Pratite nas

Povijesnice

Jesu li velikosrbi uopće pripadnici srpskog naroda?! Prema genetici “velikosrbi” nisu Srbi

Objavljeno

na

Dosadašnja moja osobna životna iskustva potaknula su me na razmišljanja, koja su dovela do pitanja oblikovana naslovom ovog teksta. Povijestne spoznaje stjecao sam najprije slušajući pričanja starijih od mene, slušajući i čitajući narodne pjesme pa kroz školsku izobrazbu. Jake tragove su ostavila i ratna zbivanja i nametana životna pravila. Osobna znatiželja nerijetko me je vodila k posezanju pisanih dokumenata, češće onih vjerojatnije istinitih, ali ponekad i onih mitomanskih koji me nisu nadahnjivali. Obiteljskim nasljeđem i odgojem bio sam obdaren sposobnošću da razlikujem dobro od zla i da se postupcima priklanjam vrlinskom djelovanju.

To mi je pomoglo da u suživotu s drugim ljudima redovito prevlada vrlinsko temeljeno na istini i uzdanju u Boga. Seljačkog sam podrijetla, pa sam od iskona bio vezan uz tlo po kojem hodam, zemlju koja mi plodove daruje, koja mi prožima srce i dušu, čijim brdima se divim i čije kamenje mi pokazuje put prema čvrstini i naporima koje trebam podnositi. Uzdanje u Boga prožimalo mi je duh i jačalo vjeru u vlastite sposobnosti uz popratnu ljubav prema bližnjima i potrebitima. Maštu su mi jačale sadržaji bajki, koje su uz ognjište pored razbuktale vatre u večernjim satima prepričavali stariji, najčešće djedovi i bake, a sretni završetci priča pogodovali su dobru snu i radovanju buđenju pri pojavi novog dana. Nisu mi teško padale ni obveze koje sam trebao obaviti tijekom dana, bila riječ o skrbi za stoku, pribavljanju hrane za nju, žetvi. Našlo se vremena i za igru. Pri polasku u školu početno strahovanje ubrzo se pretvorilo u ugodu popraćenu znatiželjom, koja je rezultirala porastom znanja i ugođajem da se ističem znanjem u usporedbi s vršnjacima. Poglavito je bila naglašena znatiželja za povijestna zbivanja. Ratna zbivanja nametnula su mi neočekivane spoznaje. Žandare i finance susretalo se, jer su imali svoje postaje u mjestu. Žandare smo zvali „đendarima“. Nisu nam bili dragi, jer bi nas znali u prolazu povući za uho, a „filanaca“ se nismo bojali, a prodavačima duhana običavali smo mi djeca javiti da se primiču, kako bi pravovremeno umakli brdskim puteljcima prema drugim selima.

muratPrva velika vojska pojavila se u mjestu nastavljajući put dalje prema Imotskom i Hercegovini, a to se događalo ubrzo nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije. Mi djeca smo se rado družili s talijanskim vojnicima, iako su jače simpatije bile prema Nijemcima, jer su naši očevi u Njemačkoj kruh zarađivali, a koji su se pojavili kasnije. Nakon što se doznalo da u planinama djeluju partizani i četnici, zao glas o njima brzo se širio, osobito pošto su učestali zbjegovi žena i djece iz obližnjih dijelova Bosne, kako bi se sklonili u mjestima gdje su bile smještene talijanske, domobranske i ustaške postrojbe. Zbjegovi su bili posljedica zločina koje su počinili četnici. Sukobi među zaraćenim vojnim postrojbama (talijanskim, ustaško-domobranskim i njemačkim na jednoj strani, protiv odmetničkih četničko-partizanskih na drugoj strani) eskalirali su do mjere stalnih opasnosti od pogibelji. Pohađanje škole bilo je neredovito, često i nemoguće, a gore od svega bila je izloženost ratnim okršajima, poglavito onima koji su doveli do niza tragičnih posljedica, nerijetko onih jakih razmjera. Razmjerno najtragičnije dogodile su se pri kraju rata i u neposrednu poraću. Mnogo toga što se ne treba zaboraviti sačuvalo se i u mom sjećanju.

