Jedinstvo i borba suprotnosti je temeljna zakonitost koja vlada svijetom i održava ga

    0

    Poznata izreka Panta rhei pripisuje se grčkom filozofu Heraklitu (535.-475. prije Krista) koji zastupa teoriju o jedinstvu svega (svih bića) u stalnoj promjeni, što je srž dijalektike: sve je mijenja, ništa nije postojano. Bipolarni koncept po kojem sve sadrži svoju suprotnost, živo je i kreće se, iz Prirode se prenosi na društvo. Klasična i atomska fizika, kemija, pa i neke društvene znanosti se temelje na bipolarnosti. Jedinstvo i borba suprotnosti je temeljna zakonitost koja vlada svijetom i održava ga. Svijet je pun suprotnosti, sve je u kretanju i nema nepromijenjenog bitka, kao ni postanka i opstanka bez kretanja i promjena. Ono što se ne mijenja stagnira ili propada. Zapravo sve je ovisno koja će strana bipolarnosti (suprotnosti) prevladati. Bitne suprotnosti su : dobro i zlo, svjetlo i tama, toplo i hladno, poštenje i nepoštenje, istina i laž, pravda i nepravda, bogatstvo i siromaštvo, ljubav i mržnja…
    ck_panta_rei
    To su suprotne krajnosti. Između tih krajnosti u svim slučajevima ima puno nijansi s jedne i druge strane, koje postaju sve bljeđe i sličnije, što se više približavaju sredini. U sredini bi se vjerojatno „stopile“. Međutim, takvu sredinu je nemoguće, čak ni teoretski postići. Tada bi nestala privlačna sila koja vlada među suprotnostima i njihova međusobna borba, odnosno više ne bi bilo uzroka nužno potrebnog kretanja, što se protivi dijalektici. Mirovanje bez obzira u kakvom je stanju, u prirodi i u društvu, uz kratku stagnaciju, neminovno dovodi do regresije, bez obzira na korelaciju (linearnu ili nelinearnu), među određenim pojavama i nužno korištenim varijablama te korelacije, kao i njihovoj međusobnoj zavisnosti i konstantama svakog pojedinog slučaja.

    Poznata je stvar kako samo u totalnoj baruštini, ustajalu i zagađenu vodu svim i svačim, je najbolje ostaviti na miru, ničim i nikako je ne dirati, a kamoli talasati, jer bi posljedice bile nesagledive s mnogo gledišta i po mnoge, kako aktere, tako i pasivne promatrače. Unatoč svemu,čemu stalno svjedočimo naše društvo još uvijek nije dospjelo u fazu kad ga je bolje ostaviti na miru i čekati što će se dogoditi, jerkad se i ništa ne radi nešto će se dogoditi.

    Nužno su nam potrebne reforme u svim područjima rada i djelovanja. Riječ reforma ima najveću frekventnost diljem svijeta, ma što ona nekome u danom trenutku, na određenoj geografskoj i geostrateškoj odrednici značila. Taj internacionalni latinizam može biti preuređenje, obnova, poboljšanje, promjena, preustrojstvo nečega (sustava, tvorevine, strukture,…), preoblikovanje, preobrazba, izmjena, oporavak, popravak nečega bez mijenjanja njegove biti, ponovno uspostavljanje nužno potrebne ravnoteže, planirana i nenasilna transformacija…, uglavnom pojam napretka: unapređivanje zdravlja, unapređivanje školstva, porast materijalnog bogatstva, zaštita i očuvanje prirodnog i ljudskog okoliša, uspostavljanje kvalitetnih društvenih sistema, „stvaranje“ kompetentnih ljudi…, ekonomska i socijalna obnova i put prema putu koji će nas izvesti iz krize.

    Svi su svjesni kako su mnoge reforme, što god one nekome, negdje u određeno vrijeme značile, nužno potrebne, da nas pokrenu i otrgnu iz učmalosti, rezignacije, apatije, letargije i depresije (ekonomske i socijalne) i svakodnevnog propadanja, u svakom smislu. Donesene su mnoge reforme, verbalno prihvaćene i pokrenute, ali nema vidljivih znakova njihova pozitivnog učinka. Razne evaluacije takvih oku nevidljivih i umu ne spoznajnih učinaka pojedinih reformi su neuvjerljive i neprihvaćene, jer ih pojedinac i društvo nisu osjetili, na svojoj koži, kao nekakvo poboljšanje u njihovu svakodnevnom životu. Znam, da reforme ne daju i ne mogu dati brzi veliki učinak. Proteklo je puno vremena od donošenja i početka nekih promjena, a one se ne vide i ne osjećaju, barem ih ne osjeti veći dio stanovništva. Možda je ipak glavni uzrok u tome što se reforme prihvaćaju, a promjene koje bi one donijele uglavnom se ne prihvaćaju, jer svatko u tim promjenama uglavnom gleda sebe i računa kolika će biti korisnost činjenja za njega osobno. Zašto je to tako?

