Josip Perković top tema u Europskom parlamentu, premijer Milanović laže da to vani nikoga ne zanima

14
Je li moguće da europarlamentarci pitaju naše zastupnike samo o “Lex Perković”, a Milanovića europske kolege samo o Vukovaru? – Ja imam dijametralno suprotno iskustvo od onoga što premijer Milanović tvrdi – kaže hrvatska europarlamentarka Ivana Maletić.

[dropcap]Š[/dropcap]to je bivši agent Josip Perković za premijera Zorana Milanovića? Sve i ništa! Teret prošlosti naslijeđen od njegove stranke, slijednice Saveza komunista Hrvatske. Kad su nadležni trebali za prve demokratske izbore u Hrvatskoj registrirati političke stranke došlo se do zanimljivog podatka – Savez komunista nikad nije bio registriran! Ta zašto bi, zar oni nisu bili “revolucionarna snaga naroda”? Zakoni se povijaju pred revolucionarnom snagom marksizma i lenjinizma.

I Josip Perković ponikao je iz takve prakse društvenog djelovanja gdje sve mora biti obavijeno velom tajne i (polu)ilegalnosti. Počesto i političke laži. SDP-SKH je kasnije izgubio svoj eskahaovski nastavak, ali još i dan danas ideološki se ta stranka nije opredjelila prema prošlosti. Na prvoj postaji nakon ulaska u Europsku uniju dočekao ih je stari drug Josip Perković, koji je u Njemačku putovao nekada kao agent, a danas bi trebao kao optuženik. Naglasak je na ovo “trebao bi” jer “trebologija” je prirasla srcu hrvatskim političarima. Svi znaju što treba, a nikako to da ostvare u praksi. Inkriminiranog, ali  čini se ne i deprimiranog, bivšeg agenta Josipa Perkovića hrvatsko bi pravosuđe praktički moralo otpremiti njemačkim kolegama. I sve bilo dobro da se Perkovićevi drugovi-zaštitari nisu praktično umiješali u pravosudne stvari.

Zbrljavili su jedan zakon za koji nikome nije jasno kome i čemu je bio potreban (osim Perkoviću kojem je sve jasno, osim da treba odgovarati pred sudom) te tako otvorili front prema Europskoj komisiji. Demokraciju su shvatili kao oblik političkog poretka gdje su svi jednaki, ali su neki ipak jednakiji. Taj “jednakiji” je danas bivši agent Perković, a premijer Milanović nas sve uvjerava da to nije točno i da u Europskoj uniji nikoga ne zanima ovaj slučaj. Sve, naime, zanima samo Vukovar, ćirilica i dvojezične ploče. Tako tvrdi on i samo on. Nije naveo svjedoke. No, drugi tvrde upravo suprotno i u šoku su kad čuju ovakve premijerove riječi. Hrvatski europarlamentarci nam potvrđuju da je “Lex Perković” top tema u Europskom parlamentu. Zastupnike država članica tamo ne zanima ćirilica i Vukovar, što smatraju  unutarnjim političkim pitanjem Republike Hrvatske. Ono, pak, za što premijer tako mirno kaže da su mu u Europi rekli da je unutarnje hrvatsko pitanje, u Europskom parlamentu tvrde da je vanjsko-političko pitanje. Ovdje premijer  nekoga dobro “farba”, a “ofarbani” je hrvatska javnost.

Sto mu neizručenih Perkovića, je li moguće da europarlamentarci pitaju naše zastupnike samo o “Lex Perković”, a Milanovića europske kolege samo o Vukovaru?  – Ja imam dijametralno suprotno iskustvo od onoga što premijer Milanović tvrdi – kaže hrvatska europarlamentarka Ivana Maletić. I mi imamo često posve dijametralno iskustvo od onoga što premijer tvrdi, primjerice da smo “slučajna država” i da imamo neke džungle gdje bi neki trebali istjerivati King Konga. Očito se hrvatski premijer u političkoj komunikaciji služi metaforama jer ekonomija je egzaktna znanost, pa je s brojkama teže.

To je sve spinovanje vladajućih, tvrde sve u jedan glas hrvatski politički analitičari komentirajući premijerove javne istupe o Vukovaru koji navodno zanima cijelu Europu. Reklo bi se mnogo više nego 1991. kad su kulturni Europljani mirno gledali kako taj prekrasni barokni grad razaraju oni koji i danas tvrde da je njihov. Možda Milanovića za Vukovar može pitati njegov kolega radikalni Vučić i vojvoda Nikolić, ali u Europskoj uniji baš i ne. Njih puno više zanima zašto se Hrvatska ne pridržava potpisanih ugovora i ne primjenjuje europski uhidbeni nalog.

dnevno.hr

Dok hrvatski premijer tvrdi da “Lex Perković” nikoga izvan Hrvatske ne zanima, Redingova sprema popis kazni. Krajnje je vrijeme da premijer počne govoriti istinu hrvatskoj javnosti i prestane sa spinom. Te fore ne prolaze, kao niti noćno postavljanje dvojezičnih ploča po Vukovaru. Država bi se napokon trebala početi držati (europskih) zakona.

facebook komentari

  • Kome smata: Za dom spremni!?

    Vrhu partizanske vlade RH i Ive Josipovića i njegovim pajdašima smeta sve što je državotvorno hrvatski.

    Propagandno pamfletistička tema sličnog naziva je zatvorena, ali smatram kako ovaj hrvatski pozdrav zaslužuje svoju temu.

    Za dom spremni! O domoljublju su mnogi pjesnici i filozofi ispisali
    stranice i stranice često pokušavajući uhvatit bit domoljublja ili
    izraziti osjećaj domoljublja.

    I prečesto je to završavalo u patetici ili u pretjeranom kompliciranju.

    Ovaj hrvatski pozdrav je sažet, ali izražava ono što je u svakom hrvatskom domoljubu.

    Hrvat ovim pozdravom izražava svoju ljubav prema domovini, svom narodu,
    svom domu.Hrvatski domoljub ne traži ništa, on poručuje kako je spreman
    sebe dati za domovinu.To je najčišća ljubav, žrtvovanje sebe za ono što
    voliš.

    • Crnostrig

      upravo tako! Lijep Pozdrav Milane

      • Vjekoslav Maks Luburić

        ‘Ne odustajem od časti da postanem meta!’

        (Cyrano de Bergerac, IV, 4)

        piše: Christophe Dolbeau
        Svatko zna kako je srpskokomunistička propaganda tijekom 45 godina
        uspijevala pripisivati Hrvatima i njihovim čelnicima, vrlo često uz
        zeleno svjetlo zapadnih medija, najmrskije i najekstravagantnije
        zločine. Na top listi hrvatskih osoba koje je bivši sustav demonizirao
        nalaze se bez dvojbe Ante Pavelić i Andrija Artuković, ali također i
        Vjekoslav Maks Luburić, bivši ustaški general kojeg je Beograd oslikao
        kao rijetku vrstu dinarske nemani. Kada se dobro osmisli, svaka
        dezinformacija sjajno funkcionira, i to do te mjere da ona stvara
        kontroverze i potiče na polemike i to među samim iseljeništvom.
        Zatrovani medijskim linčem, neki su (možda) stvarno bili šokirani
        pričama o generalu, dočim su neki našli izgovor da se njime posluže kao
        žrtvenim jarcem. I danas na početku 21. stoljeća, takav stav se nije
        promijenio. Ustaški general Vjekoslav Maks Luburić i dalje služi kao
        antinacionalističko strašilo. U svakom slučaju, sjene starih laži i
        dalje lebde, osim ako se čovjek uistinu ne boji staviti povijest u svoje
        prave okvire.

        Ima tome 40 godina, tj. 20 travnja, 1969. godine, otkad je Udba
        likvidirala Vjekoslava Luburića, što zaslužuje da se njegovim portretom
        pozabavimo drugačije negoli ga se obično oslikava. Luburićev
        avanturistički život i njegov dramatični završetak govore u njegovu
        korist.

        Početci revolta

        Vjekoslav Luburić rođen je 20. lipnja 1913. (ili 6. ožujka 1914., po
        drugima), u Humcu, malom selu pored Ljubuškog, u srcu Hercegovine, u
        regiji koja je toliko dala za Hrvatsku. Pohađa pučku školu u svom selu, a
        nakon toga odlazi u franjevačku gimnaziju na Širokom Brijegu u kojoj
        dobiva dobre ocjene. Njegovo se školovanje odvija mirno. Još je mlad kad
        započinje nasilje, kada srpska kraljevska žandarmerija ulazi naglo u
        njegov život. U zimi 1923. žandarmerija upada u njegovu kuću i odvodi mu
        oca. U Trebinju žandarmerija muči njegova oca, a u jednoj samici ga
        polijevaju hladnom vodom. Zatvorenik umire. Vrlo je vjerojatno da je taj
        nasilni čin odigrao važnu u ulogu u kasnijem Luburićevu životu. Prolazi
        još nekoliko godina tijekom kojih jačaju nacionalistički osjećaji kod
        mladića.U zemlji gdje je represija nemilosrdna, gdje je zabranjeno
        pjevati tradicionalne pjesme i gdje se čak puca na katoličke procesije,
        opasno je, čak i s petnaest godina, prkositi vlasti. Na kaznu ne treba
        dugo čekati: mladi Luburić isključen je iz srednje škole u Mostaru.
        Njegovo školovanje iznenada se prekida, tako da je mladić primoran odsad
        raditi kao perač suđa u jednom restoranu. Kasnije radi kao pisar u
        jednoj štedionici za zdravstveno osiguranje. Bez dvojbe, ta su poniženja
        samo pojačala njegov bijes protiv srpskog okupatora.

        U siječnju 1929. godine nacionalistički advokat Ante Pavelić konstatira
        da više nije moguće voditi političku i pravnu borbu u Kraljevini
        Jugoslaviji i odlazi u inozemstvo da nastavi s borbom. Vjekoslav Luburić
        također nastoji otići, no policija ga hvata pri prelasku granice i
        odvodi ga odmah njegovoj majci. No usprkos svemu tomu, on ponovno
        pokušava bježati te dolazi u Madžarsku u Janka Pustu, gdje se skupljaju
        prve ustaše.

        U kontaktu s ostalim borcima, mnogo starijima i prekaljenima, on odsad
        uči o tajnim akcijama (u to vrijeme on dobiva nadimak Maks). Malo je
        informacija o tom periodu njegova života, no možemo zaključiti da to
        vrijeme pridonosi jačanju njegovih uvjerenja. Odsad se on nalazi upleten
        u nemilosrdnoj borbi gdje je većina udaraca smrtonosna i gdje će dosta
        njegovih suputnika pasti. Tih godina režim likvidira Marka Hranilovića i
        Matiju Soldina (svibanj 1931.), Ivana Rosića (srpanj 1931.), Petra
        Oreba i Josipa Begovića (proljeće 1934.), Stjepan Duića (28. rujna
        1934.), Andriju Gredičaka (25. svibnja 1935.) i Stipu Javora ( 27.
        ožujak 1936.). Luburićev je karakter očvrsnuo jer trebalo je preživjeti u
        Madžarskoj. Nakon zatvaranja Janke Puste, mladi čovjek jedva životari u
        Budimpešti, prije nego što ga je jedan seljak iz okolice unajmio kao
        običnog radnika. Rijetki su takvi mladi ljudi na koje takav
        ‘univerzitet‘ ne ostavlja tragove, a još su rjeđi oni koji iz njih
        izlaze još odlučniji.

        Vojnik nezavisne Hrvatske

        Nakon proglašenja neovisnosti, 10. travanja 1941., Vjekoslav Luburić
        vraća se u zemlju kako bi se stavio na raspolaganje novoj vlasti. Sa
        svojih 28 godina on je siguran i gotov borac kojem se odmah daju
        odgovorni zadatci. Prvo postaje pomoćnik generala Servatzyja, a nakon
        toga radi s Mijom Babićem, nakon kojega će preuzeti čelništvo III. ureda
        UNS-a (Ustaške nadzorne službe).

        Godine 1942. dobiva čin bojnika i to kada postaje šef nove jedinice
        ‘Ustaške obrane’ čiji je zadatak borba protiv neprijateljskih
        infiltracija i unutarnjeg neprijatelja. Budući da se već 19 godina borio
        protiv srpskih vlasti, svakako da se on ne pokazuje nježan niti s
        četnicima, niti s partizanima, niti s njihovim simpatizerima. Svakom je
        jasno da gerilski rat i protugerilski rat imaju vrlo malo zajedničkog s
        pravilima konvencionalnog rata. Jasno je da ispred sebe čovjek ne dijeli
        darove, o čemu svjedoče tisuće leševa hrvatskih civila, katolika i
        muslimana svih uzrasta koje su srpske bande ostavljale iza sebe i to
        često strašno mučene.

        No isto tako desetine pravoslavne siročadi bit će spašeno i smješteno u
        institucije koje u svom trošku održava ‘Ustaška obrana‘. Isključivo
        vezan za interese Hrvatske, kad to zatreba Luburić ne oklijeva doći u
        sukob i s Nijemcima, što mu nekad stvara ozbiljne probleme. Tako u
        studenom 1942. godine Nijemci ga optužuju za incident koji se dogodio u
        Travniku. Nakon što je kratko vrijeme stavljen u kućni pritvor pa čak i u
        zatvor, on izlazi iz cijele afere zahvaljujući podršci poglavnika koji
        odbija pritisak Glaisea von Horstenaua da ga se izruči. Premda na terenu
        ima reputaciju da je čvrst i svojeglav, taj mladi časnik nema ništa od
        patološkog ubojice kako neki vole isticati.

        Vlada mu povjerava čuvanje jedne od najutjecajnijih osoba koja uživa
        veliki ugled u Hrvatskoj, dr. Vlatka Mačeka. Nakon što je stavljen u
        kućni pritvor, šef Seljačke stranke, anglofil, pacifist i uvjereni
        antifašist, provest će tri mjeseca kod Luburića u njegovu stanu u
        Bulićevoj ulici i to u društvu majke i dviju njegovih sestara. Ako je
        vjerovati njegovim Memoarima, Maček nije imao loše mišljenje o Luburiću.

        Krajem 1942. Luburićeva jedinica uzima ime (Ustaški obrambeni sdrug).
        Ona okuplja 1500 vojnika, a u jesen 1944. godine njezin će broj iznositi
        7000 ljudi. Ta borbena i pokretna jedinica nizat će operacije. Bori se
        na Psunju, Kozari, Ivan Planini, Posušju, Imotskom i Banjoj Luci. U
        listopadu 1944. godine kao znak za svoju hrabrost Vjekoslav Luburić
        dobiva čin pukovnika. On će dobiti visoka hrvatska odličja kao i naslov
        viteza.

        Usporedno s tim ratnim zadatcima, Vjekoslav Luburić dobiva također
        zadatak da vodi sabirne logore u hrvatskoj državi, jedan nimalo zahvalan
        zadatak za vojnika koji će omogućiti njegovim protivnicima da
        maksimalno ocrne njegovu reputaciju (suprotno – a i to treba navesti –
        ‘hrabrom‘ Lordu Kitcheneru koji je izumio prve koncentracijske logore u
        kojima je početkom 20. stoljeća nestalo 280.000 južnoafričkih Bura, od
        kojih 22.000 djece mlađe od 16 godina i 14.000 crnaca). Točna i
        objektivna povijest tih logora tek se mora napisati, a sve što znamo o
        njima dolazi isključivo od ljudi kojima je u interesu, zbog antihrvatske
        propagande, naslikati jednu apokaliptičku sliku. Ima već tomu mnogo
        godina da su neovisni povjesničari kao Ante Ciliga, Bruno Bušić ili
        bivši predsjednik Franjo Tuđman pokušali staviti stvari u ispravne
        okvire. Nije tu sve rečeno. To da ta mjesta za internaciju nisu bila
        mjesta za odmor i da su uvjeti života bili izuzetno teški, nitko u to ne
        sumnja. Ali u okvirima te epohe, je li uopće moglo biti drukčije? A što
        se tek zbivalo kod ostalih zaraćenih strana? Nepotrebno je naširoko
        opisivati ovdje paklene uvjete u sovjetskim i srpsko-komunističkim
        koncentracijskim logorima, no dovoljno je navesti da su tisuće
        zatvorenika živjeli kao mučenici u češkim logorima Jägerndorf,
        Lerchenfeld, Klaidovka, Burgberg, Kladno i Motol, u poljskim logorima
        Bereza Kartuska, Potulice, Jaworzno, Zgoda et Lambinowice, a prema
        Kanađaninu James Bacqueu (Other Losses) između 167.000 i 409.000
        Nijemaca umire u zatočeništvu u Francuskoj! Hrvatske zatvori nisu bili
        modeli, međutim zatvori drugih, a osobito zatvori ‘antifašista‘ nisu
        bili nimalo ugodniji. Konačno, trebalo bi točno ustanoviti dio
        odgovornosti svakog na dnevnoj osnovi jer se ne može samostalno
        upravljati zatvorskim sustavom. Nije red tješiti se prigodnim žrtvenim
        jarcem kojega nam je ostavila u ostavštini komunistička propaganda.

        Godine 1945. Vjekoslav Luburić je general koji zapovijeda s Drugim
        zborom Ustaške vojske (II. ustaški sbor), a koji se sastoji od 3
        divizije, koja brani crtu Slunj-Petrinja-Sisak. Zahvaćen debaklom,
        svibnja te godine on se povlači prema Celju i Austriji ne želeći pasti u
        klopku Bleiburga. Nije on tip koji se predaje. Poput nekih drugih
        časnika koji se ne žele priznati pobijeđenima, i on se vraća i odlazi u
        šumu.

        S padina Papuka do Costa del Azahara

        Neposredno nakon rata, brojne skupine pokušavaju nastaviti borbu za
        Hrvatsku: na Velebitu pukovnik Delko Bogdanić rukovodi s više od 2000
        boraca, u Lici to je komandant Slavko Hajdinović koji rukovodi pokretom
        otpora, a u Hercegovini to je komandant Niko Vladić. Neki pak djeluju u
        Slunju (Mile Špehar), u Odžaku (Petar Rajkovac) u Bugojnu (Pero
        Arapović), u Sarajevu ( Hasan Biber) ili na Širokom Brijegu (Benko
        Penović, Mariofil Mandić i Vinko Škrobo). Prozvani kamenjarima ili
        škriparima, ti nacionalistički guerillerosi nanijet će ozbiljne gubitke
        okupatoru (komunistički pukovnik Svetislav Stefanović procjenjuje na
        2.000 gubitke Ozne i Udbe između 1945. i 1948. godine).

        Jedna od tih skupina otpora bira regiju Plješevica-Bilogora i planine
        Papuka za teatar-operacije, a s tom skupinom se ustaški general Luburić
        odlučio boriti. Nakon dvije i pol godine jedna teška rana konačno dovodi
        do kraja tu očajničku borbu. Nakon što ga tajno jedan liječnik
        prijatelj liječi, on ponovno uspijeva izigrati planove onih koji su se
        dali u potjeru za njim i koji ga vrebaju na zapadnim granicama zemlje.
        Suprotno svim očekivanjima, kreće prema istoku, ulazi u Madžarsku i
        skriva se kod prijatelja u Budimpešti. Odatle odlazi u Beč, djelomično i
        tada pješice prelazi na zapadnjačku zonu. Zatim dolazi u Innsbruck, a
        onda konačno i u Pariz.

        U strahu da će eventualno biti izručen u slučaju ako se otkrije njegov
        identitet (između 1944. godine i 1947. godine Francuska ima nekolicinu
        komunističkih ministara), bjegunac skrivećki ispunjava svoje materijalne
        potrebe kao radnik u rudniku. Nakon nekoliko mjeseci ponovno se seli da
        bi se smjestio u Španjolskoj, zemlji koja ne priznaje Jugoslaviju i
        gdje on zna da može računati na simpatije nekih čelnika i gdje je već
        dosta Hrvata započelo novi život.

        Nakon što je relativno lako dobio politički azil (nakon kratkog boravka u
        zatvoru u Cararabanchel) i nakon što je naučio nešto španjolskog
        jezika, Vjekoslav Luburić radi više poslova od koji su mnogi
        neočekivani: od trgovačkog putnika do uzgajivača peradi! Ženi se jednom
        Španjolkom, Isabelom Hernaiz, koja mu rađa četvero djece: Domagoja,
        Drinu, Vjekoslava i Miricu. Budući da on nije bio čovjek koji bi
        prihvatio anonimnost i koji bi prekrižio ruke, ne oklijeva se ponovno
        pojaviti na političkoj sceni i pokreće Hrvatski narodni odpor, pokret
        koji se začas proširio u Njemačkoj, Francuskoj, Americi i Australiji.
        Uvjeren u bitnu ulogu promidžbe, on priskrbljuje svom pokretu i tiskaru
        (gdje objavljuje časopise Obrana i Drina) a nakon toga osniva nakladu
        ‘Drinapress‘. Nakon što se seli u Caragente, 40 kilometara južno od
        Valencije, tamo vodi malu tiskaru koja će objaviti šezdesetak knjiga i
        brošura.

        Iz svog novog štaba general Vjekoslav Luburić širi ideje koje znatno
        prelaze uobičajeni govor u emigraciji. Odbacujući svaki ideološki
        dogmatizam i svako zatvaranje u pretjerano i sterilno idealiziranje
        prošlosti, on postavlja svoje akcije na isključivo patriotskoj podlozi.
        Obraća se svim Hrvatima, uključujući i partizane i njihovu djecu (stari
        mostovi još postoje s klanom Hebrang i sa skupinom oko Ivana Ribara) te
        apelira na premošćivanje svih podjela, za bolju borbu protiv Jugoslavije
        i za spas Hrvatske. Takva strategija otvaranja i nacionalnog jedinstva,
        koja je prilično spretna (a da pritom ne niječe svoju prošlost),
        pokazuje jednu nedvojbeno modernu stranu koje je nespojiva s primitivnom
        i sirovom slikom koju neke žele zalijepiti generalu. Ne samo što to
        nije bio nikakav brlog aktivista koji imaju problema sa svojim vlastitim
        zavjerama, nego naprotiv, njegov pokret dobiva potporu više kvalitetnih
        emigranata od kojih su mnogi i intelektualci. Tako nalazimo uz bok
        Luburiću i bivšeg pukovnika Ivan Stiera, Ibrahima Pirić-Pjanića
        (1896.-1977.), Stjepana Crničkog (1903.- 2007.), ali također i
        kriminologa Žarka Šimata (1909.- 1985.), pjesnika Envera Mehmedagića,
        profesora Mirka Meheša (1921. – 1999.) i povjesničara Dabu Peranića.
        Blizak glasovitom Ocu Miguelu Oltri iz Svetog bratstva Španjolske,
        general ima jako dobre odnose s franjevcem Gracijanom Raspudićem (1911.-
        1989.), fra Kvirinom Vasiljem (1917.- 2006). i fra Otonom Knezovićem
        (1890.-1964.). Svi ti ljudi surađuju u žurnalima generala u kojima
        Luburić uvijek piše uvodne članke i u kojima on često prenosi i neke
        prijevode (prevodi neke radove španjolskog stratega Jose Diaza de
        Villegasa, veterana s Istočnog fronta).

        Dolazak ‘Jude‘

        Budući da je u stanju povesti ljude razočarane komunizmom i budući da
        uživa neosporiv prestiž kod najaktivnijih emigranta, Vjekoslav Luburić
        ponovno predstavlja opasnost, što ga čini ponovno glavnom metom
        jugoslavenskih tajnih službi. Glede zločina, ti su ljudi tada već jako
        dobro uhodani budući da su u nekoliko godina uspjeli likvidirati
        dvadesetoricu izbjeglica.

        Rečeno policijskim rječnikom, Luburić je meta koju je lagano
        lokalizirati: poznat pod nadimkom ‘gene ral Ladislav Černošky‘ i
        ‘général Drinjanin‘ (njegov pseudonim) njega se također zove i Vicente
        García Pérez iz Carcagente, a tamo gdje on živi ( u Ulici santa Ana)
        također ga se zove ‘El Polaco‘ (Poljak). Kad se rastavio od svoje žene
        Izabele, živio je iznad tiskare sa svojim sinom Donkijem (Domagojem)
        čiji su se brat i sestra nalazili u jednom internatu u istom kraju.
        Problem jugoslavenskih agenata bio je u tome kako mu prići i kako
        zadobiti njegovo povjerenje.

        Taj posao, posao Jude, bit će dodijeljen Iliji Staniću Livaji koji
        dolazi u Španjolsku krajem 1967. godine. Bio je nešto stariji od
        dvadesetak godina. Službeno se za njega govori da je rođen u listopadu
        1945. godine, premda je vjerojatnije da je taj datum negdje između 1942.
        i 1944. godine, osrednjeg rasta, tamne puti, kovrčave kose. Taj mladić
        je bio navodno keramičar po struci, a za sebe je govorio da je pobjegao
        iz Jugoslavije 1966. godine. Tvrdio je da je porijeklom iz Hercegovine
        (iz mjesta Čolopeci pored Konjica), a kao sin bivšeg Luburićeva vojnika,
        čije je on navodno kumče, prošao je kroz logor izbjeglica u Zirndorfu u
        Njemačkoj gdje je tada stupio u kontakt sa simpatizerima Odpora. Iz
        Njemačke Stanić odlazi u Francusku, u Pariz, Nicu i Lyon, gdje zalazi
        često u emigrantske krugove. Nakon toga odlazi u Madrid gdje ga hrvatska
        zajednica hladno dočekuje. Je li on bio stvarno poslan na zadatak (po
        nalogu Ane Miljasa i Fehima Halilovića), je li regrutiran u inozemstvu –
        to se nikad ne će znati. Kad je došao, već je znao par riječi
        španjolskog, što nije uobičajeno kod hrvatskih emigranata njegove dobi
        (glasine govore da je bavarska policija zaplijenila njegove dokumente
        koji su imali falsificirane španjolske vize).

        Bilo kako bilo, evo njega nakon nekoliko peripetija u Carcagenti gdje
        prepričava svoju priču Luburiću, i to s takvom uvjerljivošću da ga
        Luburić zapošljava u tiskari. Vrijedan na poslu i prijateljski naklonjen
        prema svima, ostavlja dobar dojam na one s kojima surađuje. Nakon
        nekoliko mjeseci čak se zaručuje s jednom mladom bolničarkom iz okolice
        ostavljajući tako dojam da se ozbiljno i trajno namjerava nastaniti u
        toj zemlji. Vrlo brzo zadobiva povjerenje generala Luburića, postaje
        njegova desna ruka i nudi mu stalno mjesto za stanovanje i skrivanje.

        Cijela 1968. godina prolazi, a da ne pobuđuje nikakve sumnju. No
        primjećuje se da je tijekom ljeta Stanić odsutan iz Carcagente. Službeno
        odlazi k svojim roditeljima u Njemačku, no viđen je u Parizu krajem
        rujna. U francuskom glavnom gradu, kako sam tvrdi, zatražio je politički
        azil te u tom smislu moli za pomoć kod sunarodnjaka. Nakon nekoliko
        tjedna nestaje bez ikakva objašnjenja. Neki će kasnije tvrditi da se
        posvađao s Luburićem, da je svađa brzo završila i da se ponovno vratio
        svom mjestu. Po drugima, upravo radi te svađe s Luburićem Udba ga je
        regrutirala, a po drugima opet, njegov boravak u Parizu imao je za svrhu
        da se razradi detaljno njegov zločin.

        Nakon svog povrataka u Carcagente, ponovno radi svoj posao i unajmljuje
        stan koji će neko vrijeme dijeliti s misterioznim ‘prijateljem’. U stanu
        će ostaviti samo par svojih osobnih stvari, gotovo minimum, i ne će
        primati nikakvu poštu.

        Ubojstvo

        Ništa posebno na označava početak 1969. godine. Posao u tiskari i dalje
        ide. Carcagente, tu i tamo ispunjen posjetom nekog od čelnika Odpora.
        General ne pokazuje nikakvo nepovjerenje. On i dalje posjećuje neke
        Hrvate koji su se naselili u blizini i ne daje im ničim do znanja o
        nekoj svojoj zabrinutosti. Nakon što su ga prijatelji pozvali, on odlazi
        u Barcelonu 5 i 6. travnja da bi sudjelovao na kongresu Krug
        španjolskih prijatelja Europe (CEDADE), jedne antikomunističke udruga
        čiji je pokrovitelj bivši tajnik falange i vicepredsjednik vlade
        Augustin Munoz Grandes.

        Nakon dva tjedna mračna urota ulazi u svoju zadnju fazu od koje
        izdvajamo značajne trenutke: 19. travnja četvorica ljudi dolazi u
        Carcagente i traže adresu ‘Poljaka‘ na porti College San Antonio.
        Navodno oni ne odlaze do kuće generala i kasnije se njih više nikad ne
        vidi. U nedjelju 20. travnja Vjekoslav Luburić i njegov sin Domagoj
        doručkuju u društvu Ilije Stanića. Oko deset sati sin generala ide
        vjerojatno na misu ostavljajući svog oca i Stanića same. Prošao je jedan
        sat i oko 11 sati Luburić dobiva snažan udarac šipkom ili čekićem po
        glavi dok je bio u kuhinji pored sudopera. Srušio se na zemlju bez
        svijesti i nakon toga dobio još tri udarca nožem. Ilija Stanić, a to je
        hipoteza, zamotat će zatim tijelo (otprilike 100 kg) u jedan zastor,
        odvući ga u drugu sobu i skriti ga ispod jednog kreveta. Po izjavama
        liječnika, general umire tek dva sata kasnije. Nakon toga ubojica čisti
        kuhinju i mirno sprema sebi svoj podnevni ručak. Oko 13 sati on ruča
        zajedno s Domagojem i kaže mu da je njegov otac morao otići u Benidrom i
        da ne će doći prije sutrašnjeg dana. Istu će priču ispričat
        povjesničaru Stanku Logariću, jednom generalovu poznaniku koji se
        najednom pojavljuje i sjeda za stol s ostalom dvojicom. Poslije podne,
        kad su Donki i Logarić otišli, Stanić mijenja odjeću, pobire neke osobne
        stvari i uzima taksi koji će ga odvesti do Valencije. Odatle ga jedan
        drugi taksi vozi do Barcelone, do Francuskog kolodvora, gdje mu se gubi
        trag. U Carcagenti Domagoj provodi večer sam pred televizorom, prije
        nego što odlazi spavati i to samo nekoliko metara od leša svog oca! Dana
        21. travnja ujutro Domagoj se sprema za školu, a tada dolaze i radnici.
        Poslovođa Segui (Pepe) nešto je začuđen jer vrata obično otvara
        general. On otvara svojim vlastitim ključem i odmah primjećuje jednu
        veliku crnu mrlju na stropu tiskare. Reklo bi se krv. Penje se u stan,
        otvara sobu i otkriva leš generala. Nakon toga policija, liječnik i
        sudac dolaze na lice mjesta. Ispitivanje počinje a sudac Don José García
        Robledo pečati kuću.

        Dana 22. travanja pokapa se Luburića u ustaškoj uniformi, nakon zadušne
        mise koju slavi otac Eugenije Beluhan i na kojoj su nazočni mnogi Hrvati
        kao i veliki broj španjolskih prijatelja (jedan od njih će kasnije
        otići u Hrvatsku da uzme komad zemlje koja će se razasuti na grobu).
        Njegova odličja i njegova kapa bit će predani jednom španjolskom
        časniku, veteranu rata u Rusiji koji će ih kasnije predati starijem
        generalovu sinu. Takav je veoma shematski rezime i film o podmuklom
        atentatu koji je donio smrt generalu Luburiću, čovjeku koji se na svoj
        način posvetio borbi za Hrvatsku i koji je umro kao vojnik od udaraca
        neprijatelja. („Ako ja stradam“, pisao je on neposredno prije smrti,
        „svatko neka zna da sam stradao kao ustaša i kao hrvatski general.“)
        Bilo da opravdavamo ili ne njegovu osobu ili njegove izbore, takav put
        zahtjeva respekt.

        Pitanja bez odgovora

        Zločin u Carcagenti ostaje na žalost nekažnjen, a njegova istraga
        (nimalo energična) nije uspjela osvijetliti sve kotače toga stroja.
        Četrdeset godina nakon toga ubojstva, brojna pitanja ostaju bez
        odgovora. Je li Stanić radio sam, kako on to kaže u jednom snimljenom
        razgovoru arhiviranom kod Udbe, ili su mu pomagali četvorica nepoznatih
        ljudi koji su zamijećeni dan prije toga u Carcagenti?

        Tko su bili ti ljudi i kamo su oni otišli? Jednom čudnom koincidencijom,
        dva jugoslavenska broda Jugoslavija i Solin isplovila su iz luke
        Valencije u ponedjeljak 21 travnja 1969. godine. Izgleda da ih je
        španjolska policija zaustavila i da je prekontrolirala posadu. No u tom
        trenutku policija je tražila Stanića kojeg nije mogla naći. Dan nakon
        toga brodovi su se našli u međunarodnim vodama.

        Tko su bili nalogodavci i Stanićevi suradnici u Jugoslaviji i Njemačkoj i
        možda u Španjolskoj?

        Zašto se nije nikada ozbiljno ispitalo Stanića? Dugo vremena nije ga se
        moglo naći, no ta osoba nije nestala. Ima tome 15 godina kad se govorilo
        da je on član HDZ-a u Bosni i Hercegovini (gdje je njegova supruga
        radila kao tajnica kod jednog zastupnika), a u travnju 2003. katalonski
        novinar Francesc Bayarri čak ga je sreo u Sarajevu. Iz tog susreta on je
        snimio jedan film (za Malvarrosa Mediu) i napravio materijal za knjigu
        Susret u Sarajevu koja je objavljena 2006. u nakladi L’Eixam Edicions u
        Valenciji. Za vrijeme razgovara ubojica je tvrdio da je imao dvoje
        pomagača (što nije u skladu s njegovom prvom verzijom), no on niječe da
        je radio za Udbu, već priznaje da je širokogrudno plaćen za svoj zločin,
        no s druge strane izbjegava govoriti o svojim motivima i eventualnim
        nalogodavcima. Zar se nije od njega moglo očekivati da će kazati nešto
        više? Što se dogodilo s cijelim sudskim dosjeom kod ispitivanja od
        strane španjolskog pravosuđa? Je li istina, kao što se kaže, da je on
        prenesen iz Alciara u Valenciju, a nakon toga u Moncadu gdje je bio
        uništen u poplavi? Je li uzaludno postavljati ta pitanja? Čak ako je
        prošlo 40 godina, djeca i unučad generala dužna su to znati. I hrvatski
        narod također je dužan to znati jer to je dio njegove borbe, a dakle i
        njegove povijesti!

        Christophe Dolbeau je književnik. Surađuje s francuskim listovima
        Rivarol i Écrits de Paris. Autor je više djela iz područja književnosti.
        Između brojnih obavljenih knjiga, spomenimo Croatie, Sentinelle de
        l’Occident (Hrvatska, Na straži Zapada), Le Panserbisme, cancer
        yougoslave (Velikosrpstvo -jugoslavenska rakrana), France-Croatie
        (Francusko-hrvatski odnosi u razdoblju od 9. do 19. stoljeća), Les
        Forces Armées Croates 1941.-1945 (Hrvatske oružane snage 1941.-1945) i
        Face au Bolchevisme-petit dictionnaire des résistances nationales a
        l’Est de l’Europe 1917.-1989.

        • Crnostrig

          ovo bi trebali objaviti kao članak! 😉

  • Kome smata: Za dom spremni!?

    Vrhu partizanske vlade RH i Ive Josipovića i njegovim pajdašima smeta sve što je državotvorno hrvatski.

    Propagandno pamfletistička tema sličnog naziva je zatvorena, ali smatram kako ovaj hrvatski pozdrav zaslužuje svoju temu.

    Za dom spremni! O domoljublju su mnogi pjesnici i filozofi ispisali
    stranice i stranice često pokušavajući uhvatit bit domoljublja ili
    izraziti osjećaj domoljublja.

    I prečesto je to završavalo u patetici ili u pretjeranom kompliciranju.

    Ovaj hrvatski pozdrav je sažet, ali izražava ono što je u svakom hrvatskom domoljubu.

    Hrvat ovim pozdravom izražava svoju ljubav prema domovini, svom narodu,
    svom domu.Hrvatski domoljub ne traži ništa, on poručuje kako je spreman
    sebe dati za domovinu.To je najčišća ljubav, žrtvovanje sebe za ono što
    voliš.

    • Laktashenko Shumski Shtrumph

      upravo tako! Lijep Pozdrav Milane

      • Vjekoslav Maks Luburić

        ‘Ne odustajem od časti da postanem meta!’

        (Cyrano de Bergerac, IV, 4)

        piše: Christophe Dolbeau
        Svatko zna kako je srpskokomunistička propaganda tijekom 45 godina
        uspijevala pripisivati Hrvatima i njihovim čelnicima, vrlo često uz
        zeleno svjetlo zapadnih medija, najmrskije i najekstravagantnije
        zločine. Na top listi hrvatskih osoba koje je bivši sustav demonizirao
        nalaze se bez dvojbe Ante Pavelić i Andrija Artuković, ali također i
        Vjekoslav Maks Luburić, bivši ustaški general kojeg je Beograd oslikao
        kao rijetku vrstu dinarske nemani. Kada se dobro osmisli, svaka
        dezinformacija sjajno funkcionira, i to do te mjere da ona stvara
        kontroverze i potiče na polemike i to među samim iseljeništvom.
        Zatrovani medijskim linčem, neki su (možda) stvarno bili šokirani
        pričama o generalu, dočim su neki našli izgovor da se njime posluže kao
        žrtvenim jarcem. I danas na početku 21. stoljeća, takav stav se nije
        promijenio. Ustaški general Vjekoslav Maks Luburić i dalje služi kao
        antinacionalističko strašilo. U svakom slučaju, sjene starih laži i
        dalje lebde, osim ako se čovjek uistinu ne boji staviti povijest u svoje
        prave okvire.

        Ima tome 40 godina, tj. 20 travnja, 1969. godine, otkad je Udba
        likvidirala Vjekoslava Luburića, što zaslužuje da se njegovim portretom
        pozabavimo drugačije negoli ga se obično oslikava. Luburićev
        avanturistički život i njegov dramatični završetak govore u njegovu
        korist.

        Početci revolta

        Vjekoslav Luburić rođen je 20. lipnja 1913. (ili 6. ožujka 1914., po
        drugima), u Humcu, malom selu pored Ljubuškog, u srcu Hercegovine, u
        regiji koja je toliko dala za Hrvatsku. Pohađa pučku školu u svom selu, a
        nakon toga odlazi u franjevačku gimnaziju na Širokom Brijegu u kojoj
        dobiva dobre ocjene. Njegovo se školovanje odvija mirno. Još je mlad kad
        započinje nasilje, kada srpska kraljevska žandarmerija ulazi naglo u
        njegov život. U zimi 1923. žandarmerija upada u njegovu kuću i odvodi mu
        oca. U Trebinju žandarmerija muči njegova oca, a u jednoj samici ga
        polijevaju hladnom vodom. Zatvorenik umire. Vrlo je vjerojatno da je taj
        nasilni čin odigrao važnu u ulogu u kasnijem Luburićevu životu. Prolazi
        još nekoliko godina tijekom kojih jačaju nacionalistički osjećaji kod
        mladića.U zemlji gdje je represija nemilosrdna, gdje je zabranjeno
        pjevati tradicionalne pjesme i gdje se čak puca na katoličke procesije,
        opasno je, čak i s petnaest godina, prkositi vlasti. Na kaznu ne treba
        dugo čekati: mladi Luburić isključen je iz srednje škole u Mostaru.
        Njegovo školovanje iznenada se prekida, tako da je mladić primoran odsad
        raditi kao perač suđa u jednom restoranu. Kasnije radi kao pisar u
        jednoj štedionici za zdravstveno osiguranje. Bez dvojbe, ta su poniženja
        samo pojačala njegov bijes protiv srpskog okupatora.

        U siječnju 1929. godine nacionalistički advokat Ante Pavelić konstatira
        da više nije moguće voditi političku i pravnu borbu u Kraljevini
        Jugoslaviji i odlazi u inozemstvo da nastavi s borbom. Vjekoslav Luburić
        također nastoji otići, no policija ga hvata pri prelasku granice i
        odvodi ga odmah njegovoj majci. No usprkos svemu tomu, on ponovno
        pokušava bježati te dolazi u Madžarsku u Janka Pustu, gdje se skupljaju
        prve ustaše.

        U kontaktu s ostalim borcima, mnogo starijima i prekaljenima, on odsad
        uči o tajnim akcijama (u to vrijeme on dobiva nadimak Maks). Malo je
        informacija o tom periodu njegova života, no možemo zaključiti da to
        vrijeme pridonosi jačanju njegovih uvjerenja. Odsad se on nalazi upleten
        u nemilosrdnoj borbi gdje je većina udaraca smrtonosna i gdje će dosta
        njegovih suputnika pasti. Tih godina režim likvidira Marka Hranilovića i
        Matiju Soldina (svibanj 1931.), Ivana Rosića (srpanj 1931.), Petra
        Oreba i Josipa Begovića (proljeće 1934.), Stjepan Duića (28. rujna
        1934.), Andriju Gredičaka (25. svibnja 1935.) i Stipu Javora ( 27.
        ožujak 1936.). Luburićev je karakter očvrsnuo jer trebalo je preživjeti u
        Madžarskoj. Nakon zatvaranja Janke Puste, mladi čovjek jedva životari u
        Budimpešti, prije nego što ga je jedan seljak iz okolice unajmio kao
        običnog radnika. Rijetki su takvi mladi ljudi na koje takav
        ‘univerzitet‘ ne ostavlja tragove, a još su rjeđi oni koji iz njih
        izlaze još odlučniji.

        Vojnik nezavisne Hrvatske

        Nakon proglašenja neovisnosti, 10. travanja 1941., Vjekoslav Luburić
        vraća se u zemlju kako bi se stavio na raspolaganje novoj vlasti. Sa
        svojih 28 godina on je siguran i gotov borac kojem se odmah daju
        odgovorni zadatci. Prvo postaje pomoćnik generala Servatzyja, a nakon
        toga radi s Mijom Babićem, nakon kojega će preuzeti čelništvo III. ureda
        UNS-a (Ustaške nadzorne službe).

        Godine 1942. dobiva čin bojnika i to kada postaje šef nove jedinice
        ‘Ustaške obrane’ čiji je zadatak borba protiv neprijateljskih
        infiltracija i unutarnjeg neprijatelja. Budući da se već 19 godina borio
        protiv srpskih vlasti, svakako da se on ne pokazuje nježan niti s
        četnicima, niti s partizanima, niti s njihovim simpatizerima. Svakom je
        jasno da gerilski rat i protugerilski rat imaju vrlo malo zajedničkog s
        pravilima konvencionalnog rata. Jasno je da ispred sebe čovjek ne dijeli
        darove, o čemu svjedoče tisuće leševa hrvatskih civila, katolika i
        muslimana svih uzrasta koje su srpske bande ostavljale iza sebe i to
        često strašno mučene.

        No isto tako desetine pravoslavne siročadi bit će spašeno i smješteno u
        institucije koje u svom trošku održava ‘Ustaška obrana‘. Isključivo
        vezan za interese Hrvatske, kad to zatreba Luburić ne oklijeva doći u
        sukob i s Nijemcima, što mu nekad stvara ozbiljne probleme. Tako u
        studenom 1942. godine Nijemci ga optužuju za incident koji se dogodio u
        Travniku. Nakon što je kratko vrijeme stavljen u kućni pritvor pa čak i u
        zatvor, on izlazi iz cijele afere zahvaljujući podršci poglavnika koji
        odbija pritisak Glaisea von Horstenaua da ga se izruči. Premda na terenu
        ima reputaciju da je čvrst i svojeglav, taj mladi časnik nema ništa od
        patološkog ubojice kako neki vole isticati.

        Vlada mu povjerava čuvanje jedne od najutjecajnijih osoba koja uživa
        veliki ugled u Hrvatskoj, dr. Vlatka Mačeka. Nakon što je stavljen u
        kućni pritvor, šef Seljačke stranke, anglofil, pacifist i uvjereni
        antifašist, provest će tri mjeseca kod Luburića u njegovu stanu u
        Bulićevoj ulici i to u društvu majke i dviju njegovih sestara. Ako je
        vjerovati njegovim Memoarima, Maček nije imao loše mišljenje o Luburiću.

        Krajem 1942. Luburićeva jedinica uzima ime (Ustaški obrambeni sdrug).
        Ona okuplja 1500 vojnika, a u jesen 1944. godine njezin će broj iznositi
        7000 ljudi. Ta borbena i pokretna jedinica nizat će operacije. Bori se
        na Psunju, Kozari, Ivan Planini, Posušju, Imotskom i Banjoj Luci. U
        listopadu 1944. godine kao znak za svoju hrabrost Vjekoslav Luburić
        dobiva čin pukovnika. On će dobiti visoka hrvatska odličja kao i naslov
        viteza.

        Usporedno s tim ratnim zadatcima, Vjekoslav Luburić dobiva također
        zadatak da vodi sabirne logore u hrvatskoj državi, jedan nimalo zahvalan
        zadatak za vojnika koji će omogućiti njegovim protivnicima da
        maksimalno ocrne njegovu reputaciju (suprotno – a i to treba navesti –
        ‘hrabrom‘ Lordu Kitcheneru koji je izumio prve koncentracijske logore u
        kojima je početkom 20. stoljeća nestalo 280.000 južnoafričkih Bura, od
        kojih 22.000 djece mlađe od 16 godina i 14.000 crnaca). Točna i
        objektivna povijest tih logora tek se mora napisati, a sve što znamo o
        njima dolazi isključivo od ljudi kojima je u interesu, zbog antihrvatske
        propagande, naslikati jednu apokaliptičku sliku. Ima već tomu mnogo
        godina da su neovisni povjesničari kao Ante Ciliga, Bruno Bušić ili
        bivši predsjednik Franjo Tuđman pokušali staviti stvari u ispravne
        okvire. Nije tu sve rečeno. To da ta mjesta za internaciju nisu bila
        mjesta za odmor i da su uvjeti života bili izuzetno teški, nitko u to ne
        sumnja. Ali u okvirima te epohe, je li uopće moglo biti drukčije? A što
        se tek zbivalo kod ostalih zaraćenih strana? Nepotrebno je naširoko
        opisivati ovdje paklene uvjete u sovjetskim i srpsko-komunističkim
        koncentracijskim logorima, no dovoljno je navesti da su tisuće
        zatvorenika živjeli kao mučenici u češkim logorima Jägerndorf,
        Lerchenfeld, Klaidovka, Burgberg, Kladno i Motol, u poljskim logorima
        Bereza Kartuska, Potulice, Jaworzno, Zgoda et Lambinowice, a prema
        Kanađaninu James Bacqueu (Other Losses) između 167.000 i 409.000
        Nijemaca umire u zatočeništvu u Francuskoj! Hrvatske zatvori nisu bili
        modeli, međutim zatvori drugih, a osobito zatvori ‘antifašista‘ nisu
        bili nimalo ugodniji. Konačno, trebalo bi točno ustanoviti dio
        odgovornosti svakog na dnevnoj osnovi jer se ne može samostalno
        upravljati zatvorskim sustavom. Nije red tješiti se prigodnim žrtvenim
        jarcem kojega nam je ostavila u ostavštini komunistička propaganda.

        Godine 1945. Vjekoslav Luburić je general koji zapovijeda s Drugim
        zborom Ustaške vojske (II. ustaški sbor), a koji se sastoji od 3
        divizije, koja brani crtu Slunj-Petrinja-Sisak. Zahvaćen debaklom,
        svibnja te godine on se povlači prema Celju i Austriji ne želeći pasti u
        klopku Bleiburga. Nije on tip koji se predaje. Poput nekih drugih
        časnika koji se ne žele priznati pobijeđenima, i on se vraća i odlazi u
        šumu.

        S padina Papuka do Costa del Azahara

        Neposredno nakon rata, brojne skupine pokušavaju nastaviti borbu za
        Hrvatsku: na Velebitu pukovnik Delko Bogdanić rukovodi s više od 2000
        boraca, u Lici to je komandant Slavko Hajdinović koji rukovodi pokretom
        otpora, a u Hercegovini to je komandant Niko Vladić. Neki pak djeluju u
        Slunju (Mile Špehar), u Odžaku (Petar Rajkovac) u Bugojnu (Pero
        Arapović), u Sarajevu ( Hasan Biber) ili na Širokom Brijegu (Benko
        Penović, Mariofil Mandić i Vinko Škrobo). Prozvani kamenjarima ili
        škriparima, ti nacionalistički guerillerosi nanijet će ozbiljne gubitke
        okupatoru (komunistički pukovnik Svetislav Stefanović procjenjuje na
        2.000 gubitke Ozne i Udbe između 1945. i 1948. godine).

        Jedna od tih skupina otpora bira regiju Plješevica-Bilogora i planine
        Papuka za teatar-operacije, a s tom skupinom se ustaški general Luburić
        odlučio boriti. Nakon dvije i pol godine jedna teška rana konačno dovodi
        do kraja tu očajničku borbu. Nakon što ga tajno jedan liječnik
        prijatelj liječi, on ponovno uspijeva izigrati planove onih koji su se
        dali u potjeru za njim i koji ga vrebaju na zapadnim granicama zemlje.
        Suprotno svim očekivanjima, kreće prema istoku, ulazi u Madžarsku i
        skriva se kod prijatelja u Budimpešti. Odatle odlazi u Beč, djelomično i
        tada pješice prelazi na zapadnjačku zonu. Zatim dolazi u Innsbruck, a
        onda konačno i u Pariz.

        U strahu da će eventualno biti izručen u slučaju ako se otkrije njegov
        identitet (između 1944. godine i 1947. godine Francuska ima nekolicinu
        komunističkih ministara), bjegunac skrivećki ispunjava svoje materijalne
        potrebe kao radnik u rudniku. Nakon nekoliko mjeseci ponovno se seli da
        bi se smjestio u Španjolskoj, zemlji koja ne priznaje Jugoslaviju i
        gdje on zna da može računati na simpatije nekih čelnika i gdje je već
        dosta Hrvata započelo novi život.

        Nakon što je relativno lako dobio politički azil (nakon kratkog boravka u
        zatvoru u Cararabanchel) i nakon što je naučio nešto španjolskog
        jezika, Vjekoslav Luburić radi više poslova od koji su mnogi
        neočekivani: od trgovačkog putnika do uzgajivača peradi! Ženi se jednom
        Španjolkom, Isabelom Hernaiz, koja mu rađa četvero djece: Domagoja,
        Drinu, Vjekoslava i Miricu. Budući da on nije bio čovjek koji bi
        prihvatio anonimnost i koji bi prekrižio ruke, ne oklijeva se ponovno
        pojaviti na političkoj sceni i pokreće Hrvatski narodni odpor, pokret
        koji se začas proširio u Njemačkoj, Francuskoj, Americi i Australiji.
        Uvjeren u bitnu ulogu promidžbe, on priskrbljuje svom pokretu i tiskaru
        (gdje objavljuje časopise Obrana i Drina) a nakon toga osniva nakladu
        ‘Drinapress‘. Nakon što se seli u Caragente, 40 kilometara južno od
        Valencije, tamo vodi malu tiskaru koja će objaviti šezdesetak knjiga i
        brošura.

        Iz svog novog štaba general Vjekoslav Luburić širi ideje koje znatno
        prelaze uobičajeni govor u emigraciji. Odbacujući svaki ideološki
        dogmatizam i svako zatvaranje u pretjerano i sterilno idealiziranje
        prošlosti, on postavlja svoje akcije na isključivo patriotskoj podlozi.
        Obraća se svim Hrvatima, uključujući i partizane i njihovu djecu (stari
        mostovi još postoje s klanom Hebrang i sa skupinom oko Ivana Ribara) te
        apelira na premošćivanje svih podjela, za bolju borbu protiv Jugoslavije
        i za spas Hrvatske. Takva strategija otvaranja i nacionalnog jedinstva,
        koja je prilično spretna (a da pritom ne niječe svoju prošlost),
        pokazuje jednu nedvojbeno modernu stranu koje je nespojiva s primitivnom
        i sirovom slikom koju neke žele zalijepiti generalu. Ne samo što to
        nije bio nikakav brlog aktivista koji imaju problema sa svojim vlastitim
        zavjerama, nego naprotiv, njegov pokret dobiva potporu više kvalitetnih
        emigranata od kojih su mnogi i intelektualci. Tako nalazimo uz bok
        Luburiću i bivšeg pukovnika Ivan Stiera, Ibrahima Pirić-Pjanića
        (1896.-1977.), Stjepana Crničkog (1903.- 2007.), ali također i
        kriminologa Žarka Šimata (1909.- 1985.), pjesnika Envera Mehmedagića,
        profesora Mirka Meheša (1921. – 1999.) i povjesničara Dabu Peranića.
        Blizak glasovitom Ocu Miguelu Oltri iz Svetog bratstva Španjolske,
        general ima jako dobre odnose s franjevcem Gracijanom Raspudićem (1911.-
        1989.), fra Kvirinom Vasiljem (1917.- 2006). i fra Otonom Knezovićem
        (1890.-1964.). Svi ti ljudi surađuju u žurnalima generala u kojima
        Luburić uvijek piše uvodne članke i u kojima on često prenosi i neke
        prijevode (prevodi neke radove španjolskog stratega Jose Diaza de
        Villegasa, veterana s Istočnog fronta).

        Dolazak ‘Jude‘

        Budući da je u stanju povesti ljude razočarane komunizmom i budući da
        uživa neosporiv prestiž kod najaktivnijih emigranta, Vjekoslav Luburić
        ponovno predstavlja opasnost, što ga čini ponovno glavnom metom
        jugoslavenskih tajnih službi. Glede zločina, ti su ljudi tada već jako
        dobro uhodani budući da su u nekoliko godina uspjeli likvidirati
        dvadesetoricu izbjeglica.

        Rečeno policijskim rječnikom, Luburić je meta koju je lagano
        lokalizirati: poznat pod nadimkom ‘gene ral Ladislav Černošky‘ i
        ‘général Drinjanin‘ (njegov pseudonim) njega se također zove i Vicente
        García Pérez iz Carcagente, a tamo gdje on živi ( u Ulici santa Ana)
        također ga se zove ‘El Polaco‘ (Poljak). Kad se rastavio od svoje žene
        Izabele, živio je iznad tiskare sa svojim sinom Donkijem (Domagojem)
        čiji su se brat i sestra nalazili u jednom internatu u istom kraju.
        Problem jugoslavenskih agenata bio je u tome kako mu prići i kako
        zadobiti njegovo povjerenje.

        Taj posao, posao Jude, bit će dodijeljen Iliji Staniću Livaji koji
        dolazi u Španjolsku krajem 1967. godine. Bio je nešto stariji od
        dvadesetak godina. Službeno se za njega govori da je rođen u listopadu
        1945. godine, premda je vjerojatnije da je taj datum negdje između 1942.
        i 1944. godine, osrednjeg rasta, tamne puti, kovrčave kose. Taj mladić
        je bio navodno keramičar po struci, a za sebe je govorio da je pobjegao
        iz Jugoslavije 1966. godine. Tvrdio je da je porijeklom iz Hercegovine
        (iz mjesta Čolopeci pored Konjica), a kao sin bivšeg Luburićeva vojnika,
        čije je on navodno kumče, prošao je kroz logor izbjeglica u Zirndorfu u
        Njemačkoj gdje je tada stupio u kontakt sa simpatizerima Odpora. Iz
        Njemačke Stanić odlazi u Francusku, u Pariz, Nicu i Lyon, gdje zalazi
        često u emigrantske krugove. Nakon toga odlazi u Madrid gdje ga hrvatska
        zajednica hladno dočekuje. Je li on bio stvarno poslan na zadatak (po
        nalogu Ane Miljasa i Fehima Halilovića), je li regrutiran u inozemstvu –
        to se nikad ne će znati. Kad je došao, već je znao par riječi
        španjolskog, što nije uobičajeno kod hrvatskih emigranata njegove dobi
        (glasine govore da je bavarska policija zaplijenila njegove dokumente
        koji su imali falsificirane španjolske vize).

        Bilo kako bilo, evo njega nakon nekoliko peripetija u Carcagenti gdje
        prepričava svoju priču Luburiću, i to s takvom uvjerljivošću da ga
        Luburić zapošljava u tiskari. Vrijedan na poslu i prijateljski naklonjen
        prema svima, ostavlja dobar dojam na one s kojima surađuje. Nakon
        nekoliko mjeseci čak se zaručuje s jednom mladom bolničarkom iz okolice
        ostavljajući tako dojam da se ozbiljno i trajno namjerava nastaniti u
        toj zemlji. Vrlo brzo zadobiva povjerenje generala Luburića, postaje
        njegova desna ruka i nudi mu stalno mjesto za stanovanje i skrivanje.

        Cijela 1968. godina prolazi, a da ne pobuđuje nikakve sumnju. No
        primjećuje se da je tijekom ljeta Stanić odsutan iz Carcagente. Službeno
        odlazi k svojim roditeljima u Njemačku, no viđen je u Parizu krajem
        rujna. U francuskom glavnom gradu, kako sam tvrdi, zatražio je politički
        azil te u tom smislu moli za pomoć kod sunarodnjaka. Nakon nekoliko
        tjedna nestaje bez ikakva objašnjenja. Neki će kasnije tvrditi da se
        posvađao s Luburićem, da je svađa brzo završila i da se ponovno vratio
        svom mjestu. Po drugima, upravo radi te svađe s Luburićem Udba ga je
        regrutirala, a po drugima opet, njegov boravak u Parizu imao je za svrhu
        da se razradi detaljno njegov zločin.

        Nakon svog povrataka u Carcagente, ponovno radi svoj posao i unajmljuje
        stan koji će neko vrijeme dijeliti s misterioznim ‘prijateljem’. U stanu
        će ostaviti samo par svojih osobnih stvari, gotovo minimum, i ne će
        primati nikakvu poštu.

        Ubojstvo

        Ništa posebno na označava početak 1969. godine. Posao u tiskari i dalje
        ide. Carcagente, tu i tamo ispunjen posjetom nekog od čelnika Odpora.
        General ne pokazuje nikakvo nepovjerenje. On i dalje posjećuje neke
        Hrvate koji su se naselili u blizini i ne daje im ničim do znanja o
        nekoj svojoj zabrinutosti. Nakon što su ga prijatelji pozvali, on odlazi
        u Barcelonu 5 i 6. travnja da bi sudjelovao na kongresu Krug
        španjolskih prijatelja Europe (CEDADE), jedne antikomunističke udruga
        čiji je pokrovitelj bivši tajnik falange i vicepredsjednik vlade
        Augustin Munoz Grandes.

        Nakon dva tjedna mračna urota ulazi u svoju zadnju fazu od koje
        izdvajamo značajne trenutke: 19. travnja četvorica ljudi dolazi u
        Carcagente i traže adresu ‘Poljaka‘ na porti College San Antonio.
        Navodno oni ne odlaze do kuće generala i kasnije se njih više nikad ne
        vidi. U nedjelju 20. travnja Vjekoslav Luburić i njegov sin Domagoj
        doručkuju u društvu Ilije Stanića. Oko deset sati sin generala ide
        vjerojatno na misu ostavljajući svog oca i Stanića same. Prošao je jedan
        sat i oko 11 sati Luburić dobiva snažan udarac šipkom ili čekićem po
        glavi dok je bio u kuhinji pored sudopera. Srušio se na zemlju bez
        svijesti i nakon toga dobio još tri udarca nožem. Ilija Stanić, a to je
        hipoteza, zamotat će zatim tijelo (otprilike 100 kg) u jedan zastor,
        odvući ga u drugu sobu i skriti ga ispod jednog kreveta. Po izjavama
        liječnika, general umire tek dva sata kasnije. Nakon toga ubojica čisti
        kuhinju i mirno sprema sebi svoj podnevni ručak. Oko 13 sati on ruča
        zajedno s Domagojem i kaže mu da je njegov otac morao otići u Benidrom i
        da ne će doći prije sutrašnjeg dana. Istu će priču ispričat
        povjesničaru Stanku Logariću, jednom generalovu poznaniku koji se
        najednom pojavljuje i sjeda za stol s ostalom dvojicom. Poslije podne,
        kad su Donki i Logarić otišli, Stanić mijenja odjeću, pobire neke osobne
        stvari i uzima taksi koji će ga odvesti do Valencije. Odatle ga jedan
        drugi taksi vozi do Barcelone, do Francuskog kolodvora, gdje mu se gubi
        trag. U Carcagenti Domagoj provodi večer sam pred televizorom, prije
        nego što odlazi spavati i to samo nekoliko metara od leša svog oca! Dana
        21. travnja ujutro Domagoj se sprema za školu, a tada dolaze i radnici.
        Poslovođa Segui (Pepe) nešto je začuđen jer vrata obično otvara
        general. On otvara svojim vlastitim ključem i odmah primjećuje jednu
        veliku crnu mrlju na stropu tiskare. Reklo bi se krv. Penje se u stan,
        otvara sobu i otkriva leš generala. Nakon toga policija, liječnik i
        sudac dolaze na lice mjesta. Ispitivanje počinje a sudac Don José García
        Robledo pečati kuću.

        Dana 22. travanja pokapa se Luburića u ustaškoj uniformi, nakon zadušne
        mise koju slavi otac Eugenije Beluhan i na kojoj su nazočni mnogi Hrvati
        kao i veliki broj španjolskih prijatelja (jedan od njih će kasnije
        otići u Hrvatsku da uzme komad zemlje koja će se razasuti na grobu).
        Njegova odličja i njegova kapa bit će predani jednom španjolskom
        časniku, veteranu rata u Rusiji koji će ih kasnije predati starijem
        generalovu sinu. Takav je veoma shematski rezime i film o podmuklom
        atentatu koji je donio smrt generalu Luburiću, čovjeku koji se na svoj
        način posvetio borbi za Hrvatsku i koji je umro kao vojnik od udaraca
        neprijatelja. („Ako ja stradam“, pisao je on neposredno prije smrti,
        „svatko neka zna da sam stradao kao ustaša i kao hrvatski general.“)
        Bilo da opravdavamo ili ne njegovu osobu ili njegove izbore, takav put
        zahtjeva respekt.

        Pitanja bez odgovora

        Zločin u Carcagenti ostaje na žalost nekažnjen, a njegova istraga
        (nimalo energična) nije uspjela osvijetliti sve kotače toga stroja.
        Četrdeset godina nakon toga ubojstva, brojna pitanja ostaju bez
        odgovora. Je li Stanić radio sam, kako on to kaže u jednom snimljenom
        razgovoru arhiviranom kod Udbe, ili su mu pomagali četvorica nepoznatih
        ljudi koji su zamijećeni dan prije toga u Carcagenti?

        Tko su bili ti ljudi i kamo su oni otišli? Jednom čudnom koincidencijom,
        dva jugoslavenska broda Jugoslavija i Solin isplovila su iz luke
        Valencije u ponedjeljak 21 travnja 1969. godine. Izgleda da ih je
        španjolska policija zaustavila i da je prekontrolirala posadu. No u tom
        trenutku policija je tražila Stanića kojeg nije mogla naći. Dan nakon
        toga brodovi su se našli u međunarodnim vodama.

        Tko su bili nalogodavci i Stanićevi suradnici u Jugoslaviji i Njemačkoj i
        možda u Španjolskoj?

        Zašto se nije nikada ozbiljno ispitalo Stanića? Dugo vremena nije ga se
        moglo naći, no ta osoba nije nestala. Ima tome 15 godina kad se govorilo
        da je on član HDZ-a u Bosni i Hercegovini (gdje je njegova supruga
        radila kao tajnica kod jednog zastupnika), a u travnju 2003. katalonski
        novinar Francesc Bayarri čak ga je sreo u Sarajevu. Iz tog susreta on je
        snimio jedan film (za Malvarrosa Mediu) i napravio materijal za knjigu
        Susret u Sarajevu koja je objavljena 2006. u nakladi L’Eixam Edicions u
        Valenciji. Za vrijeme razgovara ubojica je tvrdio da je imao dvoje
        pomagača (što nije u skladu s njegovom prvom verzijom), no on niječe da
        je radio za Udbu, već priznaje da je širokogrudno plaćen za svoj zločin,
        no s druge strane izbjegava govoriti o svojim motivima i eventualnim
        nalogodavcima. Zar se nije od njega moglo očekivati da će kazati nešto
        više? Što se dogodilo s cijelim sudskim dosjeom kod ispitivanja od
        strane španjolskog pravosuđa? Je li istina, kao što se kaže, da je on
        prenesen iz Alciara u Valenciju, a nakon toga u Moncadu gdje je bio
        uništen u poplavi? Je li uzaludno postavljati ta pitanja? Čak ako je
        prošlo 40 godina, djeca i unučad generala dužna su to znati. I hrvatski
        narod također je dužan to znati jer to je dio njegove borbe, a dakle i
        njegove povijesti!

        Christophe Dolbeau je književnik. Surađuje s francuskim listovima
        Rivarol i Écrits de Paris. Autor je više djela iz područja književnosti.
        Između brojnih obavljenih knjiga, spomenimo Croatie, Sentinelle de
        l’Occident (Hrvatska, Na straži Zapada), Le Panserbisme, cancer
        yougoslave (Velikosrpstvo -jugoslavenska rakrana), France-Croatie
        (Francusko-hrvatski odnosi u razdoblju od 9. do 19. stoljeća), Les
        Forces Armées Croates 1941.-1945 (Hrvatske oružane snage 1941.-1945) i
        Face au Bolchevisme-petit dictionnaire des résistances nationales a
        l’Est de l’Europe 1917.-1989.

        • Laktashenko Shumski Shtrumph

          ovo bi trebali objaviti kao članak! 😉

  • EMINƎM

    Sve ovo vrijeme je bilo jasno da je SDP 100% ona stara komunistička partija hrvatske.
    Promijenila je sotona izgled ali nije ćud,
    drugovi sav taj trud činjen je uzalud.

  • EMINƎM

    Sve ovo vrijeme je bilo jasno da je SDP 100% ona stara komunistička partija hrvatske.
    Promijenila je sotona izgled ali nije ćud,
    drugovi sav taj trud činjen je uzalud.

  • Neka dignu ruke u vis svi oni Hrvati koju na pamet znaju Hrvatsku Himnu i ja ih oslobađam čitanje ove naše HH, dva “HH” znače: Hrvatska Himna. A svi oni, uključujući i mene, koji ne znaju HH na pamet, da ju svaki dan pročitaju, i to na sav glas, DESET PUTA sve dok ju ne nauče na pamet. Prilažem HH.

    HRVATSKA DOMOVINA

    Lijepa naša domovino,

    Oj junačka zemljo mila,

    Stare slave djedovino,

    Da bi vazda česna bila!

    Mila, kano si nam slavna,

    Mila si nam ti jedina,

    Mila, kuda si nam ravna,

    Mila, kuda si planina!

    Vedro nebo, vedro čelo,

    Blaga prsa, blage noći,

    Toplo ljeto, toplo djelo,

    Bistre vode, bistre oči:

    Vele gore, veli ljudi,

    Rujna lica, rujna vina,

    Silni gromi, silni udi;-

    To je naša domovina!

    Ženju srpi, mašu kose,

    Djed se žuri, snope broji,

    Škriplju vozi, brašno nose,

    Snaša preduć malo doji:

    Pase marha, rog se čuje,

    Oj, oj zvenči, oj, u tmine,

    K ognju star i mlad šetuje;–

    Evo t´ naške domovine!

    Luč iz mraka dalko sija,

    Po veseloj livadici,

    Pjesme glasno brijeg odbija,

    Ljubni poje k tamburici:

    Kolo vode, živo kolo,

    I na brdu i v dolini,

    Plešu mlađi sve okolo;–

    Mi smo, pobre, v domovini!

    Magla, što li Unu skriva?

    Ni l˘ to naših jauk turobni?

    Tko li moleć smrt naziva?

    Il slobodni, il su robni?

    “Rat je, braćo, rat, junaci,

    Pušku hvataj, sablju paši,

    Sedlaj konjče, hajd, pješaci,

    Slava budi gdi su naši!”

    Buči bura, magla projde,–

    Puca zora, tmina bježi,–

    Tuga mine, radost dojde,–

    Zdravo slobost´ dušman leži!

    Veseli se, tužna mati,

    Padoše ti vrli sini,

    Ko junaci, ko Hrvati,

    Ljaše krvcu domovini!

    Teci, Sava hitra, teci

    Nit ti Dunaj silu gubi,

    Kud li šumiš, svijetu reci:

    Da svog doma Hrvat ljubi,

    Dok mu njive sunce grije,

    Dok mu hrastje bura vije,

    Dok mu mrtve grob sakrije,

    Dok mu živo srce bije!

    Antun Mihanović

    • peppermintt

      znamo Milane, to je himna svih Hrvata ma gdje bili
      poz 🙂

  • Neka dignu ruke u vis svi oni Hrvati koju na pamet znaju Hrvatsku Himnu i ja ih oslobađam čitanje ove naše HH, dva “HH” znače: Hrvatska Himna. A svi oni, uključujući i mene, koji ne znaju HH na pamet, da ju svaki dan pročitaju, i to na sav glas, DESET PUTA sve dok ju ne nauče na pamet. Prilažem HH.

    HRVATSKA DOMOVINA

    Lijepa naša domovino,

    Oj junačka zemljo mila,

    Stare slave djedovino,

    Da bi vazda česna bila!

    Mila, kano si nam slavna,

    Mila si nam ti jedina,

    Mila, kuda si nam ravna,

    Mila, kuda si planina!

    Vedro nebo, vedro čelo,

    Blaga prsa, blage noći,

    Toplo ljeto, toplo djelo,

    Bistre vode, bistre oči:

    Vele gore, veli ljudi,

    Rujna lica, rujna vina,

    Silni gromi, silni udi;-

    To je naša domovina!

    Ženju srpi, mašu kose,

    Djed se žuri, snope broji,

    Škriplju vozi, brašno nose,

    Snaša preduć malo doji:

    Pase marha, rog se čuje,

    Oj, oj zvenči, oj, u tmine,

    K ognju star i mlad šetuje;–

    Evo t´ naške domovine!

    Luč iz mraka dalko sija,

    Po veseloj livadici,

    Pjesme glasno brijeg odbija,

    Ljubni poje k tamburici:

    Kolo vode, živo kolo,

    I na brdu i v dolini,

    Plešu mlađi sve okolo;–

    Mi smo, pobre, v domovini!

    Magla, što li Unu skriva?

    Ni l˘ to naših jauk turobni?

    Tko li moleć smrt naziva?

    Il slobodni, il su robni?

    “Rat je, braćo, rat, junaci,

    Pušku hvataj, sablju paši,

    Sedlaj konjče, hajd, pješaci,

    Slava budi gdi su naši!”

    Buči bura, magla projde,–

    Puca zora, tmina bježi,–

    Tuga mine, radost dojde,–

    Zdravo slobost´ dušman leži!

    Veseli se, tužna mati,

    Padoše ti vrli sini,

    Ko junaci, ko Hrvati,

    Ljaše krvcu domovini!

    Teci, Sava hitra, teci

    Nit ti Dunaj silu gubi,

    Kud li šumiš, svijetu reci:

    Da svog doma Hrvat ljubi,

    Dok mu njive sunce grije,

    Dok mu hrastje bura vije,

    Dok mu mrtve grob sakrije,

    Dok mu živo srce bije!

    Antun Mihanović

    • peppermintt

      znamo Milane, to je himna svih Hrvata ma gdje bili
      poz 🙂