Po završetku rata, životna oskudica uzrokovala je moje preseljenje iz krškog dalmatinskog mjesta u područje prehrambenog obilja, u Bjelovar k tetki (majčinoj sestri) koja nije imala djece, a ja bijah najstariji od šestero u mojih roditelja. Preseljenje je bilo popraćeno i nužnom prilagodbom na novi okoliš i nove životne uvjete. Božjom voljom promjene su se pozitivno odrazile na cjelokupni moj životni put. U mjestu mojeg podrijetla svi su žitelji bili Hrvati, a u Bjelovaru su osim većinskih Hrvata živjeli i sunarodnjaci drugih naroda, svi zajednički u međususjedski dobrim odnosima. Polazeći četvrti (zadnji) razred ondašnje osnovne škole stekao sam nove prijatelje, ali i uspio završiti razred kao jedan od samo nekoliko odlikaša. Po završetku nastave obvezno se glasno izmolilo uobičajene molitve Bogu (Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Otcu). Većinski katolici (Hrvati i Česi) molili su glasno, manjinski pravoslavni (Srbi) prekriženih ruku tiho. Po završetku osnovne škole slijedilo je nastavljanje školovanja u Realnoj gimnaziji u Bjelovaru s primjernom uspješnošću. U gimnaziji nije bilo ni zajedničkih ni ikakvih molitvi, ali tijekom prvih dviju ili triju poratnih godina tijekom božićnih blagana nije bilo školske nastave, a đaci pravoslavne vjeroispovjesti opravdano nisu bili obvezni dolaziti u školu za vrijeme svetkovanja pravoslavnih božićnih blagdana. Običaj u nas đaka bio je da jedni drugima čestitamo vjerske blagdane. Poneki katolici običavali su za velikih pravoslavnih blagdana otići pomoliti se u pravoslavnu crkvu. Vjerojatno je i poneki pravoslavac običavao otići i u neku od katoličkih crkava. Zbog statističkih podataka običavalo se prebrojiti nacionalne zastupljenosti. Katolici su se izjašnjavali Hrvatima, nerijetko i oni češkog podrijetla, a pravoslavni Srbima. Nacionalno izjašnjavanje nije bilo popraćeno s javnim isticanjem dominantnog značenja. Vjerski i nacionalno, međusobni odnosi bili su slični onima iz doba vladavine carice Marije Terezije.

turčinTijekom rata nijedan vjerski objekt nije bio zamjetno oštećen. Sinagoga je cjelovito sačuvana sve do 1948., kada je započelo njezino oskvrnjivanje pretvorbom u Narodno Kazalište. Nije mi poznato je li se to dogodilo dopuštenjem i privolom Židovske vjerske zajednice. Pri početku pohađanja prvog razreda Gimnazije korišteni su matematički udžbenici iz vremena NDH, povijest se učilo na temelju onoga što smo zapisali tijekom profesorova ili profesoričina diktiranja. Kasnije su se pojavili prijevodi ruskih udžbenika u kojima se tvrdilo da Isus nije nikad postojao. Prisjećam se jedne profesorice povijesti klasične izobrazbe, koja se ipak usudila nama đacima pripomenuti da je pročitala izvorna djela grčkih i rimskih pisaca u kojima se pisano svjedoči o pojavi Isusa Krista, pa razvoju kršćanstva. Dakle, već se naziralo državno pogodovanje ateizacije društva. Srbi su se u tome bolje snalazili od Hrvata. Hrvati su vjerski bili ustrajniji, pa su neki doživljavali i neugodnosti, čak i progone, ako je bila riječ o katoličkim svećenicima.

