Pratite nas

Gospodarstvo

Jesu li banke zaradile na tečaju franka?

Objavljeno

na

2008. godine banke su digle 4,3 milijarde kuna kredita u švicarskim francima, a na tržište su plasirale 39,3 milijarde kuna u toj valuti

U jeku pomame za kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima, na kraju 2008. godine hrvatske banke imale su 39,3 milijarde kuna plasiranih kredita u toj valuti, dok su s druge strane primile svega 11,6 milijardi kuna kredita i depozita u švicarcima, pokazuju podaci Hrvatske narodne banke.

Argument HNB-a

Dakle, svega 30-ak posto plasiranih kredita u francima bilo je pokriveno obvezama u položenom novcu, a to je argument onima koji tvrde da su banke na kreditima u švicarcu, zbog rasta vrijednosti te valute, ostvarile ekstraprofit jer se nisu zaduživale u toj valuti kako bi plasirale kredite s valutnom klauzulom u franku. No banke su, pokazuju podaci HNB-a, taj manjak od 27,7 milijardi kuna u 2008. godini, ali i manjak između imovine i obveza u francima svih godina prije i poslije pokrivale terminskim ugovorima, što je argument HNB-a i banaka u njihovoj tvrdnji da im je imovina u švicarcu gotovo pa pokrivena obvezama u toj valuti te stoga nisu mogli ostvariti ekstraprofite na tečajnim razlikama. U HNB-u priznaju da su banke odobravajući kredite vezane uz švicarski franak imale bilančnu imovinu u toj valuti veću od bilančnih obveza u franku.

– Međutim istovremeno su formirale kratku terminsku (forward) poziciju sklapanjem adekvatnih instrumenata zaštite poput valutnih forwarda i ročnica ili ugovora o razmjeni (swapova) pa su imale izvanbilančne (terminske) obveze u franku veće od izvanbilančne (terminske) imovine. Time se usklađivala ukupna valutna pozicija kreditnih institucija u švicarskom franku – kažu u HNB-u. Dodaju da ugovaranjem terminskih ugovora – forwarda banke prodaju strane valute po tečaju po kojem su odobreni dani krediti u imovini, a razlika do tržišnog tečaja poništava rezultate ostvarene svođenjem pozicija bilance s valutnom klauzulom na ugovoreni tečaj.

– Tako se banke štite od utjecaja kretanja tečajeva valuta na financijski rezultat poslovanja pa promjene tečaja kune prema stranim valutama nisu imale niti danas imaju bitnu ulogu u rezultatima poslovanja domaćih banaka – tvrde u HNB-u.

Iz podataka koje je pak HNB dostavio udruzi Franak 2013. godine vidi se da je su na kraju, primjerice, 2008. godine banke imale primljenih kredita u francima u iznosu od svega 4,3 milijarde kuna, dok su primljeni depoziti iznosili devet milijardi kuna.

Odgovor otkud su stizali ti krediti i depoziti te s kim su banke sklapale terminske ugovore dao je sudac Radovan Dobronić u svojoj presudi u sporu udruge Franak i osam banaka. U toj se presudi navodi su banke priznale da su manji dio potrebnih franaka kupovale od svojih inozemnih matica ili drugih banaka s kojima su vlasnički povezane, a veći dio sredstava osigurale su zamjenom valuta (swap).

Bez pokrića

Za profesora Dragu Jakovčevića podaci HNB-a o pokrivenosti imovine i obveza banaka u francima dokaz su da banke nisu imale pokriće u toj valuti kod plasmana kredita. Za terminske ugovore koje su sklapale s maticama kaže da je tu banka kći izgubila, ali zato je majka dobila te da se dobit na tečajnim razlikama jednostavno prebila između njih. On to smatra nemoralnim.

– U svemu ovom je izgubio krajnji korisnik kredita koji je bio neupućen i nezaštićen – smatra Jakovčević. Ekonomski analitičar Damir Novotny ne vidi pak ništa sporno u tome kako su banke pokrivale imovinu u francima.

– Možda je i bilo ekstraprofita, no to treba dokazati. Radi se o vrlo kompleksnoj temi. Meni to sve zvuči kao kavanske priče i pokušaj da se stvar riješi izvaninstitucionalno, na pragu onog za što se zalaže Živi zid Ivana Sinčića – kaže Novotny.

a Od sedam banaka koje smo pitali o njihovim kreditima u švicarcima odgovorile su samo tri. U Zagrebačkoj banci kažu da je guverner HNB-a potvrdio potpunu i kontinuiranu valutnu usklađenost Zabe. U PBZ-u su nam odgovorili da su valutno i ročno usklađeni s propisanom regulativom HNB-a. Erste banka navodi da je njima dominantan izvor financiranja za plasman kredita u francima bilo zaduženje u toj valuti kod matične banke.

Manjim dijelom bili su to i depoziti klijenata u švicarcima. I u toj banci kažu da su svi njihovi plasmani denominirani u francima pokriveni adekvatnim obvezama banke u istoj toj valuti.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Gospodarstvo

Tko će imati dovoljno novca za otkup onih 20% dionica HEP-a?

Objavljeno

na

Objavio

Dok mi čekamo, Srbi će graditi LNG terminal.  HEP za ovu sezonu nema izbora nego kupiti ruski plin, a Rusi oglašavaju da će ga i sljedećih godina prodavati preko PPD-a.

Nakon takvog poslovnog odnosa sam po sebi nudi se odgovor na pitanje: tko će imati dovoljno novca za otkup onih 20% dionica HEP-a?

Nekako je ispod radara naših medija prošla vijest kako se Srbiji nudi da, zajedno s Grčkom i Bugarskom, gradi LNG terminal u grčkoj luci Aleksandrupoli. Naime, kako pišu beogradski mediji, Srbija će sudjelovati u projektu zakupljivanjem jedne petine budućeg terminala, koji treba biti sagrađen do kraja 2019., odakle će plin biti transportiran do bugarske Stare Zagore, a odande, preko Dimitrovgrada k Nišu, gdje Srbi planiraju graditi svoj terminal.

Za gradnju infrastrukture Europa im pak nudi 49,6 milijuna eura. Na taj će način Srbija, kaže se dalje, osigurati ne samo veliki devizni priljev od transporta tog plina prema Rumunjskoj, Ukrajini i drugim zemljama u Europi nego i energetsku neovisnost o ruskom plinu, koji sada kupuju preko Mađarske. Moguće da ova vijest nije naišla na širi odjek u našim medijima kako se ne bi uznemiravala javnost dok joj se bez ograda i komentara serviralo priopćenje ruskog Gazproma kako je PPD-u po povoljnim uvjetima prodao plin kojim se mogu podmiriti potrebe hrvatskoga tržišta u idućih deset godina. Ova je ponuda, jasno, ruski odgovor na inicijativu, koju je podržao i američki predsjednik Trump, da se kod nas na Krku konačno počne graditi LNG terminal.

Nuđenjem jeftinog plina na dulji rok želi se stvoriti slika da je taj terminal Hrvatskoj nepotreban kako bi se kupilo hrvatsko tržište. No netko bi mogao reći, kad je već sama inicijativa oko izgradnje LNG terminala na Krku toliko spustila cijenu ruskome plinu, koliko bi ona tek bila niža da se taj terminal i sagradi? Unatoč tome što je terminal na Krku ovom ruskom ponudom već počeo otplaćivati sebe, to pitanje se uopće ne postavlja, nego se sada kroz medije gura slika kako je Hrvatskoj terminal postao skupa i neisplativa investicija. I zaista, prepreke za gradnju našeg terminala na Krku nisu male, samo što one nisu ekonomske, već političke prirode.

Pored naše već opjevane efikasnosti, tu su i nepovoljni uvjeti pod kojima nam je Europska komisija odobrila financiranje od sto milijuna eura za gradnju plutajućeg terminala, koji su takvi da nam njima više pomažu da ga nikad ne izgradimo nego obrnuto. Naime, jedan od uvjeta je da moramo imati u vlasništvu i poseban brod, umjesto da ga uzmemo na leasing, što jako poskupljuje provedbu čitavog projekta i odgađa njegovu realizaciju jer trenutačno na tržištu nema dostupnih takvih brodova. Osim toga, zanimljivo je da se taj brod mora graditi u EU, a oni se u Europi prave samo u Njemačkoj, pa izgleda kako smo novac od Europske komisije dobili za subvencioniranje njemačke brodogradnje. I dok se u vezi s našim terminalom na Krku susrećemo samo s opstrukcijom, s druge strane, vidimo da EU sada financijski i politički snažno gura izgradnju LNG terminala u Aleksandrupoliju. Uz Grke, u ovaj su projekt uključeni Bugari kako bi im se kompenziralo odustajanje od gradnje Južnog toka, a sada im se priključuje i Srbija koju se nagrađuje za poslušnost i vjernost Njemačkoj. Tako se stvara blok zemalja na Balkanu koji čine neki oblik Nekako je ispod radara naših medija prošla vijest kako se Srbiji nudi da, zajedno s Grčkom i Bugarskom, gradi LNG terminal u grčkoj luci Aleksandrupoli. Naime, kako pišu beogradski mediji, Srbija će sudjelovati u projektu zakupljivanjem jedne petine budućeg terminala, koji treba biti sagrađen do kraja 2019., odakle će plin biti transportiran do bugarske Stare Zagore, a odande, preko Dimitrovgrada k Nišu, gdje Srbi planiraju graditi svoj terminal.

Za gradnju infrastrukture Europa im pak nudi 49,6 milijuna eura. Na taj će način Srbija, kaže se dalje, osigurati ne samo veliki devizni priljev od transporta tog plina prema Rumunjskoj, Ukrajini i drugim zemljama u Europi nego i energetsku neovisnost o ruskom plinu, koji sada kupuju preko Mađarske. Moguće da ova vijest nije naišla na širi odjek u našim medijima kako se ne bi uznemiravala javnost dok joj se bez ograda i komentara serviralo priopćenje ruskog Gazproma kako je PPD-u po povoljnim uvjetima prodao plin kojim se mogu podmiriti potrebe hrvatskoga tržišta u idućih deset godina.

Ova je ponuda, jasno, ruski odgovor na inicijativu, koju je podržao i američki predsjednik Trump, da se kod nas na Krku konačno počne graditi LNG terminal. Nuđenjem jeftinog plina na dulji rok želi se stvoriti slika da je taj terminal Hrvatskoj nepotreban kako bi se kupilo hrvatsko tržište. No netko bi mogao reći, kad je već sama inicijativa oko izgradnje LNG terminala na Krku toliko spustila cijenu ruskome plinu, koliko bi ona tek bila niža da se taj terminal i sagradi? Unatoč tome što je terminal na Krku ovom ruskom ponudom već počeo otplaćivati sebe, to pitanje se uopće ne postavlja, nego se sada kroz medije gura slika kako je Hrvatskoj terminal postao skupa i neisplativa investicija. I zaista, prepreke za gradnju našeg terminala na Krku nisu male, samo što one nisu ekonomske, već političke prirode. Pored naše već opjevane efikasnosti, tu su i nepovoljni uvjeti pod kojima nam je Europska komisija odobrila financiranje od sto milijuna eura za gradnju plutajućeg terminala, koji su takvi da nam njima više pomažu da ga nikad ne izgradimo nego obrnuto.

Naime, jedan od uvjeta je da moramo imati u vlasništvu i poseban brod, umjesto da ga uzmemo na leasing, što jako poskupljuje provedbu čitavog projekta i odgađa njegovu realizaciju jer trenutačno na tržištu nema dostupnih takvih brodova. Osim toga, zanimljivo je da se taj brod mora graditi u EU, a oni se u Europi prave samo u Njemačkoj, pa izgleda kako smo novac od Europske komisije dobili za subvencioniranje njemačke brodogradnje. I dok se u vezi s našim terminalom na Krku susrećemo samo s opstrukcijom, s druge strane, vidimo da EU sada financijski i politički snažno gura izgradnju LNG terminala u Aleksandrupoliju.

Uz Grke, u ovaj su projekt uključeni Bugari kako bi im se kompenziralo odustajanje od gradnje Južnog toka, a sada im se priključuje i Srbija koju se nagrađuje za poslušnost i vjernost Njemačkoj. Tako se stvara blok zemalja na Balkanu koji čine neki oblik “pravoslavne uspornice” koja bi trebala spriječiti Turski tok, kako bi Njemačka kroz Sjeverni tok 2 postane glavni distributer ruskog plina u Europi. Grčko-bugarsko-srpski LNG bit će jače guran od EU, jer predstavlja “uspornicu” za alternativne energetske tokove, dok će naš terminal na Krku biti izložen opstrukciji jer je dio “uspravnice” koja predstavlja direktnu prijetnju njemačkom monopolu na distribuciju ruskog plina u Europi. Kroz ovaj energetski projekt vrši se dodatni pritisak na naš projekt izgradnje terminala na Krku, jer se godišnji protok u Nišu računa na 6 mlrd. kubika, dok bi kapacitet krčkog terminala bio 2,6 mlrd. kubika, što je gubitak potencijalnog tržišta.

No za naše peripetije oko izgradnje LNG terminala na Krku, čime bi se kreirala naša energetska neovisnost, prije svega su odgovorne naše političke elite koje ovaj projekt otežu već desetak godina. Razlog tomu je što imamo spasitelje koji nam se na malim ekranima kunu u obranu nacionalnih interesa, a kada se kamere isključe, pune džepove ruskim novcem. Dok mi tako smišljeno otežemo, drugi, čak i oni koji su pod tradicionalno snažnijim ruskim utjecajem, traže za sebe alternative i grabe prilike koje im se ukazuju.

Imati izbor uvijek je bolje od ovisnosti. Tako HEP za ovu sezonu nema izbora nego kupiti ruski plin, a Rusi preko svojih medija oglašavaju da će ga i sljedećih godina prodavati preko PPD-a. Nakon takvog poslovnog odnosa sam po sebi nudi se odgovor na pitanje: tko će imati dovoljno novca za otkup onih 20% dionica HEP-a? koja bi trebala spriječiti Turski tok, kako bi Njemačka kroz Sjeverni tok 2 postane glavni distributer ruskog plina u Europi.

Grčko-bugarsko-srpski LNG bit će jače guran od EU, jer predstavlja “uspornicu” za alternativne energetske tokove, dok će naš terminal na Krku biti izložen opstrukciji jer je dio “uspravnice” koja predstavlja direktnu prijetnju njemačkom monopolu na distribuciju ruskog plina u Europi. Kroz ovaj energetski projekt vrši se dodatni pritisak na naš projekt izgradnje terminala na Krku, jer se godišnji protok u Nišu računa na 6 mlrd. kubika, dok bi kapacitet krčkog terminala bio 2,6 mlrd. kubika, što je gubitak potencijalnog tržišta. No za naše peripetije oko izgradnje LNG terminala na Krku, čime bi se kreirala naša energetska neovisnost, prije svega su odgovorne naše političke elite koje ovaj projekt otežu već desetak godina.

Razlog tomu je što imamo spasitelje koji nam se na malim ekranima kunu u obranu nacionalnih interesa, a kada se kamere isključe, pune džepove ruskim novcem. Dok mi tako smišljeno otežemo, drugi, čak i oni koji su pod tradicionalno snažnijim ruskim utjecajem, traže za sebe alternative i grabe prilike koje im se ukazuju. Imati izbor uvijek je bolje od ovisnosti. Tako HEP za ovu sezonu nema izbora nego kupiti ruski plin, a Rusi preko svojih medija oglašavaju da će ga i sljedećih godina prodavati preko PPD-a.

Nakon takvog poslovnog odnosa sam po sebi nudi se odgovor na pitanje: tko će imati dovoljno novca za otkup onih 20% dionica HEP-a?

Borislav Ristić/Večernji List

facebook komentari

Nastavi čitati

Gospodarstvo

Blokirani u borbi: Evo vam predložak za prigovor za ukidanje ovrhe koju je potpisao javni bilježnik

Objavljeno

na

Objavio

Nakon što je sutkinja Zorka Čačić Zagrajski donijela nepravomoćnu presudu o ukidanju ovrhe potpisane od strane javnog bilježnika,

jer se isti ne može smatrati sudom, predlažem svima da se u prigovoru sudu, uz svoja obrazloženja, obavezno pozovu na ovu presudu prema oglednom primjerku u prilogu (.pdf), napisao je Mario Strinavić iz Blokiranih.

Podsjetimo, Sutkinja Općinskog suda u Zagrebu Zorka Čačić Zagrajski na prigovor dužnika nepravomoćno je donijela presudu o ukidanju Ovrhe potpisane od strane javne bilježnice pozivajući se na presudu EU suda pravde jer se javni bilježnik ne može smatrati Sudom i takve ovrhe imaju ukinuti.

facebook komentari

Nastavi čitati