Josip Jurčević: Hrvatske probleme nećemo ni početi rješavati dok ne izgradimo stvarno neovisne medije

0

Nedavno ste podnijeli tužbu protiv Hrvatskog sabora Upravnom sudu u Zagrebu radi poništenja Odluke Hrvatskog sabora o imenovanju Glavnog ravnatelja HRT-a. Možete li nam ukratko izložiti razloge tužbe?

Postupak izbora Glavnog ravnatelja HRT-a temelji se na Zakonu o HRT-u, a detalji postupka
su jasno i nedvosmisleno određeni u Natječaju za izbor Glavnog ravnatelja.

Stoga je krajnje zabrinjavajuće, ne samo radi HRT-a nego još više radi cijelog hrvatskog društva, što je saborski Odbor za informiranje, informatizaciju i medije neviđenom lakoćom neodgovornosti grubo i višestruko prekršio zakonom i natječajem strogo propisani postupak, te tako doveo Hrvatski sabor u skandaloznu situaciju da protuzakonito imenuje Glavnog ravnatelja HRT-a.

Odbor je najprije jednoglasno donio zaključak da jedan prijavljenik ispunjava uvjete natječaja, iako je Nadzorni odbor HRT-a prije toga utvrdio da taj kandidat nije dostavio propisanu dokumentaciju o ispunjavanju uvjeta, a natječajem je propisano da upravo Nadzorni odbor HRT-a utvrđuje jesu li prijavljanici dostavili propisanu natječajnu dokumentaciju.

Zatim, Odbor na razgovoru s kandidatima za ravnatelja HRT-a uopće nije provjeravao ni raspravljao niti procjenjivao poznaju li kandidati medijsko zakonodavstvo i nove informacijeske tehnologije, iako je prema izravnoj odredbi natječaja tu provjeru Odbor trebao obaviti i utvrditi. Tako ni potom imenovani Glavni ravnatelj HRT-a nije udovoljio ovom bitnom i propisanom uvjetu, jer je Odbor propustio provesti postupak imenovanja na zakonit način.

Nadalje, Nadzorni odbor HRT-a je pisanim podneskom pravodobno upozano predsjednika Hrvatskog sabora s činjenicom da je Odbor grubo prekršio propisani postupak. Predsjednik sabora je podnesak uputio na rješavanje istom Odboru, ali o tome Odbor uopće nije raspravljao, iako je kao radno tijelo Hrvatskoga sabora bio obvezan to učiniti, sukladno odredbama saborskog Poslovnika.

Sve naznačeno naveo sam u tužbi Upravnom sudu u Zagrebu i priložio sam odgovarajuću dokumentaciju, a preslik tužbe dostavio sam predsjedniku Hrvatskog sabora, navedenom saborskom Odboru, Nadzornom odboru HRT-a i imanovanom Glavnom ravnatelju HRT-a, te medijima. Na taj način sam obavio svoju građansku dužnost ukazivanja nadležnim institucijama i javnosti na slučaj grubih protivzakonitosti koje se događaju na razini najviših institucija vlasti.

Načelno je potpuno jasno da najviša tijela vlasti imaju najmanje prava kršiti zakone, jer u protivnom Hrvatska putuje u opće bezakonje i šalje se javna poruka da svatko može činiti štogod hoće. S tog će motrišta biti iznimno znakovito i poučno pratiti kakvo će u ovom slučaju biti postupanje nadležnih državnih institucija i izravno zainteresiranih organizacija civilnog društva.

Smatrate li da je čitav postupak izbora ravnatelja bio nedovoljno zastupljen u medijima i da je pomalo iznenađujuće što su vodeći mediji iskazali toliku nezainteresiranost za tako bitan postupak kao što je postupak izbora Glavnog ravnatelja HRT-, ako imamo na umu da je riječ o glavnom informativnom mediju u Hrvatskoj?

HRT ima iznimnu percepcijsku i identitetsku važnost za suvremeno hrvatsko društvo. HRT nije samo glavni i daleko najpotencijalniji multimedijski javni servis, nego mu je potpuno opravdano dodijeljen zakonski status općeg kulturnoga dobra. Nažalost, nedovoljno je javno osviješteno iznimno značenje HRT-a za suvremeno hrvatsko društvo u percepcijskom i identitetskom te razvojnom pogledu.