Svi smo morali poznavati i latiničko i ćiriličko pismo i služiti se tim znanjem pri čitanju djela pisaca obuhvaćenih školskim programima. Povijest se učilo, ali s više negativnih konotacija prema pisanoj hrvatskoj povijesti, nego sinhronoj srpskoj. Povijest me jako zanimala pa sam uspijevao doći do knjiga iz kojih sam mogao crpsti više informacija, pa postati manje podložan obmanama i zabludama. Tijekom nastavljena dijela života u mnogim prigodama sam se pokazao boljim poznavateljem srpske nacionalne i vjerske povijesti od srpskih sugovornika. Neke je to zasmetalo (bahate i manje učene), ali mi je znanje pripomoglo u uspostavi iskrenih prijateljskih odnosa. Tijekom srednoškolske izobrazbe sam kao primjeran đak stekao i odgovarajuća primjerna znanja koja su mi omogućila primjerno stjecanje znanja tijekom sveučilišne izobrazbe do postizanja najviših znanstvenih stupnjeva.

Zakonita cjeloživotna zaposlenost u znanstveno-istraživačkim i proizvodnim odjelima svjetski ugledne farmaceutičke industrije omogućila mi je stjecanje vršnih sposobnosti pri nastavku istraživačkog i edukacijskog djelovanja. Izravno sudjelovanje u međunarodnim tijelima unaprijeđivanja izobrazbe i znanstveno-tehničke suradnje pripomoglo mi je u prepoznavanju moralno ispravnog pa ustrajnosti u djelovanju u smjeru dobrobiti i sveopćeg sklada. Prema tome, sasvim je naravno da pokušavam prepoznati anomalije koje vode neskladu i pogibeljima ljudi. Naslov ovog teksta proistekao je kao posljedica potrebe podsjećanja na dio povijestnog poradi spriječavanja tragičnog proisteklog zabluđivanjem pravednika, koji zbog svog poštenja i naivnosti ne očekuju opake podvale. Počet ću obrazložbe na temelju spoznatog iz hrvatske povijesti, pa onog iz povijesti srodnih i zemljopisno bliskih pripadnika drugih naroda. Odlučio sam se početno osvrnuti na doba kad Hrvatska postade priznatom kraljevinom, dakle na vrijeme vladavine kralja Tomislava. Kao knez Dalmatinske Hrvatske odvažio se s vojskom poći na Sjever i suzbiti nadiruće Mađare da preko Drave prijeđu u Hrvatsku, zatim sjediniti hrvatske kneževine i postati hrvatskim kraljem. Bizantski car je pisano izrazio ratnu snagu njegove države, vjerojatno poradi vlastite sigurnosti, jer su u područje zapadne obale Crnog mora južno od donjeg toka Dunava prodrli ratnički Bugari

vođeni moćnim kanom Asparuhom podredivši zatečene tračke i slavenske žitelje, dotad podređene Bizantskom caru. Raški župan Zaharije s dijelom svoje pratnje napustio je Rašku i sklonio se u Tomislavovo kraljevstvo.

tomislavTomislav je uspješno zaratio s Bugarskim carstvom i pobjednički zaustavio širenje Bugarskog carstva prema Bosni, koja već postade dio Hrvatskog kraljevstva. Očito je, dakle, da Rašaci nisu bili ekspanzionistički usmjereni prema hrvatskim područjima. Nisu ni Zećani, a poglavito ne Dukljani. U opisu jednog srednjovjekovnog gusarskog napada na trgovački brod u blizini Drača pri albanskoj obali pisac navodi da su brod napali (prevedeno) „Kroate iz Dioklije“, dakle Dukljani, koje nije utemeljeno proglašavati Srbima. Srpski povjesničari izbjegavaju pripomenuti da je prvi srpski kralj Stevan Nemanjić Prvovjenčani, kraljevske insignacije dobio 1240., a od Rimskog Svetog Otca, znači kao katolik istočnog obreda, pa ga se ne može držati „velikosrbinom“. Ne može ni brata mu Rastka, koji postade Sveti Sava. Kao gimnazijalac bio sam u prigodi pročitati neke članove „Dušanova Zakonika“. Tamo se jasno mogu razabrati nejednakosti između manje brojnih povlaštenih „vlastelina“i brojnijih „sebara“ (vjerojatno „serba“, na što upućuju nazivi za Rašku „Servia“,u nekim srednjevjekovnim zemljopisnim kartama. Ekspanzijom osmanskih Turaka, stanje se u Europi, poglavito na njezinu jugoistoku, jako zamrsilo. Vojnim ustrojem bili su dobro organizirani, sa stalno jačajućom profesionalnom vojskom, janjičarima, koje su oblikovali od sedmogodišnjih dječaka, nakon što bi ih oteli njihovim roditeljima pa islamizirali i potom podvrgli disciplini i stalnoj obuci vojničkim vještinama. Milosti nije bilo ni prema pobijeđenim protivnicima, pa ni prema civilnim pripadnicima pobijeđenih naroda.

