Pratite nas

Kolumne

Jedino hrvatski entitet jamči ne samo opstojnost Hrvata, već i Bosne i Hercegovine

Objavljeno

na

Bosna i Hercegovina je povijesni svijet u malom, mjesto susreta  svjetskih vjera, civilizacija, kultura,  svjetova i nacija, ali i triju nacionalnosti, bošnjačke, srpske i hrvatske, kao i sadašnjosti s različitim viđenjima budućnosti, kao i mjesto sudara različitih svjetskih interesa, te svih onih koji se danas sudaraju i odbijaju  na njenom prostoru, ne za beha dobro već za dobro svoje nacije ili osobno, Bosna i Hercegovina je u ubrzanom  je procesu sukobljavanja svega onoga što je činilo i još uvijek donekle čini svijetom u malom. Bosna i Hercegovina je, zapravo, u procesu gubljenja identiteta, mijenjanja legitimacije i slikanja za neku novu osobnu iskaznicu, koja se naprosto mora napraviti, ili same Bosne ne će biti. Jer sve ono što nema identitet, što je bez osobne iskaznice, toga naprosto ili nema ili ga ubrzo ne će biti. Svijet ga ne priznaje.

bosnjak-optuzen-zbog-zlocina-nad-hrvatima-slika-136689Čak i ono malo prijeratnih crta na osobnoj iskaznici,  što ih građansko-konfesionalni sukob za teritorij nije izbrisao, daytonsko nepravedno primirje to privodi kraju, što je dokaz kako suvremena Bosna i Hercegovina, ona daytonska, nije prihvaćena ni od jednog njenog naroda, ni jedan je ne priznaje osobnom iskaznicom s ovakvim izgledom kakav je napravljen u ratu i priznat u Daytonu. I zato joj i Bošnjaci i Srbi i Hrvati, svaki na svoj način slikanja, pokušavaju dati novi izgled, novi identitet po kojem bi bila prepoznatljiva u svijetu, ali, nažalost, i ne jednako prihvatljiva svakom od njih. Naprosto sve je u toj zemlji različito i prošlost, i sadašnjost, a time i budućnost, zbog ćega se ne vidi ni jedan susret tih razlika. Dugogodišnju, zapravo stoljetnu  šarolikost koja se vrlo skladno uklapala u bosanskohercegovački, svjetski prepoznatljivi mozaik, i činila ga gotovo najljepšim nacionalno-vjerskim mozaikom na svijetu, a čije kockice je povezivala tolerancija i dobrosusjedstvo, danas mijenjaju i razbijaju neki joj nepoznati vjerski islamski radikalisti dugih brada, kratkih hlača i nepoznata jezika. Razbijaju tu beha mozaičnu ljepotu oni koji su 11. rujna 2001. pokušali, a dijelom i uspjeli, srušiti New York,  kasnije 2004. napali Madrid, 2005. London, 7. siječnja 2015.  Pariz, te oni koji danas ubijaju po Europi i Europu u Danskoj, Belgiji, Francuskoj… Trebalo im je prvo da ubiju i ubili su Bosnu, kako bi u njoj napravili svoj centar za terorističke akcije na Europu i europski identitet.

To su pojedinci, grupe i organizacije iz reda islamističkih terorista, koji su prvi teroristički napad u ime vjere na Zapadni svijet i na dio tog Zapada, izveli upravo u Bosni i Hercegovini i na Bosnu i Hercegovinu. Bosna i Herecgovina je zapravo prva meta apokalipsičnog islamističkog terorizma, samo zbog te svoje nacionalne, vjerske, kulturne i civilizacijske šarolikosti. Trebali su je ubiti da bi imali centar u Europi iz kojeg će agresirati dalje na Zapadni svijet, kojeg niti prihvaćaju niti priznaju s njegovim vrijednostima multikulturalnosti i suživota u razlikama. Ako nisu prihvatili Bosnu, a nisu kao šarenilo razlika i posebnosti, onda je bilo čak i normalno da ne će prihvatiti ni Zapadni svijet u njegovom identitetu, napose u vjerskom. I nisu ga prihvatili, i ne će ga prihvatiti ovakvog kakav je u svom znaku demokracije i slobode.

Stoga je danas Zapadni svijet sve nesigurniji, doveden u stanje da se mora braniti, prije negoli uistinu rat započne. Ova nesigurnost, ovo islamsko ubijanje po Zapadu i Zapadnjaka, moglo se izbjeći, ili barem smanjiti, samo da je taj isti Zapad zabranio ulazak islamskih džihadista u beha sukob. Njihovo sudjelovanje beha rat je pretvorilo u vjerski sukob, a Bosnu i Hercegovinu i beha Muslimane zauvijek istrglo iz Europe. Umjesto da je taj Zapadni svijet zabranio džihadiziranje i vehabiziranje, zapravo deeuropeiziranje Bosne i Hercegovine i beha Muslimana, on je šutnjom to i odoborio i time doveo ratnike protiv sebe.

