Pratite nas

Kolumne

Još nismo stigli do Sjeverne Koreje, ali smo na dobrom putu

Objavljeno

na

Hrvatske kronike: Početkom prosinca 2014.

Odurna godina 2014. ide prema svršetku, polako ali sigurno. Na njezinu je kraju mjesec prosinac, što se može opaziti po broju ljudi koji prose pred crkvama, u kavanama i ispred trgovačkih kuća. Na štandovima se prosili glasovi, a dobivala slova u obliku potpisa. Rimljanima je prosinac bio tek deseti mjesec u godini, nama je fala Bogu zadnji.

Ma nije to ništa

Kolinda je skupila toliko potpisa da su se Karamarko i koalicijski partneri pretrgnuli pomažući kandidatkinji u izravnom prijenosu paketa. Tih 330.000 potpisa ne znače ništa – kako je javnost odmah obavijestila HTV ne bi li smanjila štetu nakon početne panike, a panika je opravdana jer u Informbirou HTV-a ipak ima nešto inteligentnijih ljudi koji razumiju da je sve na ovome svijetu povezano. I biljke i životinje i ljudi, pa kada se nešto poremeti u ekološkoj sferi – posljedice bivaju sveopće.

Drugim riječima, razumiju da će ciklona zvana Kolinda otpiriti ne samo Josipovića s Pantovčaka nego i i ovu bijednu Vladu koja je nalik zadnjemu listu koji se još drži na prosinački ogoljelom stablu, a zatim će doći do ozbiljnih promjena i u vodstvu HRT-a gdje strahovladom vlada Tito poslije Tita, na nacionalnoj, dakle valjda hrvatskoj radioteleviziji jer je Hrvatska nacionalna država hrvatskoga naroda (ponavljam to uvijek, da se ne zaboravi).

Nedavno je HRT u službenoj izjavi (dakle vodstva) izvolio navesti što je dopustivo, a što nije, što zastupnik izabran od naroda može reći u Hrvatskom saboru, a što ne smije jer je nedopustivo, te je u izjavi predvidljivo okrenuta pila naopako i sve protumačeno kao napad na novinare u čemu je odmah pozvano u pomoć i novinarsko društvo pod crvenim nadzorom. A ti isti novinari već godinama trpe napade upravo iz same kuće, ideološku presiju iz kancelarije na Savi kojoj se pridružuje tek nekolicina informativnih urednika, a i oni sve teže podnose zahtjeve za lakirovkom i ovisnošću o crvenoj telefonskoj liniji Radman-Josipović. Sve nekako vuče na 1990., ako se ne varam.

Povezivanje predsjedničkih i parlamentarnih izbora najjača je karta Kolinde Grabar Kitarović, a njezina stalnost da želi razjuriti nesposobnu Vladu jest prvorazredna, državnička izjava (i namjera). I zato se crveni tako grčevito drže zajedno, bez obzira na međusobne anomozitete – znaju da u slučaju izgledne Kolindine pobjede odlaze u paketu na kojemu ne će biti povratnice.

Bilo je zanimljivo promatrati josipoviće i milanoviće na dan predaje (za sada predaje potpisa) – umiljavaju se Mireli od Oraha, susreću „slučajno” Mesića itd., nabrajaju koje ih sve stranke podržavaju, a te stranke i njihovi djelatnici uglavnom su nepoznati široj nepolitičkoj javnosti. Pa i Orah pada čak i u sklonim anketama otkako se Mirela izjasnila za Josipovića koji je odjednom postao profetom ekološke misli, a Mesićeva potpora oduzet će Josipoviću još nekoliko postotaka u ionako strmoglavom padu.

Tri sjajne godine

U međuvremenu je ova sjajna Vlada proslavila treću obljetnicu uništavanja Hrvatske, što je i bilo zapisano u tajnom aneksu Plana 21, valjda nazvanog po 21. sjednici CK SKH. Proslavu je medijski uveličao Branko Grčić, vrlo zadovoljan sobom i rezultatima Vlade. Zvuči to kao kada bi neki nacistički glavešina već nakon Hitlerove smrti i pada Berlina izjavio novinarima da je osobno zadovoljan onim što je postigla nacistička Njemačka…

Nevjerojatno je ipak s kolikom se dozom perverzne hladnokrvnosti takvi tipovi obraćaju javnosti. Ili nije. Pouzdaju se u „razinu demokratskih dosega” računajući da im se (osobno) i tako ne može ništa dogoditi jer ako ti vajni Hrvati ne privode pravdi ni srpske zločince koji se šeću Vukovarom, posve je nemoguće da bi se bavili tako bezazlenim stvarima kao što je odgovornost za gospodarsku propast.

Put u totalitarizam

Splitski kadrovi policajnoga ministra Ranka priveli su dva mladića te ih ispitivali i utjerivali strah u kosti, a sve zato što su kreirali satirički plakat na račun Josipovića. Zadnji tragovi demokracije ipak su vidljivi: mladići nisu bačeni u more kod Bačvica niti su strijeljani jer još nismo stigli do Sjeverne Koreje, ali smo na dobrom putu.

Predlažem tekst: „Hrvatska se komada na pet dijelova, ali je svima jedan i jedinstven Ivo Josipović koji je nedodirljiv, zaštićen ovim Ustavom.” U zakonima koji proizlaze iz Ustava,naravno, bili bi posebno opisani dopušteni portreti I. J. koje osobno odobrava policija, te navedene riječi za koje se dobiva pet do deset godina zatvora, recimo: lignja, kuhana noga, miš.

AG MatošNa pravom putu, kako glasi natpis na logu Josipovićeve kampanje. Rankovićeva, oprostite – Rankova posebna policija koja je u punom sjaju viđena na dan Kolone sjećanja u Vukovaru, zarazno djeluje i na redovitu splitsku koja ne želi zaostati pa uhićuje one kojima se ne sviđa jedan od kandidata na predsjedničkim izborima i još mu se, štoviše, rugaju plakatom koji nisam vidio a svi o njemu govore.

Zašto nisam vidio? (Dopuštam da sam nešto propustio.) Zato jer je i to nastavak komunističke, odnosno opće totalitarne prakse da se piše o opasnom tekstu ili slici koju ne vidimo, nego samo čitamo osvrte. Koliko znam, satira nije zakonom zabranjena premda satirički listovi ne postoje, pa preostaju uradci iz kućne radinosti. Ali u policiji to ne znaju ili se prave blesavima ili imaju naloge, pa uhićuju pučke satirike. Kada već predlaže novi Ustav, Josipović bi svakako trebao u njemu osigurati proceduru za donošenje Zakona o zaštiti svoga lika i djela, možda i u preambuli.

Predlažem tekst: „Hrvatska se komada na pet dijelova, ali je svima jedan i jedinstven Ivo Josipović koji je nedodirljiv, zaštićen ovim Ustavom.” U zakonima koji proizlaze iz Ustava,naravno, bili bi posebno opisani dopušteni portreti I. J. koje osobno odobrava policija, te navedene riječi za koje se dobiva pet do deset godina zatvora, recimo: lignja, kuhana noga, miš.

Vrlo je sličan slučaj (Na pravom putu!) pozivanja na obavijesne razgovore vodstva udruge „U ime obitelji” u zagrebačku policiju, s tim da taj skandal ima i mnogo ozbiljnije dimenzije. Nakon što su tankim optužbama zgrabili Bandića, policajno-dorhovski snagatori koriste priliku za proširenje istrage na sve kojima je Bandić pomagao, pa tako i na udrugu „U ime obitelji” kojoj je dopustio da podigne šatore (oprostite, štandove) po cijelom Zagrebu, premda znajući da je nenarodna državna vlast protiv perverzne ideje braka kao zajednice žene i muškarca, ali je protiv i dični Josipović koji se uključio u kampanju na strani jedne strane, iako je trebao ostati postrani.