Kršćanski narodi su bili trajno izloženi životnim opasnostima, a u početnim sukobima doživljavali nerijetke poraze. Grčka, Bugarska, Srbija pa ubrzo zatim Bosna, Hrvatska i Ugarska jedva su odolijevale napredovanju Turaka. Porazi na rijeci Marici i Kosovu rezultirali su ne samo zbog slabije vojne vještine, nego i zbog slabe organiziranosti i usklađenosti. Na temelju prve vijesti, kojom je kralj Tvrtko izvijestio svojeg prijatelja u Italiji da je s vojskom pod vodstvom Vladka Vukovića sudjelovao u bitci protiv Turaka na Kosovu i da je imao uspjeha, u Europi prvi stečeni dojmovi bili su da su Turci Poraženi. Vjerojatno je kralj Tvrtko izrekao samo dio stvarne istine. Naime, odred vojske kojeg je Tvrtko poslao u pomoć Srbima uistinu je svladao dio turske vojske s kojim se sukobio, pa zaključio da se može vratiti u Bosnu. U pomoć srpskoj vojsci pristigao je i odred hrvatskih profesionalnih vojnika, Turopoljaca, pod vodstvom Ivana Paližne, a u čijem sastavu je bio i Miloš Kobilić, a prema srpskoj narodnoj pjesmi riječ je o srpskom junaku Milošu Obiliću koji je lukavošću ubio turskog cara Murata pa bio sasječen. Istina je da je sultan Murat na taj način poginuo, ali ostaje upitno koja osoba je to uzrokovala.

Turci su na svoj način riješili proisteklu poteškoću. Sultanov sin je naloživši ubojstvo svojeg brata preuzeo vođenje bitke završivši je svojom pobjedom. Srpska vojska vođena knezom Lazarom bijaše hametice poražena uz goleme gubitke, što uključuje i častnu pogibiju kneza Lazara. Lazarova kćerka završi u sultanovu haremu, a sin mu Stevan Lazarević postade turski vazal, koji se kasnije borio na turskoj strani protiv kršćanskih vojnih postrojbi. Život srpskog naroda postade krajnje težak, neizdrživ. Morao je trpjeti turske zulume, zlostavljanja žena, itd., ali nije pokleknuo, već se borio lukavošću, odlascima u hajdučiju, ali i prebjezima u Bosnu (sve dok Bosna „šaptom“ ne pade). Nakon toga počeše dijeliti sudbinu žitelja trpljenika u krajevima u koje doseliše. Nije im bila prirođena osobina da otimaju tuđe. Da jest, ne bi im bili pritekli u pomoć vrsni vojnici iz Bosne i Hrvatske, upravo u vrijeme kad postadoše krajnje životno ugroženi. Zato treba odgonetnuti zagonetku pojave i opasna djelovanja ekspanzionističkih „Velikosrba“.

kartaTurskim osvajanjima bili su ugroženi i drugi narodi. Stradavali su civilni žitelji, ginuli vojnici, vojskovođe, banovi i kraljevi, ali s Božjom pomoći u konačnici pobjediše Kršćani oslobodivši svoje zemlje od tuđinske okupacije. Pod vodstvom Eugena Savojskog austrijska vojska izgna Turke iz Beograda i prodre sve do Kosova. Golem prostor plodne obradive zemlje posta dostupan za naseljavanje. K već prisutnim žiteljima, mađarske, hrvatske, njemačke i drugih

nacionalnosti Austrijskog carstva, pridružiše se i Rašaci „Velikom seobom Srbalja u Južnu Ugarsku“, pod vodstvom Patrijarha Arsenija III. Čarnojevića, a po dopuštenju Austrijskog Cara. Ostvari se miran suživot među različitima uz poštivanje zakona. Austrijsko carstvo pripomože žiteljima Srbije da ostvare i svoju državnu neovisnost o Turskoj.

Vođena Obrenovićima Srbija je gospodarstveno i kulturologijski napredovala. Austrijsko carstvo je jačalo i napredovalo, pa nije bilo bojazni za njegovu ugrozbu, poglavito i zbog činjenice da nije bilo međuvjerskih napetosti i životne oskudice glede temeljnih egzistencijskih potreba. Zato mi je teško odgonetnuti uzroke i izvore pojave Velikosrpskog expanzionizma prema žiteljima i područjima iz kojih im dopre učinkovita pomoć da se izbave od tuđinskog jarma i teških životnih uvjeta. Vjerojatno treba tek otkriti vjerojatne uzroke. Jesu li svojstveni narodu, ili potekoše od opaka tuđina, treba procijeniti. Pri odgonetavanju ne treba zanemariti ni najnovija otkrića etnogenetičara. Induktor prepoznatljivo opaka djelovanja Velikosrpskih ekspanzionista vjerojatno je već odavno očitovani autor „Načertanija“, osoba varljive pouzdanosti.

Plodno tlo pogodovanju takvog ponašanja vjerojatno je ipak posljedica genetičkih promjena očitovanih kroz naglašeno previsoku zastupljenost sibirskog HG-2 gena (49 %) koja je u Hrvata zanemariva (2 %). Obrnuta je situacija glede zastupljenosti EU-7 (arijsko-dinarskog) gena: U Hrvata (45 %), a u Srba svega (3 %). Prosječno su Hrvati (katolici) dvostruko srodniji s Rusima (pravoslavni) nego što su to pravoslavni Srbi. Nekadašnji južnougarski, tj. sadašnj vojvođanski Srbi su se povijestno pokazali kao uzorni rodoljubi i domoljubi, ali i kao mirni ljudi živeći u dobrim odnosima s Hrvatima. Dojam je pokvario nekakvi Paroški, čije prezime i djela svjedoče koliko u njemu bijaše ljudskosti. Proizlazi, dakle, da srpski narod može uskladiti svoje ponašanje i odreći se bolesnih apetita, kojih nije bilo u njegovih istinski slavnih normalnih predaka.

Spomenute etnogenetičke razlike ne smiju biti uzrok ugrožavanju egzistencijskih prava različitih, ali ni pridavanju većih prava ovima u odnosu na druge. Sklad različitosti je preduvjet sretnom i uspješnom zajedništvu. Na to upućuje i „Himna radosti“. Vrlinskom specifičnom treba se omogućiti da dođe do izražaja, a to znači da treba ostvariti svoje egzistencijski optimalne uvjete, dakle i državu na svojem tradicijski zakonitu prostoru, njegujući dobre odnose s drugima, tako da se može primijeniti matematička zakonitost prema kojoj je „suma apsolutnih pojedinih vrijednosti, veća ili jednaka sumi pojedinih vrijednosti.“ To znači da ne treba pogodovati uspostavu „Regije dominacije „jednakijih“ umjesto ostvarivanja samostalnih država, koje skladno surađuju u smjeru uspostave i pogodovanja opće dobrobiti.

Prof. dr. sc. Marijan Bošnjak, dipl. kem. ing., umirovljenik
Izvor: Hrvatski fokus

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Najave

Vinko Ostojić – Vice i prijatelji: Kako su nas ubijali

Objavljeno

na

Objavio

Sveta misa zadušnica u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31 u Zagrebu služit će se u NEDJELJU, 24. rujna 2017. u 17.00 sati

Za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves,

uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno, upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.  Ostali su osuđeni na tešku robiju, Gdje je većina umrla ili ubijena.
Hrvatski rodoljubi, dođite na Sv. Misu i pozovite prijatelje!

Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se Sv. Misama zadušnicama, hrvatskih mučenika ubijenih u Beogradu

Kako su nas ubijali

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada ne će moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog, ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima. Dana 7. srpnja 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora Nove Vesi u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu, vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, jesu li na životu ili ne. »Diži se, brže, ustajte koljači!«, prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u skupinama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno.
Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati:

1. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Sacher, 18 Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Pojić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić.

Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu. Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda?

Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: »Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!« To sve govore bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano »Vodimo ustaške koljače na suđenje!«, »Smrt Ustašama!«, kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli očuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: »Narode, vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!« I zaista, narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora, pa i dalje do našega zatvora.

U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki. Počeše nas zasipati kamenjem od kojih jedan pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenje sipa po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija, stražari uzeše oružje »na gotovs« po naredbi komesara.

Po nama kamenje prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci s psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu, a potom u Đusinu u sudski zatvor. »Posjeti« ne prestaju. Konačno, početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj, partizanski pukovnik, Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi, čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično.

Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora. Dana 13. rujna počelo je suđenje, sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda, s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se »po zakonu«.

Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas, osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke, koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina, dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti.

Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. »Osjeća li se krivim?« Odlučnim »Ne!«, odgovori ovaj hrvatski general. »Dobro, sjednite!« Više mu ništa ne dopusti reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi »Ne«. Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni smo. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostatci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji.

Kada će biti vraćeni i dostojno pokopani u svojoj zemlji Hrvatskoj?
Anonimni sudionik događaja

U svrhu ovog događaja služit će se SVETA MISA ZADUŽNICA u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31, u Zagrebu , dana 24.09.2017 u 17:00

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

21. rujna 1991. – “Obadva! Oba su pala!” – riječi koje su obilježile Domovinski rat

Objavljeno

na

Objavio

‘Obadva, obadva, oba su pala!’

Kada se Filip Gaćina 21. rujna 1991. godine glasno zaderao ‘Obadva! Oba su pala’, nije ni slutio koliki će odjek njegov glas ostaviti u glavama brojnih Hrvata, kojima se nakon toga vratila nada da se mogu oduprijeti srpskoj agresiji.

Mnogi ni ne znaju da je Zečevo, malo mjesto između Rogoznice i Vodica, poprište jedne od najpoznatijih scena iz Domovinskog rata.

Naime, upravo je tamo 21. rujna 1991. godine, u trenucima kad se činilo da se Hrvatska neće moći oduprijeti srpskoj agresiji, Filip Gaćina povikao “Obadva, obadva! Oba su pala!”

Rušenje srpskih ratnih aviona kamerom je zabilježio snimatelj amater Ivica Bilan, a snimka je postala moralna vodilja za brojne hrvatske dragovoljce i vojnike.

Kultna snimka koja je isti dan prikazana na HRT-u, izazvala je opće oduševljenje i euforiju, te predstavlja svojevrsnu prekretnicu Domovinskog rata kao jedna od prvih značajnih pobjeda nad tehnički znatno nadmoćnijim neprijateljem.

Uzvik koji je Filipu Gaćini zauvjek donio legendarni status danas ima posebno mjesto u sjećanju hrvatskog naroda, a snimka je jedan od najvažnijih prizora iz tih vremena, koji zorno svjedoče o hrabrosti hrvatskih branitelja.

Filip je preživio cijeli Domovinski rat, da bi 19. rujna 1998. godine. poginuo u miru prilikom razminiravanja terena od eksplozivnih sredstava kao zaposlenik postrojbe za razminiravanje “Mungos”.

facebook komentari

Nastavi čitati