JEDAN TUŽNI VIC ili ‘Kako je agnostik susreo Boga’

0

Različite su naše reakcije na neki ispričani vic. Valjamo se od smijeha. Smijemo se od srca. Kurtoazno se osmjehnemo. Napravimo nekakvu grimasu. U svakom slučaju reagiramo. Sve ovisi o tome kakav je vic kojeg su nam ispričali, odnosno kako nam je taj vic ispričan.

Postoje vicevi koji su odlični, zatim oni koji su dobri, pa oni loši i konačno oni glupi, ali još uvijek nisam čuo za tužni vic, jer to je oksimoron. Ako se već ne smijemo čuvši vic, onda se barem ne bi trebali rastužiti. To je pravilo vrijedilo sve do nedavno. Kažu da uvijek postoji prvi put. Za sve. Pa i za tužne viceve.

Postoje dobri vicevi koje unište loši pripovjedači. Postoje loši vicevi koje donekle spase dobri vic-maheri, a postoje i vicevi koji se ne pričaju. Barem ne javno. Radi „političke korektnosti“.

Javno se ne pričaju vicevi o Židovima, Muslimanima, Srbima, i o gay osobama, jer možeš biti tužen i optužen zbog širenja „govora mržnje“. Možeš preko noći postati antisemit, mrzitelj islama, barbarin koji mrzi ćirilicu, homofob. Ako se dirneš u Židove, Muslimane, Srbe ili u one osobe koje pripadaju tzv. LGBT zajednici, dakle koje su  lezbijke, gay, biseksualci i transrodne/transseksualne osobe, onda budi spreman na sustavni linč kojem će te izložiti „demokratski mediji“ i budi spreman na svekoliko društveno izopćenje.

Pa koje i kakve viceve onda možeš javno pričati?

Pa to je danas barem svima jasno.

Možeš do mile volje pričati viceve o kršćanstvu, o Bogu, o Isusu Kristu, o Duhu Svetomu, o Djevici Mariji, o svecima i sveticama Božjim, o Svetom Ocu Papi, o svećenicima i časnim sestrama, o svetim sakramentima, o Bibliji. Možeš takve viceve pričati i širiti na sve strane.

To je jako široko polje i tu nema lovostaja. Sve je dopušteno. I što je najvažnije sve je to spada pod „demokratsku slobodu govora“, ponekad i u „umjetnički performans“. Doduše još uvijek (doći će i on na red) nije oportuno pričati viceve na račun aktualnog Pape Frane, ali o bivšim papama možeš govoriti što ti padne na pamet.

To je pravedno. Tako kažu. Jer mi smo kršćani u ovoj zemlji većina i što ne bi pričali viceve. Naravno ne mi. Nego oni. O nama. I na naš račun.

Hrvatska je do prije 4 godine, 10 godina slušala viceve koji su dolazili s najviše razine. Doduše, iako su dolazili „s visoka“ bili su to prizemni i morbidni vicevi, ali kako su dolazili s Pantovčaka ljudi su mislili: „Pa izdržati ćemo 5 godina godina. Bolje da priča viceve nego da bistri politiku.“ Ali taj je mutio politiku i pričao viceve.

I izdržali smo, ne 5 nego, 10 godina. S mučninom u stomaku, ali preživjeli smo. I onda smo dobili novog stanara na toj istoj adresi. Glazbenika i pravednika. Činilo se da mu ni na kraj pameti nije pričanje viceva, ali je čovjek samo imao drugačiji stil govorenje istih stvari. Kažu zločesti jezici da je svojim odnosom prema Hrvatskoj, stvorenoj u Domovinskom ratu, na žrtvi njezinih najboljih sinova i kćeri, od svega  i na svaki mogući način, želio napraviti loš vic. Tako neki govore, ali znate kako je ljudima danas teško ugoditi. Pa i u vicevima.

Dakle, klonio se je izravnog pričanja viceva. Sve do nedavno. Kako mu se bliži reizbor na stanarsko pravo na Pantovčaku, a njemu se još ne seli s te adrese, odlučio je biti i duhovit. Jer je to kod našeg naroda do sada palilo. I te kako.

I počeo je pričati viceve. Putovati i pričati. Pravi „Show On the Road“. Sada više ništa ne govori o „novoj pravednosti“, koja mu je bila forte u kampanji za prvi mandat, ali kako pravda ni nakon više od 4 godine „ne stanuje ovdje“, a njemu se još uvijek „ovdje stanuje“, odlučio je koristiti recept svojeg prethodnika – „ispričaj vic, nek’ se raja smije, sigurno će te zaokružiti“.

I krene naš svježi „vic-maher“ na predizbornu turneju po Dalmaciji. A kako se je u Splitu održavao tradicionalni skup „jugoslavenskih pisaca i pripovjedača – Pričigin“ (PRIČAČI IZ REGIJE – „Kralj Aleksandar i jugoslavenski pisci na drugom danu Pričigina“ – naslov u Slobodnoj Dalmaciji od 19. ožujka 2014.) logično je bilo obratiti se svojem neupitnom biračkom korpusu koji pozorno sluša i upija svaku izgovorenu riječ, jer nostalgija je gadna stvar, a jugonostalgija još i gadnija.