Kada je – prostačkim rječnikom rečeno – popušio odnosno kada su zagovornici istospolnih brakova ostali ne baš postrani nego slično (izbacite „t” iz te riječi), stratezi su počeli smišljati osvetu i sada ju provode policajnim metodama, s prozirnim financijskim hintergrundom. Tako, eto, klizimo u totalitarizam, s napomenom da u najcrnjem scenariju nasilne promjene Ustava može doći i do takvih izmjena koje će poništiti rezultate narodnog referenduma o braku.

Hoće i Italija

Obitelj SevoNakon što je Njemačka počela suđenja jugoslavenskim udbašima koji su ubijali Hrvate na njezinu (zapadnonjemačkom) tlu, javila se i Italija tražeći da se vidi tko je to na njezinu tlu ubio obitelj Ševo, muža, ženu i dijete. Pod svjetla reflektora opet je stupio Vinko Sindičić koji se uspješno izmigoljio nekoliko puta pa i u samostalnoj Hrvatskoj iskusio blagost hrvatskoga pravosuđa koje mu nije našlo mane, a nije našlo jer je riječki udbaški i kosovski štab vjerojatno ozbiljno zaprijetio. Vidjet ćemo uskoro kako funkcionira talijansko pravosuđe.

S tim u svezi – ubojstvo obitelji Ševo opisao sam (imena promijenjena, lokacija djelomično) u romanu „Kolarovi”. Roman pokriva cijelo dvadeseto stoljeće pa je rečeno ubojstvo samo epizoda u jednom poglavlju, no ipak: ubojica je stigao u literaturu prije nego u zatvor. Tako to ide u zemlji Hrvatskoj.

Putin

Iz sličnoga je miljea i ruski predsjednik Putin, no on je kao pripadnik KGB-a djelovao na istočnonjemačkom prostoru. Nedavno je održao vatreni govor iz kojega je bilo razvidno da se peče na vatri sankcija i rado bi se nagodio oko Ukrajine. Da prikrije tihi očaj smjelo je ustvrdio da Rusija ne ovisi ni o kome, da je samosvojna i samodostatna. S te strane – bez obzira na istinitost – takav se govor može razumjeti kao državnički, u danim okolnostima. No pretjerao je vičući da se Rusija ne će raspasti „kao Jugoslavija”. Usporedba uopće nije na mjestu, jer ono što se trebalo raspasti – već se odavno raspalo, a to je SSSR. Od Rusije nitko ne traži da se raspadne, neka bude i živi, ali ne može ponavljati stare carske i komunističke imperijalne nepodopštine.

Uopće, Putin se često služi usporedbama koje se dotiču jugoistočne Europe, pa tako Krim uspoređuje s Kosovom, što opet ne drži vodu – a držalo bi da je recimo država Srbija anektirala Kosovo. Ili je riječ o projekciji.

Kako srušiti šator

Kao u crtanim filmovima o profesoru Baltazaru: Fred Matić i trust mozgova mislili su, mislili i – smislili kako srušiti šator hrvatskih branitelja, invalida Domovinskoga rata. Eto kako: navijestiti da je zgrada Ministarstva branitelja ruševna i žurno joj treba obnova, pa će ondje biti dovučene skele i razna građevinska oprema, materijal i slično, a tim će hitnim radovima naravno smetati šator.

Nenajavljeni-posjet-Josipovic-i-Matic-s-braniteljima-u-njihovom-satoruPlan je priglup, proziran i neizvediv bez velikoga belaja, štono bi rekli Turci, ujedno znak da vladajućim baltazarima ništa nije jasno, da zazivaju vraga i opasno se igraju vatrom. Premda naoko prate stvari, promaknulo im je da prosvjed branitelja stopostotnih invalida upravo ulazi u novu dimenziju baš u trenutku kada su fredovi i bojani mislili da tenzija pada.

Poruka živim pripadnicima znamenite Satnije hrvatskih umjetnika: vidimo se kod šatora na Savskoj u petak točno u podne.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati