Odlaze, jedan po jedan, oni koji su stvarali slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu, koji su bili prvi kad je trebalo. Tiho, kao da ih nikada i nije bilo. Bez odličja i priznanja, bez ičega. Iza sebe obično ostavljaju dijete ili djecu, a na grobnoj ploči će pisati (ako će) – hrvatski branitelj.

Ljudi će, osim njihovih najmilijih, prolaziti, kao što prolaze pokraj takvih mjesta, ne pročitavši ni ime, a kamoli da će zastati i pokloniti se. Ako će grob biti prekriven svježim cvijećem i vijencima, samo će slegnuti ramenima i reći će u sebi, a neki ni to: eto, ode još jedan!

violeta_FTako je za mnoge bila tek obična vijest u novinama: “U Zagrebu poginula heroina Vukovara Violeta Antolić“. Zatim su novinari još nadodali nekoliko rečenica u kojima su izvijestili javnost da je u popodnevnim satima u prometnoj nesreći smrtno stradala 45-godišnjakinja, kad je upravljajući osobnim automobilom u zavoju na Pešćenici sletjela s ceste i udarila u dvorišnu ogradu. Još su nadodali da je u vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata ostavila trogodišnjeg sina u skloništu kako bi se aktivno uključila u obranu Vukovara, da se kao 21-godišnjakinja do zadnjeg dana borila, te da je završila u srpskom logoru…

Sve je to, srećom, preživjela, ali…

Svi njezini prijatelji i suborci govore o Violetinoj iznimnoj hrabrosti, o ljubavi prema Hrvatskoj. Međutim, nitko ne priča o njezinim odličjima, poglavito sada kad ih dodjeljuje predsjednik države Ivo Josipović, a uručuje ministar branitelja Predrag Matić. Gdje su odličja ne samo Violeti, već svim ženama, majkama koje su, poput ove junakinje, umjesto djeteta u ruke uzele – kalašnjikove? Ova mlada žena je najbolja priča hrvatskim filmskim redateljima i glumcima za igrani film, iako je takvih priča uistinu bilo bezbroj u ovom ratu. Ali, naše filmaše, svaka čast izuzecima, zanimaju druge priče, kao ona: “Aleksa, vrati se doma, skuvala sam ti paštašutu!”.

Tko pita i tko zna koliko je hrvatskih branitelja nakon Domovinskog rata umrlo, poginulo…?

Ako ne znate i ako vas to zanima, prošećite malo grobljima, od Vukovara, Škabrnje, Zagreba, Dubrovnika, Gospića, Zadra, Karlovca, Knina, Varaždina, Čakovca, Koprivnice, Osijeka, Vinkovaca, Ogulina, Nove Gradiške, pa sve do Rijeke i Krapine. Grob do groba. Neki su poput Violete poginuli u prometnim nesrećama, neki su umrli od najtežih bolesti, neki prirodnom smrću, a neki, što neki, mnogi su se i sami ubili.

I tako, odlaze hrvatski junaci. Jedan po jedan. Iza sebe ostavili su slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. I svoje živote. Vjerovali su da će dočekati, a nisu, Hrvatsku u kojoj ljudi ne će kopati po kontejnerima za smeće. A poglavito ne branitelji. Otišli su, na žalost, kao naša draga Viky, tek s tri-četiri retka u novinama.

Za sve njih već je unaprijed bilo pripremljeno: lijes prekriven hrvatskom zastavom, tri počasna plotuna, i komad hrvatske zemlje, kao vječno počivalište.

Prvi hrvatski predsjednik, vojskovođa i pobjednik Domovinskog rata dr. Franjo Tuđman za sve svoje hrvatske ratnike imao je pripremljena odličja i priznanja. I on je na žalost umro, a da nije stigao ni potpisati odluke o njihovoj dodjeli.

Čvrsto je vjerovao  da će to umjesto njega učiniti onaj koji je zauzeo njegovo mjesto, ali taj se i sam, poput pauna, okitio brojnim (ne)zasluženim odličjima, baš kao i razni zagorci, sanaderi i slični. Stoga su mnogi istinski dragovoljci, invalidi i Junaci Domovinskog rata ostali i bez njih, a i ostat će, jer su u međuvremenu – umrli ili poginuli. Odličja iz Domovinskog rata umjesto njih dobili su razni športaši, manekenke, pjevači… Jedan hrvatski dragovoljac, inače 100-postotni ratni vojni invalid druge skupine, koji je i dva puta ranjen, pita: Što je to odlikovanje, odnosno što čovjek mora napraviti da ga dobije? Je li treba dobro pjevati, šutirati loptu ili prošetati manekenskom pistom, jer, kaže on, hrabrost i žrtva očito nisu dovoljni?!

Umirovljeni general Vladimir Zagorac kao logističar najodlikovaniji je hrvatski državnik u njezinoj povijesti. Tek iza njega su Tuđman, Šušak i drugi. Ima i veliki broj političara koji imaju sjajna odličja, ali ima li među njima, (baš nas zanima),  gospodine Matiću, i junakinja kao što je bila Violeta Antolić-Viky?

I tako, odlaze hrvatski junaci. Jedan po jedan. Iza sebe ostavili su slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. I svoje živote.

Vjerovali su da će dočekati, a nisu, Hrvatsku u kojoj ljudi ne će kopati po kontejnerima za smeće. A poglavito ne branitelji.

Otišli su, na žalost, kao naša draga Viky, tek s tri-četiri retka u novinama.

Bili su, a sad ih više nema!

Mladen Pavković

kamenjar.com

facebook komentari

  • Neka im je vječna hvala i slava! Pokoj Vječni daruj im Gospodine!

    “Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen
    mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin,
    pravedan sudac; ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju čekaju
    njegov pojavak (2 Tim 4,7-8)”.