka škola, razboritim načinom, obustaviti svoje spasonosne radnje. Slične je misli iznio i August Šenoa: Mi mislimo da je temelj književnoga jezika štokavština i da ga upotpunjavati valja rječmi kajkavskoga i čakavskoga narječja, ako su te rieči po svom korjenu razumljive štokavcu i ako u štokavštini uopće za koj pojam rieči ne ima il samo tuđa rieč ima.«

    Upravo dvije spomenute konstante u procesu standardizacije hrvatskoga najbitnije razlikuju hrvatski jezik od srpskoga, a neizravno i oba od bošnjačkoga / bosanskoga i crnogorskoga. Kako je za srpski za Karadžićeve reforme najbitnije bilo otcijepiti se od starije pisane jezične i književne tradicije jer je bila staroslovjenska (srpske, a zatim i ruske redakcije) i slavjanoserbska, i od nesrpskih dijalekata (čakavskoga i kajkavskoga, a torlački je pritom žrtvovan), tako je za hrvatski u cijelome procesu standardizacije od Kašića do danas – jedino s iznimkom vukovaca – najbitnije bilo pri razvoju književnoga ili standardnoga jezika upravo suprotno: ne izgubiti neprekinutu vezu s povijesnom književnom i jezičnom tradicijom i ne izgubiti otvorenost prema drugim hrvatskim narječjima (nego samo sve jezično blago stilizirati novoštokavski). Jedino posljednje dvije opcije stvaraju književni jezik koji ujedinjuje hrvatski korpus, a prve dvije istovremeno ujedinjuju srpskohrvatski korpus i razjedinjuju hrvatski. Toga valja biti svjestan.

    Je li hrvatski poseban jezik? Kriterije za razlikovanje jezika Radoslav Katičić određuje tako da pobraja mjerila složenoga jezičnoga identiteta: genetski, tipološki i vrijednosni (kulturni) kao kriterije identiteta. Ako se dva idioma razlikuju samo po jednome od tih mjerila, radi se o dva različita jezika (Katičić: Novi jezikoslovni ogledi, 1986., 1992.).

    Hrvatski je jezik genetski skoro istovjetan sa srpskim, bošnjačkim / bosanskim i crnogorskim. Tipološki im je također vrlo blizak. Jasno se, međutim, razlikuje vrijednosno / po kulturi kojoj služi i koju izražava (to pokazuju leksik, pa sintaksa, pa morfologija i nešto fonologije!).

    Hrvatski i srpski – a tako i bošnjački / bosanski i crnogorski koliko su se standardizirali –različiti su jezici. Evo zašto:

    – u prvome redu zato što su izrazi različitih kultura; stoga su najsličniji u najnižim stilističkim registrima i kada govore o najosnovnijim temama (imena bližih rođaka, niži brojevi, osnovne glagolske radnje, i k tomu od kulture usmena epika), a najrazličitiji su u najvišim i najstručnijim funkcionalnim i stilističkim registrima (kultura, umjetnost i znanost));

    – zatim, jer pokazuju razlike u rječniku (domaćem i posuđenicama);

    – jer pokazuju razlike u gramatici (više na višim razinama);

    – i jer su im ciljevi standardizacije nespojivo različiti (sveza s književnom baštinom i otvorenost narječjima).

    Prema tome, što su teme razgovora zahtjevnije (a zahtjevne će biti i rasprave u europskim tijelima), to su ti jezici manje međusobno »razumljivi«. Zato i od prevođenja na »isti« jezik ne bi bilo praktične koristi (osim uštede).

    To ne znači da treba raditi na udaljavanju hrvatskoga od srpskoga, bošnjačkoga / bosanskoga i crnogorskoga. Naprotiv, ne treba žrtvovati ciljeve standardizacije hrvatskoga niti približavanju srodnim južnoslavenskim jezicima, ali niti udaljavanju od njih, nego autonomno odlučivati u interesu hrvatskoga standardnoga jezika, njegove govorne zajednice i kulture koju izražava. U tome slučaju plodovi sličnosti i velike razumljivosti sa srodnim standardnim jezicima biti će nam svima uvijek od koristi, a ne na štetu.