Bio je to na neki način, uz još neke procese deeuropeiziranja Europe suicid Stare Dame. Odnosno taj europroces gubljenja identiteta u najvećoj mjeri kroz odbijanje asimilacije onih koje je Europa primila i udomila, onih koji ne žele prihvatiti Europu sa njenim izvornim tisućljeća građenim i izgrađenim identitetom, zapravo je gradnja novog lica Stare Dame. I već se sada dobro raspoznaju, kroz žestoka sukobljavanja i prolijevanje krvi Europljana po europskim gradovima, pa gotovo dva lica, dva identiteta Europe. Onaj autohtoni i onaj doseljenički, onaj euro slobodni i demokratski i onaj vjersko-islamski radikalni, onaj europski uključivosti i onaj islamski isključivosti. To su ta dva lica i današnje Bosne i Hercegovine i suvremenog svijeta, i europska lica, koja se sukobila i 7. siječnja 2015. u Parizu, i 12. 13. i  14. veljače u Danskoj i koja se sukobljavaju po cijeloj Europi. To su zapravo svjetovi koji se već više od dva desetljeća sukobljavaju i bore za teritorij u Bosni i Hercegovini.

U zemlji prethodnici svih tih islamskih radikalizama, koji mijenjaju nedopuštenim, nedemokratskim sredstvima sliku Bosne i Hercegovine i svijeta u cijelini. Da je Bosna i Hercegovina već za Europu, ali i za samu sebe izgubljena zemlja, oteta od same sebe, od nebošnjaka u prvom redu beha Hrvata, govore i slike isilovskih zastava po njenom teritoriju i navodna suđenja isilovcima u Sarajevu. Zar nakon svih ovih zbivanja u i oko Bosne i Hercegovine, nakon nezaustavljivog deeuropeiziranja tog dijela Europe, ne upitati one koji su u Daytonu preuzeli odgovornost za očuvanje te zemlje u starom bosanskohercegovačkom identitetu oslanjanja crkava, džamija i sinagoga jedni na druge što je ostalo, zapravo može li se bilo šta sačuvati i obraniti od tog njenog povijesnog šarenila. Po svemu sudeći ništa ili gotovo ništa, na ovaj način kako se to činilo i čini u daytonskom primirju.

Jedino što još pruža neku nadu, barem malog dijela Bosne i Hercegovine da zadrži svoj stari europski, bosanskohercegovački izgled je žurno stvaranje hrvatskog entiteta. Jer u današnjoj podijeljenoj Bosni i Herecgovini samo na prostorima u kojima je hrvatski narod većinski, zadržana je i stalno se dotjeruje stara slika te zemlje, suživot, tolerancija, dobrosusjedstvo. Treba proći Srednjom Bosnom, tim najstradilnijim hrvatskim prostorom, tom hrvatskom Srebrenicom i vidjet će se barem u nekim dimenzijama prijeratna bosanskohercegovačka multinacionalnost i multikonfesionalnost. Nema je na žalost u hrvatskom selu Miletići u kojem  su Muslimani poubijali i protjerali a selo gotovo doživjelo sudbinu hrvatskog sela Ravno sve Hrvate. No, i ta muslimanska sramota, taj muslimanski nekažnjeni zločin, ne koči hrvatsku gradnju europske Bosne i Hercegovine, pa makar i na jednom dijelu na kojem su većina. A to treba biti označeni eurohrvatski entitet, ispunjen beha razlikama vjera i nacija. I taj, uz onaj u Buhinim Kućama, Križančevu Selu, Bugojnu, Fojnici, Travniku, Vitezu… muslimanski nekažnjeni zločin, kao i islamistički terorizam po Europi, dodatno je pravo, ali i obveza međunarodne zajednice, da pomogne Hrvatima na uspostavljanju hrvatskog entiteta, koji bi bio Bosna i Hercegovina u malom, Europa u malom, i svijet u malom. Jedino hrvatski entitet jamči ne samo opstojnost Hrvata, već i Bosne i Hercegovine.

[ad id=”40551″]

Vinko Đotlo

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto esdepeovci noću vodu piju?

Objavljeno

na

Objavio

Ključa u SDP-u. Počelo je svađom na sastanku Kluba zastupnika i natezanjem oko toga hoće li izbor ustavnih sudaca uvjetovati osnivanjem saborskog povjerenstva za Agrokor, što je tražio SDP-ov predsjednik Bernardić, koji je na kraju nezadovoljnicima poručio:

“Tko se ne osjeća dobro u Klubu, neka ode, ima puno ljudi koji bi došli na vaše mjesto”.

