Pratite nas

Kolumne

Je li poremećeni Kim Jong Un slučajno komunist?

Objavljeno

na

Foto: AFP

Svjedoci smo situacije apsurda u koji je zapao današnji svijet.

Jedan luđak poigrava se sa sudbinom svih nas i to ga očito jako zabavlja. Dok gledamo snimke njegovog ushićenja i likovanja pri svakom novom lansiranju raketa ili nakon izvršenih nuklearnih proba, ne možemo se oteti dojmu da je u pitanju teški mentalni bolesnik čija je bolest uznapredovala do te mjere da se za nju teško može pronaći terapija – osim nekih radikalnih zahvata u slučaju krajnje nužde, a koji bi (Bože daj da ne bude tako) sasvim izvjesno imali ozbiljne konzekvence po cijelu zemljinu kuglu.

Jer, na nesreću, nije u pitanju samo bolesnik koji sjedi na mjestu predsjednika Sjeverne Koreje, nego čitav narod; narod kojemu je tijekom desetljeća komunističke diktature ispran mozak i usađen virus koji ga nagoni da bespogovorno, ropski odano i slijepo slijedi i podržava svoga „Velikog Vođu“ ma što ovaj činio i govorio. Stječe se dojam da su svi skupa itekako pripravni i na kolektivnu smrt, samo ako to bude volja retardiranog debeljka. Njih 25 milijuna ponaša se poput dresiranih životinja i prijeti globalnom kataklizmom. S jednakim oduševljenjem pozdravljaju „Velikog Vođu“ na vojnim paradama i svečanostima, pri učestalim lansiranjima raketa, dok javno prijeti „neprijateljima“, pa i kad suradnike i rodbinu baca izgladnjelim psima (kao što je prije nešto više od 3 godine učinio s tetkom i nekolicinom drugih, do tada odanih slugu):

“…Jangu je skinuta sva odjeća te je bačen u kavez zajedno s petoricom svojih najbližih suradnika. Nakon toga je 120 pasa, izgladnjivanih tri dana, pušteno kako bi ih u potpunosti pojelo. To se naziva ‘quan jue’, ili egzekucija psima”. (http://dnevnik.hr/vijesti/svijet/sluzbeni-peking-kim-jong-un-tetka-je-bacio-golog-pred-120-pasa-da-ga-pojedu—317885.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 7.9.2017.)

Promatramo u nevjerici i pitamo se: je li moguće? U kakvom su okruženju odrastali ti ljudi, tko ih je odgajao, jesu li što čitali, znaju li išta o svijetu izvan svojih granica, razmišljaju li, kako im uopće funkcionira mozak, kako to da ne nadvladaju zdrav razum i logika…?

I ma koliko se trudili ne nalazimo odgovor.

Da se probamo na trenutak vratiti Georgeu Orwellu koji je prije gotovo 70 godina objavio svoj futuristički roman „1984.“? Možda ćemo nešto od toga lakše razumjeti uz njegovu pomoć.

U vrijeme kad se pojavilo, spomenuto Orwellovo djelo je od javnosti bilo prihvaćeno poput svih drugih SF književnih uradaka, uz uvjerenje kako se radi o nečemu što nije moguće ili će pak možda biti…ali u nekoj dalekoj, dalekoj budućnosti toliko dalekoj da sad u ovom vremenu nije vrijedno trošiti vrijeme i živce na to.

Nekadašnja fikcija autora romana „1984“, u kojoj „Veliki Brat“ upravlja postupcima, mislima pa čak i emocijama svojih podanika (a sve one koji „iskaču“ iz tog kalupa surovo kažnjava i slama natjerujući ih natrag pod svoje okrilje) u međuvremenu se pretvorila u personifikaciju totalitarizma. Neki su u svemu vidjeli „desni“ a neki „lijevi“ totalitarizam, ovisno od svojih opredjeljenja, mada se iz samih opisa atmosfere i ozračja koje vlada, a pogotovu tortura i postupaka ispiranja mozga jasno ocrtavalo kako su taj kolorit i sekvence gotovo preslikani iz komunističkog sustava).

To što je Orwellov depresivni i sumorni literarni uradak za „metu“ uzeo komunizam, objašnjavano je njegovim podrijetlom, miljeom u kojemu je živio i odrastao itd., itd., ili su barem tako rezonirali oni koji su „lijevi“ totalitarizam smatrali manjim zlom, dok je „desni“ uglavnom shvaćan kao izvor svih pošasti i nesreća ljudskog roda.

