Pratite nas

Kolumne

Jesu li hrvatski Srbi napredniji i inteligentniji od Hrvata?

Objavljeno

na

Da bi Milorad Pupovac vjerodostojno mogao govoriti o govoru mržnje danas, nužno je da se on i njegovi sljedbenci odreknu zla, koje su velika većina njih i osobno potpisivali.

U tijeku je nezapamćen presedan u koliko toliko demokratskoj državi, gdje policija provjerava saborskoga zastupnika zbog govora i rječi koje je uputio jednome – Srbinu. Sumnja se na – govor mržnje, piše Marko Ljubić za dnevno.hr

Treba li ovdje umjesto riječi Srbin, koristiti ime i prezime konkretnoga zastupnika, u ovome slučaju Milorada Pupovca?

Apsolutno ne.

Da se radi o imenu i prezimenu običnoga saborskoga zastupnika, političara, uličnoga prodavača, ugostitelja, nogometaša, sasvim je sigurno da se ne bi policija mješala, ne bi danima glavne televizije o tome izvještavale i zapravo slale poruku hrvatskoj javnosti – pazite kako se odnosite prema Srbima.

Samo malo pamćenja o riječima upućenima s iste govornice, a da ne spominjem one, koje čitamo svaki dan u medijskom prostoru, će pokazati da je upravo Pupovac nebrojeno puta brutalno izvrijeđao hrvatski narod i to dokazanim lažima i klevetama, da je Srbin Željko Jovanović mjesecima vodio dvljačku harangu protiv jedne cijele političke organizacije sa stotinama tisuća konkretnih članova i milijunima simpatizera, protiv katoličkih biskupa i Katoličke crkve u Hrvatskoj, da je za tom govornicom Željka Markić uspoređena sa jasenovačkim ubojicama, da je asistent Olega Valjala u Buxellesu tu istu gospođu nazvao Eichmannom, da je Srbin Pupovac izlazio za saborsku govornicu noseći žutu vrpcu oko ruke javno poručujući kako je hrvatska država nacistička, a njegovi Srbi – žrtve holokausta.

Današnja Republika Hrvatska hrvatskim Srbima kao zajednici – ne duguje ništa. Današnja Hrvatska Srbiji ne duguje ništa.

Današnja Hrvatska prema hrvatskom Srbinu ne smije osjećati bilo što više nego prema bilo kojemu građaninu ove zemlje. Ako želi biti uređena i normalna država, zrelo i uređeno društvo s usvojenim standardima najvišeg mogućeg uljudbenog ranga, nikako ne bi smjela prema hrvatskim Srbima – imati odnos krivca pred sudom. Jer taj odnos, nužno, svakodnevno, dovodi do tihe, podmukle, opasne radikalizacije odnosa u društvu, stvara frustracije i razvija gnjev hrvatskoga naroda i nužno, bez obzira na snagu države, koja za sada to potiče i garantira – vodi u nove sukobe, kad-tad.

S druge strane, hrvatski Srbi svojim sugrađanima Hrvatima, ali i manjem djelu svojih etničkih sunarodnjaka u Hrvatskoj, duguju strahovito puno. Duguju strahovito puno svojoj hrvatskoj domovini, hrvatskoj državi. Srbija duguje hrvatskome narodu u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Vojvodini. I ne pada joj na pamet to bilo kakvim znakom pokazati, ne pada joj na pamet prihvatiti odgovornost za taj dug u svakom mogućem smislu. Hrvatskim Srbima s kojima se suočavamo preko njihovih javno i politički prisutnih institucija, ne pada na pamet preuzeti ni moralno, ni materijalno, ni politički odgovornost za realni dug koji prestankom rata nije nestao. A dug je prvenstveno uništiti ideju, politiku koja je izazvala rat i toliko zla.

Nemoguće je ne upitati se danas, dvadeset godina nakon vojnoga sloma Republike Srpske Krajine, nije li se iz vojno slomljenoga sjedišta te zločinačke paradržave, Knina, zapravo ta zloćudna tvorevina metastazirala u Zagreb, u sve pore hrvatske države i nastavila ostvarivati ciljeve zbog kojih su tadašnji krajiški Srbi, prvo sjekli balvane, a zatim – glave?

Sve, apsolutno sve, ukazuje na to.

Danas, kada otvorite raspravu o, za hrvatski narod, povjesnim i ustinu slavnim devedesetim godinama, na koje bi bio ponosan svaki narod, istoga trenutka kreće kampanja koja prijeti, a ne samo ukazuje – da su to mračne godine. Danas, kao i tada, to vrišteći ponavljaju hrvatski etnički i politički Srbi, danas, kao i tada, cijela jedna kolona različitih tipova, koje današnja javnost obično percipira kroz Vesnu Pusić, njenoga brata, njegove sudrugove u najrazvikanijim udrugama, a u biti sve samim agenturama specijalnoga rata protiv hrvatskoga naroda, kroz ime i lik Ive Josipovića i cijele jedne političke, javne, kulturne i znanstvene podstrukture, koja posve dominira hrvatskim društvom, slavne hrvatske godine se sa svim simbolima toga vremena – nasilno označavaju kao mrak i zlo.

Ne može se čovjek ne upitati kako je moguće da danas, nakon tako svježih iskustava, takvih zala i takve propasti svake ljudskosti, koje ćemo, evo pripisati krajiškim rmpalijama, prije svega tzv. urbani Srbi, definiraju, promoviraju i vrlo agresivno nastavljaju u svojoj biti posve jednaku politiku prema hrvatskome narodu, kao i njihovi etnički sunarodnjaci – krajiške rmpalije?

Ne može čovjek bez gorčine ne primijetiti da nema ni jednoga jedinoga poznatoga hrvatskoga Srbina u ovih dvadesetak godina, ako izuzmemo legendarnoga Srećka Bjelića i Olgu Carević, koji je spreman javno, bez zamuckivanja i jasno reći ono što cijeli svijet zna – da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku i zločin protiv hrvatskoga naroda, da je, tih ratnih godina, jedini uzrok svakoga zla, pa i onoga koji je pogodio njihove sunarodnjake u neokupiranoj Hrvatskoj – zločinačka politika Srbije.

Nema šanse.

Nisam mogao bez gorčine i ipak, usrkos svemu, čuđenja, osluškivati tišinu iznad doma Arsena Dedića, u nabrijanoj javnosti koja je čerečila profesoricu Nelu Sršen zbog svojevrsne ljudske fascinacije duhovnošću Darija Kordića prilikom susreta na nekoj misi. Pitam se i danas, kako je moguće da čovjek, koji je jedan od neupitnih simbola suvremene hrvatske kulture, simbola hrvatskoga glavnoga grada Zagreba, kojemu je ta Nela Sršen doslovno spasila život, ne samo operacijom, nego prije svega skupljajući svojim ljudskim kredibilitetom goleme novce po italijanskoj pokrajini Benedeto za bolničke troškove, nije imao obične ljudske obaveze – javno ustati protiv brutalnih napada na tu ženu? A istovremeno je u srbijanskim medijima govorio o mračnim devedesetim godinama!

Kako je moguće da jedan, van svake sumnje, uman čovjek, kao Dean Duda, klasičnom mantrom političkoga Srbina, uz pupovčevaste grimase na licu stalnoga mučenika, na HTV-u ukazuje – kako je mržnja bila normalna pojava u devedesetima, pa su zbog toga one mračne, a istovremeno ni da zucne o tome da je tada jedina normalnija pojava od mržnje bila – smrt! Hrvatski narod slavi svoje tadašnje žrtve, upravo zbog njih i smrti koja je bila normalna pojava tada – to ne smiju i ne mogu ni za jednu generaciju Hrvata u budućnosti, biti mračne godine. Inzistirati na mračnim devedesetim, nije uopće pitanje intelektualne slobode, niti je stvar subjektivnoga odnosa prema tome vremenu – to je vrlo podmukli i vrlo prljavi udar na samo srce hrvatskoga naroda i njegovu povijest.

Kada današnji Srbin u Hrvatskoj govori o govoru mržnje, prebrojavanju krvnih zrnaca, fašističkim simbolima i znakovlju, a isključivo upire prstom u hrvatski narod i njegove etničke pripadnike, te politike i institucije, to je prije svega i isključivo – poziv na mržnju.
Nije li više od bilo čega govor mržnje svjesna laž da je u Hrvatskoj nasilno prekršteno 12 tisuća srpske djece, da je u Hrvatskoj razoreno i spaljeno 20 tisuća srpskih kuća u, i nakon Oluje, da je Oluja zločinačka akcija, a «Tuđmanov režim» zločinački režim usporediv s Miloševićevim, nije li to – otvoreno huškanje i neprijateljstvo prema milijunima Hrvata?
Konačno, je li govor mržnje ili nužna odgovornost razumnih ljudi, javno se danas upitati, ne čini li Hrvatska danas golemu štetu sama sebi, svome razvoju, svakome svome čovjeku tko god on bio po etničkom, rasnom, vjerskom ili drugom opredjeljenju, svojim budućim generacijama, dajući ovakvim institucijama i strankama hrvatskih Srba, goleme ekskluzivne ovlasti. Ne bi li trebalo biti i hrvatskim Srbima u svakom interesu, pa i u interesu njihove nacionalne manjine, imati na svim funkcijama države i društva, najsposobnije, a ne – Srbe. Takva politika, kakvu danas na zahtjev Milorada Pupovca ozakonjuje hrvatska država jest upravo njena suprotnost – sama granica s rasizmom, ako ne i sam rasizam.
Naime, posve je razumno postaviti ptanje, postoji li znanstvena utemeljenost, gledajući sve te ljude srpskoga etničkoga podrijetla u državnim, javnim, kulturnim, obrazovnim i nevladinim organizacijama, bez obzira kako se izjašnjavali formalno, da su Srbi prirodno sposobniji, inteligentiniji i civilizacijski napredniji od Hrvata?

Ako je već Pupovac više puta javno rekao da su Srbi prirodno skloni lijevim idejama, prirodno antifašisti, nije li posve nužan slijed logike – da su i prirodno inteligentniji i bolji od Hrvata?

Bilo bi razumljivo gledati sve te tipove, koji iz posve neopravdanih razloga u biti kriju svoju etničku pripadnost, a ponašaju se i bez pogrješke djeluju kao politički Srbi u Hrvatskoj, ponavljajući šerbedžijske mantre o našem jeziku, našoj zemlji, našemu gradu, našim Brijunima, našoj kulturi, našim građanima, našemu Vukovaru, uvažavati njihova dostignuća u kulturi i umjetnosti, civilnim udrugama, nadzoru sportskoga fair playa, društvene higijene i navodnoga europskoga puta hrvatskoga naroda, kada bi postojala neopoziva znanstvena potvrda da su zbog svoje etničke pripadnosti – jednostavno superiorniji. Kada bi iza te kolone koja nekontrolirano raste svaki dan, stajali neki pojedinačno prepoznatljvi rezultati mjereni razumnim civilizacijskm standardima. I naravno, kada bi djelovanje tih šerbedžija, stevanovića, crnogoraca, miloševića, horvata, džakula, ajdukovića, bilo ljudima, koji mogu vjerodostojno suditi o njihovim stručnim referencama, društveni i civilizacijski vrh današnjega hrvatskoga društva. Bilo bi prihvatljivo, usprkos svemu, prihvatiti da u debati predsjedničkih kandidata za predsjednika Republike Hrvatske, na javnoj televiziji u timu od pet novinara, četvoro budu Srbi, kada bi oni svojim novinarskim djelovanjem pokazivali da su – vrhunski novinari, a ne samo – Srbi.

Ispada, ne zalazeći dublje u kontekst realnih društvenih odnosa i sukoba koji razaraju današnju Hrvatsku, da su Srbi napredniji i inteligentniji od Hrvata. U toj ravni treba gledati nasilje nad hrvatskim narodom oko izbora i nametanja identiteta, koji će biti u temeljima današnje hrvatske države. Ivo Josipović i njegovi antifašistički sljedbenici, ali i poveliki broj pripadnika, pogotovo mlađe generacije, pod pritiskom žestoke kampanje deidentifikacije hrvatskoga naroda tijekom zadnjih petnaestak godina, nameću građansku političku matricu kao temelj, istovremeno nastojeći posve uništiti – nacionalnu komponentu hrvatskoga društva. Suvremene razvijene države koja se odrekla svoga nacionalnoga identiteta, a istovremeno uspjela izgraditi zavidnu razinu građanske političke kulture – nema. Niti je teorijski to moguće.

Stoga je posve jasno da se ovdje ne radi ni o kakvim pokušajima kultivizacije zapuštenoga hrvatskoga naroda i društva, već upravo suprotno – nastojanjima njegove nove kolonizacije i poništenja njegove stvarne državnosti, namećući cijelome narodu grijeh kao oznaku identiteta.

[ad id=”40551″]

Marko Ljubić

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Trg Slavka Goldsteina

Objavljeno

na

Objavio

Doživjevši odlazak Maršala iz središta Zagreba, Slavko Goldstein je zadnji čas na ovome svijetu dočekao u bolnici utemeljenoj još za Poglavnika.

Za utjehu, tamo gdje su sad poručnik Goldstein i njegov maršal, ako jesu, vjerojatno je i Maršalov trg. Jer ako ga je bilo ovdje za Maršalova života, što ga ne bi bilo tamo poslije? Uostalom, ako je netko to zaslužio, on je!

Poručnik Goldstein nadmašio je svog vrhovnog komandanta nadživjevši ga za približno dvije godine. U spomen na Maršalovih gotovo 88 njegovi su revni poklonici obično nešto sadili, upravo toliko maslina, borića, ruža, ili puštali toliko golubova i slično. Sljedbenicima, pak, djela Slavka Goldsteina njihov je mecena i orijentir, ili preciznije komandant, dao brojčani zadatak još za života, a broj se sudbinski gotovo poklopio s dobi u kojoj je preselio na onaj svijet, samo izražen u tisućama. Dopuniti popis žrtava ustaškog logora Jasenovac do zadane norme – njih 90 tisuća – put je s kojeg se ne smije skrenuti. Ili kako je Tvrtko Jakovina, jedan od kostura iz tog ormara, nedavno u televizijskoj emisiji napomenuo – 88 do 90 tisuća – slučajno ili namjerno, kombinirajući umalo doživljene dobi dvojice mu idola.

Sredstvima Republike Hrvatske financirani “naučnici” iz JUSP-a Jasenovac dosad nisu prebrojali još niti 84 tisuće žrtava. Ipak, dostizanje norme doimalo se gotovo rutinskim poslom, sve dok nitko nije gledao što rade. A onda su se dva mlada znanstvenika sa zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računalstva koristeći mogućnosti suvremenih računala, i to ne neke odveć sofisticirane, usudili analizirati podatke i rezultate objaviti. Pronašli su oko 14 tisuća dvostruko unesenih zapisa pri čemu je program pretraživač na stranicama JUSP-a Jasenovac bio tako podešen da se duplići ne prikazuju jedan ispod drugog, čak i kad se radila pretraga po abecedi. Nakon što su s otkrićem upoznali javnost, duplići su hitro zamijenjeni s novih 14 tisuća podataka koji kao da su čekali na skladištu. A središnji “lager” popisa JUSP-a Jasenovac (oko 70% svih podataka) je popis žrtava iz 1964. godine koji je SFRJ koristila kao temelj za plaćanje ratne odštete od Njemačke pa ga je, uzimajući u obzir motiv i prijetvorni karakter eseferjota, bez daljnjih provjera nerazumno držati vjerodostojnim povijesnim izvorom.

