Jesu li HRVI bezobrazni?

6

Hrvatski ratni vojni invalidi – molim pet puta pročitati – su u javnost izišli sa zahtjevima preko kojih se očito želi izazvati podjela u javnosti i narodu.

Jesu li oni bezobrazni, nezasiti, nediplomatski itd.?

Pročitat ćemo to na skoro svim portalima, a što je najgore, zbog očite nepismenosti u demokratskom smislu, to čitamo i u ozbiljnim novinama. Glavna teza pri tomu je da je nemoguće razgovarati jer su invalidi, hrvatski, ratni i vojni postavili ultimatum, traže smjene ministra i njegova dva pomoćnika, a to znači da nema prostora za razgovor.
No je li tomu tako? Sprječavaju li invalidi dijalog i pregovore ili je to podmetanje onih koji invalide žele proglasiti privilegiranom skupinom bez osjećaja za hrvatsku zbilju. Na stranu to da je samo povezivanje invalida i privilegija duhovna i moralna perverzija?

Traže li hrvatski ratni vojni invalidi neke materijalne ili društvene privilegije ili traže samo ono što je svim drugim skupinama dopušteno i upravo za njihove protivnike neupitno. Nijednom od ovih protivnika nebi recimo palo napamet da subjektivni osjećaj diskriminacije neke LGBT udruge proglase nebulozom samo zato jer se ljudi tako osjećaju. Naprotiv minsitri će, s pravom, stati u prvi red i glasno izražavati svoju solidarnost.

Kad hrvatski ratni vojni invalidi kažu da ih se vrijeđa, sustavno i postojano, onda se ti isti minsitri, predsjednici i novinari javljaju za riječ i žele nam protumačiti da se nemaju šta osjećati uvrijeđenima, da nema niti najmanjeg povoda i da se oni prikriveno bore za neka veća prava. Zamislite da Milanović kaže Srbima ili LGBT zajednici da nema niti najmanjeg povoda za njihovo demonstriranje. Šta bi mu se dogodlilo?

Hrvatski ratni vojni invalidi su očito duboko demokratski osvještena skupina, naučili su da imaju mogućnost u demokratskoj državi izraziti svoje zahtjeve. U svojim pozivima na dijalog odredili su najnižu moguću točku, dakle ne samo da ne postavljaju ultimatum nego su išli s najmanjim zahtjevima, smjena ministra i dva pobočnika umjesto da su recimo tražili smjenu čitave vlade, predsjednika Josipovića, prijevremene izbore te eventualno kažnjavaanje zbog različitih propusta na različtim razinama vlasti, ne samo ove nego i one prethodne.

Jesu li oni u pravu? Potpuno nebitno i objektivno neutvrdivo jer njihovo je pravo da se osjećaju uvrijeđenima izjavama i postupcima ministra i njegovih pobočnika. No neovisno o objektivnim mjerilima svjedoci smo permanentne politike omalovažavanja i sustavnog vrijeđanja jedne čitave skupine društva, invalida, ratnih i vojnih. Ovjde ne govorimo o braniteljima nego baš o invalidima iz rata. Čak ne želim govoriti o njihovim zaslugama nego samo o njihovom pravu da ih nitko, a posebno ne legalno izabrani predstavnici naroda, vrijeđaju izjavama koje ih svrstavaju u istu skupinu kao i one koji su razarali ovu državu.
Radi se dakle o zaštiti njihovih osnovnih prava na dostojanstvo i čast. Zašto bi smao oni bili izuzeti iz prava na čast? Da je to pravo ugroženo vidimo svakodnevno iz novina ii z zadnjih izjava u kojma ih se proziva das u skoro pa paraziti, stavlja ih se u društveno suspektne grupacije i svako malo im se angažiranjem raznih udruga podmeće neistina o njihovoj borbi. Kako god da gledamo na stvar možemo slobodno reći da invalidi, ratni i vojni imaju pravo osjećati se poniženima, pa čak i onda kad Milanović tvrdi da nema povoda. Ovdje je nebitan Milanovićev osjećaj nego pravo invalida da svoje zahtjeve iznesu javno i na ulici.
Kao što bi sve udruge slijepih skočile na noge da im se javno u medijima ili na političkoj pozornici podmeće, proziva ih se, da ih se omalovažava itd. tako je sasvim normalno, prihvatljivo i moralno opravdano da i Udruga HRVI-a skoči na barikade kad zamjenik ministra daje javne izjave u kojima vrijeđa invalide rata. Isto tako je razumljivo da se udruga HRVI-a gromoglasno opire sustavnom angažiranju institucija i udruga koje hrvatske branitelje stavljaju u isti koš s agresorskom jugovojskom i srbskim vojnicima. Oni jednostavno imaju pravo reći da ih to vrijeđa, kao što sve druge udruge, udruge osoba s invalidnošću, svako malo javno iznose svoje zahtjeve i probleme.

Pozicija hrvatskog ratnog vojnog invalida nije samo pozicija ortopedskih pomagala, ona je nerazdvojiva od političkog konteksta pa je njihovo izvorno pravo d aim i zahtjevi imaju visoku razinu političnosti.
Nijednom političaru nebi palo napamet da olako, nehotice ili namjerno uvrijedi neku drugu skupinu invalida. Sjećamo se samo glasnog uzvika udruge autističnih osoba nakon jedne izjave političara da mu se čini da je Milanović autističan. Društvene skupine u demokratskom društvu, a to mi jesmo, imaju pravo jasno i javno reći da ih određeno ponašanje vrijeđa.
HRVI su sukladno tome izvorno demokratski orijentirani i ispunjaju svoju zadaću naspram svojih članova.
Jesu li zahtjevi za ostavke ultimatum? Ne, ti zahtjevi su najniža točka za otvaranje dijaloga.
Uloga zamjenika minstra je da štiti integritet svojih klijenata, branitelja, bez obzira na svoju osobnu povijest ili stav.
Isto tako je uloga ministra da služi svojim klijentima, braniteljima, a ne da ih proziva jer je i on branitelj. Čak štoviše, njegovo branitlejstvo bi mu moralo biti još veća obveza.

Uloga predsjednika vlade je da koordinira svoje ministre sukladno njihovim odgovornostima, a u ovom slučaju je ministar branitelja očito pokazao neodgovornost prema svojoj klijenteli za koju je zadužen da im služi u ime naroda koji ga je birao, a ne zato jer je on osobno požrtvovan tip.
Uloga predsjednika države bi bila da isto tako koordinira i potpomaže da se nijedna skupina ovoga društva ne osjeća loše zbog javne uvrede, provokacije ili zakidanja.
Umjesto toga minista, predsjednici i velik dio novinara nam serviraju teze o političnosti invalida kao nečem neprihvatljivom, što je demokratski nonsense. Da bi izazvali javnu osudu opravdanih političkih zahtjeva jedne skupine, javne osobe ne prezaju niti od najučinkovitijih psihotrikova kao što su izazivanje zavisti. U tom kontekstu oni bez srama govore o navodnim materijalnim privilegijama i dovode ih u svezu sa zahtjevima da bi izazvali zavist kod drugih društvenih skupina što je moralno upitno, društveno opasno i dostojno svakog prijezira.

Zahtjev invalida, ratnih i vojnih je dakle minimalni zahtjev koji bi postavila svaka druga društvena skupina kad bi procijenila da joj je ugroženo ljudsko pravo na dostojanstvo.
Taj zahtjev nije maksimalan, on je najmanje što je moguće tražiti u ovom trenutku, a Udruga hrvatskih ratnih vojnih invalida postupa samo sukladno svojem statutu: brani čast i ugled svojih članova jer je to udruga koja je demokratska, javna i odgovorna je svojim članovima.

Da Udruga HRVI ne traži smjenu aktera zbog očitih uvreda onda bi ona postupala suprotno svojem statutu i time bi sama kršila zakon i smisao svojeg postojanja.
Političnost ovih zahtjeva je u samoj prirodi problema. Invalide nisu uvrijedile medicinske sestre i doktori, nisu im prava oduzeli sudci nego se oni osjećaju uvrijeđenima i zakinutima od strane ovih osoba kojih smjenu traže.
Na predsjednicima je da odluče.
Hoće li štititi pravo svakog Hrvata i Hrvatice, građanina i građanke na čast i ugled ili će promovirati izrazito diktatorski pristup društvu u kojemu će političku prirodu nekog zahtjeva, u što spada i izvaninstitucionalna borba na demonstracijama, proglasiti neprihvatljivim crimenom.

Vinko Vukadin

facebook komentari

  • Ljuta Trava

    Prosvjed je potpuno demokratski način izražavanja ne slaganja sa politikom regiona koju pokušavaju na sve načine uvesti .Još kad bi smisao demokracije shvatili društveno politički radnici iz mainstream medija , ukoliko se takvima mogu uopće nazvati YUtarnji , Slobodanka,N.List i severinin portal ,te onaj Pusićkin podrepak uz Dubrovnika.
    Branitelji imaju potpuno pravo prosvjedovati , i zahtjevi su im potpuno legitimni.

    • Tako je! Braniteljski zahtjevi su legitimni opravdani! Šteta što je na čelu ministarstva šilježad koja nema sluha ni obraza

  • peppermintt

    uvik se pokušava okrenuti pila naopako, bezobrazni su svi koji su doveli RVI do takvog statusa da moraju na ovakav način izražavati svoj protest !!