Dovoljno je reći da će postojeća – golema i prebogata – audiovizualna, tonska i drugačija arhivska riznica HRT-a predstavlja nacionalnu supervrijednost, bez koje je nemoguće utemeljeno rekonstruirati, saznavati i tumačiti proteklih nekoliko desetljeća hrvatske povijesti, a to opće nacionalno značenje i uloga HRT-a u globliziranom i tehnologiziranom svijetu postaje sve presudnije.

Stoga je zapanjujuća ne samo medijska nego opća institucijska neodgovornost, šutnja i nezainteresiranost s kojom se odnosilo prema postupku izbora Glavnog ravnatelja HRT-a.

To upečatljivo svjedoči o bezdanu opće duhovne i društvene krize u Hrvatskoj, u kojoj dominira sveopće rastrojstvo, asocijalnost i bezperspektivnost. Do srži korumpirani upravljački sustav, kojeg predvode politički partitokratski klanovi, čak je prestao i glumiti poštivanje osnovnih propisanih procedura, o čemu zorno svjedoči skandalozno postupanje saborskog Odbora pri izboru Glavnog ravnatelja HRT-a.

U ovakvom razaralačkom upravljačkom modelu mediji su pretvoreni u moćno klanovsko oružje pomoću kojeg se ekskomunicira opće dobro i javni interes. Moć korumpiranih medijskih vlasnika i urednika uništila je smisao medija i novinarsku slobodu, a većina novinara u tzv. vodećim medijima i njihova različita udruženja postupno su podlegli egzistencijalnoj ucjeni i utapaju se u autocenzuri.

Kako bi ocijenili dosadašnji mandat Plenkovićeve Vlade?

Već i sama retorika kojom se u javnom govoru odavno uobičajilo vlade Republike Hrvatske nazivati imenima njihovih predsjednika svjedoči o stvarnim razmjerima devijantnosti upravljačkog modela koji se prakticira u Hrvatskoj. Zastrašujuće je kumuliranje upravljačkih funkcija i koncentracija političke i društvene moći s kojom u Hrvatskoj raspolažu pojedinci.

To, osim što je nedemokratski, jest i neprirodno obzirom na činjenicu da je i najkvaliteniji pojedinac ipak veoma ograničen, slab i nestabilan, te su sva svjetska povijesna iskustva pokazala da je svaki čovjek kad mu se ukazala prigoda bio podložan sindromu ludila vlasti. Bit demokracije jest u uspostavljanju procedura, mehanizama i instrumenata koji će što više onemogućavati upravljačke devijantnosti pojedinaca s javnim ovlastima.

U Hrvatskoj nažalost još uvijek čekamo na iskorak iz tog devijantnog upravljačkog modela. Određena nadanja u tom smislu očekivala su se od dolaska Andreja Plenkovića na mjesto predsjednika HDZ-a i Vlade RH. Međutim, tijekom njegovog dosadašnjega mandata Plenković nije iskočio iz tog negativnog hrvatskog fatalizma. Bila bi zanimljiva dublja analiza koliko je ova Plenkovićeva (ne)moć uvjetovana zatečenim stanjem kako u HDZ-u tako u državnom ustroju i EUropskoj pozadini, a koliko je to stvar njegovog osobnog kapaciteta.

U svakom slučaju, smatram kako je Plenković imao nekoliko slabih početnih poteza koje je mogao izbjeći i koji će mu biti sve veće opterećenje na HDZ-ovskoj i državnoj razini.

Prvo, propustio je uoči parlamentarnih izbora provesti dublje promjene u HDZ-u, što će se vjerojatno posebno očitovati u lošim rezultatima HDZ-a na skorim lokalnim izborima te u daljnjim sve žešćim unutarhadezeovskim previranjima.

Drugo, kod slaganja saborske većine i Vlade postupio je oportuno, u sanaderovskom stilu. Koncepciju državne politike i institucijski ustroj izvršne vlasti nepotrebno je izložio svim nepopravljivim stvarnim i simboličkim štetama koje nosi savez sa M. Pupovcem i njegovom strankom koju je osnovao ratni zločinac Goran Hadžić.

Zatim, u dva najvažnija ministarstva – kulture i gospodarstva – Plenković je svojom voljom, a protivno interesima HDZ-a, postavio osobe koje su na niz načina neporavljivo opterećene te će i nadalje bitno slabiti opći položaj i vjerodostojnost Plenkovića, HDZ-a i Vlade RH.

Nedavno je SNV Milorada Pupovca izdao bilten u kojemu se za govor mržnje i povijesni revizionizam prozivaju brojni hrvatskih novinari i intelektualci. S druge strane, pravosuđe do sada nije reagiralo na poveći broj kaznenih prijava koje je protiv Pupovca podnio Nenad Vlahović. Odakle Pupovac crpi toliku političku moć?

Pozadina političke i drugačije moći M. Pupovca te njegovog etno-biznis klana sigurno seže u razdoblje komunističke Jugoslavije, kada su podijeljene ključne uloge društvene moći za tranzicijsko razdoblje. Pogrešno je društveno-politički lik i (ne)djelo M. Pupovca prvenstveno promatrati kao proizvod srbijanskih, tj. beogradskih interesa, iako ni to nije zanemarivo.

Pupovac i njegov klan prvenstveno su proizvod stare unutarhrvatske petokolonaške strukture kojoj su glavne političke označnice jugoslavenstvo i komunističko nadriljevičarenje. To se analitički može veoma jednostavno prepoznavati uvidima u bilo koju vrstu pragmatičnog postupanja i retorike Pupovca te uvidima u profile pripadnika njegovoga klana.

Posebno je zanimljiva činjenica što su najjasnije, najsnažnije i najkonkretnije pravosudne i javne pokušaje dekonstrukcije razaralačke društveno-političke i korupcijske moći Pupovca i njegovog etno-biznis klana poduzimali brojni pripadnici i skupine srpke manjinske etničke zajednice koji su tijekom srbijanske agresije branili Hrvatsku i kojima Hrvatska predstavlja domovinu. Naime, Pupovac njima nanosi najizravniju materijalnu, socijalnu i identitetsku štetu.

Poučno je prisjetiti se da je Franjo Tuđman preko suradnje s Pribičevićem i Đukićem privremeno neutralizirao Pupovca i njegov klan. Sličan način neutralizacije Pupovca i njegovog klana događao se i dok je predsjenik vlade RH bio Zoran Milanović.

Najdublje institucijsko penetriranje moći Pupovca i njegovog petokolonaškog klana te svega negativnog što oni nose i znače događalo se u vrijeme vladavine Ive Sanadera i njegove dvojnice Jadranke Kosor, te to predstavlja jedan od glavnih demokratskih, socijalnih i nacionalnih krimena Sanadera i njegovih odabranika u HDZ-u. Stoga za nacionalne interese i demokratske procese u Hrvatskoj bilo važno što prije istražiti i saznati je li Plenković glade Pupovca naivno uletio u zamku sanaderovskog okruženja ili se radi o nečem još pogubnijem.

Nedavno smo mogli svjedočiti otkriću brojnih nezakonitosti i nepravilnosti u radu HAVC-a, nakon čega je Hrvoje Hribar podnio ostavku. Možemo li očekivati čišćenje Augijevih štala u HAVC-u ili će sve ostati na Hribarovoj ostavci?

Opsežni nalazi relevantnih stručnih državnih institucija, poput Državnog ureda za reviziju i Ministarstva financija, nepobitno su utvrdili zastrašujuće velike razmjere financijskih i drugačijih kriminalnih djelatnosti koje se godinama događaju u HAVC-u. Na taj je način potvrđeno sve na što već godinu dana uporno javno ukazuje Koordinacija braniteljskih i stradalničkih udruga, a o čemu je ranijih godina niz filmaša uzalud govorio i podnosio prijave nadležnim državnim institucijama. Ostavka Hribara zapravo je pokušaj razgranate korupcijske hobotnice da se spasi od zakonskih i društvenih posljedica svojih nedjela.

A da je tako svjedoči i golema medijska halabuka u kojoj korumpirani likovi izbjegavaju javno išta govoriti o svojim konkretnim kriminalnim nedjelima te pokušavaju oblatiti i nadležne državne institucije i Koordinaciju iznoseći lažne optužbe da se navodno radi o političkom gušenje umjetničkih sloboda i rušenju hrvatske kinematografije. No, zbog već utvrđenih i javno iznesenih dokumenata o golemim razmjerima, sustavnosti i dugotrajnosti korupcije u HAVC-u teško je vjerovati da će im uspjeti igra skrivača.

Naprotiv, javnim istupima postaju još prepoznatljiviji glavni akteri korupcijske mreže, kako unutar filmskih struka tako i njihovi medijski podupiratelji koji su na različite načine pozamašno plaćani s računa HAVC-a. U svemu tome hrvatskoj će javnosti biti najvažnije saznati motive i interese osoba u državnim – političkim i pravosudnim – institucijama koje su godinama tolerirale ili štitile kriminal u HAVC-u.

Paradoksalno je da HAVC-ovski korupcionaši u javnosti halabuče protiv navodnih političkih motiva Koordinacije, kojih stvarno nema, a istovremeno panično traže – u Hrvatskoj i izvan nje – proširenje političke zaštite za svoj kriminal.

Kako komentirate aferu „dnevnice? Je li ona pokazatelj potpunog rastrojstva najviših državnih institucija?

Afera “dnevnice” znakovita je na više načina. S jedne se strane do tragikomičnosti prepoznaje kreativnost te vremenska i kapilarna razgranatost kriminalnih djelatnosti u cjelokupnom državnom ustroju, pa se čini da su institucije vlasti u Hrvatskoj u potpunosti pretvorene u visokoorganizirani posao u kojem se iznimno uspješno provodi pljačkanje, u kojem su hrvatski građani i hrvatsko društvo u cjelini nemoćne žrtve .

S druge strane, trebalo bi se dramatično zabrinuti nad potpunom neučinkovitošću svih zaštitnih mehanizama čak i na najvišoj razini državne vlasti, a to je Vlada RH. Kad su obični činovnici, koji su tehnička potpora predsjednicima niza vlada RH, godinama mogli bezbrižno i nesmetano razvijati svoj kriminalni posao, možemo zamisliti koliko su golemi razmjeri pljačke na najvišoj razini vlasti.

Budući se odgovornost u aferi “dnevnice”, kao i u aferama HAVC i mnogim drugima, pokušava svesti na jednu ili nekoliko nebitnih osoba te se na sve načine istina pokušava maknuti od očiju javnosti, jasno je da se unutar postojećih vladajućih oligarhija ne mogu očekivati niti pronaći spasonosna rješenja za hrvatsku budućnost

Dodatni problem predstavlja činjenica što stručne i moralne te neucjenjene osobe nemaju gotovo nikavih izgleda za dolazak na imalo značajniji institucijski položaj u Hrvatskoj, te što se izgleda čak ni NATO i EU sigurnosne strukture još ne propituju koliko je njihovih vitalnih tajni ilegalno prodano preko visokih državnih dužnosnika Republike Hrvatske.

Je li nefunkcionalno i političko instrumentalizirano pravosuđe jedan od glavnih problema hrvatske države?

Međunarodne institucije i stručnjaci te niz odgovornih pojedinaca iz Hrvatske neprekidno i opravdano tijekom proteklih dvadesetak godina službenim i neslužbenim putem naglašavaju da korumpirano hrvatsko pravosuđe predstavljaju glavno uporište sveopće korupcije u hrvatskom državnom sustavu, pa stoga i glavni problem hrvatskog društva i države. Nefunkcionalnost, politička instrumentalizacija i druge devijacije u hrvatskom pravosuđu jesu posljedice i dodatna pogodnost za održavanje ovog razarajućeg korupcijskoga stanja.

Ako izuzmemo nekoliko tjednika i portala nacionalna opcija u stvari nema niti jedan relevantan medij na nacionalnoj razini. S obzirom na to da bi bilo teško vjerovati da u HDZ-u i ostalim desnim strankama nema ljudi koji su svjesni činjenice da mediji u bitnome kreiraju političke procese, možemo li zaključiti da u samoj nacionalnoj opciji postoji trojanski (ili udbaški) konj koji sprječava formiranje takvih medija?

Globalizam te sve brži razvoj tehnike i tehnologije odlučujuće utječe na svijest pojedinaca i društvene procese, te pruža sve veće mogućnosti za svakovrsnu zloporabu moći medija, što se stvarno i događa svuda u svijetu.

Rat informacijama, percepcijama i identitetima glavni je oblik rata u suvremenom svijetu. Kako bi se to shvatilo dostatno je pogledati donedavno nezamislivu zloporabu medija u SAD-u, koja se primjenjuje od početka predsjedničke kampanje, pa čak i mjesecima nakon izbora predsjednika SAD-a.

Kad je tako u SAD-u kao veoma uređenoj demokratskoj državi, onda je jasno koliki su razmjeri zloporabe medija u demokratski neuređenoj Hrvatskoj. Ovaj podatak nema nikakvu namjeru opravdavati stanje u Hrvatskoj, nego pomaže sagledavanju dubine i širine problema koje hrvatsko društvo ima s medijima. Odnosno, mediji u Hrvatskoj djeluju najvulgarnije i bez poštivanja ikakvih obzira i pravila te predstavljaju ubojite oružje za ostvarivanje svih mogućih protuhrvatskih interesa.

Pritom je najvažnije da se zloporabom medijske moći uspijeva postizati prevladavajući javni privid kako su za Hrvatsku pozitivne i poželjne stvari, događaji i osobe koje su stvarno štetne i hrvatskom društvu i hrvatskoj državi. Kada nešto od toga ipak razotkrijemo, onda nam mediji kao novi spas nude nove šarene i primamljive laži. I tako u nedogled.

Stoga, hrvatske probleme nećemo ni početi rješavati dok ne izgradimo stvarno neovisne medije ili medije koji će predstavljati i zastupati hrvatske vrijednosti i interese. No, da bismo to započeli najprije se moramo riješiti trojanskih konja u tzv. nacionalnim političkim opcijama, jer su oni do sada uspješno onemogućavali oblikovanje istinske nacionalne političke opcije i svih njenih sredstava, uključujući i medije.

Uz pravosuđe i medije tu je još jedan ključni problem, a on se odnosi na stanje u diplomaciji. Kako to da unatočim ozbiljnim upozorenjima Predsjednice o lošem radu pojedinih veleposlanika još nismo dočekali niti jednu smjenu u diplomatskome kadru?

Područje vanjske politike je jedan dio hrvatskog državnog sustava koji je načelno opterećen istim teškim temeljnim problemima kao i drugi dijelovi državnog sustava. Određena posebnost problema u području vanjske politike, naročito diplomacije, jest u tome što su problemi manje javno vidljivi jer se fizički događaju uglavnom izvan teritorija Hrvatske. Zbog toga su i brojne velike kriminalne i drugačije afere povezane, primjerice, s pljačkom sukcesijske imovine ostale gotovo nezabilježene u hrvatskoj javnosti.

Kratke medijske procjene i razlike u djelovanju hrvatske vanjske politike, uključujući diplomaciju, mogu se najjasnije personificirati kroz osobe dosadanjih ministara vanjskih poslova. Cjelovitu pozitivnu ocjenu zaslužuju samo početne 1990. godine kad se vodila uspješna bitka za međunarodno priznanje hrvatske države.

Tu se posebno ističe mandat ministra Zvonimira Šeparovića. Sve nakon toga može se označiti pojmom općeg potopa hrvatske vanjske politike, usprkos nekolicini sjajnih diplomata koji su djelovali diplomatski profesionalno i domoljubno. No, to su iznimke koje su postupno neutralizirane na različite načine.

Otac i glavni provoditelj potapanja suvrenističke hrvatske vanjske politike jest Mate Granić, tj. njegov ministarski mandat, a današnje stanje ponajbolje ilustrira činjenica da je M. Granić glavni vanjskopolitički i drugačiji savjetnik predsjednice države. Da će tako biti i u mandatu sadašnje predsjednice moglo se prepoznati na samom početku njena mandata kad je potpisala sve odluke koje je predložila biva ministrica Vesna Pusić.

Sadašnje blokade i razrokost hrvatske vanjske politike dobrim su dijelom posljedica

neodgovornog sukobljavanja koncepcijskih, partikularnih, osobnih i drugačijih interesa između predsjednika Vlade RH i predsjednice države.

Na vanjskopolitičkome planu Predsjednica Republike je inaugurirala inicijativu „Jadran-Baltik“, no stječe se dojam da na toj srednjoeuropskoj platformi radi jedino ona dok su svi ostali još duboko ukopani na Balkanu. S druge strane, čini se da je britansku ulogu sada preuzela Njemačka koja je počela „igrati“ na Srbiju i promicati ideju „Zapadnog Balkana“ koji bio ušao u njezinu političku i gospodarsku sferu utjecaja, što je i razumljivo jer inicijativa „Jadran-Baltik“ u određenom smislu ne izolira samo Rusiju, nego i Njemačku. Kako gledate na tu problematiku?

Dvije godine predsjedničkog mandata Kolinde Grabar Kitarović obilježile su brojne vanjskopolitičke inicijative i putovanja koji nažalost nisu imali bilo kakvih značajnijih učinaka. Razlozi tome su mnogostruki, od svjetskih i europskih odnosa na koje Hrvatska otprije nimalo ne utječe, do svih velikih slabosti unutar predsjedničina okruženja, koje predvodi i simbolizira politička karijera M. Granića.

Ukupno, kad se uspoređuje kadrovska struktura u uredima dosadašnjih predsjednika hrvatske države, lako se može zaključiti da je ured sadašnje predsjednice najslabiji po nizu obrazovnih, iskustvenih i političkih kriterija.

Stoga je razumjiva i veoma loša sudbina načelno potencijalne inicijative “Jadran – Baltik”, od njene koncepcijske osmišljenosti do lobiranja i javnog predstavljanja, pa je upitno hoće li biti ikakvih provedbenih učinaka.

Glavni i stalni problem hrvatske vanjske politike jest njen nesuverenizam koji je, što je logički paradoksalno, postajao sve dominantniji nakon međunarodnog priznanja hrvatske države. Iz toga nužno proizlaze i gotovo sve ostale slabosti i elementarna eaznanja u sustavu hrvatske vanjske politike, a među njima se ističe zabluda da se vanjskopolitički odnosi između država temelje na prijateljstvu, a ne na državnim interesima.

Ako njemačku vanjsku politiku promatramo kroz prizmu njemačkih državnih interesa, onda je potpuno jasno da Njemačka sve svoje moćne političke i gospodarske potencijale ulaže u integriranje i kontrolu južnoslavenskog prostora, koji predstavlja dio tradicionalnog strateškog koridora kojim se njemački interesi nastoje pozicionirati na mediteranskom prostoru i dublje u Aziju i Afriku. Uostalom, taj njemački interes i ulaganja mogu se jasno prepoznavati barem od 1870-ih godina, kao i iz zaštitničkog odnosa Njemačke prema opstanku obiju Jugoslavija.

Stoga se prema njemačkoj vanjskoj politici, kao i politici svih drugih država, ne treba odnositi emocionalno nego racionalno i suverenistički.

Vi ste se znanstveno bavili istraživanjem političke emigracije. Posljednjih godina svjedočimo stvaranju nove ekonomske migracije, tj. masovnom odlasku mladih ljudi iz Hrvatske. Kako komentirate tu problematiku i općenito demografsku sliku Hrvatske?

Od završnih desetljeća 19. stoljeća mogu se pomoću dokumenata pratiti učestali iseljenički valovi iz Hrvatske.
Prema tome, Hrvatska nažalost pripada krugu iseljeničkih zemalja, iako to nikako ne bi trebala biti prema prirodnim uvjetima i svim ostalim razvojnim potencijalima s kojima raspolaže.

Stoga je jasno da se osnovni uzrok sadašnjeg iseljavanja iz samostalne Hrvatske, isto kao i u ranijim povijesnim razdobljima, nalazi u činjenici što upravljačke oligarhije u Hrvatskoj vladaju protivno interesima hrvatskog društva, a u korist različitih vanjskih interesa.

Sadašnji iseljenički val u svakom je pogledu najpogubniji, jer mladost koja masovno bježi iz Hrvatske ne pokazuje emotivnu čežnju i namjeru povratka, koju su u iznimno visokom stupnju očitovali svi raniji hrvatski iseljenički naraštaji. Razlog ovoj jezivoj razlici je u vrijednosnoj, tj. socijalno-psihološkoj matrici.

Naime, prijašnji iseljenici su imali emotivnu i racionalnu svijest da ih na iseljavanja prisiljavaju strani, austro-ugarski ili jugoslavenski režimi, pa je u njima plamtjela ideja i uvjerenje kako tako ne bi bilo kad bi postojala samostalna hrvatska država. To je bio i razlog što je hrvatska državotvorna misao najpažljivije njegovana i sustavno podupirana upravo u hrvatskom iseljeništvu.

Sadašnja hrvatska mladost osjeća se izdana i prognana od strane institucija “svoje” hrvatske države, te je stoga razumljivo njihovo nacionalno-identitetsko beznađe i prepuštanje asimilacijskim bespućima globalizma. Posljedica ove katastrofe jest sve veća hrvatska demografska pustoš u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.

Ako se ne dogode radiklane upravljačke promjene u Hrvatskoj, u narednih nekoliko desetljeća Hrvati će kao identitetska zajednica doslovno prestati postojati, jer će ovaj prostor – koji je idealan za život i ima golemu geostratešku vrijednost – biti naglo popunjavan velikim migrantskim skupinama kojima će hrvatski identitet predstavljati tek zanimljivu povijesnu činjenicu.

Najavljuju li Brexit i izbor Trumpa tektonske poremećaje na globalnoj gepolitičkoj razini?

Prvenstveno izbor Trumpa i donekle Brexit su samoobrambeni pokušaji unutar anglosaksonskog svijeta, a potaknuti su znanstvenim istraživanjima i projekcijama koji nastaju već nekoliko desetljeća unutar republikanskog i konzervativnog intelektualnoga i političkoga kruga. Naime, američki znanstvenici su utvrdili da se zapadni svijet u proteklih pedesetak godina nalazi u neprekidnom procesu demografskog izumiranja te općeg kulturološkog i vrijednosnog slabljenja i raspadanja, pa se zaključilo da zapadnoj civilizaciji na europskom prostoru više nema spasa, a da određeni izgledi za spas postoje na sjevernoameričkom kontinentu.

Na temelju ovoga znanstvenog stajališta oblikovala se široko razgranata republikanska politika koja se već nekoliko desetljeća mogla sve jasnije prepoznavati u američkoj vanjskoj politici, a izbor D. Trumpa predstavlja njen do sada najkonkretniji unutaramerički izraz. Suprotstavljeni unutaramerički globalistički interesi i strukture su dobro znali što će sadržajno i dugoročno značiti izbor Trumpa, pa su tome pružali i nadalje pružaju sve vrste otpora, uključujući i najrevolucionarnije metode. Ta globalistička revolucionarnost jasno se očituje i u hrvatskom javnom životu, što i nije neko iznenađenje obzirom na hrvatsku komunističku tradiciju.

Ali o ozbiljnosti promjena koje će se događati na globalnoj geopolitičkoj i općoj kulturološkoj razini, ako projekt kojeg predstavlja Trump ne bude svrgnut, svjedoči do sada nezamisliva revolucionarnost koja se događa u društvenom i političkom životu SAD-a.

U svemu tome hrvatske upravljačke oligarhije i klanovi su suho lišće otpalo od svojeg matičnog stabla, te ih u svim smjerovima nosaju svjetski i europski kolonijalni vjetrovi.

Davor Dijanović / hkv.hr

facebook komentari