Pratite nas

Analiza

Josip Jurčević : Lex Perković je vlastima EU-a i Njemačke napokon razotkrio tko vlada Hrvatskom

Objavljeno

na

Tumačeći događanja oko slučaja “Lex Perković, prof. Josip Jurčević u razgovoru za Cronews iz Münchena ističe da je vlastima EU-a i Njemačke napokom jasno tko vlada Hrvatskom.

-Prof. Jurčević navršava se gotovo godina dana kako ste objavili svoju knjigu „Slučaj Perković – spašavanje zločinačke budućnosti“. Imali ste velik broj predavanja diljem domovine i diljem dijaspore. Bili ste prvi i jedini hrv.intelektualac koji je otvoreno dotakao teme zlodjela UDBE koje su u domovini bile tabuizirane . Isto tako svojom knjigom vi ste se otvoreno ocitovali protiv donošenja LEX Perković . Kakvi su vaši utisci danas. Kakav je bio odjek na Vasu knjigu u domovini?

-Knjiga sadrži cjeloviti uvid u uzroke i posljedice slučaja Perković, koji je zapravo slučaj Hrvatska. U knjizi je otvoreno naveden veliki broj događaja i podataka, ali i imena i prezimena premijera, ministara, tajkuna, udbaša i drugih koji čine zloćudnu mrežu moći u Hrvatskoj. Iz svega se potpuno jasno vidi da ista umrežena struktura i na isti način najtežim kriminalom – od golemih pljački do ubojstava – upropaštava hrvatsko društvo desetljećima. Proizlazi da se za njihovu moć i interese gotovo ništa nije promiijenilo 1990-ih godina. Štoviše, razvidno je da su im tzv. tranzicija i srbijanska agresija pružili prigodu za puno veća pustošenja hrvatskih nacionalnih vrijednosti i interesa, što su u punoj mjeri iskoristili. Tragične posljedice svega toga danas su potpuno vidljive u bilo kojem vidu života u Hrvatskoj, od politike i gospodarstva do kulture, medija i ozračja općeg socijalnog, psihološkog i identitetskog rasula Lex Perkovic je i vlastima EU i Njemackoj napokon razotkrio tko vlada Hrvatskom . Uostalom, potpredsjednica EU vlade jasno je rekla da najviše državne institucije RH uporno i sustavno štite najokorjelije zločince. Međutim, sada je očigledno da suočavanje s istinom i promjene u Hrvatskoj neće ići ni lako niti brzo, jer je cjelokupnim hrvatski institucijski sustav zagađen pregolemom dubinom i širinom korupcije, međusobne ucjenjenosti i drugih vrsta kriminala i devijacija. O tome pokazuje i sudbina moje knjige. Interes najšire javnosti u Hrvatskoj i iseljeništvu je ogroman. Primjerice, na predstavljanju knjige u Europskom domu u Zagrebu tek se trećina pridošlih osoba uspjela natiskati u dvoranu. Knjiga je do sada imala stotinjak predstavljanja, a i nadalje stižu pozivi sa svih strana, poglavito nakon nedavnog početka suđenja u Njemačkoj. Međutim, U Hrvatskoj nema baš nikakvih institucijskih reakcija na knjigu, iako ona najteže i veoma konkretno optužuje niz sadašnjih i prethodnih državnih dužnosnika i uglednika. Da je situacija u hrvatskoj imalo sređena, ili bi mene trebalo procesuirati za najteže klevete, ili bi trebalo pokrenuti istrage i sudske procese protiv niza najistaknutijih državnih dužnosnika i drugih tzv. uglednika.

-Kako su mediji reagirali na vasu knjigu ? Stekli smo naime utisak da su Vas mainstream-mediji zaobilazili?

-Mainstream-mediji u Hrvatskoj, tj. njihovi vlasnici su dio kriminalne strukture u Hrvatskoj, o čemu se također navode podaci u mojoj knjizi. Stoga je razumljivo da su potpuno prešutili knjigu, usprkos silnom interesu javnosti. U proteklih godinu i pol mnogobrojnih emisija i pisanja o slučaju Perković, u kojima su gostovale brojne osobe, nisam u mainstream-medijima imao doslovni nijedan nastup, iako sam znanstvenik koji o toj temi zna najviše. Dodatni razlog preciznog medijskog izoliranja knjige i mene je i u tome što strategiju medijskog i drugačijeg statusa slučaja Perković u Hrvatskoj predvodi Anto Nobilo, osoba od posebnog povjerenja i odvjetnik Perkovića i Mustača. Nobilo i ma i osobne motive, jer podaci u mojoj knjizi nedvosmisleno pokazuju i tko je zapravo Anto Nobilo.

-U organizaciji Hrvatskog Svjetskog Kongresa Njemačke upravo ste dovršili gostovanje po Njemačkoj gdje ste uz umirovljenog pukovnika Branka-a Lubin-u i Prof. Dragutin-a Koštre-u bili ucesnik tribine HRVATSKA JUČER DANAS SUTRA. Ovdje u Münchenu ste zapaženi velikim interesom mlade populacije, naime u suorganizaciji tribine ucestvovala je i Udruga Hrvatskih Studenata München. Kakav je odjek u domovini od strane mlade populacije na vaša predavanja na Vasu knjigu ?

-Hrvatska u domovini i iseljeništvu ima veličanstven mladi naraštaj, koji ima znanja, vještine, nacionalnu emociju i volju. O tome bih mogao puno svjedočiti iz mojih brojnih iskustava u radu s mladima na sveučilištima i u civilnom društvu. No puno su važniji neki cjelovitiji pokazatelji, poput uspjeha hrvatske mladosti u svim vrstama egzaktno mjerljivih međunarodnih natjecanja: od natjecanja u stručnim znanjima, izumiteljstvu i nadarenosti do različitih športskih natjecanja. Životni i kvalitativni potencijal hrvatske mladosti ponajbolje su prepoznali devijantni vladari Hrvatske, koji poduzimaju niz veoma promišljenih djelovanja s ciljem lomljenja identitetske nacionalne kičme mladih, a usporedo se sofisticiranim oblicima provodi fizički progon mladih Hrvata što dalje od hrvatske i bosanskohercegovačke domovine. Primjerice, zastrašujući je službeni njemački podatak da je 2013. godine više od 13 tisuća mladih Hrvata iselilo u Njemačku. Međutim, usprkos svim destrukcijama, hrvatska mladost u Hrvatskoj, BiH i diljem svijeta svjedoči nesalomnljivu životnost i ljubav prema svojoj domovini. To se iskreno i nedvosmisleno očitovalo i na tribini koju smo imali u Münchenu, kao i na radionici koju smno s mladima imali u Ludwigshafenu. Uostalom, Hrvatski svjetski kongres i Udrugu Hrvatskih studenata München vodi i nosi hrvatska mladost. Isto tako, smisao te poticaj volji i snazi mnogobrojnih mojih društvenih djelovanja i zauzimanja temelji se na suradnji s mladima te njihovom prepoznavanju i odazivu.