    To je pitanje kojim bi se trebali multidisciplinarno pozabaviti vrhunski stručnjaci. To je isto tako pitanje nad kojim bi se trebali zamisliti i zabrinuti mnogi političari na svim razinama i funkcijama. Htjeli mi to priznati i prihvatiti ili ne, reforme su gotovo uvijek ideološko i političko pitanje. Tko politici i političarima danas više vjeruje? Svi su oni puno toga obećavali i obećavaju. Malo toga se ostvarilo, što zbog raznih objektivnih i subjektivnih okolnosti, što zbog opće svjetovne krize, što zbog činjenja i nečinjenja odgovornih pojedinaca, političkih stanaka i pojedinih struktura koje odlučuju. Opće rašireno mišljenje je kako su svi oni isti. To naravno nije točno, ali je običnom čovjeku teško razumljivo i dokazivo, tako dugo dok on na svojoj koži u bilo kojem obliku ne osjeti kako mu je nešto, negdje bolje i da nekome može vjerovati.
    heraklit
    Dokaz velikog nepovjerenja građana u politiku i političare je brojčano nizak ne odaziv na izbore, sasvim svejedno koje i kada. Povjerenje građana bi se moglo vratiti kada će znati tko ih je od izabranih izigrao, a tko nije. To se može djelomično procijeniti gledajući i slušajući prijenose sjednica Sabora. Pojedini zastupnici redovito dolaze, rade, zalažu se i savjesno odrađuju svoje zadatke, dok nekih uopće u Saboru nema, ili rijetko dolaze, a kad i dođu ništa se od njih ne vidi i ne čuje, pogotovo ne ono što je njihovim biračima važno i prioritetno. Došao, ne došao, radio, ne radio, plaća ide i redovito se isplaćuje. Ne samo plaća, već i mnogobrojni dodaci i beneficije. Je li se itko ikada zapitao vrijedi li njegov zastupnik onoliko koliko je potrošeno na njega? Možda se i zapitao, ali zapravo običan čovjek niti ne zna tko je njegov zastupnik, odnosno ne zna da li je onaj kojeg je zaokružio na izbornoj listi to zaslužio, odnosno ne zna da li je taj uopće bio „odabran“, jer sadašnji izborni sustav to onemogućava. Treba nam reforma ili barem „mini“ reforma izbornog zakonodavstva i uvođenje preferencijalnog glasovanja, kao za zastupnike u EU-u.

    Trebaju nam i mnoge druge reforme, ali ne samo deklarativno, već u praksi, dovedene do potpune realizacije, evaluirane i eventualno popravljane, kad se uoče nedostaci. Teško se to može provesti i uočiti, kad svaka nova Vlada i novi resorni ministar ukidaju sve ono započeto prije njih. U jednom ili čak dva mandata bilo koje i kakve Vlade neke reforme se ne mogu sprovesti. Negiranjem i micanjem svega onog od prije, uvijek i ponovo se kreće iz početka. Uglavnom, pljuje se, marginalizira i obezvređuje sve ono što su učinili prethodnici, a veliča ono što je u zamisli „novih“ snaga. Takva praksa se stalno ponavlja i zorno nam pokazuje svoj negativan učinak, stagnaciju i regresiju.
    Ne kaže se bez razloga kako pametan čovjek i od budale nešto nauči, dok budala ništa ne nauči niti od najpametnijeg.

    Da ne bismo stalno kretali iz početka, da bi se potpuno razvili i realizirali svi naši potencijali trebalo bi stvoriti optimalno okruženje života i rada, u svim područjima. Za to su nužne promjene i to najprije svakog pojedinca ponaosob. Nikoga od osobnog neuspjeha ne opravdava nečinjenje ili loše činjenje onog drugog, pa čak ni onog koji je po funkciji odgovoran za druge. treba mijenjati sebe i pokušati utjecati na promjenu mentaliteta kakvog smo godinama stvarali i razvijali, u smislu lako ćemo, snađi se druže, nitko me ne može tako malo platiti kako je malo mogu raditi,…
    „Budi promjena koju želiš u svijetu.“ (Gandi)
    Svi bismo mi malo radili, a imali velike plaće. Svi bismo mi gospodarili drugima, a ne znamo slušati niti sebe, a kamoli druge. Svi smo mi generali poslije bitke. Svi mi sve znamo i u sve se razumijemo, a na svom radnom mjestu fušarimo. Svi bi mi diplome bez učenja.

    Nekultura dijaloga, negiranje i nepostojanje aktivnog slušanja, nemogućnost direktne ili indirektne implementacije u odlučivanje, bježanje od odgovornosti, zamagljivanje stvarnosti, pomanjkanje vjerodostojnosti, obmanjivanje javnosti, rasprodaja države, negiranje povijesti, marginalizacija neistomišljenika, uhljebljivanje podobnih, neznanje, nesposobnost, nekompetencija, nedovoljna kompeticija, statusna umreženost, raslojavanje i podijeljenost društva, nejednakost u pravima i zakonu, preferiranje i poštivanje bogatih, marginalizacija i podcjenjivanje siromašnih, neprepoznavanje izvrsnosti, svođenje na osrednost, negativni demografski rast, propadanje tradicijskih i kulturnih vrijednosti, propagiranje kiča na štetu umjetnosti, osiromašivanje i nakarađivanje materinjeg jezika, …, totalna rezignacija i nebriga za sve osim za sebe će nas uništiti kao pojedince i društvo.

    Ankica Benček

    facebook komentari