I kako to obično biva, još jedanput je ono što je bilo „nemoguće“ postalo naša stvarnost.

Civilizacija se danas ponovno susreće s tim „manjim“ zlom u liku kobnog debelog pajaca, komunističkog bolesnika i monstruma koji je umislio da može biti gospodar života i smrti i odlučivati o cijelom planetu.

Pravo je vrijeme za pitanje: Je li moguće da se takvo što pojavi u demokratskom svijetu, dakle, izvan komunističkog jednoumlja i diktature.

NE!

I milijun puta: NE!

Takvo što moguće je samo u izoliranim sredinama u kojima se kreira zarobljeni um i nezamislivo je u otvorenim društvima. Poštivanje temeljnih ljudskih prava, sloboda medija, demokratski sustav i otvorenost prema svijetu, najbolja su brana totalitarizmu.

Kako bi se od ljudskog bića stvorilo poslušnu dresiranu životinju koja će postupati, reagirati i razmišljati tako kako joj se nalaže odozgo, potrebno je, dakle, odgovarajuće okruženje. Tek tada su sve druge mjere – od ideološke indoktrinacije do suptilnih metoda ispiranja mozga i stvaranja „kolektivne svijesti“ (prema potrebnim i poželjnim obrascima) – moguće i djelotvorne, prije ne.

Partijska država počiva na goloj sili i samo njezino postojanje utemeljeno je na diktaturi. Sve drugo dolazi kao logička posljedica te činjenice. Komunističkim režimima je ideologija samo sredstvo za ostvarivanje vlasti, a ne sustav vrijednosti u koji se vjeruje i na kojemu se gradi budućnost. Priče o „svijetloj budućnosti“ samo su obmana „narodnih masa“ i način da ih se drži u varljivoj nadi kako će u nekom drugom vremenu biti ostvareno ono za što se sad podnosi žrtva. I u tom smislu dozvoljeno je sve, jer sve se i čini „U IME NARODA“ i za njegovo „dobro“.

U samoj srži tehnologije vladanja komunističkog sustava (neovisno o kakvim se varijacijama tih režima radilo od zemlje do zemlje – jer razlike su samo kozmetičke naravi) stoji jedna velika laž: STVARANJE „NOVOG DRUŠTVA“ i „NOVOG ČOVJEKA“ – sasvim nalik na nacističku ideologiju, zar ne?

Kako bi se stvorilo to „novo društvo blagostanja“, nužno je prije toga stvoriti „novog čovjeka“ koji je „osnova i temelj tog društva“.

A „novi čovjek“ za „novo doba“ može se „proizvesti“ jedino tako da se „stari čovjek“ koji je „zatrovan“ svim mogućim natruhama „građanskog, religioznog, nacionalističkog, „konzervativnog“, „ruralnog“ i svakog drugog „društveno štetnog“ naslijeđa, liši tog „tereta“ prošlosti.

Kako bi se jedinkama predodređenima da postanu „novi ljudi za novo doba“ usadio novi, odgovarajući i poželjni stav koji će biti u potpunom skladu sa zahtjevima istaknutim u ideološkim smjernicama „novog poretka“, pristupa se njihovom „preodgoju“, odnosno, kolektivnoj indoktrinaciji. Ona se sastoji od „pranja mozga“ i „usađivanja novog stava“ i tu ključnu ulogu igraju mediji i propaganda, uz istodobnu izolaciju od ostatka svijeta. Sve je praćeno i nizom drugih mjera: na jednoj strani jača se vojna moć države, sustav prikazuje kao idealan i svemoguć (uz istog takvog „Vođu“, dakako), dok se ne drugoj vlastiti naroda plaši raznim „opasnostima“ – od unutarnjeg „neprijatelja“ do „ugroze“ od drugih zemalja, pa i „bjelosvjetske“ urote. Paranoja (prije ili kasnije) pada na plodno tlo i tako se potiče „patriotizam“, homogenizacija nacije i budi „obrambeni mehanizam“.

Od Francuske buržoaske revolucije do danas, izvor svih svjetskih kataklizmi bila je ljevičarska ideologija ili točnije, socijalizam i komunizam.

Hitler i Mussolini bili su socijalisti. Hitler otvoreno i iskreno godinama govorio o tomu na svojim skupovima:

Mi smo socijalisti, mi smo neprijatelji kapitalističkog ekonomskog sistema koji eksploatira ekonomski slabe sa svojim nepravednim plaćama, sa svojim neprimjerenim vrednovanjem ljudskih bića prema zaradi i imovini a ne prema odgovornosti i učinku, i mi smo odlučni uništiti taj sustav pod svaku cijenu!”. “Korist za društvo dolazi ispred koristi za pojedinca! Država mora uspostaviti nadzor i svaki kapitalist mora smatrati da je imenovan od države. Njegova je obaveza da ne smije upotrebljavati svoje vlasništvo protivno interesima drugih unutar svog naroda. To je ključno pitanje. (Izvor: (http://ex-iskon.forumcroatian.com/t20043p80-hitler-po-drugi-put-meu-antifasistima; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 7.9.2017.)

a isto tako i o socijalizmu budućnosti:

U socijalizmu budućnosti…gleda se samo cjelina, narodna zajednica. Pojedinac i njegov život igraju samo sporednu ulogu. On može biti žrtvovan, on je spreman da se žrtvuje ako cjelina to od njega bude zahtijevala.

pa i o sličnosti između nacista i boljševika, nacional-socijalizma i komunizma:

Neće Njemačka postati boljševička, nego će boljševizam postati sorta nacional-socijalizma. Osim toga, više je stvari koje nas spajaju s boljševicima od onih koje nas razdvajaju…Oduvijek čuvam mogućnost da izdam zapovijed da se bivšim komunistima dozvoli prelazak u našu stranku. Mali buržoaski socijal-demokrati i trgovci nikada neće moći postati nacional-socijalisti, ali komunisti hoće.”

(Navedeni citati potječu iz Hitlerovih memoara koje je objavio njegov dugogodišnji prijatelj i ekonomski savjetnik Otto Wagener; preuzeto iz: https://www.liberal.hr/clanak.php?id=387; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 5.9.2017.)

Danas Antifa pokret plješće ovakvim govorima nacističkog vođe, uključujući i one sadržane u Mein kampfu.

Slučajnosti dakako nema…to su dva lica jedne te iste totalitarističke ideologije koja „u ime rase“ ili „u ime klase“ (u konačnici sasvim svejedno pod kakvom parolom ili izlikom) „stvara bolji svijet“ na krvi i leševima.

Kad danas vidimo Radničku frontu, Antife (Crvenu akciju) ili Živi zid kako nasilno i mimo institucija ove zemlje namjeravaju provoditi svoju volju, sjetimo se Staljina, Mao Ze Donga, Pol Pota, Kim Il Sunga, Hitlera, Mussolinija i drugih  diktatora koji su svi bez izuzetka (i ne slučajno!)  potekli iz lijevog ideološkog miljea.

Ovaj s kojim svijet danas ima posla – Kim Jong un i njegovi sljedbenici produkt su jednog sustava s kojim će se civilizirani svijet kad-tad morati obračunati. Ako misli opstati.I neće ga vječito moći promatrati kao „manje zlo“.

Pitanje je samo cijene koju ćemo do tada morati platiti.

Zlatko Pinter

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

O onima koji rado mijenjaju ime

Objavljeno

na

Objavio

Kad su se krajem prošlog stoljeća iznova dijelile karte na ovim prostorima, u vrijeme dok je jahač apokalipse još harao samo Hrvatskom, ekipe YUTEL-a, skoro jedine “domaće” televizije koja je mogla pristupiti objema stranama bojišnice, susretale su se sa zahtjevnim profesionalnim zadaćama.

Iznimna je kreativnost bila potrebna kako bi se napravilo uravnotežene priloge pored toliko neuravnoteženog odnosa snaga sukobljenih strana.

Tako su jednom prilikom yutelovci pohodili hrvatske položaje i prikazali vojnika kako se veseli držeći u ruci komad srušenog borbenog zrakoplova JNA. No, ravnoteže radi, trebalo je prikazati i neki trofej u rukama druge strane. Budući da Hrvatska u to vrijeme nije raspolagala vojnim materijalnim sredstvima vrijednim spomena, izbor je pao na zarobljenu bilježnicu u kojoj je bilo nacrtano ušato “U”, a k tome i dopisano “Za dom spremni”.

Četvrt stoljeća potom sa sličnim će problemom razbijati glavu krug bosanskih vlastodržaca koje je zapalo nasljeđe – što genetsko, što političkog stila, sadržaja i vjerodostojnosti – Alije Izetbegovića.

Usporedno dok se svijetom sve manje stidljivo širila priča o trećini tzv. Bosne kao logističkoj i operativnoj bazi neeuropskog terorizma u Europi, rasla je i potreba da se nešto prilijepi i drugoj strani kako bi se percepcija krivnje izravnala. Tijekom mozgovne oluje u organizaciji spomenutog kružoka sijevala su mnoga pitanja… Je l’ netko od tih ćafira ikada malo automatom prošarao kakvu stranu ambasadu? Iransku, saudijsku, tursku,…?

Ima li među tim ustašama netko da je ustrijelio makar 3-4 muslimana povratnika za Bajram? Je l’ tko od tih okorjelih herceg-bosanskih fašista podmetnuo bombu pod auto nekog ministra? Nije valjda da baš nitko od tih zapjenjenih separatista nije aktivirao čak ni običnu auto-bombicu u gusto naseljenom dijelu nekog bosanskog grada? Je l’ moguće da barem jedan od tih zlotvora nije ušetao u policijsku stanicu i izrešetao pokojeg policajca? Ili da se među bojovnicima koje je postrojavao Mate Boban ne nađe makar jedan koji je nekom muslimanu ‘nako malo odsjek’o glavu?

Napokon, nasta opći tajac i nevjerica, jer odgovori na sva ta pitanja bijahu niječni. Ipak, nagon za preživljavanjem i duh predaka u njima tjerali su ih da ne odustanu. Razmišljali su, … razmišljali, … i … dosjetili se! U maniri starih yutelovaca dosjetiše se plakata – ustaških s Pavelićevom slikom u prvom planu, pratećim proglasom i neizbježnim slovom “U”. Presudna prednost odabranog rješenja bila je u tome što materijal nisu trebali tražiti po muzejima, jer ga je dobar dio nazočnih mogao ponijeti od kuće. Dedo sačuv’o! … Ili pradedo, nije sad bitno. Sarajevski kvart u kojem su ga dali izlijepiti pomno je odabran. Dobrinja – jedino tamošnje naselje u kojem se donekle osjeća dašak pomalo već zaboravljene multietničnosti. Naime, jedino je to sarajevsko naselje koje je podijeljeno između federalnog Sarajeva (bošnjačkog) i istočnog mu grada imenjaka (srpskog). Mada u oba dijela Dobrinje, baš kao i u svakom od ta dva grada, koja se u Dobrinji dodiruju, u totalu, udjel većinskog naroda danas premašuje onaj Hrvata u nikad odveć multietničnom Zagrebu. No, organizatori su se ponadali kako će pojava skandaloznih plakata uznemiriti i Srbe u susjednom naselju, posluže li se ovi sofisticiranim optičkim pomagalima kako bi ih uopće detektirali, pa da onda obje zdrave snage zajedno osude onu treću – a kakvu nego fašističku.

Doista je to slovo “U” čudotvorno hrvatsko oružje. Čim ga vide, pa kad još u pratnji čuju “Za dom spremni”, neprijatelji Hrvata premru od straha i samo se prevrnu na pleća, k’o onih dvanaest majmuna koje znanstvenici nedavno nađoše uginule bez vidljivih vanjskih rana. Enigmu neobičnog pomora primata objasniše usklađenim kolektivnim infarktom, jer su u blizini ugledali tigra. Je li tigar imao šare u obliku slova “U”, nije rečeno. Ako nije, nema druge nego da su majmuni njegovo glasanje protumačili kao poklič “Za dom”, na što, očito je, nisu bili spremni. Ma kakve Tesline zrake, glavosjeci, auto-bombe, kamioni, avioni, Kimove H-bombe … Što je sve to prema zloglasnom slovu “U” i još zloglasnijem pokliču kojeg u strahu od nehotičnog samoranjavanja više ne ćemo spominjati kako ovaj tekst ne bi ostao nedovršen.

Ostavimo i naše drage susjede da u miru dostojno obilježavaju manifestaciju “Kaj su lepili naši stari”, u nadi da će ona postati tradicionalna, i svrnimo pogled s avlije na dvorište, na one među nama koji ljubaznim nam komšijama uvijek nesebično stoje na usluzi. Izvor uzajamne simpatije možda leži u tome što takvi među Hrvatima baš i ne drže previše do svoga imena, pa se od prilike do prilike vole poslužiti raznim drugim imenima. Upravo onako kako to čini taj takvima posebno drag i simpatičan narod koji takve navade intenzivno gaji zadnjih, evo već sedamdesetak godina. Toliko im je drag da im je i vrludava istina tog naroda milija od stamene istine svoga.

Ipak, prerano se poveselio onaj tko je pomislio da će nastavak ove priče obilježiti liječeni ustaša, Zvonimir Drago Carlos Pilsel, onaj čudnovati svat koji svako malo prijeti kako će brutalno smaknuti Vjerana Grkovića. Te će ga ubiti, te će ga spaliti, te će … i na kraju ne će! Iz dana u dan Pilsel sve više sliči onome Crnogorcu iz vica koji je ubio ženu nakon 40 godina braka. Pa na sudčevu nevjericu, ma, kud je ubi nakon toliko godina braka, hladno odgovara – lijenost, sudija, lijenost, … te danas ću, te sutra ću … S obzirom na teološku potkovanost, Carlos … … bi morao znati da je lijenost smrtni grijeh. A što drugo onda, nego poželjeti mu da ne griješi više, pogotovo ne smrtno.

Dvojica ili dvoje kolega mu iz nadaleko čuvenog rasadnika fantoma, YUL-a, prethodnih su dana plijenili pozornost dijela javnosti. Iako YUL nije YUTEL, jer izražava se u riječi a ne u slici, sadržajno nije tako daleko od njega. Istina, nešto je manje uravnotežen, reklo bi se čak i podosta nagnut na stranu orijentiranu ka Orijentu. S tih strana potječe i YUL-ova omiljena maksima, posebno dobrodošla u vremenima besparice – oduvijek je bilo jeftinije nekoga izmisliti, nego nekoga, barem prividno autentičnog, podmititi da glumata.

Striktno primijenivši ovu doktrinu YUL nije spiskao ni novčića na Mislava Horvata, izmišljenog hrvatskog novinara. To naravno ne znači da ne postoji onaj koji je tekst napisao i izmišljenim imenom ga potpisao. Tako je mogao posve iskreno izraziti misli, bez zadrške i ono malo skrupula što ih ima kad piše pod uobičajenim imenom – misli koje su izazvale nepodijeljeno oduševljenje beogradskih tabloida. A kako i ne bi, kad se iza suviše napadno hrvatskog imena i prezimena za nekog novinara iz Hrvatske krije spisatelj koji u Miloševiću vidi juj, a u Tuđmanu fuj. Kao da ga je o zbivanjima devedesetih poučavao Emil Vlajki, Miloševićev priručni Hrvat, a potom i, kao podobni pripadnik hrvatskog naroda, uzurpator najvišeg položaja u Republici Srpskoj namijenjenog predstavnicima tog naroda – mali Komšić. No, sama ideja teksta zapravo je prirodna nadogradnja one već viđene u jednom drugom YUL-ovom napisu – onome o trodimenzionalnom Draži Mihajloviću nasuprot svakog prijezira vrijednog Ante Pavelića – koji je potpisan pod imenom i prezimenom inicijala M.J. (a nije Moja Jugoslavija).

Isti se potpis nalazi pod morbidnom pisanijom u kojoj je Tuđman okarakteriziran podgrijanom mirogojskom lešinom čime je čitateljstvo pripremljeno za umovanja “Mislava Horvata”. Ma koliko se trudio, M.J. će ipak ostati u povijesti zapisan pod drugim imenom, pošto je već ovjekovječen kao predložak za glavni lik romana Fukara, velikog hrvatskog književnika, Ivana Aralice. S obzirom da je kao mladić majonezom crtao svastike po sendvičima na zabavama dokone mladunčadi sarajevske crvene buržoazije, nije isključeno da je ovaj “ljubitelj” vođa Hrvata poslužio i kao nadahnuće onima koji će tridesetak godina kasnije ustaškim plakatima oblijepiti sarajevsku Dobrinju. (Uostalom, sličan se sličnome raduje. A teško da je fukari netko više nalik od samog Fukare). Je li u vrijeme dok je vježbao za kanape-majstora imao još poneko ime, nije pouzdano utvrđeno, ali da se u to vrijeme družio s generalom Kontra-obavještajne službe JNA, jest. Stoga, ne bi čudilo da se tada odazivao na još koje ime, a i sada djeluje kao da ih još (možda već i treće, četvrto, peto…) ima.

Osim “Mislavu Horvatu”, YUL je nedavno ustupio zamjetan prostor i njegovoj sestri po nepostojanju – katolkinji Kristini. Izrazi kojim je ta “misleća katolkinja” popratila čašćenje svečeva tijela, poput mumificiranog korpusa, vještičarenja i vudua gotovo daktiloskopskom preciznošću upućuju na adresu prepoznatljivog stila i vokabulara. Zaštitni je znak tog stila raskošan rječnik u kojem se uslijed prekomjerne uporabe katkad i usiljenih tuđica više osjeća nadmenost nego erudicija. Ako u pitanju nije neki umješni imitator s YUL-ova deponija, svi putovi vode prema onome koji članke uobičajeno potpisuje imenom i prezimenom inicijala I.B (nije Inform Biro), a ni druga imena nisu mu strana. Naime, onima za čije je potrebe obavljao neke dodatne informativne poslove pored onih iz sfere javnog priopćavanja poznatiji je kao Oliver. Za nagradu ga je put – u kojeg se klelo da se s njega ne će skrenuti – nanio upravo u onu metropolu u koju vode svi putevi pa tako i ovaj, maločas spomenuti. Stariji i lukaviji od kolege svastičara, u međuvremenu “pilseliziranog” u antifašista, dugo je stajao izložen novim zapadnim vjetrovima. Bit će da je baš to potaklo životne sokove u njemu da provru svom snagom, pa da se okuša u trans-rodnoj inačici – kao katolkinja Kristina.

I tako, dok neki mijenjaju imena iz navike ili zanata, drugi to čine iz ljute potrebe. Jer razmahala se ta brozna kumrovčad kao da devedesetih nije ni bilo. U tuđu kuću useljavaju kao rak u puževu, pa i u tuđu državu. Još nekako podnose ime “ove zemlje”, ali smeta im sve ostalo što veseli narod po kojem je dobila ime. Otimajući sve što im se nađe na putu, po uzoru na totema im, uzet će domaćinu i ime ako zatreba. Stoga, u svom tom metežu tko će ga više znati je l’ im i to ime, što naoko zvuči kao pravo, zaista ime rođeno. Svjestan takvih okolnosti, običan, pristojan svijet, koji od rođenja živi samo pod svojim imenom, nema druge nego kriti ga na kamenjaru kao zmija noge.

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto esdepeovci noću vodu piju?

Objavljeno

na

Objavio

Ključa u SDP-u. Počelo je svađom na sastanku Kluba zastupnika i natezanjem oko toga hoće li izbor ustavnih sudaca uvjetovati osnivanjem saborskog povjerenstva za Agrokor, što je tražio SDP-ov predsjednik Bernardić, koji je na kraju nezadovoljnicima poručio:

“Tko se ne osjeća dobro u Klubu, neka ode, ima puno ljudi koji bi došli na vaše mjesto”.

Nakon toga zastupnik Peđa Grbin dao je ostavku na mjesto potpredsjednika saborskog Odbora za Ustav i otvorio karte u intervjuu u kojem je istaknuo kako je to bio samo povod za ostavku, a glavni razlog je “činjenica da mi kontinuirano vrludamo u svojim stavovima i da ne možemo donijeti konkretnu odluku koju ćemo nakon toga provoditi idućih nekoliko dana“. Grbin je dodao uobičajenu bozu kako takvo što nikada ne bi rekao ni Račan ni Milanović jer “SDP je stranka koja uključuje, a ne stranka koja isključuje“, pri čemu je očito zaboravio slučaj Kolarić, ali i brojne druge. Eksplicitno je rekao da Bernardić vodi stranku loše i u uskom krugu ljudi i istaknuo nadu da će ga se riješiti na izvještajnoj konvenciji krajem godine.

Na pitanje novinara o izgledima SDP-a na sljedećim izborima, Grbin tvrdi kako nije izgledan scenarij da SDP s Bernardićem na čelu može pobijediti Plenkovića. Očito ne razumije da to ne ovisi o vođi, jer ni SDP s Plenkovićem na čelu ne bi mogao pobijediti HDZ koji bi predvodio Bernardić, no o tome će biti riječi kasnije. Grbin se u intervjuu poziva na iskusnijeg kolegu: “Mi kao SDP, kao što je moj kolega Orsat Miljenić rekao, ne predstavljamo pravu oporbu vlasti“. I evo u čemu vidi problem: “Nismo dovoljno jasno reagirali kod premještanja ploče iz Jasenovca u Novsku“. Zatim: “Gdje smo danas kad ponovno imamo atak na prava nacionalnih manjina“? I kao šlag na kraju: “Ako usporedimo glasnoću 2013. i 2014. godine kada se napadalo na seksualne manjine i ćirilicu, ovo je kao jedan drugi SDP“. Odmah nakon Grbinova intervjua Ranko Ostojić na Facebooku je objavio status: “Bravo, Pedja! Jasno. Precizno.

Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove.
Odgovorno. I pošteno. A tko se boji članova, vidjet ćemo. I čiji su prstići u nečijem pekmezu!“Kako su se vremena promijenila! Nekad su u frakcijskim borbama u Partiji padale glave, a sada se drugovi kao tinejdžerice sokole Facebook statusima punim slatkih umanjenica. Podršku Grbinu dao je i još jedan perspektivan kadar – Željko Jovanović – koji je ustvrdio: “Bernardić je od dečka koji obećava vrlo brzo postao predsjednik koji zabrinjava, a sa svojim šaptačima Komadinom i Ostojićem vodi SDP nepovratno u političku marginalnost. Sad je svima kojima su SDP i socijaldemokracija na prvom mjestu jasno da SDP treba novo vodstvo u kojem ne vidim ni Bernardića ni Komadinu ni Ostojića.

Po meni nove lidere zajedno predstavljaju Peđa Grbin i Siniša Hajdaš Dončić.“Time je u vatru gurnuo i Hajdaša Dončića. A ovaj, kao junak iz narodne pjesme, pred veliki boj noću vodu pije i tmuran bdije: “Prvi se put stvarno bojim za budućnost SDP-a. Došao sam do trenutka da ne mogu zaspati, nego samo o tome razmišljam. To mi se nikad nije dogodilo”, kaže Hajdaš. A sam se za vođu puno suptilnije kandidirao intervjuom SDP-ov vanjskopolitički stručnjak Joško Klisović zvani Klisindžer. On smatra da stanje u stranci nije dramatično, a vjeruje i da je Milanka Opačić reagirala preemotivno u optužbi na Bernardićev račun da stranku pretvara u “sektu svojih prijatelja“. Opačić pak sa šest godina naknadne pameti proziva Zlatka Komadinu jer je “pobjegao iz Vlade“i dodaje: “On nije potjeran, on je dao ostavku jer se nije mogao nositi s problemima u svojem resoru.“Ukratko, urnebes u, barem do sada, najvećoj oporbenoj stranci. No čini se kako svi oni ne vide stvarni problem i dublji razlog koji ih drži daleko od vlasti, a koji nema veze s tim hoće li na čelu SDP-a biti Bernardić, Grbin, Miljenić ili bilo tko drugi. U rujnu prošle godine, kad je nakon tijesno izgubljenih izbora Zoran Milanović objavio da se više neće kandidirati za predsjednika SDP-a, a dio lijevih komentatora likovao smatrajući da se partija riješila balasta, napisao sam kako ih to neće spasiti u konzervativnoj Hrvatskoj u kojoj “ljevica još desetak godina neće doći ni blizu vlasti“.

Nije se radilo ni o kakvom proročkom nadahnuću ni silno dubokoj analitici, već o jednostavnom uvidu kakvo je naše biračko tijelo i kakva je ljevica koja mu se obraća. Hrvatsko biračko tijelo većinom je konzervativno i sklonije desnoj opciji. Golemom većinom 1990. glasalo je protiv komunista (barem onih eksplicitnih), a 1991. za osamostaljenje Hrvatske. Danas glasaju više-manje isti ljudi, ili njihova djeca i unuci. U takvom stanju, kako što možemo vidjeti u nizu izbora od 1990. do danas, prirodna, normalna situacija je da je HDZ na vlasti, koliko god loš, korumpiran i nevjerodostojan bio. HDZ je gubio vlast samo u iznimnim situacijama. Dva su puta izgubili izbore isključivo zato što su sami sebe pokopali. 2000. su HDZ-ove frakcije izbušile stranku u međusobnoj borbi za Tuđmanovo nasljeđe. Filali su lijeve medije kompromitirajućim materijalom o stranačkim rivalima, što je, uz obilno strano zalijevanje NGO sektora i “nezavisnih“medija, asistiranje stranih ambasada i zamor javnosti nakon deset godina iste vlasti, dovelo do toga da je SDP, uz smokvin list Budiše i Račanovu umjerenost, dobio izbore.

Drugi je put HDZ opet sam sebe ukopao. Nakon neobjašnjenog i neodgovornoj Sanaderova odstupanja s vlasti i svih afera koje su isplivavale na površinu u sljedeće dvije godine, bilo je pravo umijeće ne dobiti izbore 2011. I to je to. Dovoljno je, dakle, da se HDZ minimalno konsolidira, pa i uz nespektakularnog lidera kao Karamarko ili padobranom spuštenog kao Plenković, pa da dođe na vlast. Stoga je ispravnije reći kako u dva iznimna slučaja 2000. i 2011. nije SDP dobio izbore, već ih je HDZ izgubio političkim samoubojstvom. Zaključak svega toga je kako ponosna sljednica Komunističke partije iz Jugoslavije, bez razračunavanja s tom prošlošću ne može dobiti izbore u Hrvatskoj ako je druga opcija imalo na nogama. Za sada je to još uvijek HDZ, sutra može biti i netko drugi, vjerodostojniji i čvršći. Osim toga, lijevo-liberalna kulturna hegemonija koja se proteže još iz doba Jugoslavije u Hrvatskoj se zadnjih godina ubrzano rastače. Lijeve su se intelektualne i medijske perjanice ofucale, a portali i društvene mreže već premašuju stare medije.

Nove generacije više ne otkidaju na, za njih već staračku, feralovsku šegu i preko toga im se ideologija više ne može ucjepljivati. Dominaciju na NGO sceni preuzimaju konzervativne udruge, Soros je “ođuturumio“, presušuju i strane donacije. Hrvatsko biračko tijelo većinom, koja se s novim generacijama dodatno povećava, čine ljudi koji neće glasovati ljevije od centra. Eto kakvo je “tržište“. A da vidimo kakve je politička “roba“, tj. SDP. Što im nudi? Nedavno je predsjednik SDP-a došao na jugonostalgičarski, titoistički skup sa sovjetskim zastavama. Je li to euroazijski koncept umjesto euroatlantskog? Izlazak iz NATO-a? Vezivanje za one koji su se borili za komunističku Jugoslaviju umjesto demokratske Hrvatske? Što SDP nudi na ekonomsko-socijalnom planu? Što mogu obećati radnicima, koji ionako predstavljaju manjinu u biračkom tijelu? Mogu li biti veći socijalisti i etatisti od HDZ-a? Mogu li “brijunaši” u plitikim socijalno-populističkim porukama parirati Živom zidu? Hoće li im građani u borbi za zaštitu javnog dobra vjerovati više nego Mostu?

Onaj tko misli dobiti izbore u Hrvatskoj ne bi trebao ići na skupove pod jugoslavenske i sovjetske zastave, braniti Titov totalitarizam, obilježavati četničke ustanke. Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove. Uz neraščišćen odnos prema totalitarnom nasljeđu i Jugoslaviji, SDP nudi i kulturni elitizam crvene buržoazije, kojoj je vrhunac dometa ruganje krezubom puku koji sluša Thompsona, uz pristajanje na direktive novih centara moći u nasilnom vrijednosnom preodgoju naroda.

Šanse su ovakvog SDP-a da u bliskoj i srednjoj budućnosti dođe na vlast nikakve i ono što su postigli s Milanovićem bio je njihov vrhunac. Umjesto silnog novca kojeg daju Alexu Braunu da im rebrendira stranku, evo im besplatan savjet – neka se eksplicitno odreknu Tita, Jugoslavije i elitizma crvene buržoazije pa možda dohvate dvadeset posto.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati