Pratite nas

U potrazi za Istinom

Još malo o međunarodnom sukobu u BiH

Objavljeno

na

Zagovornici teza o navodnoj umješanosti Republike Hrvatske u ratni sukob devedesetih godina prošlog stoljeća u Bosni i Hercegovini, morali bi znati da je za definiranje nekog ratnog sukoba takvim potrebno zadovoljiti najmanje jedan od dva glavna uvjeta a to su: izravna vojna intervencija i sveukupna kontrola.

skica_abih_sijecanj_a993

Dakle, ako se ispuni samo jedan od ova dva uvjeta sukob se proglašava međunarodnim. Ovaj drugi uvjet ima dva poduvjeta:

a) Planiranje, pripremanje i provedba vojnih operacija (u ovom slučaju operacija HVO-a od strane Hrvatske države i Hrvatske vojske)

2. logistička potpora

Vrlo je važno naglasiti da oba ova poduvjeta moraju biti ispunjena da bi se zadovoljio drugi uvjet. Ako ne postoji jedan od ovih elemenata iz ova dva poduvjeta onda ne može biti ispunjen cenzus za drugi uvjet, a to onda znači da drugi uvjet otpada i da se međunarodni sukob može proglasiti samo ukoliko je ispunjen prvi uvjet, odnosno u ovom slučaju, da je Hrvatska vojska (HV) izravno intervenirala u muslimansko-hrvatski sukob.

Priča o izravnoj intervenciji Hrvatske vojske u muslimansko-hrvatski građanski rat slična je priči o prikazanjima i ukazanjima čudovišta iz Loch Nessa. Mnogi tvrde da su to vidjeli ali nitko do sad još nije iznio uvjerljiv dokaz koji bi nam van svake sumnje pokazao da Nessie stvarno postoji.

Činjenica koju niti jednog trenutka nemamo namjeru osporavati jest da je HV bila nazočna u BiH, ali samo, jedino i isključivo u borbi protiv srpskih snaga koji su kroz tu istu BiH čitavo vrijeme rata na velikom ratištu što izravno što neizravno prijetili Republici Hrvatskoj. Tu činjenicu da je HV u BiH ratovala protiv Srba se ustvari na haškom sudu kroz sve ove procese pokušava prodati pod “izravnu intervenciju HV-a u muslimansko-hrvatski sukob”.

Zašto je teza o izravnoj intervenciji HV-a srušena tek od obrane Marija Čerkeza?

Obrana Maria Čerkeza je u žalbenom postupku u predmetu Kordić-Čerkez uspjela srušiti tezu o izravnoj intervenciji HV-a, ali je nalaz o postojanju međunarodnog sukoba ipak ostao jer žalbeno vijeće u tom predmetu na čelu s njemačkim sucem Schomburgom drži da je zadovoljen drugi uvjet, odnosno test sveobuhvatne kontrole ili drugim rječima da je RH logistički potpomagala Hrvate u BiH i HVO (što držimo točnim,  s tim da valja svakako dodati da je RH logistički potpomagala i Muslimane u BiH odnosno Armiju BiH), te da je planirala, pripremala i vodila vojne operacije HVO-a (što većina poznavatelja tadašnjih prilika drži suludim, smješnim, konfuznim i apsurdnim zaključkom).

Budući da se proces generalu Blaškiću odigrao prije nego proces u predmetu Kordić-Čerkez (bez obzira što se veći dio tih postupaka vremenski preklapao) s pravom se postavlja pitanje kako je tek obrana Maria Čerkeza i to tek u žalbenom postupku, uspjela srušiti tezu o direktnoj intervenciji odnosno, što su činile obrane Blaškića i Kordića po tom pitanju?

Dakle, imamo nepravomoćnu presudu Blaškiću, pa nepravomoćnu presudu Kordiću, pa pravomoćnu presudu Blaškiću i na te tri inastance njihove obrane nisu uspjele srušiti tezu o direktnoj intervenciji, nego je to pošlo za rukom tek obrani Maria Čerkeza i to tek u četvrtoj instanci cijele ove priče.

Budući da je proces Kordiću počeo nakon procesa Blaškiću odnosno nakon što je isti u dobroj mjeri odmakao, to je haško tužiteljstvo tu činjenicu iskoristilo kako bi u procesu dokazivanja direktne intervencije profiltriralo odnosno pročistilo i ponovo sortiralo one dokumente koje su u dokazivanju direktne intervencije koristili u slučaju Blaškić.

Drugim rječima, njihovi “dokazi” o direktnoj intervenciji HV-a u muslimansko-hrvatski sukob bili su puno “jači” od onih koje su predstavili u predmetu Blaškić. A koliko su ti dokazi bili “jako” najbolje će potvrditi to što su ti dokazi odbačeni u žalbenom postupku na temelju žalbe obrane Maria Čerkeza.

Budući da je dakle žalbeno vijeće u predmetu Kordić-Čerkaz odbacilo nalaz raspravnog vijeća suca Maya o direktnoj intervenciji, postavlja se pitanje na temelju čega su sudac May i njegovo vijeće u prvom stupnju donijeli nalaz o postojanju direktne intervencije.

Pozabavit ćemo se samo s dva primjera čisto kako biste vidjeli na kakvim je to “temeljima” počivao prvostupanjski nalaz Suda o vojnoj intervenciji:

Primjer 1. Kordić-Čerkez paragaraf 99.:

99.Postoji pismo brigade HVO-a u Gornjem Vakufu od 22. februara 1993. upućeno 4. splitskoj brigadi u kojem se kaže da je Stanko Posavac, borac te brigade, poginuo u borbama između ABiH i HVO-a u Gornjem Vakufu. 97

Izvor: http://www.icty.org/x/cases/kordic_cerkez/tjug/bcs/010226.pdf

Kao što i sami vidite, na kraju ovog paragrafa stoji referneca na fusnotu broj 97, i kad pogledate ispod teksta pod brojem 97. stoji dokazni predmet broj Z2404.1

Naravno da smo otišli u arhivu, našli taj “dokaz” i sad ćemo ga staviti ovdje da ga svi vidite, na BCS-u:

http://i.solidfiles.net/ec17c3e135.jpg

A kako svi vi ne biste pomislili da se radi o nekakvoj neslanoj šali, ovo je primjerak istog dokumenta koji je za potrebe suda preveden na engleski jezik:

http://i.solidfiles.net/5642b2e362.jpg

Prvo moramo primjetiti da sve ove naše bilješke koje se tiču najbitnijih stvari u cijeloj priči jako loše prolaze, malo ljudi ih čita a još manje podupire. Mi stalno postavljamo sebi pitanje zašto je to tako, i iedini logičan odgovor koji nam se nudi jest taj da su sve te konstrukcije toliko nevjerovatne da je običnom malom normalnom čovjeku puno lakše pomisliti da mi tu nešto mutimo i lažemo, nego da to čini haški sud.

Međutim, mi smo do sad dali a dajemo i dalje sasvim točne i precizne reference tako da svatko, ali baš svatko tko ima internet to može provjeriti. I zato ćemo mi nastaviti s iznošenjem  istine o najbitnijim stvarima koje se tiču svih ovih procesa pa tko voli nek izvoli.

Slučaj pogibije Stanka Posavca

Iz ovih gore dokumenata vidljivo  je da je Stanko Posavac iz Gornjeg Vakufa dobio snajperski metak  u Gornjem Vakufu dana 13. siječnja 1993. godine, od čega je 12 dana kasnije i preminuo. To je ono što je neosporna činjenica. Kao što je činjenica da je taj događaj poslužio raspravnom viječu suca Maya da u nepravomoćnoj presudi Kordić-Čerkez donese nalaz o postojanju direktne intervencije HV-a u tom sukobu,  a onda iz toga izvlači zaključak o međunarodnom karakteru sukoba. Budući da je Stanko Posavac iz Gornjeg Vakufa  pogođen snajperskim metkom u Gornjem Vakufu (od kojeg je preminuo 12 dana kasnije u splitskoj bolnici) odnosno praktično na svom kućnom pragu, i to onda postaje dokaz međunarodnog sukoba odnosno agresije Hrvatske na BiH, mi se pitamo što bi tek bilo da je pokojni Stanko Posavac bio iz Prozora ili Vareša, a da ne govorimo i ne pomišljamo o tome kakav bi nalaz bio da je pokojni Stanko bio iz Ludbrega ili Metkovića??  A tek da i ne postavljamo pitanje što bi se dogodilo da je pokojni Stanko bio iz kakve egipatske nedođije kao što je to bio poznati muslimanski “mudžahid” Abu Mina:

http://dalje.com/hr-svijet/sjekli-smo-ljude-motornim-pilama-i-rezali-im-glave/224985

Možemo mi i proširiti ovu priču na kompletnu hašku praksu, i uvezati je s presudom našoj šestorci u kojoj piše da je ostvarenje UZP-a počelo 18. siječnja 1993. godine napadom HVO-a na Gornji Vakuf. (Prlić i ostali  Tom 4. paragrafi 44. i 45.

http://www.icty.org/x/cases/prlic/tjug/bcs/130529_4.pdf

I onda možemo povezati te dvije stvari i ako se strogo držimo svih haških odluka donijeti slijedeći zaključak:

“Stanko Posavac iz Gornjeg Vakufa, rođen i živio u Gornjem Vakufu, sin Frane iz Gornjeg Vakufa, pogođen je snajperskim hicem 13. siječnja 1993. i to postaje “dokaz” međunarodnom sukobu koji kroz sve haške procese evoluira do optužbe za udruženi zločinački poduhvat koji je počeo “napadom HVO-a na Gornji Vakuf 18. siječnja 1993.”??

Također, u presudi našoj šestorci vidjet ćete da su napadi Armije BiH odnosno MOS-a na HVO u Gornjem Vakufu od 10. do 13. siječnja prvo ograničeni samo na dva dana (11. i 12. siječnja 1993. a u čemu ih pobija upravo ovaj dokument o pogibiji Stanka Posavca) i tu ne navodi da je riječ o napadu Armije BiH na HVO nego koristi neutralan termin “izbijanje sukoba” pa kaže kako je eto u ta dva dana “izbio sukob”??

U svezi Gornjeg Vakufa i načina na koji je tamo u siječnju 1993. godine izbio sukob bavili smo se dosta detaljno i opširno u ovoj bilješci:

>>Vance-Owenov plan – povod hrvatsko-bošnjačkog sukoba i alat za dokazivanje navodne hrvatske odgovornosti

I tu smo sasvim jasno dokazali da je Armija BiH bila ta koja je napala Hrvate kod Gornjeg Vakufa od 10. do 13. siječnja 1993. a da je HVO uz pomoć 200 vojnika i 2 tenka koji su stigli u pomoć iz Prozora 18. siječnja pokrenuo kontra-napad.

Dakle, raspravno vijeće u nepravomoćnoj presudi našoj šestorci muslimanski napad naziva “izbijanjem sukoba” a protunapad HVO-a naziva “napadom HVO-a kojim otpočinje realizacija UZP-a”. Vrlo dosljedno, nema što.

Dakle, Stanko Posavac je čovjek iz Uskoplja (Gornjeg Vakufa) koji je u ljeto 1991. godine sjedio u svojoj kući u Uskoplju (Gornjem Vakufu) i gledao televizor, kad je vidio progone Hrvata po istočnoj Slavoniji, kad je vidio scene kako se nemoćni starci, starice, žene i djeca u Aljmašu ukrcavaju u šlep za rasute terete i jednostavno je čovjek koji je etnički Hrvat odlučio pomoći svom, hrvatskom narodu. Iz Gornjeg Vakufa se zaputio u Hrvatsku kako bi se prijavio u hrvatske oružane snage kao dragovoljac.

Buduću da mu je s ruke iz Uskoplja najbliži Split, to se Stanko našao u Splitu i prijavio u legendarnu 4. brigadu HV-a (Pauci). S tom postrojbom je 1991. godine branio Kruševo kod Obrovca i bio na ostalim terenima na kojima je tad ratovala 4. brigada.

Međutim, nakon što je 2. siječnja 1992. godine potpisan od strane Andrije Rašete s jedne i Gojka Šuška s druge strane tzv. “sarajevski sporazum” koji je doveo do prekida vatre, Stanko Posavac je skupa s cijelom 4. brigadom mirovao, ali sve do travnja 1992. godine kad kreće prvi veliki strateški val velikosrpske agresije na BiH koji se podudara (smjerovima preko Livna i Mostara) s drugo fazom agresije na RH.

Tad Stanko Posavac, a što je sasvim prirodno, traži od MORH-a da ga puste da se vrati svojoj kući, da se priključi HVO-u i da se bori protiv velikosrpske agresije, što je on i činio kao pripadnik brigade HVO-a Ante Starčević iz Uskoplja, a u tom svojstvu zatekao ga je i napada Muslimana na području Uskoplja/Gornjeg Vakufa od 10. do 13. siječnja 1993.

U tu svrhu status u HV-u mu je zamrznut, odnosno vođen je kao djelatnik 4. GBR na skrbi. Ono što sva sudska vijeća pritom prešućuju, to je da je u HV-u 1991. godine bilo i 928 Muslimana (a ne 25 tisuća kako se često spominje) od kojih je veliki dio prešao u BiH, i u dopisu pod brojem 05-6/93 od 4. siječnja 1993. godine iz BiH se traži da se onim Muslimanima koji su bili u HV-u a koji su sad prešli u A BiH zamrzne status i da im se po obavljenoj zadaći omogući “daljnje angažovanje u HV-u”.

Interesantno je da je ovaj dokument general Praljak uveo u spis, ali mi iako stalno pretražujemo bazu dokumenata još nismo naišli na taj dokument, vjerovatno stoga što ga sudsko vijeće nije uzelo u razmatranje, kao što uostalom nisu uzeli u obzir ni mnoge druge dokumente i svjedočenja koja pobijaju sulude teorije haškog tužiteljstva kopirane od kojekakvih Documenti, Veritasa, AID-a, KOS-a i sličnih, a koje gotovo sva haška vijeća uzimaju zdravo za gotovo odbacujući sve dokaze koji uvjerljivo ruše takve teorije.

Mi ćemo stoga skenirati i postaviti ovdje stranicu iz knjige prof. Miroslava Tuđmana “Informacijsko ratište i informacijska znanost”, sa stranice 183. u kojem je upravo obrađena ova tema:

http://i.solidfiles.net/28beb5074a.jpg

(Napomena: jednim klikom na sliku ona se povećava)

Dakle da zaključimo ovaj dio: Stanko Posavac iz Gornjeg Vakufa pogođen je snajperskim hicem u Gornjem Vakufu dana 13 siječnja 1993. godine, te je od tih rana preminuo 25. siječnja u KBC Firule u Splitu, i to je dokaz međunarodnog sukoba zato jer se isti taj Stanko Posavac 1991. godine kao pripadnik 4. brigade ZNG-a (kasnije 4. gardijske brigade HV-a) u Hrvatskoj kao dragovoljac borio protiv srbo-četničke agresije. Koliko je takav dokaz mjerodavan procjenite sami, po nama ovo je blizu sumraku zdravog razuma.

