Pratite nas

Još samo šest mjeseci

Objavljeno

na

Propaganda koja vlada Hrvatskom eklatantan je primjer manipulacije reformiranih komunista. Parafraziranje ‘Životinjske farme’ Georgea Orwella, sjajne satire na totalitarnu državu, dobra je figura za opisivanje aktualne partijske propagande koja, koristeći medije i ulogu predsjednika države, sustavno oblikuje percepciju i  spoznaje hrvatskoga naroda u očuvanju režima kontrolirajući ‘zbunjeno stado pasivnih promatrača’.

kolinda-grabar-kitarovic-110

Ni devedesete godine, kada se Partija jasno izjasnila protiv hrvatske budućnosti glasovanjem protiv njezine samostalnosti, nisu bile opasnije za njeno očuvanje kao što je to danas.

Diskreditirana je vlastitom nesposobnošću, nekompetentnošću za vođenje države i bešćutnosti prema narodu. Kako bi se prikrio stranački rašomon unutar SDP-a, obračun klanova za prevlast i nadzor nad strankom, a time i državom, partijska propaganda obmanjuje javnost tezom kako je riječ o demokratskim procesima. Prisjetimo se posljednjih događanja, pokušaja rušenja Zorana Milanovića, čovjeka koji se pokazao opasnim promašajem Partije. Premijer koji se s mladim lavovima otrgnuo kontroli, smatrajući se jedinim koji može zapovijedati u stranci, očito je prešao granicu koju su mu stariji drugovi zadali. Ozbiljno ugrožava ostanak Partije na vlasti i njihova kandidata na predstojećim predsjedničkim izborima. A uloga predsjednika je ključna za Partiju. Jer, upravo kroz nju propaganda uči narod kako se ponašati, što treba misliti i zastupati.

Osim očuvanja Partije, partijska propaganda godinama radi i na kreiranju precepcije poželjnog predsjednika. Kriterije stvara Partija pa se inzistira na Ivi Josipoviću sveučilišnom profesoru, glazbeniku, poduzetniku, političaru miloga lica kojeg karakterizira uljudni izričaj i fino ponašanje (nametnuti prototip lijevog političara). No, tko se zapravo krije u ovom propagandnom uratku? Ivu Josipovića ne percipiramo kao marljiva predsjednika. Čime se može pohvaliti u četiri godine svoga mandata?

Što smo vidjeli od njegove pravde? Kada smo ga čuli da progovara o uzbiljno ugroženoj socijalnoj pravdi u Hrvatskoj?

Ivo Josipović

Dok se problemi malih ljudi marginaliziraju, njegova pravda šuti kad poslodovac ne plaća radnike, kada se manipulira novčanom pomoći ljudi iz poplavljenih područja, kada država kockarima, novinarskim mogulima i prevarantima oprašta milijarde u zemlji u kojoj se zbog jedne lipe viška u blagajni plaća kazna i u kojoj se malim poduzetnicima zbog sedam kuna viška zatvara obrt, kada se izigrava izričita volja naroda izražena o referendumu za obitelj… Ali, treba priznati da je predsjednik Ivo Josipović ustrajno radio na regiji – paradigmi za titoizam i jugoslavenstvo, obnovio je pozitivnu percepciju komunizma i njihovog vođe maršala Josipa Broza Tita. Totalitarni, zločinački, nedemokratski komunizam i njegova diktatora učestalo stavlja u kontekst antifašizma te mu tako namjerno daje pozitivan predznak. Sjetimo se lijepe kape partizanske i biste maršala Josipa Broza Tita koja bi po njemu trebala zauvijek krasiti ured predsjednika. Jesmo li ikada čuli da je progovorio o komunističkom zločinačkom režimu koji je ubijao bez suđenja, o progonima, ljudskim slobodama, verbalnom deliktu i moralno političkoj podobnosti? Dok Europa, svjesna opasnosti povratka totalitarnih komunista na vlast, osuđuje u svojim deklaracijama totalitarne režime, među kojima komunizam i njihove vođe, partijska propaganda u Hrvatskoj ih oživljava.

Promjena predsjednika uvjet je demontaže komunizma

Ivo Josipović se bori za još jedan mandat, ovoga puta u bitno izmijenjenim okolnostima. Prisjetimo se okolnosti u kojima je Partija pomagala svojim predsjedničkim kandidatima. Stjepanu Mesiću najjača protukandidatkinja tada je bila Jadranka Kosor, njihova uzdanica još iz Kumrovačke škole. Ivo Josipović svoj prvi predsjednički mandat osvaja zahvaljujući rasipanju glasova između čak tri kandidata iz HDZ-a. Prof. Andriju Hebranga trebalo je zaustaviti. Tu je bio i joker Milan Bandić za svaku sigurnost. Jesu li bitno izmijenjene okolnosti ovoga puta, s obzirom da Ivo Josipović ima protukandidatkinju koja ne dolazi s partijskim predznakom, uzrok njihovu nervozi i strahu?

Svjestan je Ivo Josipović, a nadasve stranka iz koje dolazi,Pantovčak kako će promjena predsjednika biti prvi ozbiljan udarac koji bi u konačnici trebao demontirati partijske strukture, odmotati klupko zločinačke organizacije (komunističke partije) i njenih terorističkih agentura (UDBA, KOS…). Demontiranje bi u konačnici trebalo zagrebati i po tragu novca iz doba bivše Jugoslavije i moćnika koji su njime raspolagali, a danas omogućili ugodan život svojim izabranim drugovima. Osim rješavanja otvorenih pitanja iz prošlosti, aktualna kandidatkinja za predsjednicu mogla bi progovoriti o stanju države i nacije, ekonomskoj situaciji koja je svakim danom sve sličnija grčkom scenariju.

Umjesto licemjerna osmijeha nasmiješenog predsjednika, narod bi mogao priželjkivati ozbiljnu i odgovornu predsjednicu. U konačnici, aktualna kandidatkinja za predsjednicu mogla bi vratiti hrvatsku državu zarobljenu u rukama bivših komunista hrvatskome narodu i nastaviti tamo gdje je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman stao. Zato se u jednom od zadnjih partijskih uradaka iščitavaju strah i panika. Jer, predsjednik Ivo Josipović jamči oživljavanje bivše tvorevine koju danas zovu regija ili kako smo primijetili ovih dana u Dubrovniku zapadni Balkan. Već dugo se može uočiti pritajeno agitiranje i pripremanje terena za ponovni povratak ove partijske paradigme. Partija je sebe i svoje drugove financijski osigurala, narod su razjedinili i obezglavili. Preostaje im završni uradak kako bi se ujedinjeni na starim prostorima vratili u svoje zlatno doba. O tome je, između redaka, govorio Ivo Josipović u Dubrovniku. I zato je danas Orwelova ‘Životinjska farma’ aktualna. Jer govori o životinjama koje osvajaju farmu, a naposljetku govori i o teroru i patnji. Ako u ovome prepoznajete aktualne vladare-bivše komuniste, Hrvatsku i hrvatski narod, niste sami. No, strpljenja. Jer, još je ostalo samo šest mjeseci!

Sanja Bilač
Hrvatski tjednik/hkv.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Pregled

Zdravko Mamić: Znam tko mi je poslao atentatore!

Objavljeno

na

Objavio

Kriminal, uostalom kao i nogomet, govori univerzalnim jezikom, ne poznaje granice i jako lijepo uspijeva i na prilazima našim stadionima.

Dragiša Binić napustio je u nedjelju navečer svoju kuću u ulici Nova 101 kada su na njega iz mraka zapucala dva maskirana napadača, pisale su u proljeće 2004. godine beogradske novine, ali našem društvu u kutu Domagoja od leada vijesti o još jednom atentatu na vrućem velegradskom asfaltu uvijek je bio privlačniji njezin tarantinovski nastavak.

U njemu, naime, nekad hitro krilo Crvene zvezde iz njezinih zlatnih dana spretno pronalazi zaklon iza svojeg kabrio Porschea, zatim izvlači pištolj i otvara vatru.

Kada atentatori uhvate džadu, Binić kao kompletan igrač iz faze aktivne obrane prelazi u žustru tranzicijsku igru, u veličanstvenu “coast to coast” akciju začinjenu “slam dunkom”, ili da se spustimo natrag na gradski asfalt, baca se u sumanutu filmsku potjeru za “killerima”.

Pritom tako vješto rukuje oružjem da u punoj brzini propucava napadača, koji se tijekom iste večeri, bogatiji za dvije prostrijelne rane, već gotovo iskrvario, prijavljuje u gradsku bolnicu. Ondje će ga liječnici pokrpati, spakirati u šok sobu i sljedećeg jutra isporučiti policiji.

“Iako su zlikovci dejstvovali pod okriljem noći, iskusni direktor fudbalskog kluba Obilić osujetio je njihov napad, pravovremeno se bacio na tle i čak uspeo da uzvrati paljbu”, dopisivali smo za restoranskim stolom izvještaj o zasjedi, oponašajući stil najluđe beogradske bulevarske štampe kad god bi se anegdota našla na tapeti.