Nakon toga zastupnik Peđa Grbin dao je ostavku na mjesto potpredsjednika saborskog Odbora za Ustav i otvorio karte u intervjuu u kojem je istaknuo kako je to bio samo povod za ostavku, a glavni razlog je “činjenica da mi kontinuirano vrludamo u svojim stavovima i da ne možemo donijeti konkretnu odluku koju ćemo nakon toga provoditi idućih nekoliko dana“. Grbin je dodao uobičajenu bozu kako takvo što nikada ne bi rekao ni Račan ni Milanović jer “SDP je stranka koja uključuje, a ne stranka koja isključuje“, pri čemu je očito zaboravio slučaj Kolarić, ali i brojne druge. Eksplicitno je rekao da Bernardić vodi stranku loše i u uskom krugu ljudi i istaknuo nadu da će ga se riješiti na izvještajnoj konvenciji krajem godine.

Na pitanje novinara o izgledima SDP-a na sljedećim izborima, Grbin tvrdi kako nije izgledan scenarij da SDP s Bernardićem na čelu može pobijediti Plenkovića. Očito ne razumije da to ne ovisi o vođi, jer ni SDP s Plenkovićem na čelu ne bi mogao pobijediti HDZ koji bi predvodio Bernardić, no o tome će biti riječi kasnije. Grbin se u intervjuu poziva na iskusnijeg kolegu: “Mi kao SDP, kao što je moj kolega Orsat Miljenić rekao, ne predstavljamo pravu oporbu vlasti“. I evo u čemu vidi problem: “Nismo dovoljno jasno reagirali kod premještanja ploče iz Jasenovca u Novsku“. Zatim: “Gdje smo danas kad ponovno imamo atak na prava nacionalnih manjina“? I kao šlag na kraju: “Ako usporedimo glasnoću 2013. i 2014. godine kada se napadalo na seksualne manjine i ćirilicu, ovo je kao jedan drugi SDP“. Odmah nakon Grbinova intervjua Ranko Ostojić na Facebooku je objavio status: “Bravo, Pedja! Jasno. Precizno.

Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove.
Odgovorno. I pošteno. A tko se boji članova, vidjet ćemo. I čiji su prstići u nečijem pekmezu!“Kako su se vremena promijenila! Nekad su u frakcijskim borbama u Partiji padale glave, a sada se drugovi kao tinejdžerice sokole Facebook statusima punim slatkih umanjenica. Podršku Grbinu dao je i još jedan perspektivan kadar – Željko Jovanović – koji je ustvrdio: “Bernardić je od dečka koji obećava vrlo brzo postao predsjednik koji zabrinjava, a sa svojim šaptačima Komadinom i Ostojićem vodi SDP nepovratno u političku marginalnost. Sad je svima kojima su SDP i socijaldemokracija na prvom mjestu jasno da SDP treba novo vodstvo u kojem ne vidim ni Bernardića ni Komadinu ni Ostojića.

Po meni nove lidere zajedno predstavljaju Peđa Grbin i Siniša Hajdaš Dončić.“Time je u vatru gurnuo i Hajdaša Dončića. A ovaj, kao junak iz narodne pjesme, pred veliki boj noću vodu pije i tmuran bdije: “Prvi se put stvarno bojim za budućnost SDP-a. Došao sam do trenutka da ne mogu zaspati, nego samo o tome razmišljam. To mi se nikad nije dogodilo”, kaže Hajdaš. A sam se za vođu puno suptilnije kandidirao intervjuom SDP-ov vanjskopolitički stručnjak Joško Klisović zvani Klisindžer. On smatra da stanje u stranci nije dramatično, a vjeruje i da je Milanka Opačić reagirala preemotivno u optužbi na Bernardićev račun da stranku pretvara u “sektu svojih prijatelja“. Opačić pak sa šest godina naknadne pameti proziva Zlatka Komadinu jer je “pobjegao iz Vlade“i dodaje: “On nije potjeran, on je dao ostavku jer se nije mogao nositi s problemima u svojem resoru.“Ukratko, urnebes u, barem do sada, najvećoj oporbenoj stranci. No čini se kako svi oni ne vide stvarni problem i dublji razlog koji ih drži daleko od vlasti, a koji nema veze s tim hoće li na čelu SDP-a biti Bernardić, Grbin, Miljenić ili bilo tko drugi. U rujnu prošle godine, kad je nakon tijesno izgubljenih izbora Zoran Milanović objavio da se više neće kandidirati za predsjednika SDP-a, a dio lijevih komentatora likovao smatrajući da se partija riješila balasta, napisao sam kako ih to neće spasiti u konzervativnoj Hrvatskoj u kojoj “ljevica još desetak godina neće doći ni blizu vlasti“.

Nije se radilo ni o kakvom proročkom nadahnuću ni silno dubokoj analitici, već o jednostavnom uvidu kakvo je naše biračko tijelo i kakva je ljevica koja mu se obraća. Hrvatsko biračko tijelo većinom je konzervativno i sklonije desnoj opciji. Golemom većinom 1990. glasalo je protiv komunista (barem onih eksplicitnih), a 1991. za osamostaljenje Hrvatske. Danas glasaju više-manje isti ljudi, ili njihova djeca i unuci. U takvom stanju, kako što možemo vidjeti u nizu izbora od 1990. do danas, prirodna, normalna situacija je da je HDZ na vlasti, koliko god loš, korumpiran i nevjerodostojan bio. HDZ je gubio vlast samo u iznimnim situacijama. Dva su puta izgubili izbore isključivo zato što su sami sebe pokopali. 2000. su HDZ-ove frakcije izbušile stranku u međusobnoj borbi za Tuđmanovo nasljeđe. Filali su lijeve medije kompromitirajućim materijalom o stranačkim rivalima, što je, uz obilno strano zalijevanje NGO sektora i “nezavisnih“medija, asistiranje stranih ambasada i zamor javnosti nakon deset godina iste vlasti, dovelo do toga da je SDP, uz smokvin list Budiše i Račanovu umjerenost, dobio izbore.

Drugi je put HDZ opet sam sebe ukopao. Nakon neobjašnjenog i neodgovornoj Sanaderova odstupanja s vlasti i svih afera koje su isplivavale na površinu u sljedeće dvije godine, bilo je pravo umijeće ne dobiti izbore 2011. I to je to. Dovoljno je, dakle, da se HDZ minimalno konsolidira, pa i uz nespektakularnog lidera kao Karamarko ili padobranom spuštenog kao Plenković, pa da dođe na vlast. Stoga je ispravnije reći kako u dva iznimna slučaja 2000. i 2011. nije SDP dobio izbore, već ih je HDZ izgubio političkim samoubojstvom. Zaključak svega toga je kako ponosna sljednica Komunističke partije iz Jugoslavije, bez razračunavanja s tom prošlošću ne može dobiti izbore u Hrvatskoj ako je druga opcija imalo na nogama. Za sada je to još uvijek HDZ, sutra može biti i netko drugi, vjerodostojniji i čvršći. Osim toga, lijevo-liberalna kulturna hegemonija koja se proteže još iz doba Jugoslavije u Hrvatskoj se zadnjih godina ubrzano rastače. Lijeve su se intelektualne i medijske perjanice ofucale, a portali i društvene mreže već premašuju stare medije.

Nove generacije više ne otkidaju na, za njih već staračku, feralovsku šegu i preko toga im se ideologija više ne može ucjepljivati. Dominaciju na NGO sceni preuzimaju konzervativne udruge, Soros je “ođuturumio“, presušuju i strane donacije. Hrvatsko biračko tijelo većinom, koja se s novim generacijama dodatno povećava, čine ljudi koji neće glasovati ljevije od centra. Eto kakvo je “tržište“. A da vidimo kakve je politička “roba“, tj. SDP. Što im nudi? Nedavno je predsjednik SDP-a došao na jugonostalgičarski, titoistički skup sa sovjetskim zastavama. Je li to euroazijski koncept umjesto euroatlantskog? Izlazak iz NATO-a? Vezivanje za one koji su se borili za komunističku Jugoslaviju umjesto demokratske Hrvatske? Što SDP nudi na ekonomsko-socijalnom planu? Što mogu obećati radnicima, koji ionako predstavljaju manjinu u biračkom tijelu? Mogu li biti veći socijalisti i etatisti od HDZ-a? Mogu li “brijunaši” u plitikim socijalno-populističkim porukama parirati Živom zidu? Hoće li im građani u borbi za zaštitu javnog dobra vjerovati više nego Mostu?

Onaj tko misli dobiti izbore u Hrvatskoj ne bi trebao ići na skupove pod jugoslavenske i sovjetske zastave, braniti Titov totalitarizam, obilježavati četničke ustanke. Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove. Uz neraščišćen odnos prema totalitarnom nasljeđu i Jugoslaviji, SDP nudi i kulturni elitizam crvene buržoazije, kojoj je vrhunac dometa ruganje krezubom puku koji sluša Thompsona, uz pristajanje na direktive novih centara moći u nasilnom vrijednosnom preodgoju naroda.

Šanse su ovakvog SDP-a da u bliskoj i srednjoj budućnosti dođe na vlast nikakve i ono što su postigli s Milanovićem bio je njihov vrhunac. Umjesto silnog novca kojeg daju Alexu Braunu da im rebrendira stranku, evo im besplatan savjet – neka se eksplicitno odreknu Tita, Jugoslavije i elitizma crvene buržoazije pa možda dohvate dvadeset posto.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati