Jer utjehe nema u Boki

    0

    Na Otoku je usred ljetne vreve često tek „pejsaž duša“, a u potrazi za onim izvornim, jedinstvenim i po mojemu sudu jedinim vrijednim nije potrebno samo biti iznimno tjelesno spreman, treba biti iznimno strpljiv, tražiti prave osobe i mjesta. Na plaži je to ponajvećma posve lako.

    bokaDosta je pogledati Zoranu koja zalijeva strance vičući na trećićkome „Sorry, barba, sorry teta“, prepričava zgode iz škole u kojoj se pojavio novi povijesni lik Grgur Nilski te bezazleno pita što je to menopauza. Upitah je zašto je to zanima, a ona mi reče da joj je mati (koja je tek nešto malo starija od mene) neki dan zavapila: „A kal će me već ćapat no menopauza!“ Otočka se neposrednost ćuti i u crkvi. Slušajući propovijed o tome kako je Krist nahranio mnoštvo s pet hljebova kruha i dvije ribe, Ivica je poluglasno procijedio: „E, a za ribon se uvik pije vino, ma nikor ne spominje je Krist napoji svit vinuon ili barienko bevondon. Ako in je do sardele, valo je jemat i bokun orahovice da ne pode tieško na štumak.“ U kafićima se pak prepričavaju gončice iz prošlih ljeta. Hit je i dalje priča o tome kako je Boškicu pogodila kaminonska guma kojom su se igrala djeca iznad crkvice svetoga Roka.

    Nakon što se otela nadzoru, guma je, naime, prošla između stabala, prešla sama cestu daleko od pješačkoga prijelaza i nokautirala bidnu Boškicu koja je toga trenutka na brakadelu svoj pogled obratila i otvorenih se usta divila jednomu skakaču. Ljudi su žrtvu spleta okolnosti potom podizali, ali im je često i ispadala jer su se, kao i svi Mediteranci, usput smijali tuđoj nesreći. Smijanje bi tuđoj nesreći na Mediteranu trebalo zaštititi kao nematerijalno kulturno dobro kako mu se u politički prekorektnom zapadnom svijetu (u kojemu se više pozornosti pridaje pravima kišnih glista nego ljudi) ne bi zatrlo sjeme.

    bokokotorski_zaljevMediteran i dalje živi u svojim oriđinalima, ljudima kojima svjetska zbivanja donekle promijene frizuru i odjeću, ali malo utječu na njihove navike. Njih je u većoj koncentraciji ljeti ponešto teže pronaći jer im žamor svijeta ide na živce, no u kasne im se ure u oštarijama (ajme što mrzim riječ picerija) razveže jezik. Jednoga sam vam lika već predstavio. Riječ je o muškarcu koji oko ponoći čita novine pri slabašnome svjetlu te mu novinsko crnilo svake večeri zamrči nos, a katkad i rubove naočala. „Makni se s propuha. Mlod si, ma čuvoj mladost“, brižno mi se obrati podignuvši crni nos s dvostranice. Budući da mu se nekoć sviđala moja mati, katkad mislim da u meni traži nikad dobivenoga sina, pa sam i ja prema njemu ljubazniji od većine koja se veseli padu osobe koja je nekoć uživala ugled u društvu.

    Nakon kratkoga razgovara u kojemu mi se povjerio da zbog žuljeva ove godine ne može na plažu (ali hoće dogodine), uputio se kući. Za susjednim stolom sjedio mi je susjed koji je jednom rekao da je došao umrijeti u Mistu u kojemu je doživio sve što je vrijedno spomena. Pušio je cigaretu za cigaretom (A moraš od ničesa umrit.), prozborio nekoliko rečenica o ribi dramatičnim glasom Josipa Gende prilagođenim slušateljstvu (Kal ćemo ist minćune?) i pogledom Cervantesa iz Maloga mista (Ja san ribar, privoditelj i umitnik.) promatrao more. Na koncu je stigao i Peki, klesar koji zatvara sve kafiće, naručio bevandu (Piva ne grie uz more.) i počeo razgovor s konobaricom. Povod mu je bio to što sam jeo rižot s plodovima mora (Pica je za Amerikonce!) te spoznaja da konobarica studira akvakulturu: „Je se čo poribjoje?“ Na to se i ja grohotom nasmijem, pa se i meni obratio: „A ti se uvik nami smiješ? Tribo i vakega svita bit, je tako?“ „Radi takovih ko če si ti ne do mi se ninder iz mista“, iskreno ga počastih i zaputih se u svijet tišine udaljen od solinskoga Kraljeva nepunu milju.

    I uistinu se i ja upitah othodu li jedan po jedan Vojnovićeva vlastela ili odlaze li uspravni Vidini šutljivi bozi što „na ramenu nose stoljeća, trudno napuklo kamenje“ skupa s „vrtovima i ružama koji raduju oči?“ Mediteran i njegovo pjesništvo, mnogo sam o tome razmišljao proteklih dana, neprestano plešu na ivici melankolije i patetike (Ne podleći krajnosti čulnih senzacija.)te samo najumješniji meštri od pera pronađu mjeru. U slikama „kad pada mjesečev veo preko grada“ iskah vlastite sutone, u „dobrim dusima zemlje“ moju nonu, nonota i barbe, u „tužnome veselju duše“ nezadovoljstvo vlastitim životom koje blaži blizina mora i ležanje na žalu, Orfej u Podzemlju te igranje svjetlom podsjetili su me na priču o Perzefonu i Hadu, a pokušaj svrstavanja u ideološke i poetičke škafete (sad sam na jugu pa ladice ostavljam sjeveru) bez da se prepozna otočnost Boke nerazumijevanjem otočkoga pisma koje je svagdje isto, bio Otok na kopnu (Kopno je pak prava oprjeka Otoku jer se ono može i na otoku pronaći) ili optočen morem.

    Ne znam hoću li i ja jednom morati pisati o gradu na slatkome umoru, no more je zrcalo i moje duše i katkad bih najradije da se izgubim u morskim dubinama i ondje potražim likove iz izmaštanih svjetova da skupa stavimo cvijet za pjesnika na neki neznani grob, da smiraj nađemo (kad već utjehe ni za Svebora ni za Perzefonu nema) i da nas noć zateče pod dubom u tišini kakva luga u Boki.

    Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo,29. kolovoza 2014.

    facebook komentari