    Da bismo to jasno shvatili, moramo razviti jezikoslovlje književnih / standardnih jezika (i razlikovati ga od dijalektologije i genetske lingvistike!), dakle jezika u kontekstu kulture (i društva i države), i sebi razjasniti pojmove prije nego što nejasnima zbunimo druge. I drugo, moramo razvijati hrvatski kao standardni jezik u svim funkcionalnim stilovima(dakle i jezik svih znanosti, gospodarstva, prava i politike!) ili nam ne će dobro služiti u međunarodnoj komunikaciji (vidi definiciju standardnoga jezika). Bolji je onda i strani jezik od vlastitoga pidgina ili kreolskoga! Nazivlje je pritom najveći izazov, ali i očuvanje strukture jezičnoga sustava.

    Ukratko, posebice je važno za razvoj hrvatskoga jezika na svim područjima koja se danas velikom brzinom razvijaju – poput računalnih znanosti, gospodarstva, svih područja znanosti i kulture, europskoga prava itd. – voditi skrb o razvoju jezičnoga nazivlja. U ovo vrijeme projekte o stručnome nazivlju na hrvatskome, pod zajedničkim nazivom »Struna«, koordinira Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, i u tome ga treba podržati. Bez rada na nazivlju jezik neće biti standardan, nego će postati, a dijelom od nebrige i postaje, pidgin. Zato treba tražiti da država sustavno i stalno financijski podupire rad na razvoju hrvatskoga nazivlja na svim tim područjima, i to u ustanovama koje su za to pozvane i osposobljene (poput Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje), kao i u projektima posvećenima bilježenju i stvaranju znanstvenoga i drugoga nazivlja. To je i obveza naše države prema pristupnome sporazumu s Europskom unijom, u kojem je navela da je službeni jezik u Republici Hrvatskoj – hrvatski jezik

    Mislav Ježić/

    facebook komentari

    • Mi Hrvati bez jezika bit ćemo nitko i ništa. Naravno ima i drugi naroda na svijetu koji nemaju narodnog, tj. nacionalnog jezika, da spomenem samo neke: Amerika nema svojeg jezika jer se je odvojila od Engleske, pa govori engleski, skoro sve latinsko-američke države isto tako, odvojile se od Španjolske pa govore španjolski, Švicarci su se skrparili od drugih naroda, kao naši bošnjaci, pa govre njemački, francuski i talijanski, kao i Bošnjaci govore hrvatski i srpski. Ima još i drugi naroda koji govore tuđim jezikom i kroz naraštaje i naraštaje postali su imuni prema vlastitom jeziku. Mi Hrvati ne samo da mi nismo imuni, nego mi imamo svoj jezik hrvatski od pamtivjeka. Zato čuvajmo i njegujmo hrvatsku riječ u kući, obitelji, među prijateljima, strancima, prolaznicima a primjerice prema onima koji nam usporavaju koristiti se pravim pravcetim našim hrvatskim jezikom.

    • Mi Hrvati bez jezika bit ćemo nitko i ništa. Naravno ima i drugi naroda na svijetu koji nemaju narodnog, tj. nacionalnog jezika, da spomenem samo neke: Amerika nema svojeg jezika jer se je odvojila od Engleske, pa govori engleski, skoro sve latinsko-američke države isto tako, odvojile se od Španjolske pa govore španjolski, Švicarci su se skrparili od drugih naroda, kao naši bošnjaci, pa govre njemački, francuski i talijanski, kao i Bošnjaci govore hrvatski i srpski. Ima još i drugi naroda koji govore tuđim jezikom i kroz naraštaje i naraštaje postali su imuni prema vlastitom jeziku. Mi Hrvati ne samo da mi nismo imuni, nego mi imamo svoj jezik hrvatski od pamtivjeka. Zato čuvajmo i njegujmo hrvatsku riječ u kući, obitelji, među prijateljima, strancima, prolaznicima a primjerice prema onima koji nam usporavaju koristiti se pravim pravcetim našim hrvatskim jezikom.