Jelena i lude gljive

0
Jelena Lovrić

Kako smo nekoć čitali Ossianove pjesme Jamesa Macphersona? Kako tko. Mene nisu razdirale sumnje. Nije me bila briga tko je Ossian, stvarni keltski bard iz III. stoljeća ili lik iz mašte. Malo sam mario za to je li Macpherson, kako je tvrdio, doista negdje našao te pjesme na gaelskom jeziku pa ih preveo na engleski ili ih je sam napisao. Nisu me zanimali ni razlozi s kojih je pjesnik, ako je posrijedi opsjena, tako duboko zaronio u legendarnu prošlost. To je njegova stvar. Meni je bilo važno samo to da su Ossianove pjesme –  bile stare ili nove, Ossianove ili Macphersonove – književno dobre. I silno sam u njima uživao.

Jelena Lovrić
Jelena Lovrić

Kako to? Eto, tako. Pjesništvu opsjena ne škodi. Ona mu, dapače, daje posebnu draž. To su iskustvo stari Grci zbili u glasovitu poslovicu: „Puno lažu pjesnici.“ A kako je sa zbiljom? Napose političkom? Uživamo li i u političarskom opsjenarstvu ili se nad njim zgražamo? Kako tko. Moju neznatnost to „pjesništvo“ obično  zabavlja, ali katkad mi diže želudac u grlo.

A ima toga opsjenarstva u izobilju. Osobito u prevratnim vremenima. Evo nekoliko zgodnih primjera. Savez komunista Hrvatske – Stranka demokratskih promjena (SKH – SDP), koja je na prvim višestranačkim izborima osvojila 21 posto mandata, u monografiji Sabor Republike Hrvatske 1990  – 1992 (uredio dr. Željko Sabol, a izdala Izvješća Hrvatskoga sabora, Zagreb, 1992.) bez ikakva je srama predstavljena pod lažnim imenom – Socijaldemokratska partija Hrvatske. Zlatko Canjuga, zvani Crna Guja, pisac glasovite knjige Posljednji razgovor s hrvatskim Judom (Zagreb, 1997.), hvastao se, kada je Tuđman umro,  da mu je (valjda prije smrti?) rekao: Vrati, Zlatko, Croatiji sveto ime Dinamo! Zdravko Tomac, profesor koji je najprije s Jakovom Blaževićem „tražio crvenu nit“, a poslije se obratio na kršćanstvo, u svečanoj je prigodi u zagrebačkom Hrvatskom institutu za povijest svjedočio da mu je Tuđman u povjerenju rekao: Borba za slobodu, samostalnost i suverenost samo je prvo poluvrijeme; drugo je poluvrijeme – borba za ulazak u Europsku uniju. Milan Vuković, sudac Ustavnoga suda u miru, uvjeravao je naciju da je ulaskom u Europsku uniju ostvarila slobodarski san A. G. Matoša. Pronicljivi akademik JAZU/HAZU Duško Bilandžić među prvima je uočio da je mrtav svjedok najbolji svjedok, pa je na svjedočanstvima mrtvih svjedoka izgradio veličanstvenu povijesnu znanost punu ezoteričnih spoznaja.

To je doista dojmljivo, ali nije ništa prema nadnaravnom procvatu političke poezije ovih dana u EPH-ovu Morgenblattu.

Neprispodobivi je naime predsjednik Republike Hrvatske, natječući se sam sa sobom za još jedan predsjednički mandat, obišao zagorska mjesta Veliko Trgovišće i Kumrovec. Pri tomu je posjetio Tuđmanovu i Titovu rodnu kuću. Novinarima je rekao da su Tito i Tuđman bili velike povijesne osobnosti, obojica s vrlinama i manama. U Titovo doba po njegovu je mišljenju gospodarstvo bilo jače. Tuđman je, veli, vodio borbu za slobodu i osamostaljenje, ali mu se ne sviđa pretvorba i privatizacija, a smatra ga, kao predsjednika,  odgovornim i za nepotrebno počinjene zločine iako ih možda nije on sam skrivio.

Ništa novo. Tu je nekoliko kardinalnih zabluda (da ne velim  notornih laži), ali čovjeku u predizbornoj kampanji, koju vodi prije nego što su raspisani izbori, ne treba ništa zamjeriti. Ni Titove krjeposti ni hrvatsko materijalno blagostanje u Titovo doba. Uostalom, Titovi se gardisti ne daju krstiti, ali ima još dosta drugih ljudi koji se svega sjećaju.

Zanimljivo je međutim pogledati što je Morgenblattova Jelena Lovrić oko toga isprela i isplela. Uspostavljena je, klikće Jelena, povijesna transverzala: Tito – Tuđman – Josipović! Josipovića i njegovu regionalnu politiku podupire Angela Merkel! To je, veli, četvorni savez protiv HDZ-a i njegove desne koalicije, protiv lustracije, protiv čišćenja javnih prostora od zločinačkih imena, protiv otvaranja partizanskih jama i prebrojavanja kostiju. To je, treba zaključiti – zajamčen izbor Ive Josipovića za novog predsjednika Republike Hrvatske!

Kako vam se čini? Ja se, kao što rekoh, nisam pitao zašto je Macpherson, kada je objavljivaoOssianove pjesme,  pribjegao keltskoj mistifikaciji; nisam se pitao zašto se neki ljudi koji žive od politike rado bave opsjenarstvom; ne pitam se ni koji nam je vrag da ove godine dajemo Ivi Josipoviću desetke milijuna kuna iz državnog proračuna za predizbornu kampanju. Ali nekako se i nehotice pitam: Koliko je Jela za to svoje nadahnuće pojela ludih gljiva?

Benjamin Tolić/hrsvijet

facebook komentari