Pratite nas

Zanimljivosti

Jedan mali problemčić koji se zove milijunčić (CROgen)

Objavljeno

na

Informatičari su među tri najtraženija zanimanja u većini europskih zemalja. Iznimke su zemlje koje su se već osigurale dovoljnim brojem IT-ovaca, kao npr. Norveška, Irska, Švicarska … Hrvatska kroz obrazovni sustav, poglavito tehničke fakultete, godišnje na tržište rada izbaci premalo IT stručnjaka, a taj se nedostatak posebno osjeti u broju programera.

Računalci će najčešće postavljati problem na približno ovakav način. Hrvatskoj i svijetu će uvijek trebati profesionalci u današnjoj klasi C++ programera. Tko se misli ozbiljno baviti programiranjem čini se da je to i najbolji jezik za naučiti, jer mnogi drugi programski jezici dijele puno koncepata s ovim jezikom. Ako poneki učenik misli kako ima ideju za neki projekt, slobodno neka uči Python.

Ako ne želi ni prvo ni drugo, onda neka pokuša učiti Scratch. Iako je jednostavan, dovoljno je solidan i dobar za pohvatati osnovne koncepte. Naravno, postoji još i mnoštvo drugih mogućnosti s kojima se računalni “profići” susreću u poslu.

Za sve one koji misle da je učenje nekog programskog jezika gubitak vremena, već samim tim imaju ne samo dokaz da programiranje i nije nešto privlačno za njih, nego i putokaz da se pokušaju pronaći u nečem drugom.

Rasadnik mladih programera

U Zagrebačkom računalnom savezu djeca već osamnaest godina uče algoritamski razmišljati i programirati i natječu se u programskim jezicima C/C++ ili Python te FMS Logo.

HRTV 4 i Studio 4 ugostili su predstavnike saveza i razgovarali o umijeću programiranja i njihovim planovima na ovom području.

Njihovu predanost ideji poticanja programiranja može oslikati i ova rečenica. Programiranje je kao tisuću prekrasnih osebujnih cvjetova, od kojih je jedan ljepši od drugoga, no zajedno čine sklad tek u proljeće kada procvjetaju. I pitamo se kako je moguće takav sklad uopće postići, jer je toliko sjajan i nenadmašan, kao da je netko osobito maštovit sve to iznova brižljivo i nepogrešivo isprogramirao.

“Uz ovakvu rečenicu se sada još ljepše i važnije osjećam kao programer, pa čak i umjetnik”, šali se Ivan Šego.

Sva tri sugovornika su članovi Zagrebačkog računalnog saveza, svatko na svoj način. Franjo Kičić, otac je najboljeg osnovnoškolskog programera u povijesti Hrvatske, Ivice, koji je osvojio devet uzastopnih naslova državnog pobjednika. Ivan Šego je student FER-a i bivši natjecatelj, zadnje četiri godine prenosi znanje na nove generacije starijih osnovaca. Najmlađi, Lovro Kristijan Miljak, učenik je drugog razreda OŠ Trnsko, programira dvije godine, a već je dvaput pobijedio na Maloj programerskoj olimpijadi.

Lovro radi u programskim jezicima FMS Logo i Python, a na pitanje je li programiranje teško, odgovaraMeni nije, kada imam ideju“. Za Malu programersku olimpijadu kaže da je natjecanje za učenike razredne nastave, da imaju po 7 zadataka i da svaki nosi po 100 bodova. Traje dva sata, a pobjednici se prikazuju po razredima.

Koje godine je počelo to natjecanje?

– To je bilo 5 godina prije mene, odgovara uz smijeh.

Znači da učenici razredne nastave već 13 godina programiraju u računalnom savezu?

– Da, programerske lige za razrednu nastavu počele su prije 13 godina, nadovezao se Ivan Šego.

Ponekad nije lako biti ocem genijalca

Gospodin Franjo je postao ZRSovac početkom 2003. Njegovog najmlađeg sina Ivicu tada je tajnik ZRS-a uvrstio u županijsko natjecanje na sam dan natjecanja, iako nije bio prijavljen. Ivica je tada bio učenik 4. razreda i odmah postao županijski doprvak, a dva mjeseca kasnije i državni pobjednik. Nakon toga je svake godine dvaput pobijedio i došao do devet uzastopnih državnih pobjeda, a u srednjoj školi i do olimpijskog zlata.

Ja sam mu obećao da će ići na natjecanje, a onda je ispalo da ne ide. Zato hvala Bogu i ZRSu da su mu to omogućili jer bi se možda i razočarao, i ne bi se nikad više bavio programiranjem.

Kako je to biti roditeljem genijalca?

– Joj, kako koji dan, zna biti i naporno, kad imaš tri genijalca u kući, a i mama ne zaostaje puno…

Ivan Šego je i sam bio uspješan natjecatelj, a sada je student FER-a. Lovro je rekao da mu programiranje nije teško kada ima plan odnosno ideju, no izboriti se za državnu reprezentaciju izgleda da je ipak po prilično teško.

– Da, teško je. Ima sjajnih programera i matematičara, i mora se jako puno raditi. Ja sam malo stisnuo u drugom razredu i došao među pet, no uz druge aktivnosti nisam imao vremena da se tada posvetim intenzivnije programiranju i nisam uspio. Ipak, radeći zadnje 4 godine s mlađima, dobio sam satisfakciju i uživam u njihovom napredovanju i rezultatima. Nadam se da će me netko od njih uspjeti za mene ući u reprezentaciju.

U savezu uistinu ima mnogo novih nada koji bi to doista mogli pokušati, pa i uspjeti. Osnovci su sjajni. Cijela jedna generacija koju predvodi Krešimir Nežmah, pobjednik juniorske olimpijade koji je upravo krenuo u 8. r, pa zatim sedmaši Patrik Pavić i Domagoj Sabolić. Tu je i desetak izvrsnih petaša s kojima je radila Ivanova mlađa kolegica Marija Gegić. Tu je i Lovro Kristijan, koji je krenuo u treći razred, a već je zreo za nadmetanja sa starijima. Oni su već sada toliko dobri da će neki od njih, ako nastave uporno i pametno raditi, doći i do nacionalne reprezentacije.

Kako izgleda neki jednostavan zadatak i njegovo rješenje, o čemu se tu zapravo radi, pokazao je mali Lovro Kristijan, rješavajući zadatak s natjecanja pAkcelerator.

Zagrebački računalni savez je od ljeta 1999., kada su krenuli s projektom ZA HRVATSKU DAROVITOST, pa do danas, održao više od 8.000 radionica, preko 50 kampova, više od 400 natjecateljskih ogleda. Izradili su više od 2000 zadataka, u rad uključuju sjane mlade voditelje, da ima i profesora koji su “ludi” za programiranjem… Očito je da se puno i dobro radi, savez je dobio i najviša priznanja Grada Zagreba.

No može li se bolje? Koja je vaša glavna zamjerka kao roditelja?

– Djelatnost se proširila više nego što su materijalni temelji tako da je jedan od glavnih problema prostor pa je Grad Zgreb dodijelio jedan prostor malo veći od 300m2. Prostor je osiguran samo se mora sanirat, uredit i opremit za tu vrstu djelatnosti. Pokrenuta je akcija doniranja (ZRSObit) u kojoj smo sudjelovali mi roditelji i drugi i sada tražimo pomoć privrede i svih drugih da bi prikupili sredstva.

Grad Zagreb je prepoznao potrebe

Naravno, da se može bolje. Roditelje očito najviše smeta neadekvatan prostor. To je očito na vrijeme zapazio i Grad Zagreb, koji inače puno pomaže. Dao je savezu (na korištenje) veliki prostor od više od 300 m2., i time podržao ono najbitnije, da ovaj odličan specijalistički posao koji godinama rade ZRSovci napokon dobije i prave uvjete.

“Ima još jedan mali problemčić kaj se zove milijunčić”, rekao je slikovito Franjo Kičić, dipl. inž.

Iako je potrebno je više od milijun kuna da se prostor adaptira, no onda će to biti pun pogodak, imat će 4-5 učionica za rad sa 60 do 70 polaznika istovremeno, programerske vježbe i natjecanja neće se više seliti po gradu nego će imati sjane uvjete, privlačne i za medije. Puno je tu prednosti. Daroviti klinac iz razredne nastave, kao naprimjer Lovro, moći će doći najprije u radionicu za svoj uzrast, i onda u istom prostoru nastaviti usavršavanje sa starijima od sebe. Broj programera će se udvostručiti, roditelji darovitih neće vozikati svoju djecu po gradu, a u pravim uvjetima i motivacija će biti još veća. Otac najboljeg osnovca programera u našoj povijesti to itekako razumije.

Cilj je da imamo jedno mjesto gdje se okupljaju ti daroviti, da se usavršavaju i izmjenjuju iskustva, logično je da je grad podržao da je to na jednom mjestu u ZRS-u i da imamo prave uvjete, da učenici mogu napradovati, vježbati i pripremati se za natjecanja.

Osim toga, u prostoru će se moći prihvatiti i osobe sa smanjenom pokretljivošću, umirovljenici, bit će prostora i za studente… I što je najvažnije, savez je uvijek radio odličan izvanškolski posao za škole i njihove učenike i služio im, a u novom prostoru to će moći višestruko bolje.

Interes za programiranje i potencijal darovitih učenika je bitno veći od postojećih uvjeta. Unatoč tome što se poziva smanjeni broj učenika, vrlo često nedostaje sjedećih mjesta i računala.

Definitivno nam je što prije potreban novi prostor, smatra Ivan Šego, koji se kao voditelj i susreće s tim problemima.

Podrazumijeva se da je uz programiranje uvijek vezana i matematika, oni su na svoj način nerazdvojni. No tu su i druga srodna područja koja su bliska i atraktivna programerima, od fizike, logike, biologije i kemije.

Programiranje nikad nije samo sebi svrha tako da će novi uvjeti donijeti i zanimljive mogućnosti za nove kreativne poduhvate i aktivnosti...

Što je ZRSObit?

Savez se radom izborio za uvjete rada, a i z brojnih članaka u medijima vidimo da je pokrenuta i originalna “ZRSObit” donatorska kampanja, a a Ivan smatra da bi uskoro mogli početi i radovi na uređenju.

– Nadamo se da će radovi početi krajem listopada. Naravno, i ja sam donirao sredstva, 1 ZRSObit, to je 200 kuna, neki su donirali 5 ili 10Zb (1000 ili 2000kn).

Vrijeme je da se počnu uključivati poslovni subjekti, gospodarski i financijski, s iznosima 100 Zb to je 20.000Kn, i da podrže mjesto gdje se već osamnaest godina svakodnevno i neumorno pomaže roditeljima i školama te potiče i podupire usavršavanje darovitih mladih osoba.

Mnoga poduzeća su zasigurno i ove godine donirala sredstva svojim favoritima u političkoj kampanji koja je iza nas.

Sigurna sam da je i do brojnih gledatelja stigao vaš entuzijazam i da ćete neke od njih potaknuti da se uključe u ovu donatorsku kampanju, naravno nepolitičku, bile su završne riječi sjajne voditeljice Nikoline Kovačević Devčić.

ZRSOvci predstavljaju nešto sasvim drugo, jednu upornu nepolitičku i svehrvatsku opciju koja od 1999. neumorno skrbi o darovitim programerima.

Njihovo ime je + 1 izvrstan za bolju Hrvatsku.

Vrijeme je da se organizirana skrb o ljudskim potencijalima otpočne sustavno već u osnovnoj školi i postane jedna od nacionalnih politika na dobrobit darovitih osoba i Republike Hrvatske. Valja nam stvarati uvjete kako bismo darovite mlade ljude ugrađivali u pobjednički mentalitet države.

Svaka kvalitetna lokalna i državna politika to razumije i podupire. Lovro Kristijan je riješio zadatak i pokazao svoj CROgen, supstancu koja povezuje mnoge izvanserijske osobe na čelu s hrvatskim braniteljima.

Ponosimo se svim izvanserijskim “CROgen” postignućima, ali nemojmo zaboraviti na naše sjajne obitelji i škole, na učenike i njihove rezultate.

Postignuća i osobni primjeri Blanke Vlašić, Janice i Ivice, Mirka CRO cop Filipovića i Stipe Miočića, Sandre Perković, Modrića, Mandžukića, Rakitića, Ivaniševića, Čilića, Dražena Petrovića, Bogdanovića, Hezonje, Šarića, Maksima Mrvice, Olivera, Thompsona i Gibbonija, Prljavog kazališta, 2Cellos i drugih prestižnih suvremenih umjetnika i znanstvenika te njihovih prethodnika i povijesnih velikana, potiču hrvatsku školsku djecu i mladež na usavršavanje.

Među njima su i odlični mladi programeri, koji mogu donijeti novu vrijednost našoj Domovini, zajedno s drugim manje zapaženim djelatnostima te izvanserijskim pojedincima i timovima.

Prema slikovitim riječima Franje Kičića programerski “CROgen” ima jedan mali problemčić koji se zove milijunčić.

Problemčić koji se može riješiti uz pomoć domovinske i iseljene Hrvatske.

VečernjiList

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

dr. sc. Denis Radoš tvrdi: Blidinjsko jezero nije glacijalno, napravili su ga ljudi prije 140 godina

Objavljeno

na

Objavio

Blidinje jezero ili Blidinjsko jezero je najveće planinsko jezero u Bosni i Hercegovini. Zaštićeni je geomorfološki spomenik prirode u sastavu Parka prirode Blidinje, piše Večernji list BiH. Smješteno je na Dugom polju između planina Čvrsnice i Vrana.

Jezero je na 1183 metara nadmorske visine. Površina mu se uglavnom kreće oko 3,5 km2. Najveća dubina jezera je 4,5 metara, a najvećim dijelom je dubine od jednog metra.

Nema površinskih tokova koji vode do i od jezera. Voda u jezero dolazi s padalinama i procjeđivanjem vode s okolnih planina Vrana i Čvrsnice, ponajviše s proljetnim otapanjem snijega. Ljeti veliki dio vode nestaje isparavanjem i otjecanjem kroz ponore, zbog čega znatno opadne razina jezera. Procijenjeni gubici vode iz jezera su veliki s obzirom na malu zapreminu i iznose 10 mm/dan.

Blidinje jezero

Blidinje jezero umjetno je jezero kojeg su napravili ljudi prije 140 godina, a teza o glacijalnom postanku jezera može se u potpunosti odbaciti. Zaključak je to opširnog istraživanja kojeg je proveo dr. sc. Denis Radoš, znanstvenik sa Sveučilišta u Zadru, a koje je objavljeno u posljednjem broju znanstvenog časopisa Geoadria (Vol. 22, No. 1), pod naslovom “Povijest nastanka Blidinjskog jezera”. Iako godina nastanka jezera niti u jednom izvoru nije izričito spomenuta, nju je bilo moguće rekonstruirati te je nastanak smješten u razdoblje između 1881. i 1885. Do tada je Blidinje (polje) redovito plavilo u proljeće svake godine nakon topljenja snijega, a voda bi otjecala u ponore u blizini Ivan Doca. Zbog velike potrebe za vodom, ljudi su odlučili začepiti ponore i stvoriti lokvu koja bi zadržavala vodu tijekom ljeta, piše Večernji list BiH. No, zbog plitke depresije polja, voda se razlila puno većim područjem i potopila obradive površine na kojima su uzgajane uglavnom žitarice i krumpir. Lokalni stanovnici koji su živjeli na Blidinju (Blidinjama) oduvijek su tvrdili da su jezero napravili ljudi, no čini se da je nedostajala znanstvena potvrda ovih tvrdnji. Istraživanje je podijeljeno na tri temeljna poglavlja kroz koje se detaljno analizira nastanak jezera: narodna predaja i pisani izvori, stare karte i geomorfologija.

Pisani izvori i narodna predaja

Prve spomene nastanka jezera u zapisanoj narodnoj predaji donosi duvanjski učitelj Stojan Rubić 1899. godine. On navodi kako je to nekada bilo polje na kojemu je nastalo jezero kada su se začepili ponori. Sličnu priču ispričao je i kazivač, bivši lovočuvar na Čvrsnici i Prenju, Andrija Jurić iz Jablanice (1921. – 2017.), zaključivši kako “od blinje (lokve) nasta Blidinje”. Pisci koji su prolazili područjem Blidinja ili su o njemu pisali u prvoj polovici 20. st., redovito spominju narodnu priču da je jezero nastalo začepljivanjem ponora, a Đorđe Protić zabilježio je i postojanje kamenog nasipa koji je zadržavao jezersku vodu da ne oteče u ponore, što je jedini spomen postojanja takve brane na Blidinju do izgradnje današnje brane 1990. godine. O začepljivanju ponora i svjedočenju ljudi o nastanku jezera pisali su i agronom Jovo Popović te etnograf i arheolog Vejsil Ćurčić. Oni navode da su u vrijeme njihova boravka na Blidinju još uvijek postojali živi svjedoci tih događaja, a da se jezero iz godine u godinu sve više širilo.

Raniji izvori, iz 19. stoljeća, pogotovo radovi franjevaca fra Petra Bakule (Šematizam) i fra Ivana Franje Jukića (“Zemljopis i poviestnica Bosne”), nigdje ne spominju postojanje jezera na Blidinju, kao ni ranija izvješća o biskupskim pohodima na ovo područje. Istovremeno, Bakula, koji je inače bio iz Posušja, znao je za postojanje jezera na vrhu Čvrsnice, vjerojatno jezera (lokve) Crljenak.

Stare karte

Stare karte iznimno dobro dokumentiraju pojavu jezera. Iako sve do 1870-ih godina nema dobrih kartografskih prikaza područja Blidinja, zanimanje Austro-Ugarske za Bosnu i Hercegovinu rezultiralo je izradom do tada najboljih i najpreciznijih karata ovog područja od Vojnogeografskog instituta iz Beča. Prije ulaska Austro-Ugarske u BiH (1878.), godine 1876. izdana je generalna karta na kojoj je prvi put prikazano Blidinje, i to kao poplavno polje (blato), na isti način kao i druga poplavna polja: Duvanjsko polje, Buško blato, Prološko blato i dr. Zapravo i sami toponim blidinje potječe od blinje, koja označava poplavnu ravnicu na kojoj se zadržava voda.

Godine 1881. izlazi nova detaljnija karta, koja područje Blidinja prikazuje iznimno detaljno i na kojoj su, među ostalim, prikazana naselja, ceste, toponimi i izvori. To je dakle zadnja karta (sa sadržajem iz 1880.) na kojoj se prikazuje područje Blidinja bez jezera. Prvi prikaz jezera potječe iz austrijske topografske karte 1:75.000, nastale na temelju geodetske izmjere BiH od 1880. do 1884. Tada kartirano jezero bilo je 5 puta manje od današnjeg i nalazilo se uz istočni rub polja podno Jelinka, odnosno istočno od ceste koja je nekada prolazila sredinom polja, od Barzonje prema Dugom polju, a koja je danas potopljena jezerom.

Postojanje ove ceste potvrdile su Kata Petrović i Luca Šarić iz Rakitna, što je zabilježio turizmolog Ljubo Mihić 1973. godine. Tom cestom određena je nekadašnja granica između kotareva Županjac i Mostar, a danas predstavlja granicu između općina Tomislavgrad i Posušje, koja jezero administrativno dijeli na dva dijela. Ostatak polja, danas potopljen jezerskom vodom plavio je samo u proljeće, što je izričito navedeno na karti.

Takvu situaciju donose i katastarske karte u mjerilu 1:6.250 iz 1882. godine, na kojima su prikazane parcele unutar poplavne površine jezera. Sve kasnije karte ovog područja, ovisno o mjerilu, nastavile su prikazivati Blidinje jezero na tri različita načina: kao jezero na cijelom poplavnom području, kao malo jezero podno Jelinka i kao poplavno polje (blatište). Zbog toga je nejasno kada je došlo do širenja jezerske površine i poplavljivanja oranica koje je uzrokovalo probleme, budući da ljudi više nisu mogli obrađivati zemlju od koje su i do tada vrlo oskudno živjeli. Zbog toga su početkom 20. st. započeli radovi na ponovnom otvaranju ponora i puštanju vode u njih, koje je predvodio fra Jozo Bencun.

Jedno takvo iskopavanje fotografirao je liječnik i planinar Radivoj Simonović 1907. godine, a fotografija se čuva u Muzeju Vojvodine u Novom Sadu.

Odbacivanje glacijalne teorije

U poglavlju o geomorfološkoj analizi područja, autor zaključuje da se jezero nalazi na propusnom krškom području, i to na dijelu na kojemu su taloženi sitniji mlađi sedimenti koji usporavaju, ali ne sprečavaju otjecanje vode u podzemlje. Također, zaključuje kako je glavni razlog gubitka jezerske vode otjecanje prema ponornoj zoni Ivan Dolac, a ne procjeđivanje na cijeloj površini jezera. Detaljnom geomorfološkom analizom u potpunosti odbacuje glacijalnu teoriju o postanku Blidinjskog jezera, koja nije zapravo ni zaživjela, ali se nerijetko spominjala u različitim publikacijama. Istovremeno ne odbacuje mogućnost da je na ovom području moglo postojati jezero u kasnom pleistocenu ili mlađem holocenu, ali takvo paleo-jezero, ukoliko je postojalo, nije u nikakvoj vezi s današnjim jezerom. Današnje jezero opstaje isključivo zahvaljujući nasipu izgrađenom 1990. godine ispred ponorne zone Ivan Dolac, čime je spriječeno otjecanje jezerske vode. Nasip je izgrađen nakon što je tijekom ljeta 1990. godine Blidinje gotovo u potpunosti presušilo. Rad je moguće preuzeti na stranicama časopisa Geoadria: https://hrcak.srce.hr/geoadria.

facebook komentari

Nastavi čitati

Zanimljivosti

NORVEŠKI ZBOR ODUŠEVIO Mjesecima učili pjesmu, pa u Hrvatskoj iznenadili domaćine pjesmom “Ruža crvena”

Objavljeno

na

Objavio

Kada hrvatski zborovi pjevaju strane pjesme, to nije osobita rijetkost. Međutim, kada strani zborovi zapjevaju nešto hrvatsko, onda je to nešto što se ne čuje svaki dan.

A tu čast imali su prilike čuti gosti eko etno sela Škopljanci, gdje je ovoga rujna uživao mješoviti norveški zbor “Strandvik blandakor“, piše dalmacijadanas.hr

Ovaj simpatični zbor dolazi iz norveškog gradića Eikelandsosen, u blizini Bergena.

Norveški je zbor izveo nekoliko svojih pjesama, a onda su svi ostali iznenađeni kada su čuli prve taktove evergreena “Ruža crvena”. Pjesmu su vrijedno učili mjesecima na jeziku kojega ne poznaju i koji je potpuno različitih od njihovog, stoga je njihov trud za svaku pohvalu.

“Ružu crvenu” u izvedbi norveškog zbora možete poslušati u uvodnom video zapisu

facebook komentari

Nastavi čitati