Da ne bi bilo da je ovo usamljen primjer pokazat ćemo još jedan takav “biser”.

Primjer 2. Kordić-Čerkez paragraf 97.

97. Sljedeći dokumenti HVO-a odnose se na umiješanost trupa Hrvatske vojske u sukob:

1. Naređenje OZSB zapovjednicima brigada i pojedinačnih jedinica HVO-a od 12. aprila 1993. kojim se od njih traži da dostave popis svih oficira Hrvatske vojske koji djeluju u njihovim jedinicama.93

Dakle, oznaka reference je 93. koja nas u fusnoti upućuje na dokazni predmet broj Z2414

Postavimo  dokument, kako bismo mogli vidjeti u čemu je riječ:

http://i.solidfiles.net/be0256034b.jpg

Dakle, u donjem lijevom kutu vidite popis primatelja ove zapovjedi:
Brigada Kralj Tomislav Tomislavgrad
Brigada Petar Krešimir IV Livno
Brigada Eugen Kvaternik Bugojno
Brigada Dr Ante Starčević Gornji Vakuf
Brigada Rama Prozor
Brigada Hrvoje Vukčić Hrvatinić Jajce
Bojna Rafael Boban Posušje

Jasno je, ovo su postrojbe HVO-a a ne HV-a, i prema tome ovaj dokument nije nikakav dokaz nikakvog međunarodnog sukoba, nego samo još jedan dokaz onog što mi stalno tvrdimo, da su pripadnici HV-a iz redova Hrvata iz BiH koji su branili Hrvatsku 1991. zapravo u tom ratu, u Hrvatskoj 1991., bili dragovoljci, a ovdje su doma, i brane svoje, najprije od četnika pa onda od Muslimana.

Ako je s tim Hrvatima, poput Stanka Posavca došao i netko iz Šibenika ili Vodica ili Biograda ili Zadra tko možda nema veze s BiH niti vuče podrijetlo iz BiH, ali je 1991. godine ratovao skupa sa Stankom ili nekim sličnim u 4. brigadi, pa je onda kad je počelo vatreno kreševo u BiH odlučio pomoći svom suborcu koji je njemu skočio u pomoć 1991. i to je učinio dragovoljno, to još uvijek nije i ne može biti po nijednom članku Statuta ni po sudskoj praksi, dokaz o direktnoj intervenciji ili postojanju međunarodnog oružanog sukoba.

Prema tome, u ovom slučaju, riječ je o ljudima koji su ratovali u HV-u 1991. godine od kojih je 95% ili iz BiH ili podrijetlom iz BiH, a ovo ostalo su bivši suborci koji su došli dragovoljno pomoći svojima i svi su oni bili pripadnici HVO-a a ne HV-a.

Istina je da je to u dokumentu nespretno interpretirano ali stvar je u tome da je to tada bila sasvim normalna stvar i da nitko nije tad razmišljao da će jednog dana postojati haški sud koji u vrijeme nastanka ovog dokumenta još nije ni osnovan, i da će se onda to na takvom sudu ovako ekstenzivno tumačiti kao što se tumači, odbacujući pritom svaki drugi kontekst, viđenje i činjenice.

Možda i najvažnija od tih stvari koji ne idu u prilog tezama haškog tužiteljstva i zaključaka sudskog vijeća jest činjenica da ovaj dokument koji je izlistan protiv Kordića i Čerkeza nema nikakve veze s Kordićem i Čerkezom kao ni s Blaškićem. Vrlo brzo ćemo vam rastumačiti o čemu je riječ.

Dakle, HVO je po svom ustroju i doktrini podjeljen u Operativne Zone. To su Operativne zone Srednja Bosna (OZ SB), Jugoistočna Hercegovina. (OZ JIH) Sjeverozapadna Hercegovina OZ SZH) i Bosanska Posavina (OZ BP).

Za analizu ovog dokumenta dovoljno je znati da su postojale dvije različite Operativne Zone s različitim zapovjednicima a to su Operativna zona SjeveroZapadna Hercegovina (OZ SZH) koja obuhvaća gradove iz kojih su ove gore navedene brigade HVO-a i kojima taj dokument šalje njihov zapovjednik pukovnik Željko Šiljeg (što se vidi u potpisu na dokumentu) i nebitno je što svi ti gradovi nisu u Hercegovini, to je samo ime zone po teritorijalnom ustroju, i nju valja razlikovati od Operativne Zone Srednja Bosna (OZ SB) na čelu sa zapovjednikom Tihomirom Blaškićem, a koja je obuhvaćala gradove Travnik, Novi Travnik, Vitez, Busovaču, Kiseljak, Kreševo, Vareš itd.

Operativna Zona Srednja Bosna je zona u kojoj su cijelo vrijeme muslimansko-hrvatskog sukoba bili nazočni i Kordić i Čerkez. I pogledajte sad kako se njima dvojici, a posredno i cijeloj Herceg-Bosni ali i cijeloj Republici Hrvatskoj tu smješta “međunarodni sukob”.

Kao prvo, ovo nisu pripadnici HV-a nego bivši pripadnici HV-a koji su sad pripadnici HVO-a i od kojih je 95% iz BiH.

Kao drugo, jasno je da je dokument poslan na postrojbe HVO-a i da se u dokumentima navodi da je riječ o pripadnicima tih postrojbi, dakle postrojbi HVO-a a ne HV-a. Pritom se pojam HV u takvim slučajevima naglašavao jer su se s jedne strane tražili ratnici s više iskustva za odgovornije zadaće, a s druge strane bilo je i usijanih glava koje nisu htjele skinuti oznake HV-a koje su nosili 1991. godine, jer su im takve oznake “otvarale sva vrata” na primjer ljepše bi ga gledala ona teta u dućanu, ili njegovi suborci bi ga više cjenili jer se on 1991. borio u Hrvatskoj itd.

Kao treće, ako sve to  zanemarimo i rasprave radi uzmemo da se radi o HV-u, ne može biti svejedno je li on u Tomislavgradu i Livnu ili je možda u Varešu ili Kaknju i je li on stacioniran u bojevoj poziciji naspram četnika ili naspram Muslimana. To nikako nije i ne može biti isto!!

Kao četvrto, a kao nadopuna na ovo treće, mi ćemo sad ponoviti poveznicu na taj dokument:

http://i.solidfiles.net/be0256034b.jpg

a onda ćemo iz iste elektronske arhive izvući isti taj dokument koji je za potrebe suda preveden na engleski jezik:

http://i.solidfiles.net/5ccc179a8a.jpg

Već smo napomenuli, jednom klikom na sliku ona se povećava. Najprije odite ne originalnu, dakle hrvatsku verziju ovog dokumenta i kliknite gore lijevo na zaglavlje dokumenta u kojem stoji:

REPUBLIKA BOSNA I HERCEGOVINA
HZ HERCEG BOSNA
OZ S/Z HERCEGOVINA

sad kad ste to vidjeli vratite se na englesku verziju dokumenta i kliknite opet na to isto zaglavlje, na kojem ne piše isto, već piše ovo:

REPUBLIC OF BOSNIA AND HERZEGOVINA
HZ /CROATIAN COMMUNITY HERCEG BOSNA
OZ / SZ (UNKNOWN) HERZEGOVINA

Dakle, oni su ovdje jednostavno zagradom odvojili pojam “sjeverozapadna Hercegovina” navodeći kako je negdje između tih slova nešto “nepoznato” (unknown) što oni ne mogu prevesti.

I onda naravno, dođe vam britanski sudac Richard May i sve to “presječe” kao što je “presjekao” kad je bez ikakova argumenta Ashdownowu salvetu translatirao iz 1995. u 1991. godinu, i jednostavno je odlučio ukloniti ovo slovo “Z” koje označava zapad u pojmu “sjeverozapadna” i odlučio je izbrisati ovo “Herzegovina” i onda mu ostane OZS i na to još samo nalijepi slovo “B” i hopla, evo “dokaza”  nazočnosti HV-a na prostoru Opeartivne Zone Srednja Bosna a gdje nikad niti jedan pripadnik HV-a nije kročio nogom i to je danas sasvim jasno svima u Haagu, i danas to pitanje nitko ne poteže.

Ali se treba podsjetiti kako je ovdje jedna histerija kreirala atmosferu da se Dariju Kordiću sudi ovako nepošteno i da se konstrukcija o “međunarodnom karakteru sukoba” gradi s jedne strane ovakvim tendencioznim i ekstenzivnim tumačenjem dokumenata s jedne strane te totalnim besmislicama iz političke komponente djela teze o “međunarodnom sukobu”? I kakovi su tek oni “argumenti i dokazi” koje su po hrvatskom medijskom prostoru od “dolaska” Georga Sorosa u ove krajeve, dakle negdje od sredine devedesetih pa sve do dana današnjeg, predstavljali razni mesići-pusići koji su dominirali i nažalost još uvijek dominiraju tim istim medijskim prostorom kad su samo neke njihove laži prošle hašku provjeru a ogromna većina njihovih laži, oko 99% toga ipak nije, jer bi to i za haški sud i sve suce osim Antonettia koji su sudili i sude Hrvatima iz BiH, a koji su na ovakav način kako smo gore prikazali – tumačili dokumente, to ipak bilo previše…

M.I / Šestorka HercegBosne

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Pomoćnik ministra uprave-promicatelj velikosrpske ideologije! Je li Dejan Drakulić prošao sigurnosnu provjeru?

Objavljeno

na

Objavio

Na zatvorenom dijelu sjednice hrvatske Vlade 14. rujna 2017., na mjesto pomoćnika ministra uprave imenovan je Dejan Drakulić.

U demokratskom i uljuđenom svijetu, kada je riječ o demokratskim strankama, koje se ne vode totalitarnim ideologijama, samo po sebi se podrazumijeva da nije problem nečija ni narodna, ni stranačka pripadnost.

Kod Dejana Drakulića problematično je njegovo otvoreno zagovaranje i veličanje totalitarne, velikosrpske ideje i prenošenje iste na malodobnu djecu.

U srpnju 2012. Dejan Drakulić je kao dogradonačelnik Vukovara nazočio svečanom otvorenju “Međunarodnog omladinskog kampa Sabor 2012”.,u Vojvodini. U kmapu su boravila djeca i mladi od 10 do 19 godina, iz Hrvatske, Republike Srbije, Bosne i Hercegovine, itd. Sva djeca su isključivo srpske ili ruske narodnosti.

Organizator je ekstremistička i militaristička Udruga ratnih veterana srpskih zemalja 1990. – 1999., i savez sličnih udruga,tzv. Patriotska fronta. Naglašavam da oni Hrvatsku javno nazivaju „srpskom zemljom“.

U kampu su djecu od 10 do 19 godina obučavali rukovanju oružjem, bacanju bombi, rukovanju hladnim oružjem.

Patriotska fronta je u srpskoj javnosti postala poznata nakon što je nekoliko godina prije u jednom sibirskom kampu, organizirano obučavala grupu srpske djece rukovanju automatskim oružjem. Nakon oštrih kritika unutar Srbije navukli su masku ekologije i snalaženja u prirodi.

Ove organizacije su blisko, članstvom i institucionalnom suradnjom povezane s djelovanjem tzv. vlade Republike Srpske Krajine u progonstvu. Predstavnici te velikosrpske tvorevine postoje, održavaju sjednice i uporno pišu diljem svijeta, dok im Republika Srbija daje legitimnost.

Aktualno izvješće SOA-e, iz 2017., naglašava: Nastavljena je pojava velikosrpskog ekstremizma, a uz to, zamjetni su pokušaji kojima se Hrvatsku želi prikazati u negativnom svjetlu u međunarodnoj zajednici uz negiranje i pogrešno prikazivanje činjenica vezanih uz Domovinski rat i njegov obrambeni i oslobodilački karakter.

Pojava velikosrpskog i četničkog ekstremizma naglašena je i u izvješću za 2016.

Ključno pitanje se nameće – kako je netko poput Dejana Drakulića, 2017. g. mogao postati visoki dužnosnik u hrvatskoj Vladi? Je li prošao sigurnosnu provjeru? Ako nije, kako je postao pomoćnik ministra? Ako je prošao sigurnosnu provjeru, kako ju je prošao s obzirom na sve navedene činjenice?

Od odgovornosti u cijelom slučaju ne može biti izuzet ni Milorad Pupovac. Njega je još 2013., Stožer za obranu hrvatskog Vukovara i javno i pisanim putem zatražio odgovor na pitanja:
1. Objasnite hrvatskoj javnosti zašto vaša organizacija i stranka u tajnosti odvodi hrvatsku djecu srpske narodnosti u ovakove militarističke kampove koje čak i u Srbiji nazivaju fašističkim?
2. Zašto politički predstavnici srpske narodne mnajine u Hrvatskoj sudjeluju na proslavama unutar ovakovih kampova u Srbiji?
3. Koji je cilj neprimjerene militarističke obuke djece u pucanju iz automatskog naoružanja, bacanju ručnih bombi, uporabi noža i ostalog hladnog oružja i drugim vojnim vještinama a izvan institucija Hrvatske vojske?

Do dan danas Milorad Pupovac nije odgovorio na postavljena pitanja, izgovarajući se da nije informiran, da nije pri računalu….

Predsjednik hrvatske Vlade, predsjednik hrvatskog Sabora, predsjednica države, saborski odbor za nacionalnu sigurnost i predstavnici HDZ-a dužni su odgovoriti na tri jednostavnih pitanja:

Je li Dejan Drakulić prošao sigurnosnu provjeru? Kojega ranga? Jesu li uvaženi opće poznati neoborivi argumenti o njegovu radikalnom velikosrpskom djelovanju?

Ž.M.-Zenga

 

facebook komentari

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Franjo Tuđman je bez ikakve sumnje najoklevetanija osoba u hrvatskoj povijesti

Objavljeno

na

Objavio

Istaknuti znanstvenik dr. sc. Davor Marijan obogatio je našu historiografiju svojom novom knjigom “Hrvatska 1989.–1992. Rađanje države”. U briljantnom istraživačkom radu ruši brojne tendenciozne tvrdnje o zbivanjima 1990-ih koje su stalnim ponavljanjem postale “općepoznata stvar”

Hrvatska historiografija od ovog je ljeta bogatija za novu knjigu dr. sc. Davora Marijana “Hrvatska 1989.–1992. Rađanje države”.

Taj istaknuti znanstvenik s Hrvatskog instituta za povijest, iza kojeg je desetak knjiga i velik broj znanstvenih radova, već nas je naviknuo na dobra istraživačka djela, no ova mu je knjiga jednostavno – briljantna. Moglo bi se reći da je napisao pravi udžbenik o slomu komunizma i Jugoslavije i stvaranju neovisne hrvatske države. Knjigu je pisao više od deset godina, a utemeljio ju je na arhivskom gradivu koje se nalazi u Središnjem vojnom arhivu, u Uredu predsjednika Republike Hrvatske te na službenim internetskim stranicama Haaškog suda.

Posebnu pozornost posvetio je JNA

Iako je obradio događaje koji su se zbili nedavno, autor je imao težak posao jer, kako kaže, “gradivu hrvatskih institucija sve je teže prići premda je kontroverzna suradnja države s Haaškim tribunalom morala olakšati taj posao zbog goleme količine dokumenata izručenih tome sudu, od kojih je većina navodno deklasificirana”, a posao mu je otežavalo i to što SDP kao pravni sljednik nije dopuštao pristup gradivu iz socijalističkog razdoblja. Unatoč svemu uspio je prikupiti i obraditi golemu količinu dokumenata te zaljubljenicima u povijest podastrijeti više od 600 stranica izrazito kvalitetne analize rastakanja Jugoslavije, raspada Saveza komunista, višestranačkih izbora, stvaranja hrvatske države…

Jugoslavenskoj narodnoj armiji, koja je pola stoljeća bila oružano krilo Partije, Marijan je posvetio posebnu pozornost. JNA se popunjavala po kriteriju moralno-političke podobnosti, što znači da su većinu profesionalnog sastava činili članovi SKJ. Sredinom 1981. u partijskoj organizaciji JNA bilo je 99 posto oficira, 95 posto mlađih oficira, 48 posto civila i 17 posto vojnika. Ukupno je u JNA tada bilo 110 tisuća komunista ili 5,2 posto ukupnog broja u Jugoslaviji. U cjelini je svaki treći pripadnik mirnodopske JNA i svaki četvrti pripadnik ratne JNA bio član SKJ.

Posebna je vrijednost ove knjige to što je Marijan argumentirano srušio niz tendencioznih tvrdnji o razdoblju 1989.–1992. koje su stalnim ponavljanjem postale “općepoznata stvar”. To se ponajprije odnosi na djelovanje HDZ-a i njegova prvog predsjednika Franju Tuđmana. “Mnogo toga što im se pripisivalo da su učinili nakon preuzimanja vlasti”, piše Marijan, “učinjeno je mjesecima poslije, kad je srpska pobuna potpuno zakočila mogućnosti da se neki problemi riješe na miran način.” Povijesnim gradivom dokazao je da je hrvatska politika pokazala mnogo više takta nego što joj se priznaje i da su problemi eskalirali u rat voljom srpske strane.

Jedna od lažnih tvrdnji tiče se Saveza komunista Hrvatske, kojemu se pogrešno pripisuje demokratizacija društva u drugoj polovici 1980-ih. To je bila anarhija i kaos, a ne programski izbor čelništva Partije, smatra Marijan. U optjecaju je i čuvena tvrdnja o masovnom otpuštanju srpskih policajaca neposredno nakon izbora, no do ljeta 1991., dok je Josip Boljkovac bio ministar unutarnjih poslova, za to nema nikakvih dokaza. Iz policije se odlazilo samovoljno zbog neprihvaćanja promjena, počevši od imena i zamjene zvijezde petokrake hrvatskim grbom. I brojni Hrvati napustili su MUP ne želeći prihvatiti novu, nekomunističku vlast.

Srpsko pitanje u Hrvatskoj

Tzv. srpskom pitanju Marijan je posvetio cijelo poglavlje. Zašto su se Srbi u Hrvatskoj pobunili? Je li ih potaknuo “strah od ustaške države i od ponavljanja genocida” ili je riječ o nesklonosti bilo kakvoj hrvatskoj državi? U prvoj polovini 1990. beogradski i drugi mediji sustavno su strašili hrvatske Srbe tvrdnjama tipa “dolaze fašisti”, što je bio samo nastavak rabote započete mjesecima prije izbora, u kasnim 1980-ima. Pobjeda HDZ-a prikazana je kao pobjeda ustaštva, a poistovjećivanje Republike Hrvatske s ustaškom NDH bilo je osnovno opravdanje za pobunu. Kampanja je počela Tuđmanovom izjavom potkraj veljače 1990. da “NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin već i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom”. Izjava je odmah dobila neodrživu konotaciju i sustavno se izvlačila iz konteksta i navodila kao primjer sklonosti ustaškim zločinima. Ustaše su bili alibi za sve izgrede i znakove nezadovoljstva Srba.

Sljedeći argument za pobunu bila je promjena ustavnog položaja Srba iako je ona provedena nakon početka pobune i – što se često prešućuje – nakon što je Srbija srušila savezni Ustav iz 1974., čemu se Srbi iz Hrvatske nisu protivili. Time je Hrvatska imala opravdanje za redefiniranje njihova položaja u Hrvatskoj.

Česta je i tvrdnja da je srpsku pobunu izazvala politička diskriminacija i represija, no ona je samo djelomice održiva. S izbornom pobjedom HDZ-a počeo je mukotrpan proces demokratizacije Hrvatske te je kadrovska politika odmah stavljena pod povećalo. Promjene su proglašene revanšizmom, što su dijelom zasigurno i bile. Od lipnja 1990. tvrdilo se da se smjenjuje članove SKH-SDP i Srbe. Takva tumačenja, piše Marijan, zanemaruju kontekst događanja i izborni rezultat. Stranka pobjednica imala je pravo mijenjati sustav koji nije imao legitimitet i koji je bio civilizacijski anakronizam. U razgovorima koje je u ljeto 1990. Predsjedništvo SFRJ obavilo s čelnicima republika zabilježeno je stajalište hrvatskoga vrhovništva da je u međunacionalnim odnosima u Hrvatskoj rukovodstvu “bilo teško održavati mir i razboritost u situaciji kada je u Izvršnom veću Sabora 40 posto zaposlenih bilo srpske nacionalnosti, više od 50 posto u miliciji, u upravi sindikata Republike 61 posto, a slično je stanje na Televiziji Zagreb, u elektroprivredi, Narodnoj banci Hrvatske (a u strukturi stanovništva Srba je 11 posto)”.

Treba napomenuti da se i tvrdnja o otkazima u zagrebačkom SUP-u pojavila u beogradskoj Politici potkraj svibnja 1990., znači prije nego što je HDZ preuzeo vlast. To samo svjedoči o djelovanju prema unaprijed određenom obrascu po kojem su Srbi u Hrvatskoj diskriminirani već time što u njoj žive. Spomenimo i izvješće ministra Josipa Boljkovca koje je početkom kolovoza 1990. poslao saveznom sekretaru Petru Gračaninu. Prema njemu, 1. kolovoza 1990. u Ministarstvu unutarnjih poslova bilo je 4696 ili 29,2 posto Srba, od kojih 3575 ili 31,9 posto ovlaštenih osoba, a 2662 ili 34,7 posto bili su milicionari. U stanicama javne sigurnosti Benkovac, Obrovac, Knin, Donji Lapac, Gračac, Vojnić, Vrginmost, Dvor i Petrinja postotak Srba kretao se od 66 posto (Obrovac) do 87 posto (Gračac). Izuzetak je bila Petrinja sa 56 posto Srba.

Posljedice pobune

Naznake diskriminacije Srba vidljive su tek potkraj 1990., što koincidira s razvojem srpske pobune, čije posljedice osjećaju svi građani, pa i Srbi koji u njoj nisu sudjelovali. Stvoren je osjećaj straha, koji je vodio prema homogenizaciji stanovništva i podvajanju po nacionalnoj pripadnosti. Pobuna je stvorila dvije grupacije: Hrvate i lojalne manjine na jednoj i Srbe na drugoj strani. I HDZ je pridonio homogenizaciji Srba, no taj poticaj nije bio dominantan, već je bio popratna pojava. U ratu koji je slijedio na vidjelo je izbila činjenica da je pobuna zahvatila sva područja s većinskim srpskim stanovništvom. Upadljivo je da su pobunjena područja bila oslonjena na dijelove Bosne i Hercegovine s većinskim ili dominantnim srpskim stanovništvom.

Predrasude i iskrivljene tvrdnje najviše se vežu uz lik i djelo Franje Tuđmana. Prema Davoru Marijanu, Tuđman je bez ikakve sumnje najoklevetanija osoba hrvatske povijesti. Optužuju ga za sve što je učinio i što je propustio učiniti, a dokumenti pokazuju da je u promatranom razdoblju pokazao vrlo visoku razinu razumijevanja stvarnosti i tolerancije prema drukčijim mišljenjima. On nipošto nije žestoki nacionalist čija je životna misija podijeliti BiH s Miloševićem, kako ga se redovito prikazuje, jer dokumenti, posebice transkripti, pokazuju da je bio otvoren saslušati različita mišljenja, a potom odlučiti. Također je očito da se jako trudio izbjeći rat i da je ratnu opciju prihvatio tek kada je JNA za račun Srbije počela otvorenu agresiju i otimačinu dijela hrvatskog teritorija, odnosno kad izbora više nije bilo: ili se boriti ili predati.

U razdoblju 1989.–1992. Tuđman je bio na svom državničkom vrhuncu premda je imao i loših procjena. Nadao se da će političko pomirenje biti dostatno da riješi podjele duge gotovo pola stoljeća, no poslije se pokazalo da pomirba nije moguća. Koliko je vjerovao u nju, vidi se iz personalne politike, koja je možda i najproblematičniji dio njegova državništva. Prihvaćao je sve koji su bili spremni sudjelovati u stvaranju Hrvatske bez obzira na njihovu političku prošlost i trenutačne svjetonazore. Ipak, zaključuje Marijan, bio je državnik, jedini te razine kojeg su Hrvati imali u XX. stoljeću. Povjesničar Davor Marijan svojom je knjigom potvrdio vrlo čest slučaj u historiografiji – da se znanstvena istraživanja i percepcije suvremenika uglavnom ne poklapaju.

Autor: Žarko Ivković/Vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati