Pratite nas

Jedini način pobjede nad daytonskom segregacijom

Objavljeno

na

Sve je manje prava i sloboda u zamršenoj srpsko-muslimanskoj podijeljenoj Bosni i Hercegovini u kojoj Hrvati mogu biti jednakopravni i ravnopravni tim dvjema brojnijim beha nacijama, te tako živjeti u svom hrvatskom nacionalnom i vjerski katoličkom trinaeststoljetnom identitetu u toj obećanoj i darovanoj im zemlji.

Kao najmalobrojniji suvereni i konstitutivni narod u multinacionalnoj i multikonfesionalnoj beha zajednici, i kao najstradalniji u građansko-konfesionalnom beha sukobu za teritorij, te jedini apsolutni gubitnik u Daytonu, Hrvati su zbog svih tih činjenica, ali i zbog postdaytonskog procesa srpsko-muslimanskog betoniranja ratnog stanja, u potpunosti nezaštićeni narod.

https://encrypted-tbn1.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcQsL_ppBG36a1dvyBL2gnu3WF4e4DN3E_wVLQRBUM4ifrqGKCQONg

I ono malo prava i sloboda, jednakosti i ravnopravnosti, suverenosti i konstitutivnosti, koja im pripadaju po međunarodnim konvencijama o nacionalnim pravima i ljudskim slobodama, a koja su daleko manja od onih u kojima žive mudžahedini u svom gornjomaoćskom entitetu, gotovo su im oduzeta i nestala.

Čak ni Daytonski (ne)sporazum koji im je bio naglasio i zajamčio te vrijednote suvremenog svijeta nije proveo i obranio obećano i na papiru napisano. Time čak ni jedna strana ne priznaje hrvatski narod kao suveren i konstitutivan, ravnopravan i slobodan, no ponajviše ga ne priznaju u tim pravima i slobodama Srbi u genocidnoj srpskoj republici i Bošnjaci u sve zelenijoj i otomaniziranijoj federaciji. Ne priznaje im te dostignute vrjednote civiliziranog i slobodnog svijeta ni Visoki predstavnik, ni međunarodna zajednica kao bosanskohercegovački protektor u prijelaznom vremenu do konačnog betoniranja daytonske nepravde. I ono što je jednako tako tragićno za Hrvate u toj tragičnoj suvremenosti je činjenica kako im nacionalna prava i ljudske slobode ne priznaje čak ni zapadni demokratski, slobodni svijet kao borac i graditelj tih nezamijenjivih svjetskih vrjednota, što pak govori o zapadnoj selektivnosti i interesu glede tumačenja i obrane tih vrjednota.

Ne čudi stoga što im ta zajamčena prava i slobode, te stečevine ljudske povijesti ne priznaju velikosrbi ni velikomuslimani, bizantisti i otomanisti, jer to priznanje u suprotnosti je s njihovim zločinačkim ciljem beogradske tajne podijele BiH, već zabrinjava šutnja Zapada, zapadnog  slobodnog svijeta na takav ropski i obespravljeni položaj Hrvata na tom europskom prostoru. U ropskoj obespravljenosti u kojoj su im pogažena sva temeljna ljudska i nacionalna prava i slobode, pa sloboda djece na školovanje i učenje na maternjem jeziku, jedini način, kakve takve obrane isti, u toj nepravdi okupatorsko proboljivačkih dimenzija, je odvojena škola na hrvatskom programu i hrvatskom jeziku. Mjesto u kojem djeca mogu slobodno učiti istinu, tko su i što su, a to znači škola je zajamčeno međunarodno pravo djece da uče svoj jezik, svoju povijest, svoj identitet.

Ukinuti i djeci to pravo, kad već njihovi roditelji ne mogu slobodno živjeti u svojim posebnostima na svom prostoru, talibanski je zločin na tu najosjetljiviju i najslabiju kategoriju hrvatskog naroda i naroda u cjelini u Bosni i Hercegovini. No ta bošnjačka agresija na hrvatske škole u BiH traje cijelo vrijeme daytonski nepravedno uređene Bosne i Hercegovine, podijeljene između Muslimana i Srba, a koje stanje danas betoniraju Srbi i Bošnjaci. I gotovo svaki dan je sve žešća, ubojitija ta agresija na hrvatsku djecu i njihovo pravo. Jednako i od velikobošnjačkih zagovornika arapizacije i osmanlizacije jezika u BiH, i od svjetskih globalista iz zemalja krvave i brutalne kolonijalne prošlosti.

https://i2.wp.com/i.telegraph.co.uk/multimedia/archive/02049/Bosnia_2049889c.jpg?resize=460%2C287

Škole na hrvatskom jeziku na kojem, i u kojem se odgajaju djeca u svom nacionalnom identitetu, učeći svoju nacionalno tragičnu prošlost iz vremena turskog danka u krvi i prisilne islamizacije, kao i učenje o muslimanskoj agresiji krajem Dvadesetog stoljeća i srpskog genocidnog stvaranja velikosrpskog entiteta, ali i daytonsko-talibanskog zločina nad Hrvatima, ta mjesta hrvatske djece nazivaju se pogrdnim imenima, škole segregacija i diskriminacija. A zapravo prava segregacija i diskriminacija se vodi prema Hrvatima. Započeta u Daytonu danas se dograđuje i u najgorem obliku reailizira od strane Bošnjaka u federaciji, a od strane Srba u genocidnoj srpskoj republici.

Kako drukčije i na koji drugi način u federalnom bošnjačkom entitetu diktatorskog unitarizma i prisilne otomanizacije, gdje prijeti potpuni gubitak nacionalnoga hrvatskog i vjerskog katoličkog identiteta zaštititi i njegovati temeljno ljudsko pravo na jezik, školu, povijest, kulturu. Nema drugog puta u bespućima Bosne i Hercegovine za zaštitu hrvatskog jezika od škola na hrvatskom jeziku i programu. U prostoru i vremenu zabranjenog radija, televizije, pa i pisanih medija na hrvatskom jeziku, jedino su ostale još te škole gdje se može i smije govoriti hrvatskim jezikom, učiti hrvatska povijest, kultura. Talibanima kojima smetaju hrvatske škole u zemlji suverenih i konstitutivnih Bošnjaka, Srba i Hrvata, ne smeta uvođenje arapskog i  turskog jezika, jezika koji najviše prave zidove dioba razlika, budući da ih ne razumiju ni Srbi ni Hrvati. To je prava segregacija i diskriminacija koju provodi bošnjačka politika kako prema svojoj djeci tako i prema svim nebošnjacima. Turski jezik je jezik okupatora Bosne i Hercegovine kojem su se oduvijek odupirali kršćani te zemlje, i uz velike ljudske žrtve uspjeli očuvati svoj nacionalni hrvatski jezik. Danas im se ponovo nameće jezik tog najbrutalnijeg povijesnog okupatora, što je zapravo tiha turska okupacija Bosne i Hercegovine uz pomoć bošnjačke veleizdaje.

U suvremenom beha slučaju radikalnog turciziranja i arapiziranja Federacije Bosne i Hercegovine zasebne škole na hrvatskom jeziku i po hrvatskom programu još su jedino preostalo javno mjesto gdje hrvatska djeca mogu učiti svoj maternji jezik. Svaki zagovor dokidanja tih škola talibanski je udarac na temeljna dječja prava obrazovanja nam materinjem jeziku. Te „segregacijske“ hrvatske škole jedini su način zaštite vitalnih nacionalnih interesa Hrvata u BiH i njenom federalnom dijelu. I dok djeca stranaca u zemljama zapadne civilizacije imaju pravo pohađanja škola na materinjem jeziku eurotalibani i Bošnjaci to pravo brane hrvatskoj djeci u njihovoj domovini Bosni i Hercegovini.

Ako se govori o nekoj segregaciji onda je to daytonska segregacija i diskriminacija Hrvata u kojoj im je oduzet teritorij kao i Indijancima u vrijeme amerikaniziranja Kolumbova otkrića. A kako je završio taj domicilni narod na prostoru kojeg je Kolumbo otkrio vidi se danas kao najcrnja slika američkog društva. Daytonskom segregacijom i diskriminacijom stvorena je na štetu Hrvata genocidna srpska republika, udareni temelji istom takvom federalnom entitetu s istim posljedicama diskriminacije Hrvata, u kojeg je hrvatski narod uguran kao Indijanci u neke zasebne rezervate, gdje se pokazuju turistima i strancima kao Indijanci u Americi. A kako žive u tim rezervatima, koji su sramota suvremenog svijeta, poglavito demokratske Stare Dame kazuju vijesti svakog dana kada javljaju o jednom ubijenom Hrvatu, o jednoj silovanoj starici, o jednoj gradnji džamije na hrvatskoj zemlji, o zabrani televizije na hrvatskom jeziku, o zabrani školovanja hrvatske djece na materinjem hrvatskom jeziku, o, o… Ti europski rezervati za Hrvate daleko su nezaštićeniji i opasniji za njihov život nego li oni američki za Indijance.

Uz niz još mnoge druge oblike segregacije, diskriminacije i obespravljenosti hrvatskog naroda kako u genocidnoj Republici srpskoj, tako i Federaciji koja je svakim danom sve sličnija tom manjem entitetu, i navedeni primjeri „indijaniziranja“ Hrvata dovoljan su razlog, ali i obveza svjetske zajednice, da te rezervate pretvore u jedan nacionalni hrvatski entitet ili jednu Hrvatsku Republiku unutar cjelovite Bosne i Hercegovine. Jedino je to način ukidanja segregacije, diskriminacije i obespravljenosti Hrvata u Bosni i Hercegovini, način zaštite vitalnih hrvatskih nacionalnih interesa, čime Hrvati postaju uistinu jednakopravni i ravnopravni, suvereni i kostitutivni, kao što su to Srbi u svojoj  stvorenoj genocidnoj Republici, i Bošnjaci u federaciji koju su stvorili daytonisti, oni koje je Kolumbo otkrio nekoliko godina nakon turske okupacije Bosne i Hercegovine i krvavog početka prisilne islamizacije porobljenih kršćana.

Vinko Đotlo

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

21. rujna 1991. – “Obadva! Oba su pala!” – riječi koje su obilježile Domovinski rat

Objavljeno

na

Objavio

‘Obadva, obadva, oba su pala!’

Kada se Filip Gaćina 21. rujna 1991. godine glasno zaderao ‘Obadva! Oba su pala’, nije ni slutio koliki će odjek njegov glas ostaviti u glavama brojnih Hrvata, kojima se nakon toga vratila nada da se mogu oduprijeti srpskoj agresiji.

Mnogi ni ne znaju da je Zečevo, malo mjesto između Rogoznice i Vodica, poprište jedne od najpoznatijih scena iz Domovinskog rata.

Naime, upravo je tamo 21. rujna 1991. godine, u trenucima kad se činilo da se Hrvatska neće moći oduprijeti srpskoj agresiji, Filip Gaćina povikao “Obadva, obadva! Oba su pala!”

Rušenje srpskih ratnih aviona kamerom je zabilježio snimatelj amater Ivica Bilan, a snimka je postala moralna vodilja za brojne hrvatske dragovoljce i vojnike.

Kultna snimka koja je isti dan prikazana na HRT-u, izazvala je opće oduševljenje i euforiju, te predstavlja svojevrsnu prekretnicu Domovinskog rata kao jedna od prvih značajnih pobjeda nad tehnički znatno nadmoćnijim neprijateljem.

Uzvik koji je Filipu Gaćini zauvjek donio legendarni status danas ima posebno mjesto u sjećanju hrvatskog naroda, a snimka je jedan od najvažnijih prizora iz tih vremena, koji zorno svjedoče o hrabrosti hrvatskih branitelja.

Filip je preživio cijeli Domovinski rat, da bi 19. rujna 1998. godine. poginuo u miru prilikom razminiravanja terena od eksplozivnih sredstava kao zaposlenik postrojbe za razminiravanje “Mungos”.

facebook komentari

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Ne dozvolimo da se izruguju na Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje!

Objavljeno

na

Jednodnevna manifestacija s nazivom Europska noć kazališta ove će se godine, osim u Hrvatskoj, održati i u desetak drugih država.

U tome, na prvi pogled,  nema ništa sporno, osim što je planirano da se u mnogim gradovima i mjestima Hrvatske čitav dan kazališne predstave održavaju 18. studenoga, dakle na Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje, simbola obrane naše Domovine.

Dakle, dok će se mnogi prisjećati najtežih dana tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, obilaziti grobove, paliti svijeće i odavati počast nevino stradalim Hrvatima, u većini kazališnih i inih dvorana ljudi će se zabavljati uz neke od kazališnih predstava, među kojima će kao i svake godine biti i onih čiji su autori srbijanski pisci. Na taj dan, kako je predviđeno, mnoge dvorane se neće moći ni iznajmiti za eventualne svečane akademije posvećene Vukovaru i Škabrnji, jer su već rezervirane za – tzv. Noć kazališta.

Odaziv za ovu manifestaciju je već sada iznimno dobar, a čitav program trebao bi biti poznat početkom listopada. Tako bi se vrlo lako moglo dogoditi da toga dana na tv-programima i drugim „velikim“ medijima (s obzirom i na to kakve sve tamo urednike imaju) da mnogobrojne predstave dobiju više prostora nego još jedna tužna obljetnica u Hrvata, o kojoj se i inače piše i govori samo 18., 19. i 20. studenoga!

Srbija i Crna Gora, kako smo saznali, neće odustati od Noći kazališta 18.studenog, već su navodno dale naputak svima kojih se to tiče da toga dana igraju samo „vedre i smiješne“ predstave, jer „kad je bal nek je bal“!

Četnička rock grupa „Riblja čorba“ 18. studenoga u Ljubljani (Slovenija) priprema veliki koncert u čast i slavu „oslobođenja Vukovara“, odnosno 40. obljetnice njihova rada.

Stoga, Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.), traži od Narodnog sveučilišta Dubrava, organizatora ove manifestacije, a poglavito od Ministarstva kulture (pokrovitelja) i Ministarstva hrvatskih branitelja, te od svih Udruga proisteklih iz Domovinskog rata, kao i vlasnika dvorana, da ne dozvole da se na Dane sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje  održi ova manifestacija, tim prije što ima i drugih dana kada se to može ostvariti.

Međunarodna zajednica nije ništa uradila da se zaustavi krvoproliće u Vukovaru i Škabrnji,  pa odakle onda nama „pravo“ da baš na dane najveće tuge i ponosa organiziramo „dane veselja“, kako su si to oni zamislili?

Mladen Pavković

facebook komentari

Nastavi čitati