Josip Jović: Odgovor moje malenkosti dvojici kolega

0

Na dva posljednja komentara moje malenkosti reagirala su dvojica kolega pa radi čitatelja ipak nalazim za potrebno dodatno objasniti neke svoje stavove i ocjene. Tako se Zlatko Gall, ne imenujući me, na ovim istim stupcima osvrće na moj tekst o slučaju romskih trubača, kojima je splitski gradonačelnik zabranio nastup u sklopu Božićnog sajma.

Njegova je glavna teza kako istočnjačkoj kvazikulturi, kako sam ja to nazvao, odnosno “istočnjačkom đubru” kako to naziva Gall, vrata otvara, odnosno omogućuje domaće kulturno smeće, s čime se ja u potpunosti slažem, ali se tim aspektom problema nisam bavio.

Ono, međutim, u čemu se ne možemo složiti, to je da u cijeloj toj navali zvukova i slika s istočne strane zapadnog Balkana on ne vodi nikakav politički projekt, a ja vidim baš u tome izvor svojevrsne kulturne agresije. Nemoguće je to ne vidjeti u sklopu nekih drugih indicija, u sklopu, recimo, svojatanja dubrovačke književnosti ili tvrdnji kako su Hajduka osnovali Srbi, kako su hrvatski i srpski jezik jedan jezik, koji se ne bi trebao čak ni različito nazivati.

Općenito, opasnost od “srpske ujdurme”, kako Gall krsti poruku moga teksta, zaista postoji, a u tom svjetlu treba gledati na bitku za “srpski Vukovar” i ćirilicu u njemu, na negaciju nacionalne pripadnosti Bunjevaca, na sve glasniju poviku o ugroženosti Srba, ili, što je najeklatantnije, na poslanicu patrijarha Irineja čitanu poput poslanice svetog Pavla u svim pravoslavnim crkvama za Božić, u kojoj je poslanici patrijarh čestitao Božić svim pravoslavnim vjernicima Dalmacije, Slavonije, Like, Korduna, Banije i Hrvatske!

Baldasar rasist?!

 Nedvojbeno Irinej u duhu velikosrpske tradicije izdvaja navedene regije iz Hrvatske, a Hrvatsku svodi na Zagreb i okolicu, dok Istru i Gorski kotar niti ne stavlja u isti red nabrajanja. Njih je, opet u duhu iste te tradicije prepustio, valjda, Italiji.

Naravno, najžalosnije je da hrvatski vrh od Mesića do Josipovića, od Račana preko Sanadera do Milanovića spram te “ujdurme” ostaje nijemim i gluhim svjedokom i dalje neumorno i predano ispunjava tko zna kakve i čije zadaće reintegracije “regiona”.

Ono što je posebno u vezi s gradonačelnikovom odlukom bilo iritantno jest izljev mržnje, agresivnosti i vulgarnosti, koja se ne da ni citirati, Milorada Pupovca koji je Baldasara nazvao rasistom, iako svatko ovdje zna da mu se barem to nikako ne može pripisati, te njegova politikantska nastojanja da se predstavi kao lider svih “ugroženih manjina”, a ne samo srpske, što bi trebalo stvoriti dojam o šovinističkom okruženju u kojemu žive.

Gallu, i ne samo njemu, smeta politička intervencija u kulturni život, što bi načelno također bilo u redu, ali istim onima koji se sada nad tim sablažnjuju nije nimalo smetala (naprotiv!) intervencija istarskih političara koji su svojevremeno zabranili koncerte Marka Perkovića u Puli, makar je Baldasarov motiv bio kulturološki, a Jakovčićeve ekipe izričito politički!?

I dok Gall piše pristojno i ad rem, Miljenko Jergović u Jutarnjem listu se dijelom svoga komentara u svom neotesanom i ad personem stilu osvrće na moju kolumnu o kroatofobiji, u kojoj sam kao primjer, između ostalog, naveo i njegovu blasfemičnu rasističku opasku kako je monstruozni ubojica Meksikanke na Marjanu tipični Splićanin i Hrvat!

Ali ne mogavši braniti sebe, on uzima u zaštitu Srećka Horvata, filozofa čiju sam usporedbu pozdrava “za dom spremni” s “Heil Hitler”, okvalificirao tendencioznom i neumjesnom. Umjesto da se upusti u dokazivanje sličnosti ili istovjetnosti dvaju pozdrava, Jergović pribjegava podmetanjima pa kaže kako sam ja Horvata uvrstio “među birane Židove i ine hrvatske neprijatelje”!?

Ja, međutim, nikoga nisam proglasio hrvatskim neprijateljem, već sam samo citirao nekoliko izjava u povodu referenduma o braku koje su po mom sudu kroatofobične, što ne znači neprijateljske. Ni na kraj mi pameti nije bilo bilo koga uvrstiti “među birane Židove”, jer Židove nigdje ne spominjem niti sam imao pojma da je Horvat Židov.

Stare parole i optužbe

Jergović se zauzeo za Horvatovu ukinutu HTV-ovu emisiju, koju je malo tko gledao, ali ga, toliko o principijelnosti, ne zanima sudbina zaposlenika Karoline Vidović Krišto ili Nade Prkačin, kojima prijete otkazima ili su ih već dobile, kao ni sudbina tridesetak smijenjenih urednika.

On se strastveno posvetio otkrivanju ustaša u Hrvatskoj, iako nije baš kvalificiran za taj posao, s obzirom na izraženo veliko razumijevanje i čak simpatije za četničkog vođu Dražu Mihailovića.

Ponavljajući neke parole ugaslog Ferala ili pak nekolicine uvijek istih orjunaški inspiriranih anonimnih čitatelja internetskih stranica, ponajveći klevetnik među književnicima i novinarima, ali ne i obrnuto, prišiva mi epitete poput obraćenik, neofit, novinski udbaša (što li mu ga to znači?), koji sa mnom nemaju nikakve veze, služeći se oprobanom metodom diskvalifikacije nepoćudnih i drugačije mislećih.

Onaj tko je čitao novine prije devedesete, tko se tog vremena još sjeća i tko želi biti objektivan, zna da sam bio među vrlo rijetkima novinarima koji su probijali glasovitu “hrvatsku šutnju”, ukazujući na velikosrpske prijetnje te jugoslavenski nacionalizam i unitarizam. No i to je iz jergovićevskog kuta moj veliki grijeh, koji se ne zaboravlja.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari