Jesmo li postali «ponosne» kukavice?

1

Danas svi igraju nogomet. Igraju i košarku, a vjerojatno i tenis. Izgleda, igraju, igramo, što god kome padne na pamet. Sve je igra. Dakako, to nije istina, ali sjajno nam služi kao alibi u svim mogućim situacijama. Jer, samo se vitezovi natječu, jel tako?

Piše: Ivan Ljubić & Kamenjar.com

A vitez je u hrvatskoj tradiciji sinonim za čast, gospodstvo, junaštvo, nešto vrijedno. Općenito, ako se odmaknemo od isključivo sporta i retorike koja se veže uz omiljenu ljudsku zanimaciju, moguće je proširiti spektar društvenih djelatnosti koje promatramo i zaviriti u svaki kutak društva. Gdje god da nas put odnese, jedna stvar je sigurna. Pronaći ćemo more floskula, alibija i opravdanja. To nam ide odlično. U tome smo svjetski prvaci i to nije iznimka, to je pravilo u svim strukturama društva. Ako bi nam u svijetu to htjeli platiti, kakva kriza, imali bismo izvoz, lovu do krova, potekli bi med i mlijeko u Lijepoj našoj, ali i njihovoj.

Kako počinje ta priča?

Vjerojatno kreće s prvom lošom ocjenom u školi i pokušajem da se ista opravda neuspjehom ostalih. Svi su dobili jedan pa zašto ne i ja? To je cool. Doduše, nikad baš svi ne dobiju jedan. Ima to svoju logiku, daleko od toga da nema, jer, ako su baš svi pali na testu, onda u biti nitko nije pao. Ipak, postoji i jača logika od te logike, a to je ona konačna koju samo viša sila može nadmašiti. Istina koju s vremenom zakopamo duboko u sebi.  To je da sami odgovaramo za vlastite uspjehe, ali i neuspjehe iako se uglavnom ne znamo nositi s njima, naravno, kako gdje i kako kada.

Kronološki gledano, loše ocjene zamjene cigareta i alkohol, markiranje, zajebavanje na fakultetu i time se dok rastemo i razvijamo se, razvija i vještina prikrivanja vlastitih manjkavosti – manjkavostima mase. Podsjeća li vas to na ozbiljnije stvari – recesija je u svijetu, a mi smo dio svijeta, čak i EU. Pratimo trendove, samo, nekako mi se čini uvijek krive.

Petrovic-JordanDanas je teško ne susresti drugog muškarca, a da nema iza sebe tragičnu sportsku karijeru prožetu ili teškom ozljedom taman pred vratima raja ili zlim trenerom koji je privilegirao druge igrače. Netko drugi je kriv. Pitam se, je li bilo kakva ozljeda ili nerazuman trener mogao spriječiti pokojnog Dražena Petrovića da se svako jutro ne probudi u zoru i uputi tisuće skok šuteva u pustom i polumračnom Baldekinu? Dražen je bio jači od «nerazumnog trenera».

On mi se čini kao idealan primjer. Na stranu košarkaške kvalitete, ali radna etika je ono što je stvorilo šampiona. Teži put. Za teži put je potrebna odlučnost i hrabrost. Kukavičluk je ipak puno lakši izbor, a i ne dovodi do toga da se izdigneš iz plemena.

Hrvati su očito u stanju sve zaboraviti i oprostiti, ali uspjeh, pogotovo pripadnika vlastitog «plemena» – nikako. I u tim situacijama se može osjetiti, već sada famozni jal koji u biti nije ništa drugo, nego hrvatski podtip duha palanke koji je lucidno dijagnosticirao Radomir Konstantinović u poznatom djelu «Filozofija palanke». Ukratko, srpski filozof piše o palanci kao o duhu opće zatvorenosti jednog društva i strahu svih članova od razlikovanja. Ne talasaj, pogni glavu, ima već tko će se pobrinuti za neke stvari i upravo se na tim primjerima, u kolektivnom mentalitetu Hrvata osjeti, ne samo biljeg komunizma, već i višestoljetnog kmetstva –  podložničkog položaja. Zato se, barem se nadam da je zato, ne znamo, osim vrlo rijetko, ponašati kao da imamo državu. Stran je to osjećaj. Zato bez problema zaboravljamo dramatične 90 – e. Pitanje za sve: zna li itko jednog Hrvata koji zapošljava više od 100 ljudi, a da nije lopov?

