Josipović izgubio Ustav

0

Prvi krug izbora za predsjednika Republike Hrvatske potresao je oba zagrebačka politička brda. Ne zna se koje više, Grič ili Pantovčak. Događaj je iznenadio i političku pamet (koju, kao što se zna, „ništa ne smije iznenaditi“).

Nakon zatvaranja birališta tu su pamet na hrvatskoj javnopravnoj dalekovidnici, kako i dolikuje, osobno predstavljala četiri „lijeva“ profesora: Ivo Banac, Ivan Rimac, Vlatko Cvrtila i Vjeran Zuppa. Banac i Cvrtila okusili su i slast „lijeve“ vlasti. Banac s Ivicom Račanom na nižem, Cvrtila sa Stjepanom Mesićem na višem brdu.

Što se dogodilo? Na izbore je ovaj put u nezgodnim okolnostima, po buri i snijegu, izašlo neobično mnogo birača! Koliko? Malo manje od polovice izbornoga tijela! Zar je to mnogo?! U Hrvatskoj jest. A glasovi su, po nepotpunom izvješću Državnoga izbornog povjerenstva, „nepravedno“ podijeljeni: Ivi Josipoviću oko 38 posto, Kolindi Grabar Kitarović oko 37 posto, Ivanu Viliboru Sinčiću oko 16 posto, Milanu Kujundžiću oko 6 posto. Nitko dakle nije dobio natpolovičnu većinu glasova. Stoga u drugi izborni krug idu dvoje „jačih“ kandidata – Ivo Josipović i Kolinda Grabar Kitarović. A kako se u drugom izbornom krugu bira običnom većinom glasova, pobjeda je Ive Josipovića 11. siječnja 2015. vrlo upitna.

Kako mogu, makar i pod navodnicima, reći da su glasovi „nepravedno“ podijeljeni? Vrlo jednostavno. To se tako vidi s vidikovca Nove pravednosti. Josipović je, po istraživanjima javnog mnijenja, još dok se nitko drugi nije bio ni kandidirao, dvaput premoćno pobijedio – u prvom krugu! Drugi su kandidati kampanju vodili samo 18 dana, a Josipović cijelu godinu. Josipovićevi su suparnici oskudijevali u novcu, a Josipović je obilovao i u novcu i u promidžbenoj pameti. Voljeli su Josipovića i elekronički mediji i glavne novine, i besplatno su ga u stopu pratili. A Josipović je bio i neobično marljiv. Nije bilo pučke zabave, umjetničke priredbe, prošteništa, gdje se Josipović nije ukazao. Kada je kardinal Josip Bozanić objavio skup poželjnih osobina hrvatskoga predsjednika, Josipović se odmah u njemu prepoznao te javno uskliknuo: Taj sam ja! A sad: Bozanićevi katolici izjednačiše Josipovića s njegovom – Barbikom! Gdje je tu pravednost?!

Što se dogodilo? Ne znam. Bit će da je veći dio hrvatskih katolika uočio da je Josipović muško te da stoga, bez promjene spola, nikako ne ispunjuje glavne zahtjeve kardinala Bozanića: ne može biti „nositeljica identiteta Hrvatske, promicateljica njezinih vrjednota u Domovini i svijetu, širiteljica istine o njezinoj prošlosti“. Ali nemojte me hvatati za riječ, ništa ja, kao što rekoh, ne znam. Samo nagađam, dakako – sa stanovitom sigurnošću.

Ta nepravda najmanje ide na dušu protukandidatima. Oni su se prema Josipoviću držali obzirno. Samo su mu nježno spočitavali da u sadašnjemu predsjedničkom mandatu nije ništa radio.

To se može shvatiti kao izraz dobrostivosti. No to je, bez sumnje, grdna laž. Radio je Josipović, udarnički radio! Bio je politički Alija Sirotanović. Srce je, kao onaj student u Heidelbergu, Josipović izgubio u Regionu. Drugovao je sa srpskim predsjednikom Tadićem, glasovirao je njegovu satrapu Miloradu Dodiku u Banjoj Luci, troljubio se s četničkim vojvodom Nikolićem na Brdu kod Kranja. Ispričavao se Tadiću u Vukovaru što su se Hrvati u Domovinskom ratu branili, vodio je Tadića s Ovčare u Paulin Dvor izjednačujući hrvatski osvetnički izgred s velezločinom srpske državne politike, tumačio je po vascelom Regionu da je srpsko-crnogorska razaranja, pustošenja i krvoprolića na kraju XX. stoljeća skrivio „konglomerat pogrješnih politika“, lažno je u Sarajevu optuživao Hrvatsku da je izvršila oružanu agresiju na Bosnu i Hercegovinu, slavio je u Srbu uspomenu na četničko-partizanske pokolje nad ličkim, bosanskim i dalmatinskim Hrvatima, bajao je u izraelskom Knessetu o „ustaškim gujama“ u Hrvatskoj, zauzimao se za povlačenje hrvatske tužbe zbog genocida protiv Srbije, izmišljao je hrvatsku domoljubnu „transverzalu Tito – Tuđman – Josipović“, potpisao je, a možda i napisao, „Lex Perković“. To su svakako sramotna, možda i kažnjiva djela. Ona nikako nisu plodovi nerada, nego upravo zloćudne radinosti.

O tomu najbolje svjedoče Josipovićeva „PravDA za Hrvatsku“ i „Nova pravednost“. Sad je spremio „Pravi put“ u „Drugu Republiku“. Izradio je i njezin – Ustav, slasticu na štapiću, kao svoj izborni program. U tom Ustavu predlaže dokidanje županijskoga sustava i razbijanje jedinstvene države Hrvatske u nekoliko regija. Takav regionalizam njegovale su sve tuđinske vlasti u Hrvatskoj.

No, kada je Josipović vidio rezultate prvoga izbornog kruga, on je, preplašen tuđmanovskim pozivom Kolinde Grabar Kitarović na nacionalnu pomirbu i angažman „Za bolju Hrvatsku“ – zaboravio svoj Ustav! Umjesto da se pozove na „Drugu Republiku“, zavapio je kao ričući lav. Pozvao se na prolivenu krv i zaprijetio: Ne damo im Hrvatsku! Mi ili oni!

Shvatimo ozbiljnost te poruke i izađimo na izbore. Inače bi nam se moglo dogoditi da i sljedećih pet godina ližemo Josipovićeve otrovne lizalice.

Benjamin Tolić/HrSvijet

facebook komentari