Kako bi ispunili plan, državni su se “naučnici”-udarnici morali domisliti još ponekoj inovaciji. Posegnuli su za amaterskim umnažanjem podataka tako da se razlikuju u samo jednom detalju, minimalnoj varijaciji imena, godine rođenja i sl. No, vrijedni znanstvenici statistički su dokazali da to ne može biti posljedica slučajnosti, čak ni nemara. Pitanje je tek je li ta krivotvorina posljedica prijepisa iz izvornika ili je plod naknadne maštovitosti zaigranih “naučnika” pod pritiskom velikih očekivanja. Posebno je monstruozna tvrdnja o dvadeset tisuća pobijene djece čiji je cilj ušutkati istinu o spašavanju deset tisuća kozaračke djece organiziranom i provedenom od strane tijela hrvatske države i Katoličke crkve u Hrvata. K tome, i broj Roma, kojih je dobar dio nepoznata imena i prezimena, nadmašuje za četvrtinu ukupan broja Roma u NDH. Na popisu se nalaze i osobe preminule dugo poslije rata, neki čak i u ovome stoljeću, a nađe se tu, zlu ne trebalo, i ustaša poginulih za savezničkih bombardiranja i njihove djece, pa i partizanskih izbjeglica stradalih za zbjega u egipatskom El Shattu. “Kec na desetku” zacijelo su žrtve stradale u logoru Sajmište pod upravom Nijemaca, koje je dovodio Nedićev režim u Srbiji. Sve to na kontu ustaša kao neprijeporni dokaz urođene hrvatske genocidnosti!

Važnije od svega navedenog je što nema materijalnih dokaza koji bi potkrijepili i približno toliki broj žrtava, bilo dokumentiranih, bilo materijalnih u vidu posmrtnih ostataka. Dokumenti, ako negdje postoje, onda su u Beogradu. Kad bi se u njima našlo nešto kompromitirajuće za vlasti NDH, zašto bi ih tamošnji vlastodršci ljubomorno čuvali daleko od očiju javnosti? Poznato je tek kako su za bivše države obavljena tri iskapanja posmrtnih ostataka – sve skupa iskopano ih je nešto manje od pet stotina. Dobar dio njih pronađen je u krajnje neočekivanim vojnim odorama. Ako je doista riječ o Židovima, Srbima i Romima, radi se o senzacionalnom dokazu multietničnosti oružanih snaga NDH.

Ipak, na tvrdnje o žrtvama jasenovačkog logora i u poraću u režiji komunista, Slavko Goldstein odmahuje rukom i pomalo cinično pita gdje su liste žrtava. Doista, gdje su liste za Hudu Jamu, Macelj, Tezno? Nema ih …, ali zato kostiju ne manjka. Zar se one ne broje ako nema lista? U hladnom administrativno-birokratskom umu Slavka Goldsteina grozniji je nečovječan zakon temeljem kojeg su ubijani ljudi, jer su pripadali njegovoj rasi, nego poratno bezakonje u kojem je mimo bilo kakvog zakona ubijeno višestruko više ljudi koji nisu pripadali toj skupini. Očito su umoreni temeljem nekih drugih, “humanijih” kriterija. Goldsteinov se pogled na ta zbivanja podudara s titoističkom perspektivom koja navodnu moralnu superiornost pobjednika nad poraženim pretpostavlja povijesnoj istini. Tu ujedno leži razlog zašto ga čuvari i baštinici materijalnih tekovina revolucije prikazuju “velikim historiografom” i “najboljim poznavateljem povijesti Drugog svjetska rata”.

Iako znanstvenu metodologiju nije temeljito svladao, priučeni povjesničar Slavko Goldstein je barem terminologiju kojom se koriste povjesničari donekle natucao, znatno artikuliranije nego sin mu Ivo francuski jezik. To ih, međutim, nije spriječilo, starijeg da kao svršeni srednjoškolac postane uglednim povjesničarom, a mlađeg da se prometne u poklisara hrvatske države u Parizu – otac u borbi za bolju prošlost svog ratnog komandanta, a sin s diktatorovom slikom kao inventarom u službenim odajama demokratske Hrvatske i pripadajućim misaonim sklopom kao zvijezdom vodiljom. Uz to, sin je od oca naslijedio sklonost uporabi činjenično neutemeljenih popisa. Izmišlja izvore, kao potporu tvrdnjama koje konstruira, ali i kako bi se prikazao prividno marljivim. Tako njegov rad ocjenjuje mentor, cijenjeni profesor Brandt. Koliko bi se samo tu našlo posla za “đikićevce” – tu neformalnu znanstvenu policiju novog doba!

I zato ti “zlatni grumeni” sadržajno nisu ništa drugo, doli obična sajamska bižuterija. No, kako je uopće moguće da dvojac takvih šarlatana zauzme istaknuto mjesto u nekom društvu i što to govori o tom društvu? Jedni bi mogli rezignirano zaključiti kako je ovo još jedan dokaz kako u Hrvatskoj baš ništa ne valja, pa su tako ovdje čak i Židovi ne odveć sposobni, ni marljivi a bome niti pametni. Drugi bi, pak, mogli pomisliti kako je riječ o nekoj perverznoj inverziji pisanih rasnih zakona –  nepisanim zakonima koji favoriziraju pripadnike one skupine koja je prethodnima bila oštećena. Bila ova nagađanja blizu ili podalje od istine, možda joj ćemo se ipak više približiti, uočimo li kako komunizam-titoizam ne poznaje ni rasu, ni vjeru ni naciju – u carstvu laži kvantiteta i kvaliteta laganja ključni su kriteriji izvrsnosti. Stoga je upravo u navezanosti na (post)komunističke strukture unutarnji izvor moći Goldsteinovih. No, postoji i onaj vanjski, ne manje važan, naslonjen na međunarodnu interesnu mrežu povezanu s Georgeom Sorosom. Da je tomu tako, može se naslutiti i iz posljednjeg pozdrava dragom prijatelju Slavku Goldsteinu kojeg mu je u osobno ime uputio tajkun E. T. (nije izvanzemaljac), te još jednog ispred svoje tvrtke. Generacijski prijatelji sigurno nisu, no nužan je izrazito povoljan vjetar kako bi se doplovilo od žvaka do Cedevite. A još povoljniji kako bi se ugrabilo Ledo i Jamnicu.

Dirljivo pismo koje mu je otac kao dječaku uputio pred pogubljenje, a koje će stjecajem okolnosti doći do njega tek u poznoj životnoj dobi, dvanaest godina prije smrti, na Slavka Goldsteina nažalost nije djelovalo tako da oprosti onima koji su mu zlo učinili, a niti da se javno pokaje za grijehe počinjene prema drugima, uglavnom onima koji mu zlo nisu činili. Mogao je, ali nije…

Nije poslušao ni savjet oca kako ljude koji pripadaju određenoj skupini ne treba prosuđivati poopćeno kroz prizmu nekoliko nevaljalih pojedinaca i njihovu zloću i nedjela pripisivati cijeloj zajednici. Nikako nije uspijevao razlučiti, ili možda to nije želio, ono što je hrvatskoj državi strano i nametnuto od jačega (rasni zakoni) od onoga što je u toj hrvatskoj državi bilo njegovano, jer je doista bilo hrvatsko (državna obilježja, nazivlje, znakovlje i ophođenje u vojnim postrojbama, hrvatski jezik, valuta, kultura, povijest, enciklopedija …). Štoviše, aktivno je sudjelovao u podmuklom priljepljivanju tuđinske ideologije kao etikete i trajne hipoteke hrvatskim iskonskim težnjama za slobodom tako gurajući vodu na mlin protivnika ideje o hrvatskoj državi prikazujući je zločinačkom po svojoj naravi. Netrpeljivost je projicirao na sve one Hrvate koji su živjeli ideju vlastite države, u kojoj će biti ono što jesu, svoji na svome. Takvi su, i kada bi činili dobro, prema njegovu prijekom sudu uvijek mogli i morali učiniti više.

Hrvate je želio mijenjati, razvodniti, dresirati ih da prihvate živjeti u svome domu kao podstanari. Na povodcu će ih držati dugom, mračnom, jasenovačkom laži, a brnjicu im pokušati nataknuti svojim nakladničkim radom u sklopu kojeg je poticao rješenja koja su najučinkovitije razarala hrvatski nacionalni identitet. Odnosi se to ponajprije na rječnike hrvatskog jezika u kojima je, boreći se protiv “ustašizacije”, promicao jezičnog frankensteina temeljenog na novosadskom srpsko-hrvatskom dogovoru pokušavajući ga ugnijezditi u standardnom službenom jeziku samostalne hrvatske države. Ključni je postulat takvog rječnika – može i ovako i onako, kako već tko hoće, ali je ipak bolje onako kako je njemu draže. Bez jasnih pravila, s mnoštvom iznimaka i dvoznačnosti, nema standarda, a bez standarda nema ni zajedničkog temelja, time ni identiteta. Ovime se Goldstein pokazao svojevrsnim pretečom kurikularnog admirala, Borisa Jokića, koji je ješku namijenjenu povodljivima i lijenima reklamirao mudrolijom da će učitelji sada moći raditi kako koji želi, a djeca više ne će morati bubati, nego učiti ono što žele. Učitelji koji rade kako žele, djeca koja uče što žele, a svi skupa govore kako žele! Na kraju ih, kao fina nadogradnja, širom raširenih ruku očekuju sveučilišni profesori moralnog i znanstvenog integriteta Ive Goldsteina, a ne Miroslava Brandta. Idealno, zar ne?

Zanimljivo je kako je Slavko Goldstein postao poručnikom Titove armije četrdesetpete s nepunih sedamnaest godina. Možda se jednom neki istraživač zapita čime je to zaslužio? Nađe li se takav, u polazišnim razmatranjima ne će moći zanemariti saznanja do kojih je došao slovenski istraživač Roman Leljak otkrivši kako su velika većina ubojica iz Hude Jame i drugih masovnih stratišta u Sloveniji bili sasvim mladi ljudi, mnogi tek na pragu punoljetnosti, u dobi kad su ljudi izrazito podložni manipulacijama i huškanju. A Partija je barem bila poznata po tome što je u svojim akcijama rabila posvuda isti obrazac djelovanja.

Kao što se četrdesetpeta potiho vratila 3. januara 2000. godine, a čini se kao da još uvijek traje, tako bi se i Trg maršala Tita, bude li se ikad vraćao, mogao vratiti pod imenom Slavka Goldsteina. Jer riječ je o čovjeku u čijem se djelovanju najjasnije iskazuje spona između dva totalitarizma – novog globalnog i onog starog čiji se duh u novome baš dobro snašao, upravo kao kod kuće.

Grgur S./Kamenjar.com

PEČARIĆ: Posebni savjetnik predsjednika Vlade RH za kulturu SLAVKO GOLDSTEIN UPORNO LAŽE, II.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Zašto trebamo postati netolerantni?

Objavljeno

na

Objavio

Hanibal, čija je vojska bila znatno slabija od rimske, dugo je bio noćna mora Rimljana, redovito ih je tukao, premda brojčano slabiji. Razlog se nalazio u izreci koja se pripisuje Aleksandru Velikom: “Bolje je imati vojsku ovaca koju vodi lav, nego vojsku lavova koju vodi ovca”.

Ovo je moto iznimno provokativne, i, mnogi će reći, kontroverzne knjige Nassima Nikholasa Taleba znakovitog naslova “Skin in the Game”, koja je svojevrsna “pohvala” netoleranciji kroz povijest, sa glavnom tezom da povijest, dominantne vrijednosti i civilizacije stvaraju samo netolerantne, motivirane i hrabre manjine.

Zakon asimetrije

U jednom, netolerantni “lavovi”, manjine, su princip kretanja povijesti, a ne ogromna stada pitomih i tolerantnih ovaca. Tu on vidi propast Zapada, ukoliko ne postane netolerantan prema netolerantnima, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

U mnoštvu primjera kako su se netolerantne manjine nametnule i osvajale svijet, Taleb rabi i povijesni uspjeh religija, poglavito islama i kršćanstva.

Islam, kao manjina, je brzo pokorio zemlje u kojima je kršćanstvo bilo većina zahvaljujući, kako ga Taleb zove, “zakonu asimetrije” koji je duša netolerancije. Napominje kako nadirući islam na početku nije imao namjeru obraćati kršćane jer su bili, kao i Židovi, ljudi knjige s istim praocem Abrahamom, a k tome nije bilo ni pragmatično jer su nemuslimani plaćali znatno veće poreze, a taj novac bio im je iznimno važan za troškove osvajačkih ratovanja.

Dvije asimetrične regule u ovom kontekstu u islamu su ključne. Prva, ako neki čovjek pod islamskom dominacijom oženi muslimanku, on mora prijeći na islam, kao i da je dijete ako je jedan od roditelja musliman, automatski musliman. Nema tu konsenzusa, dijaloga, tolerancije. I drugo, jednom kada postanete musliman, to je nepovratno, nema više napuštanja islama, to kažnjavaju i danas vrlo “tolerantno” – smrću.

Na primjer, poznati glumac Omar Sharif, izvorno libanonski kršćanin pravim imenom Mihael Demetri Shaloub, kada je oženio muslimanku, također (egipatsku) glumicu, prešao je na islam i promijenio ime. Kasnije se razveo, ali je ostao musliman. Ove dvije asimetrične regule, tvrdi Taleb, u Egiptu objašnjavaju kako su malo po malo kršćani postali manjina, a islam većina zahvaljujući – netoleranciji. Islam je ondje pobijedio kršćanstvo zato što je bio netolerantniji

Taleb tvrdi da je prije islama i kršćanstvo, kao manjina, na drugačiji način od islama, uspjelo osvojiti tada poznati svijet zahvaljujući netoleranciji. On to razdoblje kršćanske povijesti gleda iz kuta druge strane, politeista, pogana.

Oni na početku nisu ništa imali protiv kršćana, dapače. No za razliku od monoteista kršćana, njima, kao tolerantnima prema svim religijama u Carstvu, nikako nije bilo jasno zašto oni odbijaju svog Krista staviti u panteon ravnopravno među druge bogove, već tvrdoglavo i hrabro inzistiraju da je samo njihov Bog jedini pravi.

’Roditelj 1 i 2’

Iz toga kuta progoni kršćana od strane pogana su “razumljivi” jer su uzrokovani netolerancijom kršćana prema njima i njihovim bogovima, a ne obrnuto. I kada je car Julijan Apostata, nakon što su tvrdoglavi kršćani uspjeli kršćanstvo učiniti “službenom” religijom carstva i od progonjenih postali progonitelji, pokušao vratiti poganstvo, to je bilo nemoguće iako su mase, većina, još bili de facto pogani, zbog kršćanske netolerancije, zbog “ovaca” koje je vodio “lav”.

Kršćani tako uz pomoć netolerancije nisu samo politički pokorili Carstvo, već nametnuli i svoj moral, svoj vrijednosni univerzum.

Kako je bilo kroz povijest tako je i danas, agresivne, hrabre, motivirane, nepopustljive, čitaj netolerantne manjine diktiraju povijesna kretanja, od spolnih, preko financijskih do religijskih i nacionalnih, kao “neke” agresivne manjine kod nas sa svojim glasilima.

Tako, na primjer, već sada u mnogim zemljama homoseksualna manjina je pobijedila heteroseksualnu i nametnula svoj sustav vrijednosti do te mjere da se iz matičnih listova brišu nazivi otac i majka a uvode “roditelj 1” i “roditelj 2”, da je već sada osim muškog i ženskog u mnogim zemljama zbog šačice transeksualaca uveden, osim muškog i ženskog, neutralni spol.

Jednako je ta manjina u odgojno obrazovnom sustavu nametnula rodnu teoriju koja briše razlike između muškarca i žene, dječaka i djevojčice, koje su po njima obični socijalni konstrukt.

Tako se Taleb pita, promišljajući sudbinu Zapada, imajući u vidu i sve agresivniju islamsku manjinu, trebamo li se prema netolerantnima ponašati tolerantno, nudeći im “dijalog, integraciju, toleranciju i europske vrijednosti”.

Odgovara jasno – ne, ako želimo sačuvati demokraciju i upravo te vrijednosti u ime kojih toleriramo netolerantne, jer “društvo kroz povijest nije evoluiralo kroz konsenzuse, akademske rasprave, i voljom većine”, već uz pomoć netolerancije. “Zapad je trenutno na putu samoubojstva”, tvrdi Taleb jer je tolerantan prema netolerantnim i agresivnim manjinama.

Ako pripadate većini lavova koje vodi ovca, s Talebom se nećete složiti. Taleb je i tako “netolerantna” (misaona) manjina.

facebook komentari

Nastavi čitati