mamicSličan primjer kao GNK Dinamo Zagreb. Mamić je «lopov», «kriminalac», «narkoman». Ja to osobno ne znam i nemam dokaza za takvo što. Pretpostavljam da netko tko to viče ima. Zašto čekate pravednici? Dinamo je svetinja, zar ne? Jednako je štetno držati jezik za zubima kada se radi o, kako tvrde, milijunskim razmjerima kriminala koji navodno pogađa Dinamo i koji se manifestira na poguban način – kroz 9 titula nacionalnog prvaka, etabliranje desetina mladih nogometaša, redovnu participaciju u europskim natjecanjima, ponajbolju omladinsku akademiju u Europi itd. Skandalozno! Znatiželjan sam što navijači Milana misle o Berlusconiju? Vjerojatno je «cigan», možda čak i «Srbin», ili ne? Prepuštam vama da probate odgovoriti na to pitanje. Mene zbunjuje. Najvažnije je da  organi pravne države rade svoj posao kao što smo milijun puta čuli i kao što će mo još milijardu puta čuti. Floskule ili po hrvatski ispraznice.

Ispraznice kao sastavni dio demagogije. Demagogija i umjetno stvorena predodžba svijeta kao droga za masu. Ili brate mili, onako marskistički – kao religija koja opija mase. Da koknemo te komunjare više? Taman posla.

Nevjerojatno je koliko toga ima. Sport je najbolji primjer.

Koliko smo puta čuli da je lopta okrugla? Da je jedna momčad dala 110% od sebe i usput ostavila srce na terenu. Bila je to rovovska bitka na sredini terena. Tvrda utakmica. To je nogomet! Pobjedio je nogomet. Pobjedio je fair play. Ne bih htio komentirati suđenja, ALI upravo ću ga komentirati.

Koliko puta su momčadi opipavale snage na početku utakmice? Koliko puta će mo još čuti da je neka momčad spoj mladosti i iskustva? Koliko tih potentnih igrača ima? Brzonogi Japanci protiv kojih treba iskoristiti prednost u visini. Jesmo li ikad iskoristili tu prednost u visini? Njemci su Njemci! Što bi trebali biti? Odlično stoje na terenu  (da nije možda uzrok tog odličnog stajanja – odlično kolektivno kretanje bez lopte?) Na papiru ta i ta momčad djeluje kao favorit. Na papiru? Ili, nismo igrali kako smo se dogovorili. Što to znači? Promašena stopostotna šansa? Kako, ako je stopostotna?

Možemo vidjeti i obrise budućnosti. Otputujmo zajedno. Bojite li se doživjeti u budućnosti  ovo što ću napisati? U čemu ćemo se još prepoznati? U redu, da vidimo. Slika prva.

UEFA Euro 2016. kvalifikacije, Grupa H - Hrvatska : Malta, Zagreb (9.9.2014.)

Početak kvalifikacijskog ciklusa za Euro 2032. Na skoro dovršenom Maksimiru pred 3000 «Uvijek vjernih» ljudi spremaju se odmjeriti snage Hrvatska (pretpostavljam da će mo se još zvati Hrvatska) i Farski Otoci. U improviziranom studiu pokraj terena kao zapete puške čekaju voditelj sportskog programa Viki Ivanović kome je ovo jedna od zadnjih sezona i novi/stari trener Dinama, Velimir «Zeko» Zajec koji uporno prkosi godinama i proživljava novu mladost. Ove sezone idemo po to europsko proljeće (koje se u biti može osigurati tek prolaskom osmine finala u veljači). Poseban gost studijskog djela prijenosa je i Elvis Scoria koji je nedavno po jubilarni deseti put preuzeo upravljačku palicu Slaven Belupa.

VIKI: Poštovani gledatelji u Hrvatskoj i Regionu, srdačno vas pozdravljamo s maksimirskog travnjaka pola sata prije početka prve utakmice kvalifikacijskog ciklusa za EURO 2032. U goste stiže reprezentacija Farskih Otoka. Kao što vidite, tribine nisu do kraja ispunjene, ali ostalo je do prvog sučevog zvižduka nešto manje od pola sata i vjerujemo da će se do tada tribine ipak ispuniti navijačima te da će oni kao što su bili negdje do 2010. – e opet biti dvanaesti igrač naših vatrenih. Izuzetna mi je čast u studiu pozdraviti eksperte nogomete igre, meni s desne strane, novi/stari trener Dinama, Velimir Zajec, a s lijeve Elvis Scoria, strateg Apotekara. Gospodo, dobra večer!

ZAJEC i SCORIA: Dobra večer!

VIKI: Gospodo, što očekujete od večerašnje utakmice? Takve utakmice je kaže se najteže igrati jer su već svi uračunali tri boda unaprijed. (Najteže igrati?)

ZAJEC: Tako je. Da. Bitno je da naša reprezentacija uđe ozbiljno u ovu utakmicu i od prve minute pokaže tko je gazda. Farski Otoci su jedna momčad s jednom koncepcijom igre koja, iako nije zabila gol u službenim utakmicama 4 godine ima nekoliko potentnih pojedinaca u svojim redovima i sigurno će vrebati svoju priliku iz kontre i polukontre.

SCORIA: Slažem se s Velimirom. Oni su sigurno jedna momčad. Njihov trener je jedan trener. On je kockar. I, budimo realni, oni nemaju što za izgubiti večeras. (Kako nemaju?)

VIKI: Ogled je to Davida i Golijata, rekli bismo. Recite mi, kako ocjenjujete atmosferu u redovima vatrenih. Kakav je efekt imala smjena Igora Štimca s mjesta izbornika i dolazak Gorana Vlaovića na čelo A vrste?

ZAJEC: Pa Gogo je sigurno jedan vrstan stručnjak. On će momčadi dati jednu energiju i koliko čujemo, vlada dobra atmosfera u ekipi.

SCORIA: Reprezentacija je vapila za promjenom i vjerujem da će dolazak Vlaovića dati novi vjetar u leđa reprezentaciji te da će se to već večeras pokazati i u meču s Farskim Otocima.

VIKI: Hvala Vam gospodo, evo upravo smo primili izvanrednu informaciju iz Farskootočne svlačionice. Loše vijesti po nas, njihov prvi napadač, Mikled Johanssen zaliječio je ozljedu gležnja, ako tome dodamo činjenicu da je dao otkaz u ribarnici gdje je radio vikendom i dočekuje spreman večerašnji ogled, to su svakako loše vijesti za našu zadnju liniju. Kako zaustaviti Johanssena? Možda striktnim markiranjem ili zonskim presingom? (Kako zaustaviti Omeyera, kako se prilagoditi igri Meksika, kako ukrotiti Scolu – čini li vam se da se uvijek mi prilagođavamo nekome, zar ne? Mogli bi ga i svezati ili napraviti sačekušu ispred svlačionice i polomit mu kosti. Da se mene pita – tako bih ga ukrotio. Ne bi se ti meni šuljao oko šesnaesterca fatalni centarfore Farskih Otoka!).

ZAJEC: Pa sigurno da je on jedan nogometaš koji voli igrat s loptom. On voli loptu. Hoće loptu. Posjeduje jednu hrabrost i lukavost i mislim da bi bilo dobro da ga se striktno markira. Nipošto mu ne dopustit priliku za gol.

SCORIA: On je žilav, potentan, jedan opasan igrač. Dovoljno nam govori to da je sklopio unosan ugovor i od sljedeće sezone će braniti boje talijanskog trećeligaša Leccea. Pametnom dosta.

Hrvatska će takvu utakmicu pobijediti s 2:0 ili maksimalno 3:0 uz jalovu igru, ali i bezvremensku evergreen konstataciju kako se bodovi pišu, a dojam brzo zaboravlja. Period opuštanja u intervalu od desetak minuta pripisat ćemo našem «balkanskom mentalitetu»  te izreći onu staru da je nogomet igra koja se igra do posljednjeg sučevog zvižduka. Možda to neće biti idealna večer za čuti pokoje nepisano nogometno pravilo, ali i takvih će, ne moramo se bojati, biti.

Koliko smo puta već ovo vidjeli i čuli? Ne čini li vam se da cijelo vrijeme gledate jedan te isti film? Iste glavne i sporedne glumce u svim segmentima društva. Puhovske, Cvrtile, Zorane Vuliće, Dražene Anzuloviće itd. Zašto to mora biti tako? Zar smo postigli takav sustav selekcije da na pozicije stručnih analitičara primat ima istih 5 tipova? Postigli smo.

prosvjednici

Dajmo priliku mlađima, često se može čuti. Kojim mlađima? Zašto mlađima? Zar stariji ne smiju biti pametni i moderni? Zar mi je prijatelj pametan zato što je mlad? Jesu li mlađi Ćiro Blažević ili Radimir Čačić? Okomita prohodnost sustava kod nas ne postoji. Ili, ako je i ima, onda su to ušice igle. Zar u Zadru ne postoji mlad, školovan trener i čovjek koji razumije nogomet i kome je prvorazredna čast trenirati NK Zadar? Zar u Hrvatskom društvu ne postoji niti jedan mlad, kvalitetan i odgovoran čovjek koga bi mogao zapasti dio političkog kolača i prilika da nešto pokaže. Što nam to stara «kljusina» i realna društvena štetočina Čačić može ponuditi? Strukturne reforme? Koji je to kurac? Smanjenje nezaposlenih? Vjerojatno kad uposli cijelu svoju novu stranku u jednoj od državnih firmi. Možda tada.

Posebno je licemjerno kada političari, ali ne samo oni, kažu: «Ostavimo se prošlosti, okrenimo se prema budućnosti!» Kako mudro i izlizano. Za mene osobno, floskula najvišeg ranga. Vrhunac cinizma je kad Radimir Čačić kaže na konstituirajućoj sjednici svoje nove stranke: «Ostavimo se prošlosti, ostavimo se sadašnjosti (ruku na srce, to još nisam čuo), okrenimo se budućnosti!»

Nema šta, trčim na biralište. Probajte me zaustaviti!

Samo se pitam kako to objasniti obiteljima stradalih i nestalih Vukovaraca npr. na čiji grad je palo milijun i pol granata (u tri mjeseca) i čijim ulicama tumaraju i demokratiziraju sve oko sebe abolirani četnici. Kako se ostaviti prošlosti kada svaki dan prođe pokraj tebe i pogleda te u oči? Kada nemaš kosti i groba za svoje najmilije. Kada ti nitko nije rekao oprosti. Ako ikoga treba ostaviti u prošlosti onda je to svakako vladajuća kasta, ali tko će istupiti naprijed. Tko? Čiji će biti prvi potez? Svi osjećamo da polako ključa. Vrije. Atmosfera, kažu stariji ljudi, budi uspomene na kraj 80-ih i atmosferu pred velike društvene promjene. Kažu da se treba čuvati bijesa strpljivog čovjeka, vrijedi li to za narod? Marija Jurić Zagorka nudi jedan mogući scenarij: «Pustiti narod da čeka na svoju pravicu, najveća je i najopasnija greška što je može počiniti državnik. Pogreška koja se nikad ne da popraviti. Tko narod pušta da predugo čeka na svoja prava, taj može imati samo revoluciju

Profesor ekonomije Željko Lovrinčević čiji nastup u «Bujici» i preporučam i ne preporučam zbog razine katastrofičnosti stanja hrvatskog gospodarstva koju je precizno dijagnosticirao, iznio je pregršt šokantnih podataka, no dva odskaču po mom sudu.

Prvi kaže kako se u zadnjih 60 godina u Europi, dakle govorimo o periodu nakon Drugog svjetskog rata, ne pamti da je jedna zemlja toliko dugo bila u recesiji kao Hrvatska, a što je još poraznije, Hrvatska je jedina tranzicijska zemlja u kojoj od osamostaljenja usprkos dramatičnim promašajima vlasti nije bilo niti jednih prijevremenih izbora. To je teška sramota za sve nas. To je dokaz koliko smo paralizirani i pasivni i koliko nas je strah zatražiti promjenu, a o nama se radi. Strah od vlasti, od države. Vozi li auto onaj tko ga se boji?

No, zato kao utjehu imamo beskrajno mnogo floskula tj. ispraznica. Bit će bolje. Sutra je pametnije od danas. Nakon kiše dolazi sunce. Okrenimo se prema budućnosti. Kojoj budućnosti ili da pitam – čijoj?

malcolm-x-the-future-belongs-to-those-who-prepare-for-it-today

Malcolm X je rekao: «The future belongs to those who prepare for it today». Krajnji je čas da usvojimo tu lekciju.

Piše: Ivan Ljubić & Kamenjar.com

facebook komentari

  • peppermintt

    oho , ok tekst a posebno mi lipo kako potkači čačića 🙂

    ja o tomu često pišem ,najveći grij naših političara je što u narod uvlače strah u ogromnim količinama, a lipo to veli moja omiljena spisateljica Zagorka…