Josipović i Nikolić: Neka živi ljubav…

2

Teško je i pomisliti da smo već pri samome koncu 2013. godine, godine u kojoj je Hrvatska u sadašnjem obliku postala članicom EU (za koju mnogi vele da je sljednica Austrougarske), a da hrvatski narod još uvijek nije ostvario slobodu u svoj svojoj punini. Jest, imamo državu, priznatu, nezavisnu, ali je li to ono što smo željeli dok smo stenjali pod srpskom čizmom? Da, netko će reći da je ovo prejaka riječ, ali autoru ovih redaka se jako dopada ovaj naziv “srpska čizma”, prije svega zbog toga što ju je osjetio na svojim leđima. Oni koji nisu, svakako žale za tom čizmom, budući je bila i na njihovim nogama. Hrvatski čovjek se, ove 2013. godine, susreće s problemima nezaposlenosti, neimaštine, sveopćeg kriminala u društvu, teškim lupežima u susjedstvu, pa često preispituje svoju privrženost Domovini. Mnogi su otišli vani, ne zbog toga što ne vole Hrvatsku, nego upravo zbog neimaštine i razočaranjem u sustav kojega je instalirala aktualna politička elita, ne samo ova, nego i prijašnje. I sada, obrazovani mladi ljudi dolaze u svoj zavičaj dva-tri puta na godinu, posjete roditelje i prijatelje, a onda se vrate u onaj dio svijeta u kome se od svoga rada može pristojno živjeti. Jučer me je posjetio stari poznanik i rekao: “Ako danas imaš iznimno bogatoga susjeda, budi siguran da je to bogatstvo rezultat kriminalnih radnji, jer u ovoj se državi od poštenoga rada tako nešto ne može zaraditi.” Točno.
Nedavno  se dogodio incident. Bogati vlasnik firme koja trguje poljoprivrednim proizvodima ubio se u svojoj kući ostavivši ženu i dvoje djece iza sebe. Da – i pismo. Bio je do prije dvadeset godina skladištar na željeznici, a onda se (pod okriljem partije) prihvatio vođenja velike tvrtke. Djeca su se bahatila kršeći brojne BMW-e, a on osobno ubio je više od 500 srndaća, te mnogih egzotičnih životinja. Uspio je napraviti minus od desetak milijuna eura, dakako za tuđi račun,  a kad je pravi vlasnik njegova života zaprijetio, nije mu ostalo drugo nego – ubiti se. Nije on rijedak primjer. Nije on čak ni tajkun. On je čovjek  čiji su se snovi ostvarili na račun vlastitoga života.
Ajmo malo o vjeri. Ove godine pada obljetnica Milanskoga edikta (ne baš neka okrugla, ali…), te su Srbi odlučili napraviti feštu, kao da je Konstantin bio Srbin, kao da je Niš oduvijek bio srpski i kao da su Srbi zaslužni za procvat kršćanstva. Kakve pretpostavke, takva i realizacija. Najprije su katolici imali svetu misu na gradskom nogometnom stadionu u Nišu. Smiješno. Nazočilo je malo više vjernika, nego što je bilo svećenika. Prava slika koliko katolička crkva skrbi o ovčicama na svojim rubnim područjima. Idućeg vikenda svoju su službu imali pravoslavci. Nisu se usudili ponoviti grešku od prošloga tjedna, te su cijeli happening organizirali ispred mjesne crkve u Nišu, dakle znajući da će se odazvati malen broj vjernika (“vjernika”).
Ovo u Srijemu zovemo sprdačina.
Jesmo li svjesni kamo ide Crkva? Je li njezina uloga posve iscrpljena, pa je postala dovoljna sama sebi, ili smo mi vjernici postali probirljivi, sumnjičavi, razočarani? Ozbiljna tema za buduće postove.
Ipak, centralno mjesto ovoga posta posvećujem posjetu aktualnoga predsjednika Hrvatske Beogradu, odnosno svom kolegi po funkciji, vojvodi Tomi Nikoliću. Protokol je protokol, u njemu nema emocija, nego samo birokratsko-političkih mjesta o kojima vode računa profesionalni prodavači magle. Tako je predviđeno da se Ivo Josipović susretne najprije s Tomom, zatim s Ivicom, da bi nakon ručka posjetio skupštinu i ondje održao govoranciju zastupnicima, među kojima će (vjerujem) sjediti i Petar Kuntić, hrvatski zastupnik s liste propale Demokratske stranke. Slijedi susret s izbjegličkim udrugama Srba.
Sutradan, Ivo i Tomo odlaze u Tavankut, malo mjesto pokraj Subotice, u posjet lokalnoj hrvatskoj zajednici. Inače, ovo je mjesto poznato po tome što se znalo dogoditi da na izborima glasuju za Šešeljevu stranku. Domaćini će, dakako, biti Bunjevci koji za sebe vele da su Hrvati, dok će druga polovica sela glasno škrgutati zubima jer su oni Bunjevci kojima je matična domovina Srbija. I to je kraj, Ivo odlazi put Zagreba. Zašto Tavankut? Pa, nalazi se najmanje dvjesto kilometara od  Beograda, u dijelu Bačke u kome država Srbija priznaje da žive Hrvati, dakako uživajući izvanserijske manjinske beneficije. Oni znaju tamburati, raditi sličice od slame i pjevati pjesme Zvonka Bogdana, te jednom godišnje naprave onu Dužijancu koja sliči na bilo koju folklornu manifestaciju, ponajmanje ima hrvatska obilježja. Eto, zato Tavankut.
Nije spreman srpski protokol barem u jednom trenutku podsjetiti na silno stradanje Hrvata u Srijemu, na zatiranje svega hrvatskog, od imena škola, ulica, pa do cijelih mjesta, na ubijene i protjerane Hrvate i to upravo na dan rođendana bana Jelačića, Petrovaradinca. Petrovaradinska kulturna udruga “Jelačić” organizira proslavu banova rođendana, jednim dijelom u crkvi njegova krštenja, drugim dijelom u jednoj novosadskoj sportskoj hali, ali to nije dovoljan razlog da hrvatski predsjednik posjeti najhrvatskiji dio Srbije, onaj koji je krvavo platio hrvatsku nezavisnost. Možda baš zato Srijem zaobilaze svi hrvatski dužnosnici, zbog grižnje savjesti ili straha od mogućeg suočavanja s istinom. Bolje je u Tavankutu, mjestu u kom su nekoć pobjeđivali Nikolićevi i Šešeljevi radikali.
Bog je na našoj, srijemskoj strani! Mora biti, jer kako bi se inače dogodilo da pada tako jaka kiša da čak i svečani doček Ivi Josipoviću nije mogao biti vani, nego unutar palače “Srbija”, pod krovom objekta što ga je Tito dao sazidati na ruševinama nekadašnje NDH.  Da je hrvatska politika bila drukčija, predsjednik Hrvatske bi pješice odlazio u posjet predsjedniku Srbije, prešavši iz Zemuna u Beograd. Ovako, sva je prilika da će budući predsjednik Hrvatske pješice obići čitavu Hrvatsku, krenuvši izjutra s Pantovčaka.
Piše: Dopisnik iz Zemuna – A.J.J. Kumičić

facebook komentari

  • Komentari
    komentiraj članak

    Komentar od: Otporaš | Komentirano: 18. listopad 2013. 16:25

    POGLAVNIK, STEPINAC, TITO, JAKOV BLAŽEVIĆ.

    Član Delivuk (Milan Gabrić) (Izvor: dalje.com)
    09.02.2012 01:32 h
    Poglavnik, Stepinac, Tito, Jakov Blažević.

    Prvi
    puta san čuja za Stepinca, mislin da je to bilo 1959. godine, kat sam
    sa didon Gabrom poliva lozu u strani iznad naši kuća u našem vinogradu.
    Baba je donila užinu i u novinu zamotala ono malo slanine i pršuta što
    nam je donila za jisti. Did Gabro se na nju izdera što mu je novinu
    upropastila. Ja uzmen novinu i na kolinu je malo ispegla tako da se more
    čitati. Did počne čitati i meni objašnjavati šta u novini piše.

    Did
    Gabro čita oko prilike ovako: ” Ratni zločinac, kvisling, kolaborator i
    domaći izdajica Alojzija Stepinac danas nije tija isti ranu koju mu je
    naša straža donila. Na pritisak straže da ide, On je njima reka vi
    zatnjite prvi kašiku i pojedite, onda ću ja”.

    Pitan ja dida Gabru
    ko je taj čovik da se tako opire drugu Titi? Moj sinko, nastavlja did
    Gabro. On je naš rvacki Biskup koji zna što oće. On se je opira i
    Poglavniku, ali, istini za volju, Poglavnik je najmanje kriv za ono
    zašto ga se okrivljuje. Bilo je tu svega i svašta u ta vremena. Mali, ti
    si još malen, neznaš ništa,. Još ti ni ona stvar, neka mi dragi Bog
    oprosti, nije porunjavila. Za tebe nisu sve stvari da znaš. bolje ti je
    muči. Jer ne znaš šta nosi dan a šta noć. Ovin vragovima nije virovati.
    Oni ti upani u kuću po noći, izvuku čovika iz postelje ni kriva ni
    dužna, odvedu ga u nepoznato i za par sedmic dobiješ crnu kartu da je
    umro. Zato jezik za zube, i muči!

    Pa, dida. Ti meni nisi ništa
    reka ko je taj Stepinac? Sinko! Taj Stepinac je naše gore list. On je
    Rvat o kojem će se govoriti dok se sunce okreće oko ove naše zemlje.
    Dide. Meni su uvik pričali da se zemlja okreće oko sunca, a ti meni sada
    obratno govoriš. Eh, moj sinčiću dragi. Svašta ćeš ti još čuti od ove
    današnje vlasti. Čućeš ti da smo mi i od majmuna postali. Sve oni, ti
    današnji vragovi, tako govore samo da se Boga ne spominje. A di se Bog
    ne spominje tu se ni naša Rvacka ne spominje.

    Dide. Sve sam te do sada razumija. Ali još ti meni ne reče niš o Stepincu. To mene zanima.

    Sinko.
    Stepinac! Njega su puna usta kat ga spomeneš. Tito ga se boja. Zato je
    pronaša nekog takojevića po imenu Jokov Blažević, koji je, kako pričaju,
    završija šumsku školu za vrime rata i posta državni tužitelj. Njega je
    taj tvoj drug Tito ujarmija da napiše, sastavi i okiti ko božićno drvce
    optužnicu protiv našeg Biskupa dra. Alozija Stepinca. Ovaj šumski
    seljak, da se udvori tvome drugu Titi, se požurija i sastavija
    optužnicu, ne samo protiv nadbiskupa Stepinca nego protiv svi nas Rvata.
    U toj optužnici, kaže moj, sada pok. dida Gabro, sve je rečeno što se
    more smatrati LAŽ.

    Ali, naš dragi Nadbiskup, Uzvišeni Alojzije
    Stepinac, se junački na sudu drža. On je njima sve u brk skresa. Reka
    njim je da je rvacki narod bija u bivšoj Jugoslaviju, koju su oni
    naslidili, Tito i partija, bija rob i, kaže Nadbiskup Alojzija Stepinac:
    ” Ja bih bija ništarija kada ne bih osjetio bilo (osjećaj) hrvatskog
    naroda…”

    Užina prošla, na posa se mora ići i did Gabro, ko did i
    kućni autoritet, svak ga mora slušati pa tako i ja, ko njegov unuk,
    dignem se i polivaču za polivanje loze na leđa i po onoj našoj
    dalmatinskoj žegi, nastavim polivati lozu. Ostevili smo Poglavnika,
    Stepinca, Tita i Jakova Blaževića na miru. Ali ja nisan bija miran.
    Svakog puta kat bi dida sta da svije škiju ja bi ga zaletija i pita:
    Zašto su Tito i partija bili protiv Poglavnika i Stepinca? Did ljutito i
    oštro meni, ko da san ja kriv za sve to: Tvoj Tito i partija su tili
    uništiti Poglavnika i Stepinca ko prve ljude u našoj Rvackoj i ko prave
    Rvate. A ti znaš da se zmija u glavu tuče, i kat joj glavu razbiješ,
    tilo je mrtvo. Tito i partija su tili ubiti rvacku glavu, Poglavnika i
    Stepinca, onda je lako za tilo. Tilo se osuši kat glave nema. Eto, sat
    znaš kako su tvoj Tito i partija tili uništiti rvacko ime i rvacku
    državu. I sat polivaj lozu i muči. Ali dide, i ja bi tebi nešto reka ako se neš ljutit. nemoj mi više govorit tvoj Tito. Od danas on više nije moj Tito, nego vražiji Tito.

  • Komentari
    komentiraj članak

    Komentar od: Otporaš | Komentirano: 18. listopad 2013. 16:25

    POGLAVNIK, STEPINAC, TITO, JAKOV BLAŽEVIĆ.

    Član Delivuk (Milan Gabrić) (Izvor: dalje.com)
    09.02.2012 01:32 h
    Poglavnik, Stepinac, Tito, Jakov Blažević.

    Prvi
    puta san čuja za Stepinca, mislin da je to bilo 1959. godine, kat sam
    sa didon Gabrom poliva lozu u strani iznad naši kuća u našem vinogradu.
    Baba je donila užinu i u novinu zamotala ono malo slanine i pršuta što
    nam je donila za jisti. Did Gabro se na nju izdera što mu je novinu
    upropastila. Ja uzmen novinu i na kolinu je malo ispegla tako da se more
    čitati. Did počne čitati i meni objašnjavati šta u novini piše.

    Did
    Gabro čita oko prilike ovako: ” Ratni zločinac, kvisling, kolaborator i
    domaći izdajica Alojzija Stepinac danas nije tija isti ranu koju mu je
    naša straža donila. Na pritisak straže da ide, On je njima reka vi
    zatnjite prvi kašiku i pojedite, onda ću ja”.

    Pitan ja dida Gabru
    ko je taj čovik da se tako opire drugu Titi? Moj sinko, nastavlja did
    Gabro. On je naš rvacki Biskup koji zna što oće. On se je opira i
    Poglavniku, ali, istini za volju, Poglavnik je najmanje kriv za ono
    zašto ga se okrivljuje. Bilo je tu svega i svašta u ta vremena. Mali, ti
    si još malen, neznaš ništa,. Još ti ni ona stvar, neka mi dragi Bog
    oprosti, nije porunjavila. Za tebe nisu sve stvari da znaš. bolje ti je
    muči. Jer ne znaš šta nosi dan a šta noć. Ovin vragovima nije virovati.
    Oni ti upani u kuću po noći, izvuku čovika iz postelje ni kriva ni
    dužna, odvedu ga u nepoznato i za par sedmic dobiješ crnu kartu da je
    umro. Zato jezik za zube, i muči!

    Pa, dida. Ti meni nisi ništa
    reka ko je taj Stepinac? Sinko! Taj Stepinac je naše gore list. On je
    Rvat o kojem će se govoriti dok se sunce okreće oko ove naše zemlje.
    Dide. Meni su uvik pričali da se zemlja okreće oko sunca, a ti meni sada
    obratno govoriš. Eh, moj sinčiću dragi. Svašta ćeš ti još čuti od ove
    današnje vlasti. Čućeš ti da smo mi i od majmuna postali. Sve oni, ti
    današnji vragovi, tako govore samo da se Boga ne spominje. A di se Bog
    ne spominje tu se ni naša Rvacka ne spominje.

    Dide. Sve sam te do sada razumija. Ali još ti meni ne reče niš o Stepincu. To mene zanima.

    Sinko.
    Stepinac! Njega su puna usta kat ga spomeneš. Tito ga se boja. Zato je
    pronaša nekog takojevića po imenu Jokov Blažević, koji je, kako pričaju,
    završija šumsku školu za vrime rata i posta državni tužitelj. Njega je
    taj tvoj drug Tito ujarmija da napiše, sastavi i okiti ko božićno drvce
    optužnicu protiv našeg Biskupa dra. Alozija Stepinca. Ovaj šumski
    seljak, da se udvori tvome drugu Titi, se požurija i sastavija
    optužnicu, ne samo protiv nadbiskupa Stepinca nego protiv svi nas Rvata.
    U toj optužnici, kaže moj, sada pok. dida Gabro, sve je rečeno što se
    more smatrati LAŽ.

    Ali, naš dragi Nadbiskup, Uzvišeni Alojzije
    Stepinac, se junački na sudu drža. On je njima sve u brk skresa. Reka
    njim je da je rvacki narod bija u bivšoj Jugoslaviju, koju su oni
    naslidili, Tito i partija, bija rob i, kaže Nadbiskup Alojzija Stepinac:
    ” Ja bih bija ništarija kada ne bih osjetio bilo (osjećaj) hrvatskog
    naroda…”

    Užina prošla, na posa se mora ići i did Gabro, ko did i
    kućni autoritet, svak ga mora slušati pa tako i ja, ko njegov unuk,
    dignem se i polivaču za polivanje loze na leđa i po onoj našoj
    dalmatinskoj žegi, nastavim polivati lozu. Ostevili smo Poglavnika,
    Stepinca, Tita i Jakova Blaževića na miru. Ali ja nisan bija miran.
    Svakog puta kat bi dida sta da svije škiju ja bi ga zaletija i pita:
    Zašto su Tito i partija bili protiv Poglavnika i Stepinca? Did ljutito i
    oštro meni, ko da san ja kriv za sve to: Tvoj Tito i partija su tili
    uništiti Poglavnika i Stepinca ko prve ljude u našoj Rvackoj i ko prave
    Rvate. A ti znaš da se zmija u glavu tuče, i kat joj glavu razbiješ,
    tilo je mrtvo. Tito i partija su tili ubiti rvacku glavu, Poglavnika i
    Stepinca, onda je lako za tilo. Tilo se osuši kat glave nema. Eto, sat
    znaš kako su tvoj Tito i partija tili uništiti rvacko ime i rvacku
    državu. I sat polivaj lozu i muči. Ali dide, i ja bi tebi nešto reka ako se neš ljutit. nemoj mi više govorit tvoj Tito. Od danas on više nije moj Tito, nego vražiji Tito.