-Naslov vase knjige “Lex Perković – spašavanje zločinačke budućnosti “ dosta je provokativan, Dali ste bili izloženi prijetnjama nakon objavljivanja knjige i nekim pritiscima?

-Naslov knjige je proizašao iz činjenica i podataka koji se nalaze u knjizi. Neki moji prijatelji koji su radili u sigurnosnih službama ozbiljno su me upozorili su me da zbog opasnog sadržaja knjige, napose poglavlja „Trag novca“ neću živjeti duže od dva mjeseca. Međutim, moje procjene su drugačije i za sada su se pokazale točnima. Naravno da sam već godinama izložen različitim pritiscima i igrama zbog ove knjige, kao i mojih ranijih knjiga te brojnih drugih javnih djelovanja, zauzimanja i tekstova. Sredinom 1990-ih bilo je izravnih fizičkih prijetnji, no kad su vidjeli da se ne bojim i da se znam zaštititi i obraniti, započele su sve druge razrađene metode usporavanja, otežavanja, infiltracije itd. Na to sam se navikao i prema tome se odnosim kao sastavnom dijelu života.

-U vašoj knjizi spominjete sustavnu pljačku kako bivšeg tako i sadašnjeg sistema nakon uspostavljanja osamostaljenja. Spominjete često Inu i Plivu.

-U knjizi sam na konkretnim primjerima pokazao da svi klanovi koji su izravno ili iz pozadine vladali Hrvatskom, prije i poslije 1990. g., rukovode i sudjeluju u intenzivnoj i ogromnoj organiziranoj pljački nacionalnih bogatstava Hrvatske. Nekada su to bili komunistički moćnici u Hrvatskoj i njhihova biološka djeca, a sada su to pustošenje bez prekida nastavili njihovi potomci. Primjer Ine je najveći i najzorniji, u svakom pogledu.Ina je osnovana 1964. te je odmah postala golemo i glavno strateško poduzeće i Hrvatske i bivše Jugoslavije. Ina se nije bavila samo prevažnom naftom i razgranatom petrokemijskom industrijom, nego se proširila i u brojne druge unosne gospodarske djelatnosti: od turizma i financija do vanjske i unutarnje trgovine svime i svačim. Ina je stoga bila jedan od najvećih bazena iz kojeg se u komunizmu i samostalnoj Hrvatskoj najviše organizirano pljačkalo. Još u vrijeme Jugoslavije u tu su pljačku bili uključeni i sinovi najmoćnijih političara, Tita i Mike Špiljka. Dugogogdišnji komunistički moćnik Mika Špiljak bio je u prvoj polovici 1980-ih na vrhuncu moći, a Mikin sin Vanja Špiljak bio je jedan od predvodnika pljačke Ine. Kad su državna tijela počela istragu, svi putovi su vodili prema Vanji, pa je M. Špiljak i njgov klan zataškao istragu žrtvovanjem Đurekovića i smjenom Pavla Gažija, sekretara (republičkog ministra) milicije u komunističkoj Hrvatskoj. Ono što je najstrašnije za sadašnju Hrvatsku, jest da su V. Špiljak, Mišo Broz i ostali postali još moćniji i bogatiji nakon 1990., surađujući u pljački sa svim „novim“ vlastima. Oni su ostali vječni, a vlasti prolazne. Tako je primjerice. V. Špiljak postao jedna od najbogatijih osoba na prostoru bivše Jugoslavije, a Hrvatska se utapa u gospodarskoj i duhovnoj krizi te korupciji i siromaštvu. Ista struktura i isti model pljačke i upropaštavanja primjenjen je i na Plivu i više tisuća drugih hrvatskih poduzeća. Sve se događalo pod kriminalnim pokroviteljstvom politike, pravosuđa, medija i drugih državnih i društvenih institucija, što najkonkretnije svjedoči o pozadini sadašnje hrvatske stvarnosti.

-Josip Perković i Zdravko Mustač su konačno izručeni Njemackom pravosudju. Prije nekoliko dana ovdje je u Münchenu započeo proces , sto mislite nije li to u neku ruku sramotno za Hrvatsku da se ovo sudjenje odvija ne u domovini već ovdje u Njemačkoj ?

-Naravno da je to sramotno za Hrvatsku kao državu i društvo, jer to znači da u Hrvatskoj ne postoji ni minimalne institucijske snage koja bi započela proces ozdravljenja hrvatskog društva. Europska sramota s lex Perković, cirkus s izručenjem Perkovića pa Mustača, uporna nesuradnja i nedavanje dokumentacije njemačkom pravosuđu do kraja razobličuju katastrofu u hrvatskom institucijskom sustavu. Nadajmo se da će sudski proces u Njemačkoj i EU interesi pridonijeti početku promjena u Hrvatskoj. No, te promjene ne mogu se provesti bez organiziranog demokratskog djelovanja u Hrvatskoj, koje je do sada spriječavano.

-Tko je i zašto prema Vama ubio Stjepana Djurekovica i zašto se današnja vlast toliko opirala izručenju donošenjem zakona Lex Perković?

-Najkraće rečeno, jugoslavenski partijski i državni vrh donio je odluku o likvidaciji, tajna policija je organizirala ubojstvo Đurekovića kao i ubojstva 80- ak drugih hrvatskih iseljenika. Ovo je uglavnom utvrđeno i znanstveno, a potvrđeno i pravomoćnom presudom Pratesu. Ostali su još neutvrđena imena počinitelja pogubljenja Đurekovića. No, taj krug je veoma sužen, tj. radi se o jugoslavenskim kriminalnim skupinama koje su takve „poslove“ obavljale za jugoslavenski režim. Današnj vlast se grčevito opirala izručenju ne zbog toga što voli Perkovića i Mustača ili zbog toga što bi njihova svjedočenja kompromitirala ionako već komrpomitirani režim bivše jugoslavije. Glavni razlog opiranja izručenju je strah da bi Perković i Mustač na neutralnom terenu u Njemačkoj mogli iz prve ruke posvjedočiti o teškom kriminalu – organiziranim pljačkama i političkim ubojstvima – koji se u Hrvatskoj događa i nakon 1990., a u svemu sudjeluje stara komunistička struktura te njihovi biološki potomci i ideološki klonovi. O svemu tome najkonkretnije govori moja knjiga, te očekujem da će to biti potvrđeno i na sadašnjem suđenju u njemačkoj. Naime, motive i okolnosti ubojstva Đurekovića nemoguće je utvrditi i objasniti bez razotkrivanja svega što smo ovdje naznačili. Zbog toga suđenje Đurekoviću ima veliko povijesno zančenje, ali još je značajnije za suočavanje s hrvatskom stvarnošću i s time za oblikovanje hrvatske budućnosti.

-Obrana na čelu sa odvjetnikom Nobilom vrlo optimistički gleda na ishod procesa. Vec u nekoliko navrata predsjedavajući sudskog vijeća Manfreda Dauster Nobilu je oduzeo riječ budući da se obrana odnosno Nobilo sluzi strategijom mimo sudskog protokola. U svojim izjavama obrana navodno raspolaže dokumentima koji ce opovrgnuti vjerodostojnost svjedoka, koji su navodno bili u službi BND-a. Od kuda Nobilu takav optimizam ? Sto vi mislite o tome ?

-Svaka obrana na sudu oblikuje svoju strategiju i sukladno tome postupa. Na koncu će se vidjeti je li to bilo uspješno ili nije. Gledajući pravno, njemački odvjetnici su uporišta obrane Perkovića i Mustača. U cjelini ovog slučaja, kojem su puno važnije izvanpravne dimenzije i učinci, Nobilo je ponajmanje zanimljiv kao odvjetnik. On je akter u punom smislu riječi. Cijeli njegov privatni, društveni i poslovni život – prije i njhakon 1990. – odvija se pod okriljem i sukladno jugokomunističkoj partijskoj strukturi. Životna priča Nobila karakteristična je za Hrvatsku, kao i životne priče Perkovića i Mustača, te su one i do konkretnosti neraskidivo isprepletene. Zbog tih općih razloga sam i u svojoj knjizi dosta prostora dao liku i (ne)djelu Ante Nobila. On je u Jugoslaviji bio veoma važan državni tužilac, a to je par godina bio i u samostalnoj Hrvatskoj. Potom je desetak godina bio odvjetnik, a proteklih desetak godina je prvenstveno dio mreže koja u hrvatskom pljačkaškom modelu privatizira društveno vlasništvo. Tako i Nobilo pripada uskom krugu osoba koje su se iznimno materijalno obaogatile u samostalnoj hrvatskoj državi, a njegov javni, pravosudni, politički i medijski utjecaj seže do nevjerojatnih razmjera, iako su javno poznati javni ekscesi i afere koje ga teško kompromitiraju u svakom pogledu. Dakle, Nobilo je prvenstveno osoba od posebnog povjerenja i Perkovića i Mustača. Između ostalog, povezuje ih i davni rad na izručenju i suđenju Andriji Artukoviću. Nobilo, veoma dobro zna da suđenje Perkoviću i Mustaču može temeljito ugroziti cijelu strukturu koja gospodari Hrvatskom, te on čini sve kako bi obranio strukturu u kojoj je i on veoma važan dio. Nobilo još bolje zna kako se Perkovića, Mustača i strukturu nemože nikako obraniti činjeniciama i uobičajenom pravnom procedurom. Stoga on cijelo vrijeme poduzima sve vrste izvanpravnih i protupravnih poteza, uključujući medijske, obavještajne i političke operacije, akcije i ekscese s kojima je obilježio i prve dane suđenja u Njemačkoj.

-Kako tumačite da nasi mediji uglavnom izvješćuju o stajalištima obrane za razliku od stranih agencija?

-Mainstream-mediji u Hrvatskoj od pojave lex Perković izgrađuju virtualni herojski lik Josipa Perkovića, a u tome najintenzivnije izravno i pozadinski sudjeluje Anto Nobilo. On je u proteklih godinu i pol na temu lex i slučaj Perković popunio više hrvatskog medijskog prostora nego zajedno svi državni dužnosnici i njihovi stručni i nestručni glasnogovornici. Struktura i Nobilo znaju da mogu nimalo ili veoma malo utjecati na njemačko pravosuđe i strane medijske kuće, pa najviše brinu kako održati kontrolu nad javnim mnijenjem u Hrvatskoj, tj. kako u hrvatskom javnom prostoru što više spriječiti dotok i utjecaj objektivnih informacija sa suđenja u Njemačkoj. Tako treba očekivati da će Nobilo u sudnici i još više u javnosti proizvoditi ekscese, kako bi s tim informacijama nastojao što više očuvao lažni svetački lik Perkovića, Mustača i cijele zločinačke strukture. Nadam se da je njemačko pravosuđe pripremljeno za ovakav razvoj događaja.

-Ovdje u dijaspori Hrvati su ubijani od strane Udbe, samo zato sto su bili protivnici jugokomunističkog režima, samo u Münchenu pored krvničkog ubojstva Stjepana Djurekovic, Jure Zagajskog, neuspjela pet atentata na Luku Kraljevica ubijeno je na desetine ljudi .. kakav je odjek u domovini po toj temi , sto je sa istinskom lustracijom, dali ce ona konačno obuhvatiti i zlocine jugokomunizma?

-Među komunističkim devijantnim sastavnicama koje su preselile u samostalnu Hrvatsku najviše je ostao nedirnut javni govor, te je i danas u hrvatskoj javnosti dramatično dominantna jugokomunistička jednoumna slika svekolike prošlosti i stvarnosti. To se jednako odnosi na medije, kao i na znanost, kulturu i obrazovanje. U takvoj situaciji, stradavaju i činjenice o likvidacijama hrvatskih iseljenika, Bleiburškoj tragediji i drugim zlodjelima jugoslavenskog režima. Kad se poneka informacija i probije do šire javnosti, ona se u masovnopsihološkoj medijskoj i političkoj kampanji protumači kao pravedna kazna za navodne zločine koje su počinili hrvatski iseljenici i hrvatski narod u cjelini, a donositelj nepoželjne informacije se pribija na javni stup srama. Stoga se hrvatsko društvo nalazi pred imperativom provođenja cjelovitog procesa dekomunizacije, u kojem je lustracija tek jedan obvezni dio. No, lustracija za zločine iz razdoblja komunizma nije sada na prvom mjestu, jer je većina glavnih i sporednih aktera tih zločina već umrla. Zbog toga na prvom mjestu treba biti lustracija za zločine koji su počinjeni protiv hrvatske države i hrvatskog društva nakon 1990. godine, a te zločine su počinili i još ih čine mlađi biološki potomci i ideološki klonovi starih komunističkih zločinaca. Samo ovakva dekomunizacija i lustracija mogu biti istinski učinkovite te će napokon osloboditi hrvatsku budućnost.

-U jednom intervjuu ste napomenuli da je Mustač veci kalibar od Perkovića , na sudjenju je primjeceno da je on prilično nezainteresiran, lezeran, za razliku od Perkovića koji je koncentriran te kontinuirano sve biljezi, kako to tumačite?

-Mustač je u svakom pogledu veći udbaški kapitalac od Perkovića. To se na prvi pogled prepoznaje po tome što je Mustač u Jugoslaviji neprekidno bio i formalno nadređen Perkoviću. Zatim, Perković nije slučajno izručen ranije, a Mustač ne bi stigao u Njemačku da nije bilo supruge ubijenog Đurekovića i nekolicine sudaca, među kojima se ističe sudac Turudić, koji sada trpi posljedice odmazde udbaške strukture. Na koncu vanjska mirnoća Mustača također je znak njegove veće udbaške i drugačije izgrađenosti.

-U vašoj knjizi takodjer govorite o raspadu jugoslavenskih tajnih službi možete li nam reci kakva je njihova uloga bila nakon uspostavljanja samostalne Hrvatske na čelu sa Josipom Perkovićem, naime u jednom dijelu knjige spominjete da se razoružanje Teritorijalne Obrane Hrvatske poklapa sa njegovim imenovanjem I da bi bilo interesantno kada bi se on o tome očitovao.

-U knjizi sam detaljno obrazložio ulogu tajne službe uoči i nakon 1990. godine. Najkraće, ta služba je – koristeći se slomom komunizma u cijeloj istočnoj Europi i raspadom Jugoslavije – postala ključni moderator, nadziratelj i evidentičar svih dosadašnjih događanja u samostalnoj Hrvatskoj. Cijeli komunistički sustav u Jugoslaviji i Hrvatskoj se raspadao i u djelićima preseljavao u nove okolnosti. Jedino je služba sigurnosti Socijalističke Republike Hrvatske, koju popularno zovemo Udba, u cjelosti kao institucija – bez prekida ili propitivanja preselila u Hrvatsku, sa svojih 750-ak djelatnika, te u cijelosti preuzela sigurnosni sustav Republike Hrvatske. Na taj način je Udba od sluge partije postala gospodar situacije, te je koristeći sve svoje metode, poglavito sve vrste ucjena, kreirala institucijsku, kadrovsku, političku i idejnu situaciju u samostalnoj Hrvatskoj. Ono što im je izmaklo kontroli u interregnumu i ratnim uvjetima, postupno su stavili pod kontrolu. Naravno, da su novu cjelinu kreirali uglavnom od starih djelića i pojedinaca pridodajući im nove. No, zajedničko starim i novim djelićima i pojedincima bila je pristajanje na ucjenu, prvernstveno grabežom zajedničke imovine i drugih interesa i prava koji su donosili laku novčanu korist. Prva, najbrža i nevjerojatno najunosnija korist u samostalnoj Hrvatskoj bila je ilegalno ili polulegalno trgovanje oružjem, bilo onim otuđenim od Teritorijalne obrane ili bagatelno uvezenim s europskog komunističkog istoka. U knjizi sam pokazao da je Udba u Hrvatskoj imala sve stvarne preduvjete s kojima je mogla sačuvati oružje TO Hrvatske, kao što je to primjerice učinjeno u Sloveniji. Udba je veoma precizno nadzirala i sudjelovala u svim događanjima u Hrvatskoj, pa tako i kad se radi o oružju. Perković se javno više puta pohvalio kako je naoružavao Hrvatsku te čak i operativno sudjelovao u transportima oružja. To je posebna tema o kojoj sam izvan Hrvatske i u Hrvatskoj vidio puno za sada javno nepoznatih podataka. Bit će veoma zanimljivo ako Perković na suđenju o tome progovori.

-Svjedoci smo katastrofalne situacije u domovini, uhićenje gradonačelnika Zagreba Bandića i čitavog Holdinga, sto mislite o tome, nije li trenutak ove akcije pomalo čudan ?

-Sve što represivna tijela sada stavljaju na teret Bandiću i ostalima, te puno više od toga, bilo je prethodnih desetak godina detaljno objavljivano u medijima. Posebno puno, dokumentirano i uporno objavljivao je i prema pravosuđu poduzimao Tomislav Jelić, bivši zastupnik u gradskoj skupštini. I ništa se nije događalo. Stoga je utemeljeno zaključiti kako sadašnja uhićenja nemaju pravni i pravosudni motiv, nego – nažalost – sa svime upravljaju politički i ostali interesi. Prema logici dosadašnjih iskustava u Hrvatskoj, razvidno je da se početak pokušaja političkog samknuća Bandića događa prema scenariju interesa sada vladajućih: SDP-a i Ive Josipovića. Stoga, već sada je prilično jasno kako bilo kakav pravosudni ishod – osuda ili oslobađanje Bandića – neće imati ni vjerodostojnost, ni uvjerljivost, niti će poslužiti općem dobru. Među prikrivenim motivima najvažniji i najopasniji po javni interes jesu politički motivi. Bandić kao politički brend i organizacija nije bio nikad jači, te je otvoreno najavljivao da će na narednim izborima državne razine poduzeti ono što je napravio nedavno u Zagrebu, a to je bila velika pobjeda i za gradonačelnika i za gradsku skupštinu. Najave Bandića nisu nimalo neutemeljene, jer bi samo ponovnim uzimanjem na parlamentarnim izborima „svojih“ lokalnih glasova u Zagrebu postao jedan od tri uvjerljivo najjača čimbenika u Saboru i državnoj izvršnoj vlasti. Dakle, zatvaranjem Bandića vjerojatno je onemogućen njegov ozbiljan politički proboj na državnu razinu. Pritom je važno naglasiti da je Bandić raspolagao s financijskom i drugačijom infrastrukturom kakvom ne raspolažu zajedno SDP i HDZ. Osim toga, Bandić je poptuno sigurno uklonjen sa skorih predsjedničkih izbora, a na prošlima je bio finalist. Simbolički bi se moglo reći da je politički smaknut dokazano najopasniji konkurent Josipovića. Ako se Bandić i ne bi kandidirao na sljedećim predsjedničkim izborima, mogao je značajno pomoći nekom Josipovićevom protukandidatu, poglavito u drugom krugu. Gledajući manipulativno, uhićenjem Bandića iz javnog fokusa su maknute smrtonosne političke rane Josipovića: optužnica za veleizdaju koju je podiglo Hrvatsko nacionalno etičko sudište, problemi sa savjetnicima, tužba za klevetu itd.

-Ovih dana prosvjeduju invalidi domovinskog rata, prema najnovijim izvjescima hrvatskih mainstream-medija njihovi zahtjevi su neutemeljeni, sto vi mislite o tome, naime mi ovdje u dijaspori imamo suprotne informacije?

-Braniteljske muke u hrvatskoj državi nisu odnedavno, nego su one započela već 1991. godine. Primjerice, u prosincu 1991. državno je povjerenstvo objavilo opsežan dokument u kojem tvrdi da su vukovarski branitelji rušili ustavni poredak Republike Hrvatske, dakle, rušili su hrvatsku državu. Niti jedna vlast do sada nije pristala taj dokument staviti izvan snage, iako smo na mnogim braniteljskim i znanstvenim skupovima tražili da se to učini. Da bismo bolje razumjeli taj sramotni i veleizdajnički dokument i cijelu situaciju u Hrvatskoj, potrebno je navesti da su to povjerenstvo stvarno i formalno predvodili te dokument kreirali „vječni hrvatski bermudski trio“ Josip Manolić, Josip Perković i Zdavko Mustač, a u povjerenstvo je formalno bila uključena i nekolicina tadašnjih ministara. Svi dosadašnji prosvjedi hrvatskih branitelja, pa i ovaj najnoviji, bili su itekako utemeljeni, te ih i osobno stalno podupirem kao dragovoljac-branitelj i kao znanstvenik. Druga je stvar i problem što su svi braniteljski prosvjedi bili gotovo potpuno neučinkoviti, prvenstveno zbog podjela i razdora unutar braniteljske populacije, koji su uglavnom izazvani vanjskim pritiscima, lažnim obećanjima i korupcijom. Smatram da je koncepcija ovog prosvjeda pogrešna, jer je najjača preživjela braniteljska populacija – stopostotni invalidi – usmjerena protiv tek treće razine vlasti, namjesto da se tražila ostavka vrha vlasti i sada najodgovornijeg, tj. vrhovnog zapovjednika Ive Josipovića. Tako braniteljski prosvjed nije iskoristio veoma utemeljenu optužnicu Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta.

-Vi ste prije nekoliko dana podigli tužbu zajedno sa gospodinom Tomcem protiv predsjednika R. Hrvatske Ive Josipovića. Nakon sto ste ga proglasili veleizdajnikom , on Vas je nazvao ludjacima ? Možete li nam nešto vise o pozadini tog incidenta reci.

-Zbog katastrofalnog stanja u Hrvatskoj hrvatska javnost do sada nije imala gotovo nikakvu prigodu saznati tko je stvarno Ivo Josipović u političkom, poslovnom i osobnom smislu. Javna slika o njemu je jednoumna konstrukcija navodno poželjne osobe u svakom pogledu. Ta krivotvorena slika, koju su kreirali mnogobrojni protuhrvatski interesi iz i izvan Hrvatske, dovela je I. Josipovića na predsjednički položaj i na njemu ga nastoji održati, usprkos njegovoj stvarno veleizdajničkoj politici i brojnim poslovnim i osobnim problematičnostima. Lažna javna slika Josipovića jednostavno se prepoznaje i iz njegove snimljene izjave da smo profesor Tomac i ja luđaci i bolesnici, jer smo kao članovi Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta javno i argumentirano u TV emisiji „Oluja“ progovorili o njegovim veleizdajama. Josipović je sam sebe prokazao, jer nije pobio ni jedan naš argument, nego je postupio sukladno svojim uzorima Titu i Staljinu.

-Kakvi su prema Vašem mišljenju izgledi Ive Josipovića da postane opet predsjednik R. Hrvatske I kako vi vidite budućnost Hrvatske?

-O tome sam više puta govorio u manjim medijima i na javnim skupovima, pa ću to ovdje ukratko ponoviti. Institucije i mediji u Hrvatskoj su okupirani, a hrvatski interesi su organizacijski razbijeni, pa je stoga Josipović – usprkos veleizdajničkoj politici – za sada favorit predsjedničkih izbora. Ako Josipović dobije drugi mandat, bila bi to najveća katastrofa po Hrvatsku budućnost. Stoga kao i zbog ovakvo jadnog stanja u Hrvatskoj, glavni cilj svih hrvatskih interesa jest poduzeti sve što je legalno i legitimno da Josipović ne bude ponovno izabran. To znači da se sve hrvatske snage i svi hrvatski kandidati trebaju udružiti u drugom krugu predsjedničkih izbora, te neizabrati Josipovića. Bio bi to veliki iskorak koji bi bitno pridonio da se godinu dana kasnije dogodi drugi čin hrvatskog preporoda na parlamentarnim izborima. U ovom intervjuu smo razgpovarali o više-manje aktualnoj situaciji u Hrvatskoj. No, kad se promatra širi povijesni i budući kontekst Hrvatske, ja sam veliki optimist, jer hrvatska ima golema prirodna bogatstva i blagodati, izniman geopolitički položaj i duboku identitetsku baštinu. No, ono najvrijednije što ima Hrvatska jest naraštaj koji je u nemogućim uvjetima uspio stvoriti i obraniti samostalnu državu, pa je obveza i nacionalna odgovornost toga naraštaja da preuzme vlast i uredi institucije u hrvatskoj državi.

Razgovala: Dr.Neda Caktas (Cronews-München)/hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

Izetbegovićev specijalni rat protiv Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Špijunski napad iz BiH: OSA prisluškivala političare iz Hrvatske i BiH

Naivno ili neoprezno, ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić potvrdio je navode tjednika Nacional, ali i nekoliko svojevrsnih domaćih glasila obavještajnog i paraobavještajnog podzemlja u BiH, da su se na udaru prisluškivanja i praćenja državne Obavještajno sigurnosne agencije (OSA) našli hrvatski dužnosnici iz Hrvatske i BiH te razne kompanije.

U BiH je nastala prava konfuzija oko toga što je rečeno pa su pojedini portali čak uklanjali vijesti o tome što je Mektić rekao na upit o navodima zagrebačkog tjednika Nacional o tome da Obavještajno-sigurnosna agencija BiH vodi specijalni rat protiv Hrvatske te da nelegalno prisluškuje i špijunira hrvatske političare i poduzetnike.

Najprije su Mektiću u usta stavili da je izrijekom spomenuo dužnosnike, a nije, jednako kao i da je spomenuo Hrvatsku, a nije. Ali se iz njegova odgovora apsolutno podrazumijevalo da OSA, kojoj je na čelu pouzdanik vladajuće bošnjačke obitelji Izetbegović, Osman Mehmedagić Osmica, stoji iza praćenja gospodarstvenika i hrvatskih dužnosnika, piše Večernji list

– Sve je učinjeno sasvim legalno, legitimno i u tome nema ništa novo. Ali, sve te interese BiH, koje i nastojimo zaštititi od nelojalnih i, rekao bih, profiterskih udara, dužni smo raditi u skladu s Ustavom i zakonima BiH. Sve do čega smo došli, sve što smo saznali u čitavoj ovoj situaciji, o kojoj je pisao i portal Žurnal, o kojoj piše i Nacional, poduzimali smo u skladu sa zakonom i Ustavom ove države, štiteći ekonomski interes i ne dopuštajući podrivanje ekonomskog sustava BiH – rekao je Mektić.

A Nacional i Žurnal izvješćivali su o toma da OSA ima informacije o navodnim nelegalnim poslovima Elektroprivrede Herceg Bosne, Šuma Herceg Bosne, HT Mostara, Aluminija, Agrokora te poslovima vezanim uz korištenje vode iz Buškog jezera, koje bošnjačka politika godinama nastoji diskreditirati, umanjiti utjecaj, povezati s kriminalnim krugovima, vodstva BiH Hrvata u funkciji ostvarenja bošnjačke unitarne države.

Neimenovani bivši obavještajni dužnosnik ističe kako se Mektić, protiv kojega postoji niz prijava u Tužiteljstvu BiH, a koje u ladicama drže bošnjački tužitelji, posve razotkrio jer on ne bi smio imati nikakve operativne podatke ili znati o “tajnim operacijama”.

– Kod nas se ljude prisluškuje da bi se nekome pronašlo nešto. To je ustaljeni način rada, a to je nezakonito i neustavno. Druga stvar je da preko granice nikoga ne smijemo slušati. Postoji načelo teritorijalnosti – rekao je bivši obavještajac koji tvrdi da u posljednjem slučaju “nije narušen samo Ustav i zakoni nego je prekršeno i međunarodno pravo”.

Jedini koji u BiH može naložiti tajno praćenje i prisluškivanje jeste predsjednik Suda BiH, osim u slučaju izravne prijetnje terorističkog napada.

Na upit Sudu BiH je li izdao nalog nismo dobili odgovor. Prema sporazumu dviju država o suradnji u kaznenim stvarima, BiH je trebala izvijestiti institucije pravosuđa RH, no to, prema dostupnim podacima, nije učinjeno, što potvrđuje sumnje u legalnost prisluškivanja. Postavlja se pitanje koji je to ekonomski interes imala BiH.

– Tko je odredio te ekonomske interese? Država ih nema – rekao je sugovornik. Osim ako cilj operacije nije da se paukovom mrežom prisluškivanja gospodarstvenika s političarima, policajcima, novinarima… dođe do glavne mete – hrvatskog političkog vrha.

U Vladi jučer nisu odgovorili na pitanje o prisluškivanju OSA-e. Izvor iz Vlade samo je kratko uputio da se o svemu pita SOA-u, hrvatsku tajnu službu. Iz Agrokora poručuju da, ako je prisluškivanja bilo, to pitanje moraju rješavati druge službe.

 

Ivo Lučić: Očito postoje skupine unutar bošnjačke politike koje su instrumentizirale obavještajnu službu

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Dr. sc. D. Ljubić: Nacionalne manjine, politička prava i izborno zakonodavstvo (I.)

Objavljeno

na

Objavio

FAH

Ustav se u Hrvatskoj često tumači kao zaštita privilegija

U posljednje vrijeme se u sredstvima javnog priopćavanja vodi podosta polemika o raznorodnim temama, pri čemu nisu rijetke ni one koje se tiču ustavnopravnih sadržaja.

Nažalost, ovdje se prečesto čini razvidnim nepoznavanje gradiva i nedostatak stvarne argumentacije, dok se šupljikavost spoznaje prikriva samoproglašenim autoritetom.

Zbog nasljeđa proizašlog iz bivšeg totalitarizma, u kojemu se ustav smatrao objektom za kojeg se ni pijanci ne drže u nedostatku plota, a ne najvišim pravno-političkim aktom jednog društva, danas nema komentatora koji se ne smatra kompetentnim protumačiti inima sadržaj ustavnog prava, kao da se ovdje ne radi o najmlađoj, ali i najzahtjevnijoj znanstvenoj pravnoj disciplini čiji objekt se svakodnevno kvalitetno i kvantitativno mijenja. Pri tome se svrha ustava, shvaćena kao deskripcija sadašnjosti i projekcija budućnosti, prečesto zluradim tumačenjem pretvara u sredstvo političke borbe ili pravnu osnovu pridržavanja društvenog statusa i nepripadnih privilegija.

Ugrožava li regulacija manjinskih pravau Hrvatskoj temeljna ljudska prava većine?

Poglavito su opisane intencije imanentne raspravama vezanim uz pitanja društvenih manjina gdje se nerijetko Ustav RHminornom socijalnom sadržaju pridaju epske dimenzije. Najčešće pri tome znalci opće prakse propuštaju uočiti kako se na ustavu utemeljene države fundiraju na ideji nepovredivosti ljudskog dostojanstva, te načelima slobode i jednakosti, što materiju manjinske politike, koja u biti predstavlja društveno poželjno toleriranje različitosti, neminovno guraju u drugi plan, neovisno o činjenici nekritičkog proglašavanja uređenja upravo ovog pitanja mjerom demokratičnosti društva. Općenito gledano ljudsko dostojanstvo predstavlja sferu neotuđivih prava koje pripadaju čovjeku već samim time što je čovjek. Sloboda omogućuje postupanje pojedinca sukladno njegovom bitku, a oživotvoruje se u pravu izbora ponašanja pojedinca pri njegovom socijalnom djelovanju.

Ustavna i zakonska jenakost i nejednakost u Hrvatskoj

Jednakost pak označava stanje u kojem su svi pripadnici neke političke zajednice podvrgnuti istom pravnom režimu i identičnom djelovanju pozitivnog prava, pri čemu možebitne razlike između građana ne izviru iz ustava i na njemu utemeljenih pravnih akta, već iz društveno uvjetovanih osobnih karakteristika. Rezultanta međudjelovanja navedenih ustavnih kategorija jest podređenost političke vlasti uspostavljenim ustavnim ograničenjima. Ustav priječi da se politika pretvara u pravni poredak te se na taj način izolira i alijenira od društvenog okruženja. Ustav uređuje pravila borbe za vlast predstavnika konkurentnih društvenih skupina kako njihova kreativnost u zastupanju partikularnih interesa ne bi prekoračila ustavne granice.

Polazište svih prava je lojalnost manjina

Sabor

Na svakom prostoru gdje su se tijekom povijesti mijenjale državne granice, temeljna etička načela te svjetonazori, zamjetna je divergencija društvenih karakteristika od kojih neke postaju imanentne većini pripadnika društva, dok neke druge postaju karakteristika manjinskih društvenih skupina. Zapravo je nemoguće pronaći socijalnu zajednicu koja je etnički, jezično, svjetonazorski ili religijski apsolutno homogena. Svako društvo se može, prema raznovrsnim osobinama njegovih pripadnika, podijeliti u manje skupine, pri čemu temelj toga razlikovanja mogu biti njihove fizičke osobine, vjerska pripadnost, obrazovanost, spol, dob, porijeklo, političko uvjerenje ili neka druga društveno relevantna karakteristika. Općenito gledano manjina predstavlja nedominantnu društvenu grupu koja ima i želi održati stabilne etničke, vjerske ili jezične karakteristike, uočljivo različite od onih imanentnih ostalom stanovništvu. Manjinu karakterizira brojčana inferiornost, pri čemu broj osoba s posebnim karakteristikama mora ipak biti dostatan za njihovo prepoznavanje u društvu kao društvene skupine. Manjina mora biti uključena u korpus državljana i biti lojalna vlasti društvene zajednice. Uz to, pripadnici manjine moraju pokazivati osjećaj solidarnosti u svrhu održavanja onih karakteristika koje ih čine različitim. Većina nacionalnih i etničkih manjina nastala je mijenom državnih granica uz zadržavanje kod određenog homogenog dijela stanovništva svijesti o pripadnosti određenoj naciji kao posebnom kolektivitetu i zadržavanju veza s nacionalnom kulturom koja stvara osjećaj srodnosti.

Nužno je razlikovati političke pojmove narod, nacija i nacionalne manjine

Nacionalne manjine postaju društvene grupe koje imaju svoje nacionalne države, ali žive u drugoj nacionalnoj državi u kojoj su brojčana manjina u odnosu na broj stanovništva države prebivanja, čiji pripadnici kao državljani te države imaju etničke, vjerske ili jezične karakteristike različite od onih ostataka stanovništva, te žele sačuvati svoju kulturu, vjeru ili jezik. Dakle nacionalna manjina je dio određene nacije koji ne živi u svojoj nacionalnoj državi.

Nacija se razlikuje od naroda višim stupnjem ekonomske, političke i institucionalne povezanosti izvršene kroz državu. U nacionalnim državama ne vrši se podjela stanovništva prema etničkom principu u okviru države, već se svi građani smatraju jednim političkim narodom vezanim s državom poveznicom državljanstva i kao takvima im se jamči jednakost u ostvarivanju prava.

Europska konvencija, nacionalne manjine i hrvatsko zakonodavstvo

Najvažniji međunarodni dokument na europskom prostoru kojim se uređuju standardi manjinske politike predstavlja Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe. Razrađujući pojedina pitanja manjinske politike, Konvencija polazi od stajališta kako svaki pripadnik nacionalne manjine ili manjina kao kolektivitet ima pravo slobodno izabrati želi li biti tretirana kao manjina te kako pripadnici manjine ne smiju trpjeti štetne posljedice svog izbora. Nadalje Konvencija propisuje zabranu diskriminacije i nužnost ostvarivanja načela jednakosti pred zakonom između manjina i većinskog pučanstva, kao i mogućnost ostvarivanja pravne zaštite istog opsega u područjima gospodarskog, društvenog, političkog i kulturnog života.

Konvencija nameće i obvezu državama poduzimanje mjera radi održavanja i razvijanja kulture manjina te očuvanja bitnih sastavnica njihove samobitnosti, odnosno njihove vjere, jezika, tradicije i kulturne baštine, uz suzdržavanje od politike ili prakse asimilacije pripadnika manjina protiv njihove volje. Iako su pravo na mirno okupljanje, sloboda udruživanja, sloboda izražavanja, sloboda misli, savjesti i vjere te pravo na osnivanje vjerskih ustanova, organizacija i udruga klasične sastavnice temeljnopravne sfere svakog Europljanina, Konvencija ipak i ova prava, objektivno nepotrebno, navodi kao posebna prava manjina.

Centralno pitanje manjinskih prava jest jezik, a ne poseban politički status

Centralni korpus prava manjina iz Konvencije razrađuje prava vezana uz uporabu jezika. Pripadnici nacionalne manjine imaju pravo slobodno i bez miješanja vlasti koristiti svoj manjinski jezik, privatno i javno, u govoru i pismu. Ujedno se pripadnicima manjina jamči pravo na slobodu izražavanja i širenje informacija te ideja na manjinskom jeziku bez miješanja javnih vlasti uz zabranu diskriminacije glede pristupa manjina medijima kao i glede ostvarivanja prava na njihovo osnivanje. Pripadnicima nacionalne manjine jamči se pravo, u skladu s modalitetima domicilnog pravnog sustava, isticati oznake, natpise i druge informacije privatne naravi, a javno uočljive. Kondicionalno, na područjima nastanjenima osobama koje tradicionalno ili u znatnijem broju pripadaju nacionalnim manjinama, ako te osobe to zatraže te ondje gdje takav zahtjev odgovara stvarnoj potrebi, države se obvezuju, ako je to moguće, osigurati pripadnicima manjina uvjete za korištenje manjinskog jezika u ophođenju s tijelima vlasti.

Manjinska prava i nužna uvjetovanostu realnom hrvatskom kontekstu

Na područjima tradicionalno nastanjenima znatnijim brojem osoba koje pripadaju nacionalnoj manjini, države se obvezuju, gdje je to prikladno, omogućiti isticanje tradicionalnih lokalnih naziva, naziva ulica i druge topografske oznake namijenjene javnosti na manjinskom jeziku, kad za takve oznake postoji dostatno zanimanje. U području obrazovanja, gdje je to prikladno, državama se nameće obveza poduzimati potrebne mjere radi promicanja spoznaje o kulturi, povijesti, jeziku i vjeri njihovih nacionalnih manjina i domicilne većine. Nadalje, države se obvezuju promicati jednaku dostupnost obrazovanja osobama koje pripadaju nacionalnim manjinama na svim razinama, pri čemu nacionalne manjine imaju pravo ustanovljavati i upravljati vlastitim privatnim ustanovama za obrazovanje i obuku bez dužnosti država pružanja financijske potpore. Sukladno Konvenciji, svaka osoba koja pripada nacionalnoj manjini ima pravo učiti na svom manjinskom jeziku.

Manjine ne smiju ugrožavati suverenost, cjelovitost i političku neovisnost država

Na područjima tradicionalno ili u znatnijem broju nastanjenom osobama koje pripadaju nacionalnim manjinama, ako za to postoji dostatno zanimanje, države će ako je to moguće, osigurati pripadnicima manjina učiti manjinski jezik ili podučavanje na manjinskom jeziku ne dirajući pritom u dužnost učenja službenog jezika ili održavanja nastave na tom jeziku. Sukladno Konvenciji, ostvarivanje prava nacionalnih manjina vezano je uz obveze poštivanja zakonodavstva domicilne države te prava drugih, posebice prava osoba koje pripadaju većini ili drugim nacionalnim manjinama. Pri tumačenju odredaba Konvencije nije prihvatljivo ono što implicira izvršavanje čina suprotnih temeljnim načelima međunarodnog prava. Uz to se u svojim akcijama pripadnici manjina posebice moraju suzdržavati od radnji koje mogu utjecati na suverenost, teritorijalnu cjelovitosti i političku neovisnost domicilne države.

Manjinska prava ne spadaju u temeljno-pravnu ili ustavnu definiciju individualnih prava

Iz svega iznijetoga nedvojbeno proizlazi zaključak kako manjinska prava nisu pogodan objekt ustavnopravnog uređenja. Prava manjina kao kolektiviteta ne spadaju u temeljnopravnu sferu imanentnu svakom pojedincu. Ovo stoga što postojanje temeljnih prava i sloboda pripadaju svemu onome što ima potencijal biti čovjek bez iznimke, pa stoga njihova opstojnost i zaštita ne može ovisiti o brojnosti pojedinaca koji zaposjedaju određeni teritorij. Prava i slobode koja tradicionalno ulaze u temeljnopravnu sferu pripadaju svakome unutar određenoga ustavnopravnog poretka u istovjetnom opsegu. Ovdje etnička pripadnost nije i ne smije biti društveno relevantan kriterij za izvršavanje bilo kakve diferencijacije. Manjinska prava koja izlaze iz korpusa temeljnopravne sfere uvelike ovise o subjektivnim i objektivnim okolnostima. Pripadnici manjine trebaju subjektivno izraziti svoju želju za ostvarivanje nekog manjinskog prava uz deklaraciju potrebe za posebnim uređenjem, dok unutar ustavnopravnog poretka mora postojati objektivna mogućnost i potreba za utvrđivanjem posebnih manjinskih prava. Uz to, manjine moraju ispunjavati i određene uvjete za ostvarivanje svojih prava kao što su državljanstvo, lojalnost, mirotvorstvo i kontribucija cjelovitom boljitku društva.

Ustavna regulacija i deregulacija u Hrvatskoj danas

U sada važećem tekstu preambule Republika Hrvatska se ustanovljava kao nacionalna država hrvatskog naroda i pripadnika dvadeset i dvije taksativno nabrojenih nacionalnih manjina, pri čemu nabrajanje završava izričajem “i svih drugih”. U normativnom dijelu, u članku 1. ustav deklarira načelo narodnog suvereniteta prema kojem vlast proizlazi iz jedinstvenog subjekta predstavljenog terminom naroda čiji sadržaj čini zajednica slobodnih i ravnopravnih državljana. Ujedno se u članku 15. stavku 1. Ustava jamči ravnopravnost pripadnicima svih nacionalnih manjina, dok se u članku 14. stavku 1. Ustava kao nedopušteni kriteriji diferencijacije za slučaj diskriminacije navode vjera, rođenje i nacionalna pripadnost. Kod razrade manjinske politike valja ukazati i na generalnu odredbu članka 39. Ustava prema kojoj se zabranjuje i penalizira pozivanje na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju. Centralno određenje manjinske politike Ustav pak sadrži u odredbama članka 15. kojima se, među ostalim, pripadnicima nacionalnih manjina jamči sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti, slobodno služenje svojim jezikom i pismom te kulturna autonomija. Ovdje je ujedno predviđena i mogućnost zakonom, osim općeg biračkog prava, pripadnicima nacionalnih manjina osigurati i posebno pravo birati svoje zastupnike u Hrvatski sabor. Od posebnih manjinskih prava Ustav u članku 12. stavku 2. utvrđuje i mogućnost u pojedinim lokalnim jedinicama u službenu uporabu uz hrvatski jezik i latinično pismo, uvođenje nekog drugog jezika te pisma pod uvjetima propisanima zakonom.

Nerazmjer međunarodnih standarda i hrvatske ustavne i zakonske prakse

Ovakvo ustavno rješenje u opsegu znatno prelazi kvantum prava što se nacionalnim manjinama daju sukladno međunarodnim standardima. Ovo samo po sebi ne bi predstavljalo problem kada bi se radilo o ustavnim institutima koji neposredno ne narušavaju načelo jednakosti hrvatskih državljana, a u određenom djelu i samu definiciju i temeljno ustrojstvo hrvatske države. Na nacionalnoj razini, uvažavajući ustavna i konvencijska određenja, prava nacionalnih manjina mogu biti samo kondicionalna. Ona su uvjetovana postojanjem poveznice državljanstva, iskazane lojalnosti domicilnoj državi, autohtonosti ili brojnosti na određenom teritoriju, zahtijevanju pripadajućih prava, te postojanju potrebe i mogućnosti ostvarivanja tih prava. Pri uređenju manjinske politike u Republici Hrvatskoj razvidna su normativna rješenja koja uslijed svoje manjkavosti i nedosljednosti otvaraju mnoge dvojbe.

Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina – nije ustavni zakon

Za primijetiti je kako Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, kao temelj uređenja manjinske politike, nije ustavni zakon, jer se notorno ne donosi u ustavu proceduri propisanoj za donošenje ustavnih zakona. On je s obzirom na mjerodavne odredbe ustava, bastardni ili najblaže rečeno kvasi-organski zakon koji se u Saboru donosi dvotrećinskom većinom, za razliku od ostalih organskih zakona kojima se razrađuju ljudska prava i temeljne slobode, izborni sustav, ustrojstvo, djelokrug i način rada državnih tijela te ustrojstvo i djelokrug samouprave i koje donosi Sabor većinom glasova svih zastupnika. U usporedivim pravnim porecima koji poznaju institut organskog zakona, ti su zakoni imanentno hijerarhijski superiorni ordinarnim zakonima. Međutim, za primijetiti je kako je naša država jedna od rijetkih koja poznaje organske i “organskije” zakone.

Destruktivna je u Hrvatskoj veća pozornost manjinskim nego temeljnim ljudskim pravima

Pritom se prema sadašnjemu ustavnom uređenju veća važnost pridaje konstituiranju manjinskih prava od razrade sadržaja i zaštite temeljnih prava i sloboda te uređenja izbornog sustava ili ustroja vlasti i lokalne samouprave uopće. Uz ovakvo stanje stvari uređenje prava nacionalnih manjina zapravo postaje normativ s kojim se mora uskladiti cjelokupna legislativa Republike Hrvatske, od one ordinarne do one organske sa slabijom pravnom snagom.

Ovakvo konfuzno stanje svekolikog uređenja manjinske politike već dugo vapi za cjelovitom revizijom ustavnih i pozitivno-pravnih zakonskih rješenja. Posljedično narečenom, svjedočimo opetovanim pokušajima daljnje konstitucionalizacije manjinske politike koja je u koliziji s temeljima ustrojstva hrvatske države sadržanim u Božićnom ustavu. Ostvarenje ovakvih pokušaja za svoju bi posljedicu imalo bitno narušavanje temeljnog određenja Republike Hrvatske kao jedinstvene, nedjeljive, demokratske i socijalne države u kojoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana te diobu jedinstvenog sustava osnovnih normi na onaj koji vrijedi za nacionalne manjine u cijelosti ili djelomično i na onaj koji vrijedi za sve ostale. Dizanjem manjinske politike na ustavnu razinu se zapravo vrši kontinuirano “silovanje” ustava njegovim učestalim i nepromišljenim promjenama ili dopunama kojima se, empirijski gledano, u pravilu u ustavnopravni poredak uvodi više nereda nego što bi mijene pridonosile postizanju koherentnosti skupa osnovnih normi. Stoga je krajnje vrijeme da se, oslobođena svih političkih nasljeđa i povijesnih konotacija, politika prema nacionalnim manjinama ustavno i zakonski uobliči na način kako to čine razvijene zemlje europskog kruga uz primjenu svih standarda koji proizlaze iz međunarodnog prava. Eksperimenti u području konstitucionalizacije prava manjina, povrh enoncijacije zakonitosti, izvor su posvemašnjeg nereda u ustavnopravnom poretku Republike Hrvatske.

dr. sc. Dubravko Ljubić/HKV

Napomena: Sutra na večer nastavljamo s elaboracijom pitanja prava nacionalnih manjina i izbornoga zakonodavstva u Hrvatskoj, te nužnim promjenama Izbornog zakona

facebook komentari

Nastavi čitati