Još jednom o ratu u Ukrajini

0

Čitatelji Hrvatskog tjednika znaju da sam nekoliko puta pisao o ovoj temi, kao i to da su moje simpatije na strani ukrajinskog naroda i njegova prava na slobodan i dostojanstven život. Nevolja je međutim u tomu što se u Ukrajini sudaraju interesi velikih kojima baš i nije stalo do toga kako će živjeti Ukrajinci.

Tako se dogodilo da je su demokratske i opravdane demonstracije protiv nesposobne korumpirane vlasti prerasle u nasilje i puč. Predsjednik Janukovič je pobjegao iz zemlje čuvajući živu glavu, vlast je preuzela parlamentarna oporba, a važne pozicije dobile su i istaknutije vođe s Majdana.

Part-PAR-Par7927373-1-1-0Nije sve u toj tranziciji vlasti bilo baš po zakonu, no, Bože moj, nema zakona iznad naroda, a narod je podržavao promjene, barem se tako činilo. Sve se to odvijalo zimus, a oružani otpor na istoku zemlje krenuo je u proljeće.

Krim je u međuvremenu anektirala Rusija. Na istoku zemlje znatan je postotak Rusa, no i Ukrajinci iz tog dijela zemlje u velikom su postotku skloni Rusiji. Da tomu nije tako, pobunjenici ne bi tako glatko preuzeli velike gradove kao što su Donjeck i Lugansk. Štoviše, dok Vlasti iz Kijeva nisu počele oružjem i represijom uvoditi reda, u pitanje je bila došla i kontrola nad Harkivom, Odesom i još nekim gradovima.

Gradovi Slovjansk i Kramatorsk bili su prva uporišta oružane pobune koja se proširila na Donjack i Lugansk. Nakon izbora Porošenka za predsjednika ukrajinske snage započele su intenzivniju i opsežniju ofenzivu na pobunjenička uporišta. U početku je ofenziva bila vrlo uspješna, zauzeta su svojevrsna jezgra oružane pobune, Slovjansk Kramatorsk, i nastavljeno je stezanje obruča oko Donjecka i Luganska. U tim sukobima počinjeno je dosta ratnih zločina, vjerojatno s obje strane. Broj vojnih i civilnih žrtava saznat ćemo naknadno, no on je, po mojoj procjeni, višestruko veći od onoga kojim trenutno operiraju međunarodne institucije, oko tri tisuće ako se uračunaju i putnici oborenog malezijskog zrakoplova. Inače, misteriozan je muk oko tog oborenog aviona. Nakon prvih tvrdnji da su ga oborili pobunjenici nitko ga više ne spominje, osim ruskog ministra vanjskih poslova koji traži da se konačno objave rezultati istrage. Što se tiče ruske ofenzive, ona je zapela nakon što se Rusija ozbiljnije angažirala oko pomoći pobunjenicima. Oko te pomoći bilo je u posljednje vrijeme dosta kontroverzi, no jedno je sigurno – bez ruske pomoći pobunjenici se ne bi uspjeli obraniti. Oni su pak posljednjih tjedana krenuli u žestoku protuofenzivu i izbili na Crno more u Novoazovsk, okružili veliku luku Mariupolj. Što je dostatno za izvući određene zaključke o opsegu ruske pomoći pobunjenicima. No zasada u Ukrajini još nema regularnih postrojbi ruske vojske iako su Ukrajinci zarobili desetak ruskih vojnika na ukrajinskom tlu. Putin veli da su zalutali. Bilo kako bilo, deset vojnika ne zaslužuje naziv regularne postrojbe bilo koje vojske. Ako do izravne intervencije dođe, kolone tenkova vidjet će se iz svemira. A onda ćemo svjedočiti Trećem svjetskom ratu ili posvemašnjoj izdaji Ukrajine od strane Zapada.

Map_of_Ukraine_political_CrimeaKao stvari stoje sada, na gubitku su svi – Ukrajina, Rusija, EU; na dobitku su samo Sjedinjene Američke Države. No je li to kratkoročna računica? Ako stvari izmaknu kontroli, katastrofa bi mogla zadesiti cijeli svijet, a Europa bi definitivno potonula u novo barbarstvo i siromaštvo. Ništa bolje ne bi prošle ni dvije velike svjetske sile koje trenutno vuku konce sukoba u Ukrajini.

U avanturu smirivanja stanja na istoku zemlje silom Porošenko se sigurno nije upustio bez američke potpore, bez obzira na činjenicu da je Ukrajina kao suverena država na to imala pravo. Uostalom, sjećamo se da ni Hrvatska nije pokrenula ”Oluju” bez kakvog-takvog blagoslova. U ukrajinskom slučaju, bojim se, nije postojao samo blagoslov nego i nagovaranje. No, ukrajinske snage nisu uspjele dovoljno brzo obaviti ”posao”, mrcvarenje Donjecka i Luganska trajalo je predugo. Zamislite da je ”Oluja trajala dva-tri mjeseca, u tom bi slučaju čak i NATO-vi zrakoplovi poletjeli da zaštite srpske pobunjenike. U ukrajinskom slučaju nije bilo bojazni od toga da bi proruskim pobunjenicima u pomoć pritekao NATO, no zato je reagirati morao Putin, čak i da se nije namjeravao miješati u unutarnje stvari susjedne zemlje. A jest, na primjeru Krima znamo da jest. Razlog ukrajinskog neuspjeha za brzo rješavanje situacije treba tražiti u nesposobnosti i nepouzdanosti časničkog kadra. Zamislite da se Hrvatska na miran način razdružila od Jugoslavije i da je dio JNA stacioniran u Hrvatskoj postao Hrvatska vojska. I da su svi ti kadrovi, trbušasti stariji vodnici iz Šumadije, zdepasti pukovnici iz istočne Bosne i generali à la Rašeta, Špegelj, Tus i Mladić nastavili zapovijedati tom vojskom i razvijati njezinu vojnu doktrinu … Eto, takvu je vojsku imala Ukrajina uoči sukoba. Doktrina takve vojske je – namjesti haubicu, tenk ili VBR i opleti. Na brzu ruku formirano je nekoliko dragovoljačkih bataljuna, spremnih ginuti za Ukrajinu, no nedovoljno uvježbanih. Svejedno, ti su bataljuni relativno uspješno osvajali prostor i hrabro se borili, no stječe se dojam da nemaju dostatnu podršku od redovne vojske i stožernih zapovjednika. Bilo kako bilo, dobar dio tih dragovoljačkih snaga sada je u okruženju izložen stalnoj vatri pobunjenika. Ranjeni zapovjednik bataljuna Donbas Semen Semenčenko danima preko društvenih mreža zapomaže i traži da se odblokira njegov bataljun, koji se je opkoljen kraj grada Ilovajska, ali pomoć ne dolazi. Neki Ukrajinci već nagađaju da to nije slučajno, možda i vlasti u Kijevu odgovara riješiti se nepouzdanih ”nacionalističkih elemenata”. Tako je to s vatrenim domoljubljem: nekada je iskoristivo, no uvijek je pomalo sumnjivo i opasno.

Upravo dok ovo pišem, odvija se drama opkoljenih ukrajinskih jedinica. Oni koji su na vrijeme uspjeli povući ne vjeruju vlastima jer ih one optužuju za dezerterstvo, nego s pod naoružanjem povlače do svojih mjesta. Oni koji su u okruženju junački ginu ili se predaju, kako tko. Izgleda je zapovjedništvo izgubilo nadzor nad situacijom, a to je put u kaos i poraz. Iz svega toga može se zaključiti da su Rusi dobro pripremili ofenzivu, čak i prema priznanju proruskih pobunjanika u njihovim redovima je oko četiri tisuće ”dragovoljaca” iz Rusije. No, redi se samo o pomoći u ljudstvu i tehnici, očito je da iza ratnog djelovanja proruskih pobunjenika stoji dobro osmišljena strategija i taktika. A nju nisu mogli iznjedriti obični pobunjenici, ona je djelo vojnih stručnjaka. Ruskih, naravno.

Iako Zapad neizravno huška Ukrajince na rat, no efikasnu pomoć ne šalje – čini mi se da bi aktualnoj vlasti u Ukrajini bilo pametnije da učvrsti crtu fronta, kako pobunjenici ne bi dalje napredovali, i uzme predah. Kao što ga je Hrvatska uzela 92. godine. Možda još uvijek ima šanse da se sukob riješi federalizacijom zemlje. Godinu-dvije minimalno trebat će Ukrajini da stabilizira zemlju, ustroji vojsku i pokuša vratiti izgubljeni teritorij. Sve drugo je vrlo opasna avantura. Jedino ako imaju američko obećanje da će se izravno uključiti u sukob. No ja ne bih previše vjerovao Amerikancima, a ne bih se bome ni volio naći u središtu američko-ruskog sukoba.

 

Damir Pešorda/hrvatski tjednik/hrsvijet

 

facebook komentari