Pratite nas

Jedinstvo i borba suprotnosti je temeljna zakonitost koja vlada svijetom i održava ga

Objavljeno

na

Poznata izreka Panta rhei pripisuje se grčkom filozofu Heraklitu (535.-475. prije Krista) koji zastupa teoriju o jedinstvu svega (svih bića) u stalnoj promjeni, što je srž dijalektike: sve je mijenja, ništa nije postojano. Bipolarni koncept po kojem sve sadrži svoju suprotnost, živo je i kreće se, iz Prirode se prenosi na društvo. Klasična i atomska fizika, kemija, pa i neke društvene znanosti se temelje na bipolarnosti. Jedinstvo i borba suprotnosti je temeljna zakonitost koja vlada svijetom i održava ga. Svijet je pun suprotnosti, sve je u kretanju i nema nepromijenjenog bitka, kao ni postanka i opstanka bez kretanja i promjena. Ono što se ne mijenja stagnira ili propada. Zapravo sve je ovisno koja će strana bipolarnosti (suprotnosti) prevladati. Bitne suprotnosti su : dobro i zlo, svjetlo i tama, toplo i hladno, poštenje i nepoštenje, istina i laž, pravda i nepravda, bogatstvo i siromaštvo, ljubav i mržnja…
ck_panta_rei
To su suprotne krajnosti. Između tih krajnosti u svim slučajevima ima puno nijansi s jedne i druge strane, koje postaju sve bljeđe i sličnije, što se više približavaju sredini. U sredini bi se vjerojatno „stopile“. Međutim, takvu sredinu je nemoguće, čak ni teoretski postići. Tada bi nestala privlačna sila koja vlada među suprotnostima i njihova međusobna borba, odnosno više ne bi bilo uzroka nužno potrebnog kretanja, što se protivi dijalektici. Mirovanje bez obzira u kakvom je stanju, u prirodi i u društvu, uz kratku stagnaciju, neminovno dovodi do regresije, bez obzira na korelaciju (linearnu ili nelinearnu), među određenim pojavama i nužno korištenim varijablama te korelacije, kao i njihovoj međusobnoj zavisnosti i konstantama svakog pojedinog slučaja.

Poznata je stvar kako samo u totalnoj baruštini, ustajalu i zagađenu vodu svim i svačim, je najbolje ostaviti na miru, ničim i nikako je ne dirati, a kamoli talasati, jer bi posljedice bile nesagledive s mnogo gledišta i po mnoge, kako aktere, tako i pasivne promatrače. Unatoč svemu,čemu stalno svjedočimo naše društvo još uvijek nije dospjelo u fazu kad ga je bolje ostaviti na miru i čekati što će se dogoditi, jerkad se i ništa ne radi nešto će se dogoditi.

Nužno su nam potrebne reforme u svim područjima rada i djelovanja. Riječ reforma ima najveću frekventnost diljem svijeta, ma što ona nekome u danom trenutku, na određenoj geografskoj i geostrateškoj odrednici značila. Taj internacionalni latinizam može biti preuređenje, obnova, poboljšanje, promjena, preustrojstvo nečega (sustava, tvorevine, strukture,…), preoblikovanje, preobrazba, izmjena, oporavak, popravak nečega bez mijenjanja njegove biti, ponovno uspostavljanje nužno potrebne ravnoteže, planirana i nenasilna transformacija…, uglavnom pojam napretka: unapređivanje zdravlja, unapređivanje školstva, porast materijalnog bogatstva, zaštita i očuvanje prirodnog i ljudskog okoliša, uspostavljanje kvalitetnih društvenih sistema, „stvaranje“ kompetentnih ljudi…, ekonomska i socijalna obnova i put prema putu koji će nas izvesti iz krize.

Svi su svjesni kako su mnoge reforme, što god one nekome, negdje u određeno vrijeme značile, nužno potrebne, da nas pokrenu i otrgnu iz učmalosti, rezignacije, apatije, letargije i depresije (ekonomske i socijalne) i svakodnevnog propadanja, u svakom smislu. Donesene su mnoge reforme, verbalno prihvaćene i pokrenute, ali nema vidljivih znakova njihova pozitivnog učinka. Razne evaluacije takvih oku nevidljivih i umu ne spoznajnih učinaka pojedinih reformi su neuvjerljive i neprihvaćene, jer ih pojedinac i društvo nisu osjetili, na svojoj koži, kao nekakvo poboljšanje u njihovu svakodnevnom životu. Znam, da reforme ne daju i ne mogu dati brzi veliki učinak. Proteklo je puno vremena od donošenja i početka nekih promjena, a one se ne vide i ne osjećaju, barem ih ne osjeti veći dio stanovništva. Možda je ipak glavni uzrok u tome što se reforme prihvaćaju, a promjene koje bi one donijele uglavnom se ne prihvaćaju, jer svatko u tim promjenama uglavnom gleda sebe i računa kolika će biti korisnost činjenja za njega osobno. Zašto je to tako?

To je pitanje kojim bi se trebali multidisciplinarno pozabaviti vrhunski stručnjaci. To je isto tako pitanje nad kojim bi se trebali zamisliti i zabrinuti mnogi političari na svim razinama i funkcijama. Htjeli mi to priznati i prihvatiti ili ne, reforme su gotovo uvijek ideološko i političko pitanje. Tko politici i političarima danas više vjeruje? Svi su oni puno toga obećavali i obećavaju. Malo toga se ostvarilo, što zbog raznih objektivnih i subjektivnih okolnosti, što zbog opće svjetovne krize, što zbog činjenja i nečinjenja odgovornih pojedinaca, političkih stanaka i pojedinih struktura koje odlučuju. Opće rašireno mišljenje je kako su svi oni isti. To naravno nije točno, ali je običnom čovjeku teško razumljivo i dokazivo, tako dugo dok on na svojoj koži u bilo kojem obliku ne osjeti kako mu je nešto, negdje bolje i da nekome može vjerovati.
heraklit
Dokaz velikog nepovjerenja građana u politiku i političare je brojčano nizak ne odaziv na izbore, sasvim svejedno koje i kada. Povjerenje građana bi se moglo vratiti kada će znati tko ih je od izabranih izigrao, a tko nije. To se može djelomično procijeniti gledajući i slušajući prijenose sjednica Sabora. Pojedini zastupnici redovito dolaze, rade, zalažu se i savjesno odrađuju svoje zadatke, dok nekih uopće u Saboru nema, ili rijetko dolaze, a kad i dođu ništa se od njih ne vidi i ne čuje, pogotovo ne ono što je njihovim biračima važno i prioritetno. Došao, ne došao, radio, ne radio, plaća ide i redovito se isplaćuje. Ne samo plaća, već i mnogobrojni dodaci i beneficije. Je li se itko ikada zapitao vrijedi li njegov zastupnik onoliko koliko je potrošeno na njega? Možda se i zapitao, ali zapravo običan čovjek niti ne zna tko je njegov zastupnik, odnosno ne zna da li je onaj kojeg je zaokružio na izbornoj listi to zaslužio, odnosno ne zna da li je taj uopće bio „odabran“, jer sadašnji izborni sustav to onemogućava. Treba nam reforma ili barem „mini“ reforma izbornog zakonodavstva i uvođenje preferencijalnog glasovanja, kao za zastupnike u EU-u.

Trebaju nam i mnoge druge reforme, ali ne samo deklarativno, već u praksi, dovedene do potpune realizacije, evaluirane i eventualno popravljane, kad se uoče nedostaci. Teško se to može provesti i uočiti, kad svaka nova Vlada i novi resorni ministar ukidaju sve ono započeto prije njih. U jednom ili čak dva mandata bilo koje i kakve Vlade neke reforme se ne mogu sprovesti. Negiranjem i micanjem svega onog od prije, uvijek i ponovo se kreće iz početka. Uglavnom, pljuje se, marginalizira i obezvređuje sve ono što su učinili prethodnici, a veliča ono što je u zamisli „novih“ snaga. Takva praksa se stalno ponavlja i zorno nam pokazuje svoj negativan učinak, stagnaciju i regresiju.
Ne kaže se bez razloga kako pametan čovjek i od budale nešto nauči, dok budala ništa ne nauči niti od najpametnijeg.

Da ne bismo stalno kretali iz početka, da bi se potpuno razvili i realizirali svi naši potencijali trebalo bi stvoriti optimalno okruženje života i rada, u svim područjima. Za to su nužne promjene i to najprije svakog pojedinca ponaosob. Nikoga od osobnog neuspjeha ne opravdava nečinjenje ili loše činjenje onog drugog, pa čak ni onog koji je po funkciji odgovoran za druge. treba mijenjati sebe i pokušati utjecati na promjenu mentaliteta kakvog smo godinama stvarali i razvijali, u smislu lako ćemo, snađi se druže, nitko me ne može tako malo platiti kako je malo mogu raditi,…
„Budi promjena koju želiš u svijetu.“ (Gandi)
Svi bismo mi malo radili, a imali velike plaće. Svi bismo mi gospodarili drugima, a ne znamo slušati niti sebe, a kamoli druge. Svi smo mi generali poslije bitke. Svi mi sve znamo i u sve se razumijemo, a na svom radnom mjestu fušarimo. Svi bi mi diplome bez učenja.

Nekultura dijaloga, negiranje i nepostojanje aktivnog slušanja, nemogućnost direktne ili indirektne implementacije u odlučivanje, bježanje od odgovornosti, zamagljivanje stvarnosti, pomanjkanje vjerodostojnosti, obmanjivanje javnosti, rasprodaja države, negiranje povijesti, marginalizacija neistomišljenika, uhljebljivanje podobnih, neznanje, nesposobnost, nekompetencija, nedovoljna kompeticija, statusna umreženost, raslojavanje i podijeljenost društva, nejednakost u pravima i zakonu, preferiranje i poštivanje bogatih, marginalizacija i podcjenjivanje siromašnih, neprepoznavanje izvrsnosti, svođenje na osrednost, negativni demografski rast, propadanje tradicijskih i kulturnih vrijednosti, propagiranje kiča na štetu umjetnosti, osiromašivanje i nakarađivanje materinjeg jezika, …, totalna rezignacija i nebriga za sve osim za sebe će nas uništiti kao pojedince i društvo.

Ankica Benček

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Pregled

Putin iznenadio: “Mogu otkriti malu tajnu razgovora s hrvatskom predsjednicom…”

Objavljeno

na

Objavio

Ruski predsjednik Vladimir Putin u petak je na susretu sa sudionicima svjetskog susreta studentske mladeži u Sočiju rekao da je Rusija spremna sudjelovati u plinofikaciji hrvatskih regija, čime bi se poboljšala kvaliteta zraka.

Kako izvještavaju ruski portali, Putin je odgovarajući na neformalnom susretu na pitanje jednoga hrvatskog studenta o sadržaju razgovora s hrvatskom predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović, odgovorio kako može otkriti “malu tajnu razgovora”, o kojoj nije službeno izvještavano.

“Kada smo načeli temu o lošoj ekološkoj situaciji u pojedinim hrvatskim regijama, rekao sam predsjednici da Rusija može plinoficirati kompletne hrvatske regije, naravno ako je Hrvatska za to zainteresirana”, rekao je Putin.

Ruski je čelnik, izvještavaju portali, dodao da radi pročišćavanja zraka Rusija može kreditirati program plinofikacije ili isporučiti dodatne količine plina.

Kako je objasnio, to bi oslobodilo neke regije Hrvatske od prekomjerne potrošnje ugljena, što šteti ekologiji.

Ruski utjecaj na kvalitetu zraka u Hrvatskoj uglavnom se veže uz emisije štetnih plinova iz rafinerije nafte u Brodu u Bosni i Hercegovini, u vlasništvu ruskog Zarubežnjefta, zbog čega trpe stanovnici Slavonskog Broda i okolice.

Vlada je u listopadu prihvatila protokol kojim se predviđa priključenje te rafinerije na plinsko-transportni sustav Republike Hrvatske, čijom bi realizacjiom kvaliteta zraka u Slavonskom Brodu i okolici trebala biti znatno bolja, a zdravstveni rizici smanjeni.

Plin za pogon rafinerije dopremio bi se iz Hrvatske, prenamjenom sadašnjeg produktovoda Slobodnica-Brod u izravni plinovod.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Todorić vjerojatno nikad neće u zatvor

Objavljeno

na

Objavio

Od prvog nastavka bloga jasno je – Ivica Todorić ne namjerava na sudu dokazivati niti jednu od svojih tvrdnji.

Cilj mu je pošto-poto braniti se sa slobode, čak i ako ga čeka desetljetni sudski maraton, izgraditi oko sebe kulisu ugroženog čovjeka, izloženog političkoj zavjeri, progonu i linču.

Priča uopće nije morala biti uvjerljiva za domaću publiku (i naravno da nije bila), jer još kad smo zaključili da mali Ivica blogira iz druge vremenske zone mogli smo naslutiti da je cijela ta konstrukcija treba poslužiti ne samo za rušenje eventualne presude, već i za moguću bitku protiv izručenja, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Muški članovi obitelji Todorić u Londonu tako su formirali svoju K-vladu u egzilu. Premda je sin Ante najavio da će biti na raspolaganju hrvatskom pravosuđu, jasno je da su tamo otišli upravo kako – ne bi bili na raspolaganju.

Jesu li samo htjeli kupiti još malo vremena i izbjeći očekivano spektakularno uhićenje u cik zore u velebnom dvorcu iznad Zagreba, saznat ćemo do kraja tjedna. Podatak da su Todorići unajmili ergelu punokrvnih hrvatskih odvjetnika, te navod da su nadodali i londonskog eksperta za odugovlačenje izručenja govori da Ivici baš i nije trebalo vjerovati da mu je na računu ostalo svega 20 tisuća kuna te da je ipak nešto sklonio za crne dane.

Dakle, malo je vjerojatno da će siroti Ivica morati moljakati azil u veleposlanstvu Ekvadora i prehranjivati se pisanjem bloga u urotničkom društvu Juliana Assangea. A i pitanje je koliko bi razumijevanje za njegov status prizemljenog Kralja Sunca imao predsjednik te države, kojemu je “krsno” ime Lenin. “Sretna” okolnost za Todorića jest da nitko ni ne može odlučno poreći da nikakve zavjere nije bilo. Dapače, prije će biti da zavjere jest bilo, nego da je nije bilo! Rušili su ga sa svih strana.

Potkopavali ga poslovni konkurenti i saveznici, opsjedali dužnici i vjerovnici, izdavali dojučerašnji prijatelji, nož u leđa zabijali konfidenti koje je osobno birao u upravu, komplote iznutra pleli Hrvati i Rusi, oko vruće kaše kružili Slovenci i Srbi, zavjere kovali Vlada i oporba, pa i oporba unutar same vladajuće koalicije.

Materijala i za špijunski triler s potpisom le Carrea, a kamoli ne za odvjetničku ajkulu iz Cityja! A kad se tome nadoda zaplet kako je Ivica doživio sudbinu svojeg oca Ante, kojega je komunistička vlast nakon Hrvatskog proljeća strpala u zatvor i pokopala njegov uspješni Agrokombinat (ah, Déjà vu, taj kobni Agro-kombinat-komerc-kor…), jasno je da će, ako (ikad) uhite najvećeg hrvatskog blogera, Hrvatska vjerojatno samo još jednom potonuti na indeksu medijskih sloboda.

U nastavku bloga Todorić će napisati da ga, kao i njegovog oca, progone neprijatelji Hrvatske zbog njegovog dosljednog hrvatstva, oni koji žele Domovinu predati u ruke strancima i spriječiti otkrivanje istine. Sam Todorić nudi dva kontradiktorna scenarija.

Prvo otvara paljbu iz svih oružja na svojeg direktora financija, Ivana Crnjca, kao čovjeka s pedigreom CAIB-a, tvrtke koju proziva da je još 2016. krenula u akciju njegovog rušenja. No, nakon što je Crnjac šalje poruku da neće biti nikakav svjedok pokajnik, Todorić sad više ne spominje njega kao “domaćeg izdajnika”, već Damira Kuštraka, jedinog od njegovih ljudi kojega je zadržao vladin povjerenik.

Ako se odluči na bitku protiv izručenja, nametnut će se pitanje – a zašto mu je DORH omogućio takav bijeg? Pružili su mu prostora kao nikom do sad. Zašto su izvidi morali trajati 6 mjeseci? Ako se Todorić ipak odluči vratiti, kako će opravdati uobičajene razloge za pritvor, od utjecaja na svjedoke pa do ponavljanja (ne)djela?

Ta je li itko ikad dobio ovakvu raskošnu priliku za utjecaj na svjedoke?!? Osnovana sumnja trebala je i morala biti temelj za mnogo ranije djelovanje. Uhićeni su svi iz uprave – osim zakonski odgovornih članova obitelji Todorić! Zašto nisu uhićeni i bivši članovi uprave iz razdoblja obuhvaćenog istragom?

Odvjetnici – kao i oporba – vjerojatno neće propustiti pitati: a zašto onda nije uhićen i aktualni ministar financija? Izbjegne li istražni zatvor, Todorić vjerojatno neće ni dana proboraviti iza rešetaka. Što veći razmjeri poslovnog kraha, to će uz ovakav odvjetnički tim tužiteljima biti teže dokazati izvlačenje novca.

Ako na koncu bude i osuđen, nakon nekoliko ponovljenih suđenja izvući će se na starosnu dob i loše zdravlje.Pritvor je u mnogim slučajevima tužiteljima jedina zadovoljština. Ako već one u čiju krivicu smo uvjereni ne možemo poslati na zasluženu kaznu, znamo se tješiti se da su neko vrijeme ipak proveli iza rešetaka.

No, mogućnost da se na takav način ne presudom već diskrecijskom prosudbom raznoraznih kadija kažnjavaju i nevini ljudi – zacijelo nije nešto što bi nam trebalo osiguravati miran san.

Ivan Hrstić / Večernji list

Ante Todorić stigao u Hrvatsku

 

facebook komentari

Nastavi čitati