Naivci su očekivali nekakvo prebiranje po glasoviru, recital, riječi podrške, neku mudru sentencu, slogan, parolu, jingle, što li, a realisti su znali da se ovakve prigode ne propuštaju i da treba govoriti jezikom kojeg nazočni razumiju i vole. I krene on s – vicem. S jednim vicem. I to tužnim. Jako tužnim. Pretužan je to vic da bi ga se ponavljalo.

Međutim politički je korektan. Izuzetno korektan. Na koncu konca osoba na takvom političkom, dakle društvenom, položaju ne može sebi priuštiti takav luksuz kao što je javno pričanje politički nekorektnih viceva. Ne dira se u „zabranjeno voće“, ne spominje on ni Židove, ni Muslimane, ni Srbe, nema ni blage aluzije na osobe koje pripadaju LGBT zajednici, dakle sve je „cakum-pakum“.

Mislim se samo hoće li ovaj vic ispričati Svetom Ocu kada ga opet negdje susretne. Reče da je Papa lijepo prihvatio njegov agnosticizam, pa kako ovaj papa voli i šalu, možda se nada da će i sam Sveti Otac prepričavati ovaj vic.

Jer ako se je svidio „utorkašima“ u Splitu, svim nazočnim jugoslavenskim piscima (kako im od milja tepaju organizator i lokalno glasilo) i razgaljenoj, u nostalgiji zamrznutoj, publici „Pričigina“, teško da se ne će svidjeti i tolikim kršćanima diljem svijeta.

Ili ja možda nisam shvatio svu filozofsku dubinu poruke ovog vica. Moguće je.

Raduju spontani izljevi smijeha i pljesak nazočnog publikuma, s kojim je prekidan interpretator svaki put kada bi u kontekstu vica spomenuo ime svojeg političkog rivala, a poglavito nakon „maestralnog“ završetka pričanja vica. To je znak da publika shvaća finese vica, one sitne minijature i bravure, koje znaju promaknuti površnom poznavatelju ovog žanra, pa makar se on zvao i – vic. Delirij kojim je popraćen nastup „glazbenika, pravednika i agnostika sa Pantovčaka“ govori o senzibilitetu publike, koju zli jezici nazivaju „pol-potovskom“.

Pa ne trebaju nama neki tamo strani diktatorski uzori, imamo i mi svoje komunističko nasljeđe, imamo dobro očuvane „tekovine revolucije“ i znamo, jako dobro, kako se treba ponašati kad osoba na visokoj političkoj funkciji misli da je duhovita.

Ajde, budi „jack“, pa nemoj zapljeskati.

Osluhnuvši vic i njegovu interpretaciju spoznao sam konačno kako postoje i tužni vicevi. Jer mene je ispričani vic duboko rastužio ali i sam interpretator u meni je izazvao osjećaj duboke tuge.

Shvatio sam, s tugom u srcu, da trenutačni stanar rezidencije na Pantovčaku ima (kako sam kaže) veliku biblioteku duhovne literature (i to o različitim vjerama) i da ga (kako sam kaže) ta tematika jako zanima, pa ipak priča viceve na račun moga Boga, na račun moje vjere i na moj račun kao vjernika kršćanina. I to me s pravom čini tužnim, jer me on neprestano uvjerava da je i moj predsjednik.

U što ja nikada, iskren moram biti, nisam ni vjerovao, a sada pogotovo.

Shvatio sam, s tugom u srcu, da moja vjera njemu ništa ne znači, ali da sam kojim slučajem, Židov, Musliman, Srbin ili pripadnik LGBT zajednice, znam da bih bio pošteđen njegove duhovitosti i frenetičnog pljeska i uzvika odobravanja publike na „Pričiginu“.

Shvatio sam, s tugom u srcu, da nemam predsjednika države već preko 14 godina, jer moj predsjednik nikada ne bi pričao viceve koji vrijeđaju ljude i njihove vjerske osjećaje i koji moju vjeru i moga Boga svode na razinu vica.

Shvatio sam, s tugom u srcu, da postoje i tužni vicevi.

Nakon kojih ti je samo velika muka. I tuga.

Ipak dvije stvari raduju u čitavoj ovoj tuzi.

Prva stvar, koja čovjeka raduje, jest da pripovjedač vica, kao agnostik, konačno susreće Boga. I to ga susreće, zamislite, na kraju jednog tužnog vica, na zadnjem sjedalu službenog automobila.

I druga stvar, koja umanjuje tugu i čini čovjeka radosnim, jest, da je, na svu našu sreću, uspio ispričati samo jedan vic. Za nadati se je da ne će dobiti prigodu ispričati još jedan.

Jer prvi je trajao predugo. Skoro pet godina.

 

Ivica Ursić /hrsvijet

facebook komentari