Josip Jović: Beograd važniji od Svete Stolice

    4

    Konferencija za novinare predsjednika Srbije i Hrvatske izgledala je kao igra gluhih telefona. Dok je Tomislav Nikolić pokisloj hrvatskoj delegaciji strogo vojnički čitao bukvicu, govoreći na starom fonu o srpskoj ugroženosti, o Hrvatskoj koja ne želi povući tužbu za genocid, o navodnoj diskriminaciji srpskog jezika i pisma, kao i Srba u državnim službama, te o sveprisutnoj mržnji prema Srbima i Srbiji, o izbjeglicama iz Hrvatske i njihovu stambenom nezbrinjavanju, ne spominjući, naravno, probleme Hrvata u Srbiji, Ivo Josipović tek je spomenuo tisuću i sedamsto nestalih, uvjeravajući pak svoje domaćine kako Vlada o tužbi još nije rekla zadnju riječ.

    Tipična, reklo bi se, slika onoga koji je naučen biti gazda i onoga koji se vječno ispričava i dodvorava. Prije nego što je stigao u Beograd u pratnji dvojice ministara te modrooke i crnokose šefice kabineta, Josipović je posjetio Prištinu, Skoplje i Sofiju, obilazeći te periferne zemlje “zapadnog Balkana” kao mačak oko vruće kaše, dok se konačno, eto, nije uvalio u samu vruću kašu. Ovaj su put izostali trostruki i bilo kakvi poljupci, koji i ne dolikuju muškarcima, osobito ne jednom četničkom vojvodi, a ne dolikuju ni državnicima.

    Doduše, ostao je dojam kako se naš predsjednik zaletio, ali se Nikolić dostojanstvo odmaknuo na pristojnu udaljenost. Govorio je Josipović srbijanskim poslanicima u onoj zgradi koju je projektirao Meštrović, u kojoj je ubijen Radić i u kojoj se raspala Titova partija. Na njegovu žalost, dvorana zjapljaše poluprazna. Josipović je, suprotno Nikoliću, pokušao uvjeriti srbijansku javnost kako postoji iskrena briga za izbjeglice i za poštovanje svih manjinskih prava.

    Regija kao krinka

    Politika srdačnosti i prijateljstva sa Srbijom jedna je od rijetkih konstanti politike našega predsjednika i Vlade. U tom svjetlu treba gledati i na inzistiranje na ćirilici. Osim srbofilije vodećih političara u nas, ta je politika svakako uvjetovana i određenim planovima dijela međunarodne zajednice. O tome vrlo rječito govori činjenica da je glavni, strateški Josipovićev savjetnik Dejan Jović, britanski đak, najutjecajniji Srbin u svijetu, kako su ga ocijenili beogradski mediji, koji još uporno traga za krivcima za razbijanje Jugoslavije.

    Hrvatska se unatoč ulasku u EU-u i dalje pozicionira kao balkanska zemlja, njezin je glavni prioritet kako i druge zemlje Balkana uvući što prije u eurobalkanske integracije, ona se posve podređuje regionalnim interesima ne koristeći svoj položaj članice za rješavanje neriješenih, prvenstveno graničnih pitanja, ili položaja Hrvata u BiH, ona i dalje svoje uspjehe i neuspjehe mjeri prema jugoistočnim, regionalnim aršinima, zaboravljajući kako bi trebala pripadati i nekim drugim regijama.

    Pri tome je, čini se, i sama regija samo krinka za odnose sa Srbijom, koja je, kako reče Drago Lovrić, načelnik Glavnog stožera HV-a, osovina regionalne suradnje. Beograd je stožina oko koje se ostali moraju okretati. Josipović i njegov bugarski kolega su čak iz Sofije poručili kako su odnosi sa Srbijom obiju zemlja ključ regionalne stabilnosti i ekonomskog prosperiteta! Tu i takvu, rekao bi prvi predsjednik, politiku vjerno odražavaju provladini i jugonostalgični mediji koji znaju nepogrešivo slijediti ono što vlast od njih očekuje. Sjećamo se kako je nedavno pompozno u Zagrebu dočekan i ispraćen Aleksandar Vučić, potpredsjednik srbijanske vlade. Ta u stopu su ga pratile kamere, primio ga je cijeli državni vrh, bio je na svim naslovnicama, dok je, recimo, nedavni posjet makedonskog premijera prošao posve nezapaženo.

    Da nije bilo zajedničke konferencije za novinare s Milanovićem, na kojoj on nije govorio o makedonsko-hrvatskim odnosima, nego o “lex Perković” (!?), nitko ne bi ni primijetio gosta iz Makedonije, koji je tek zalutao u periferni vid oka TV kamera. Ni jedna riječ od njega nije se mogla čuti. Ili jedna druga prispodoba. Josipović je prije desetak dana posjetio papu Franju, što smo također mogli vidjeti tek u rubrikama namijenjenima vijestima iz svijeta, a glavno zanimanje bilo je usmjereno na to hoće li Josipović i Papa razgovarati o raskidanju ugovora naše države i Vatikana.

    Susret, pak, s Nikolićem spomenuti su mediji, koji su inače prepuni srpskih serija, filmova i estrade, pratili vrlo isrcpno. Bile su tu udarne vijesti, specijalna izvješća, razgovori, analize. I iznad svega očekivanje o obostranom odustajanju od tužbi. Takav publicitet ne bi pratio Josipovića ni da je posjetio Bijelu kuću. S druge strane, beogradski mediji nisu pokazali preveliko zanimanje za visokoga gosta iz Zagreba.

    Forsiranje prijateljstva

    Da se razumijemo. Normalizacija i suradnja dviju država mogu se samo poželjeti. Ali, samo život i vrijeme mogu biti plodonosni. Jednostavno nema mjesta forsiranju prijateljstva i uspostavljanja nekih naročitih političkih sveza. Takav odnos ne odgovara masovnim emocijama ni s jedne ni s druge strane, ne odgovara stvarnoj važnosti Srbije, jer za Hrvatsku je, kad je riječ o zapadnobalkanskim zemljama, daleko važnija gospodarska suradnja s BiH, Crnom Gorom, Kosovom ili Albanijom, a zna biti izravno kontraproduktivan.

    Svako umjetno zatopljenje završi novim zahlađenjem, svako forsirano mirenje novom svađom. To je kao kad se muž i žena nakon rastave nastoje pomiriti i nastaviti zajednički život. I to sve nekako ide sve dok ne počnu razgovarati o tome tko je kriv za razlaz. Na toj kritičnoj točki obvezno nastupa nova svađa. Kao da u Hrvatskoj još mnogima ne ide u glavu da su Hrvatska i Srbija dvije odvojene zemlje i da je njihov savez bio nesretan za oba naroda.

    josip jović

    facebook komentari

    • peppermintt

      “Kao da u Hrvatskoj još mnogima ne ide u glavu da su Hrvatska i Srbija
      dvije odvojene zemlje i da je njihov savez bio nesretan za oba naroda.”

      Zanimljivo je kako hrvatski mediji euforično izvještavaju a u Srbiji opći bojkot Josipovića, pola skupštine bilo prazno.

    • peppermintt

      “Kao da u Hrvatskoj još mnogima ne ide u glavu da su Hrvatska i Srbija
      dvije odvojene zemlje i da je njihov savez bio nesretan za oba naroda.”

      Zanimljivo je kako hrvatski mediji euforično izvještavaju a u Srbiji opći bojkot Josipovića, pola skupštine bilo prazno.

    • Sastali se partiza i četnik, ili bolje rečeno sin partizana i četnički vojvoda. A šta drugo očekivati osim ulagati se četnicima i popuštati.

    • Sastali se partiza i četnik, ili bolje rečeno sin partizana i četnički vojvoda. A šta drugo očekivati osim ulagati se četnicima i popuštati.