“Da nisam preduzeo izvesne mere samoodbrane, skotovi bi me ucmekali načisto, overili bi me ko kera za tarabom. Ali nije ni Dragiša amater, ne da on da mu o glavu radu kojekakva buranija, rekao nam je Binić dok se dimilo iz vruće cevi njegova revolvera”, cerekali smo se dok smo nemilice kitili svoju verziju izvještaja.

“Organi bezbednosti i gonjenja stigli su dockan. Kao i obično. Ali ovaj put, bato, ne mogu da kažu da im falu dokazi. Evo, Dragiša im spakovo ubicu ravno na hirurgiju, poentirao je pred novinarima bivši Zvezdin napadač, kao i u igračkim danima – brži od metka”, odbijali smo završiti i napokon predati izvještaj.

Da skratim, živopisna epizoda iz života Dragiše Binića nama novinarima u restoranu pod maksimirskim zapadom neko je vrijeme služila kao dobar štof za zajebanciju u sitne sate, kada bi zamro razgovor o odgledanoj Dinamovoj utakmici, pa onda o Lamzi, Zeki i Mlinki, a društvu se baš i nije žurilo kućama.

Znali smo da su nam fore manje-više plitke, ali svejedno nismo propuštali priliku ironizirati nad predloškom. Živjeli smo valjda u uvjerenju da je tamo u istočnom susjedstvu stasala nekakva europska Kolumbija, nama nedostižna zemlja magijskog realizma i magičnog rijalitija u kojoj je najnormalnija stvar da se svakodnevno i neprekidno, uzduž i poprijeko, noževima i strojnicama, bubaju i kokaju… premijeri i novinari, dileri i murjaci, estrada i gangsteri, nogometaši i nogometni dužnosnici.

Nogometni dužnosnici, da dobro ste pročitali. Nepuna dva mjeseca prije napada na Binića, u ožujku 2004. godine, u Beogradu je u atentatu ubijen Branko Bulatović, glavni tajnik Nogometnog saveza (tada još) Srbije i Crne Gore. U prostorijama saveza ubojica se glavnom tajniku prikrao sleđa, ispalio mu metak u zatiljak i nestao, piše Jutarnji list.

Prekid igre

U sezoni otvorenog nogometnog lova nema zaštićenih vrsta, objavio je Hrvatski nogometni savez preko Damira Vrbanovića u paketu s informacijom da je Rijeka istrgnula Osijeku domaćinstvo utakmice Hrvatska vs. Finska. U prijevodu, upravo istječe jamstvo Anti Čačiću.

Ne dobije li Finsku, izbornik koji vodi ‘vatrene’ već dvije godine može odmah isprazniti ladice i predati žezlo nasljedniku. Bljedunjavim nastupima u 2017. izbornik je izgubio mnoge saveznike i ne bih se kladio da će voditi momčad u Rusiji čak i ako ovjeri kartu za SP. Nasljednik Zlatko Dalić čeka u niskom startu.

Nismo morali dugo čekati da shvatimo kako kriminal, uostalom kao i nogomet, govori univerzalnim jezikom, ne poznaje granice i jako lijepo uspijeva i na prilazima našim stadionima i svlačionicama.

Prije nego što je nekadašnji izbacivač u Saloonu, pa poduzetnik i na koncu sve utjecajniji menadžer Dino Pokrovac 2005. godine likvidiran na kućnom pragu u Zagrebu – događaj kojim će ovdje neslužbeno započeti do danas nezavršena sezona nogometnih ubojstava, pokušaja atentata, premlaćivanja i paleža automobila – potpisnik ovih redaka na vlastitoj se koži uvjerio da “sačekuša” ipak nije drugo ime za nogometni bunker, nikakav elaborirani catenaccio, već predstavlja bitno ofenzivniji i inovativniji pristup predivnoj igri. Iz mraka je pred haustorom izronio batinaš da mi čvrstim argumentom prenese poruku naručitelja.

Kada iz današnje perspektive analiziram slučaj, znam da sam s tih nekoliko masnica i podljeva zapravo dobro prošao i da za sretan epilog moram biti zahvalan našem gostioničaru Lepom; tih dana on je u Tri cicera točio takav metanol kakvog nije bilo od vremena prohibicije, a poznato je da ovi steroidima napumpani batinaši iz teretane što iskaču iz mraka nikada nisu dobro podnosili alkohol. Dovoljno je bilo da im se iskesiš u lice i kažeš “buuuu”, a oni bi se suočeni s tvoja dva promila totalno stiltali, bacili koplje u trnje ili odložili palicu u grmlje i zbrisali glavom bez obzira.

“Ja znam tko mi je poslao atentatore, to su opasni tipovi koji ne pozdravljaju s ‘dobar dan’ nego ‘u koje koljeno hoćeš da ti pucam?’” rekao mi je Zdravko Mamić. Susreli smo se u srijedu popodne, u prostorijama Jutarnjeg lista. Slučaj je htio da četiri ili pet sati kasnije, odmah preko puta Vukovarske ulice, iz Martinovke prekoračiš u Vrbik, premlaćen bude njegov trener Mario Cvitanović.

Dinamov “savjetnik” došao je u posjet naoružan vrećicom punom dokumenata, po slobodnoj procjeni teškoj tri do četiri kilograma, te istrgnutom stranicom ove kolumne od prošle nedjelje. Tamo sam mu se napio krvi zbog još jedne maratonske press konferencije koja se pretvorila u novo ispiranje mozga, ali ne bi to šamponiranje ni najmanje uzbudilo Mamića da nije bilo začinjeno poglavljem knjige Ralfa Buschmanna, njegova “sljedećeg dušmanina”.

U knjizi “Football Leaks: Die Schmutzigen Geschäfte im Profifußball” nagrađivani njemački novinar osam stranica posvećuje Mamićevim transfernim operacijama koje preko Švicarske i njegova sina Marija kao posrednika sežu do poreznih oaza u Belizeu,

Hong Kongu i na Djevičanskim otocima. Buschmann ih navodi kao egzemplarni primjer pohlepe, prevare i nelojalnosti klubu, tako svojstvene današnjem svijetu korporativnog nogometa.

“Ovdje imam presudu švicarskog suda, nostrificiranu na našem županijskom sudu, koja kaže da nema ničeg spornog u poslovanju tvrtke Rasport i kojom sutra dobivam tužbu za klevetu protiv autora ove knjige”, kaže Mamić. Odbija prijedlog mojeg glavnog urednika da tu presudu objavimo u novinama. “Najjače adute čuvam za sudnicu. Imam takve argumente da ću pomesti tužitelja i optužnicu”, uvjerava nas. Razilazimo se u miru. Do večernjih vijesti koje započinju informacijom o premlaćivanju Marija Cvitanovića.

Jutro nakon napada Dinamov povjerenik za sigurnost Krešimir Antolić reći će da su “retardirani idioti” nasrnuli na trenera u atmosferi općeg napada na Dinamo. Navečer će Miroslav Rožić u “Otvorenom” u isti lonac gurati huliganske ispade u St. Etienneu, atentat na Mamića, poljudsku svastiku i nasrtaj na Cvitanovića. Ne slaže se baš s Mamićevom interpretacijom, ali barem paše uz dijagnozu Dragiše Binića. Organi bezbednosti stigli su dockan, kao i obično.

 

Zdravko Mamić: Hvala svim građanima naše Hrvatske na iskrenim riječima podrške i željama za brzi oporavak

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Svijeta

Erjavec opet prijeti Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Ministar vanjskih poslova Slovenije Karl Erjavec još jednom je poručio da dijalog s hrvatskom ima smisla samo ako će se pričati o implementaciji arbitražne presude o rješenju graničnog pitanja između dvije zemlje.

Slovenski šef diplomacije je kazao kako je hrvatski premijer Andrej Plenković tri puta rekao da RH ne priznaje arbitražu – u Ljubljani, u Savudrijskoj vali i prošli tjedan u New Yorku.

Kao mogućnosti rješenja problema sa slovenske strane, naveo je jednostranu implementaciju arbitražne presude tamo gdje je Slovenija može sama provesti i pritiske Europskoj komisiji.

Očekuje da će se o tome razgovarati u petak u Talinu na summitu o digitalnoj budućnosti.

Kaže da Hrvatska neće nikada ući u OECD dok god ne priznaje međunarodno pravo, a kao primjer naveo je Poljsku koja je “kažnjena” oko pravosudne reforme.

Kada prođe rok šest mjeseci, zaprijetio je, Slovenija će podići tužbu protiv RH jer nije implementirala odluku Suda.

Poručio je kako se nada da će Plenković spoznati da vodi politiku koja nigdje ne vodi.
“Prije ili kasnije RH će morati implementirati odluku”, kazao je.

U idućim tjednima na Vladi će se naći interventni zakon, raspravljat će se kako pomoći onima koji su po odluci pripali RH. Očekuje se da će taj zakon biti izglasan u slovenskom parlamentu u listopadu.

Akademik Davorin Rudolf: Premijeri mogu pitanje zaljeva riješiti uz kavu u pet minuta!

facebook komentari

Nastavi čitati