Jedno sjećanje na Zvonku…

14

Prateći zbivanja u svijetu, sve češće se prisjetim dugih razgovora s pokojnim Zvonkom Bušićem. S dubokim uvjerenjem govorio je da je oslobađanje Hrvatske od jugoslavenskog jarma samo prvi dio puta ka slobodi i da će se sudbina naše civilizacije i svijeta razriješiti u sudbonosnoj bitci između sila krvi i sila novca.

zvonko-busic-cb-100Sile novca doživljavao je kao karcinom na korpusu zapadne, kršćanske civilizacije. Amerika, kojom su zavladali financijeri i opskurna tajna društva, vidio je kao oruđe u rukama sila novca. Stanovite nade polagao je u Putinovu Rusiju, koja se – bio je uvjeren – vraća tradicionalnim nacionalnim vrijednostima. Sadašnji rusko-ukrajinski sukob sigurno bi ga duboko ražalostio, ali bi nedvojbeno u njemu uočio i gramzive prste američke oligarhije.

U prigodi godišnjice Zvonkine smrti događanja u svijetu uvelike mu daju za pravo. Svijet postaje sve kaotičnije mjesto u kojem izbija sve više ratova. Toga je, čini se, postao svjestan i Jutarnjakov novinar-tajkun Davor Butković. No činjenice, kao i obično, sasvim krivo tumači i, ničim izazvan, zaklinje se svetost liberalne demokracije (D. Butković: Svijet ne srlja u treći svjetski rat, nego mu prijeti potpuni kaos, Jutarnji list, 25. 8. 2014.). Dobro, ako Butkoviću i njegovim gazdama mozaik krvavih i besmislenih ratova diljem svijeta više odgovara zvati ”potpunim kaosom” nego ratom, neka im bude. Ubijenima i osakaćenima te nijanse i finese nisu bitne. Ono što Butković i njegovi ne žele priznati jest činjenica da ti famozni centri ”liberalne demokracije”, Zvonko bi rekao ”sile novca”, šire kaos po svijetu. Dakle, ono što novinar-tajkun nudi kao rješenje problema uistinu jest izvor problema.

Žalosno je pak to da ton današnjoj hrvatskoj politici i javnom mnijenju daju površni snobovi kao Butković a ne ljudi kao što je bio Zvonko Bušić, borac, patnik i mislilac. No, vrijeme će, kao i uvijek, učiniti svoje i svima odrediti pravu mjeru. Nakon što jednom ode tamo gdje ne stoluju Pavić, američki ambasadori i slični, Butkovića se nitko neće sjećati, dok Zvonko Bušić već ovih dana dobiva prvu svoju ulicu u Hrvatskoj, u Posedarju, a ušao je i u srednjoškolski udžbenik za četvrti razred srednjih škola. Zanimljivost je da je autor zdžbenika, ako se rukovodimo hrvatskom podijelom na lijeve i desne, lijevi! Koliko sam dosada vidio, nijedan ga se ”desni” autor udžbenika nije sjetio. Eh, ta poslovična inertnost i plahost hrvatske desnice!

Bit će još ulica, udžbenika i drugih knjiga. Evo, u devetom mjesecu izlaze Zvonkina sjećanja, u kojima će čitatelji, između ostaloga, moći čitati i o njegovim promišljanjima suvremenog svijeta i vječnog sukoba ”sila novca” i ”sila krvi”. Ono što boli jest činjenica da među nama nema više čovjeka kojega smo mnogi voljeli i poštovali. Ipak, s tim se valja pomiriti, u fizičkom smislu svi smo prolazni. Pa ovo sjećanje na pokojnog prijatelja nije u funkciji vraćanja u prošlost i tugovanja, nego je skromni poziv da iz života i djela naših velikana naučimo ponešto o budućnosti. Taikovo predosjećanje velikog sraza suprotstavljenih principa u suvremenom svijetu i te kako je važno za hrvatsku budućnost. Naime, on se silno brinuo kako će se Hrvatska snaći u tom srazu, hoće li njezini predvodnici odabrati pravu stranu. Vjerovao je u narod, no u očaj su ga bacale političke elite.

Suvremeni se svijet uistinu nalazi na velikoj prekretnici. ”Liberalna demokracija” iscrpila je svoje potencijale i svoje trikove, a na rubovima tog ”liberalnog carstva” niču krvave divljačke tvorevine, koje prijete urušavanjem uljudbe tisućljećima izgrađivane. U takvim okolnostima i pred Hrvatskom su teška iskušenja, ne samo zbog iskorijenjenosti i korumpiranosti njezina vodstva nego i zbog kaosa koji je zahvatio svijet. Što se moga osobnog mišljenja o tomu tiče, preživjet će narodi dublje ukorijenjeni u sjećanje. Jer dalje vide u budućnost. Može to nekomu zvučati odveć katastrofično, no zapitajmo se gdje su Babilonci koji su Židove odveli u sužanjstvo.

A Židovi su još uvijek tu.

Damir Pešorda/hrsvijet

facebook komentari

  • peppermintt

    Zvonko je svoj život živio s vjerom u hrvatski narod, i mi tako živimo svoj život, s vjerom u svoj narod s vjerom u svoju snagu da se možemo riješiti aveti komunističkoklijetelističk2 elite koja ne da disati.
    Zvonko počivao u miru Božjem , hrvatski narod uvik će te čuvati u svom srcu.

    • zdenka

      Moram se nadovezat na ovu misao jer ste to tako lijepo kazali ” mi živimo svoj život s vjerom u svoj narod, s vjerom u svoju snagu”…I to je jedna velika i neprikosnovena Istina!

  • peppermintt

    Pešorda izvrstan, ka i inače 🙂

  • Žalosno je pak to da ton današnjoj hrvatskoj politici i javnom mnijenju
    daju površni snobovi kao Butković a ne ljudi kao što je bio Zvonko
    Bušić, borac, patnik i mislilac.

  • zdenka

    Sad sam sad pročitala da je za danas u 6 sati upriličena svečanost u Posedarju, povodom imenovanja ulice koja će od danas nositi ime Zvonka Bušića. Konačno je došlo vrijeme da ovaj veliki revolucionar koji je zbog svoje požrtvovnosti odavno u našim srcima, dobije i zasluženo mjesto u hrvatskoj povijesti,što je ujedno uljudbeni i civilizacijski čin. S posebnim zadovoljstvom ističem činjenicu, da kod nas još ima slobodoumnih ljudi koji se ne libe promicati ideje hrvatske državotvornosti!

    • Alan B’Stard

      drago mi je zbog toga. Zvonko sigurno zaslužuje i ‘veću’ ulicu.. ali najprije se moramo riješiti titovih

      • zdenka

        Ma velika stvar! Svaka čast onome tko je to pokrenuo:)))

  • zdenka

    Nemam ni dilema ni dvojbi glede opstojnosti hrvatskog naroda, a primjera je mnogo, od samog gospodina Bušića, pa do hrvatskih branitelja i onih znanih i onih neznanih. Češće se sjetim početka srbske agresije i žena u mjestu Polog , koje su legle pred srbske tenkove..Ima takvih primjera još..

  • zdenka

    Pozdrav gospon Ivica Metzger! Čini mi se da ste malo omanuli jer ovo “Sjećanje na Zvonku” spada, točnije, to je domaći izričaj i mislim da je tekstopisac išao za tim. Kako i Marulić veli “Jezik roda moga”

  • Herceg-Bosna

    istinski Hrvat i domoljub
    počivaj u miru…