Jedini kome vjerujem su ljudi iz Gorske službe spašavanja

1

Odavno ne vjerujem više nikome.

Pišem, pa neka barem negdje ostane napisano, pišem pa neka bude makar i mrtvo slovo na papiru, pišem da u ovoj mojoj dobroj, maloj Hrvatskoj, u ovoj sirotoj zemlji u kojoj nitko više ne vjeruje nikome, u kojem brat rođeni ispod oka promatra brata rođenog, u kojoj je ostalo još samo mrvu poštenja i časti, pišem da je ostala još samo jedna jedina institucija u koju imam povjerenja.

Ne samo da imam povjerenja, nego mi se stegne grlo svaki puta kada na telki gledam neki novi prilog, o nekom novom slučaju spašavanja u kojem te djevojke i momci i sami nose glave u torbama.

Hrvatska gorska služba spašavanja je nacionalna, dobrovoljna, stručna, humanitarna i nestranačka udruga javnog značaja čiji su osnovni ciljevi sprječavanje nesreća, spašavanje i pružanje prve medicinske pomoći u planini i na drugim nepristupačnim područjima.

Hrvatska gorska služba spašavanja je jedina oaza u ovom ludilu općeg laparenja i nepoštenja, jedini svjetionik na mračnim obalama u kojima funkcioniraju hrvatske institucije.

Neka ostane zapisano, neka ostane makar i mrtvo slovo na papiru, neka se zna da mi nitko nije podmitio da pišem ovu kolumnu, neka se zna da me nitko ne sili, ne reketari, ne ucjenjuje, neka se zna da je HGSS neprofitan i da nitko od ove kolumne nema nikakve koristi, osim mene, koji se klanja, makar i pomalo patetično, svim tim ljudima koji dobrovoljno, bez fige u džepu, prolaze obuke, mrznu tabane na surovim planinama, pješače, veru se, pentraju, spuštaju niz užad, prelijeću helikopterima, zavlače u špilje, bezrezervno riskiraju vlastite živote da bi spasili tuđe, bilo da je riječ o kolegi alpinistu ili o kakvom nadobudnom Čehu koji se u natikačama odlučio uspentrati na Velebit.

Odavno ne vjerujem više nikome.

Ne vjerujem Vladi, lijevoj, desnoj, gornjoj ili donjoj, šupljoj ili praznoj, ne vjerujem svim tim buzdovanima koji se već dvadeset godina hokejaškim izmjenama redaju na političkoj pozornici.

Ne vjerujem kradljivim premijerima, ministrima, gradonačelnicima koji skupljaju kaucije da izađu iz Remetinca, a ja bih najradije da skupljaju boce po kontejnerima, kako su i zaslužili.

Ne vjerujem sportskim savezima, klubovima i odborima, ne vjerujem toj bulumenti koja ne promovira sport, ne sklanja klince s ulice, nego samo trpa pare u vlastite džepove.

Ne vjerujem sudovima, jer mi žalba za predmet u kojem sam nepobitno u pravu već skoro četiri pune godine čami u ladici Upravnog suda.

Ne vjerujem konobarima, rado će me pokrasti. Ne vjerujem sudskim vještacima, tražit će me mito. Ne vjerujem prometnim policajcima, pijanac će se kod njih provući sa sto kuna ispod felge. Ne vjerujem poreznim inspektorima, kasapit će me i iživljavati se samo zato jer to mogu. Ne vjerujem novinama, pune su lažnog dreka. Ne vjerujem estradi, puna je kvarnih foliranata.

Ne vjerujem piscima javnih natječaja, pogoduju rođacima i kumovima. Ne vjerujem dekanatima, kazališnim vijećima, kućnim savjetima, ne vjerujem niti jednoj službi, niti jednoj instituciji ove moje dobre, male zemlje, ne vjerujem niti jednom udruženju koje broji više od jednog člana, odmah mislim da su se garant udružili zbog kakve kvarne rabote.

Jedini kome vjerujem su ljudi iz Gorske službe spašavanja, ljudi koji se veru, pentraju, spuštaju niz užad, prelijeću helikopterima, zavlače u špilje, bezrezervno riskiraju vlastite živote da bi spasili tuđe, bilo da je riječ o kolegi himalajcu ili o kakvom suludom Nijemcu koji je luftićem mislio skočiti do Ankone.

Pa neka onda ostane zapisano, neka ostane makar i mrtvo slovo na papiru, ali vjerujem im do kostiju.

Ako nas i oni izdaju, onda je zaista gotovo s nama.

Hrvoje Šalković / Dnevnik.hr

 

 

facebook komentari

  • peppermintt

    Odlično Sale, lipo si se sjetio plemenitih dečki i cura 😉