Pratite nas

Analiza

Josipović je jednostavno morao otići jer nije volio Hrvatsku!

Objavljeno

na

Posao predsjednika Josipović je radio kao tipičan hrvatski sveučilišni profesor koji nema međunarodno vidljive rezultate. Nedostatak domoljublja jest uzrok njegova nerada, ali nije razlog gubitka mandata. Razlog je mnogo jasniji i konkretniji: on nije bio dobar predsjednik, piše prof. dr. Matko Marušić za dnevno.hr

Zašto je Josipović izgubio izbore?

Nije tajna, ali ipak se do kraja ne zna zašto je g. Ivo Josipović izgubio drugi mandat, koji malo koji predsjednik gubi. Zna se da su građani države kojoj je pet godina bio predsjednik ipak shvatili da on nije dovoljno učinio da bi ljudi u toj državi bolje živjeli. Namjerno sam izbjegao pitanje domoljublja, ali ne da ne dižem živce mrzovoljnim jugonostalgičarima; nedostatak domoljublja jest uzrok njegova nerada, ali nije razlog gubitka mandata. Razlog je mnogo jasniji i konkretniji: on nije bio dobar predsjednik.
A zašto g. Josipović nije bio dovoljno dobar predsjednik? Tri su tome razloga, vrlo poučna za hrvatsku budućnost i budućnost svakoga od nas.

Razlog prvi: nije volio svoj posao

Prvi su razlog ljudi naslutili, a taj je da g. Josipović nije dovoljno volio državu kojoj je bio na čelu; ta vrsta kritika ide čak do optužbe za veleizdaju, ali ovdje neću o veleizdaji. Dokaz da g. Josipović nije dovoljno volio državu Hrvatsku nalazi se u očitoj činjenici da za nju kao predsjednik nije napravio ništa ili gotovo ništa. Moglo bi se reći – da nije dovoljno volio svoj posao, nije se dovoljno trudio, nije „izgarao” na poslu. Pijenje kave s građanima i otvaranje vatrogasnih proslava nije posao koji predsjednik radi i treba raditi, čak i nezavisno od ovlasti koje ima. Da je g. Josipović pokazao trud barem oko glavnih problema s kojima su se građani Hrvatske susreli u pet godina njegova mandata, postignuti bi rezultat bio manje važan; on nije kažnjen za loše rezultate, nego za nerad.
G. Josipović nije imao ljubav doličnu za posao predsjednika Republike i nije znao koliko je taj posao težak i odgovoran. I onda je posao radio samouvjereno površno i nesvjesno sasvim loše. A raditi posao predsjednika države površno i loše stvar je nečuvena! To zaslužuje kaznu i težu od neizbora u drugi mandat.

Razlog drugi: profesor Pravnoga fakulteta

Posao predsjednika g. Josipović je radio kao tipičan hrvatski sveučilišni profesor koji nema međunarodno vidljive rezultate i prepoznatljivost: on je postigao tu titulu, a titula donosi poštovanje, finu plaću, bezbrojne beneficije, sigurnu poziciju do reizbora koji je formalan i korumpiran (sveučilišni profesori biraju jedni druge i tako se korumpiraju) i – samo treba biti pristojan (jako pristojan, do izazivanja mučnine!), ne zamjeriti se i – izdržati do reizbora. Za rezultate nitko ne pita, a povjerenstva koja odobravaju reizbor i ne čitaju dokumente o „rezultatima rada”. To znaju svi sveučilišni profesori, i tome se svi usrdno prilagođuju.
Kao što je bio prazan sveučilišni profesor, g. Ivo Josipović bio je i jednako prazan predsjednik Republike.
To nas dovodi do specifičnosti profesure g. Ive Josipovića. On je profesor kaznenoga procesnog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, pak, blago rečeno, nije u dobrom stanju, to nije mjesto na kojemu se stvaraju ljudi za teške i složene zadatke, znanstvenici, visoki dužnosnici a navlastito ne predsjednici država.
Nemam sada prostora detaljno objašnjavati praznu veličinu Pravnoga fakulteta u Zagrebu, pa ću navesti tri ključne stvari. Na tom je mjestu i u tom je okružju do kraja sazrio g. Ivo Josipović i te tri stvari opisuju njegov problem, intelektualni, moralni i politički.
Prvo, profesori Pravnoga fakulteta nemaju međunarodno vidljivih publikacija, što je ključni uvjet za postizanje titule, posla i odgovornosti sveučilišnog profesora. Njihova je pravna znanost na razini koja ne može izdržati ocjenu međunarodnih stručnjaka, i oni su odlučili da se time ne će gnjaviti: imaju svoje časopise (kao – znanstvene) i tamo publiciraju (pritom zarađuju dodatni novac, ali to je sitniš u usporedbi s drugim izvorima novaca). Negdje 2008. „Jutarnji list” je donio veliki članak pod naslovom „Krah hrvatske povijesne i pravne znanosti”, dakle rečeno nije moja ocjena. Na taj članak je odmah, u istom listu, reagirao tadašnji dekan Pravnoga fakulteta u Zagrebu u članku pod naslovom „Nas ne zanima publiciranje u inozemstvu”.

Profesori Pravnog fakulteta uništili bolonjski proces!

Ako tko slučajno pomisli da publiciranje sveučilišnih profesora „u inozemstvu” možda i nije prevažno, moram ga odmah (kratko) poučiti: znanost je vlasništvo cijeloga čovječanstva, a „publiciranje u inozemstvu” način je prenošenja nove znanstvene spoznaje – cijelom čovječanstvu. No, pravi časopisi ne objavljuju bilo što, nego prispjela izvješća prolaze proces anonimne, stroge i vrlo stručne recenzije (ocjene) vrijednosti ponuđene nove informacije: koliko je nova, koliko je važna i koliko je znanstveno utemeljena.
Ne može, dakle, biti da sveučilišne profesore „ne zanima publiciranje u inozemstvu”, jer je to ključni dio njihove definicije! No, oni su sebi napravili sustav iznimnoga domaćega ugleda i iznimno visokih plaća, te iznimno nikakvih odgovornosti pa im u svrhu toga fenomena publiciranje u inozemstvu – doista i ne treba.
Drugo, profesori Pravnoga fakulteta u Zagrebu, uništili su bolonjski proces u Hrvatskoj, što je izdaja Domovine i izdaja Europe. To su učinili na dva načina: prvo, dali su sebi za pravo da upisuju tisuće studenata, ali za školarine, čime su potpuno uništili nastavu, dakle i duh Bolonje. Drugo, kad ih je ministar znanosti i obrazovanja pritisnuo zakonom – naprosto su ga tužili, svojim kolegama u Ustavnom sudu. I dobili parnicu, kako i ne bi?! U Ustavu, naime, piše da su sveučilišta u svojemu radu autonomna, a oni su pod tu autonomiju podveli da sami određuju koliko i kojih će studenata upisati, koliko će im upis naplatiti, i kako će taj novac podijeliti; podveli su i kriterij „nezanimanja za publiciranje u inozemstvu”, pravo na intramuralno zataškavanje korupcije i afera, odbijanje obveze da javno izvijeste o rezultatima svoje nastave ili da išta poduzmu na nalaze državnih revizija.
U svemu tome zdušno i aktivno sudjelovao je i g. Ivo Josipović.
Pravnom fakultetu u Zagrebu ne mogu oprostiti protivljenje upisu djece hrvatskih branitelja, pri čemu su televiziji pokazivali studente koje su upisali za novac iako su bili „ispod crte za upis” kako „sjede na radijatorima, jer u dvoranama nema mjesta”. To nisu bila djeca branitelja. Novac nije otišao na stvaranje uvjeta boljega studiranja, nego u privatne džepove. Prekršena su sva pravila o veličinama nastavnih skupina.
Ivi Josipoviću ne mogu oprostiti što je kampanju za drugi predsjednički mandat počeo velikim člankom u „Jutarnjem listu” o tome kako će on „revitalizirati Bolognu”! On, koji je aktivno sudjelovao u njezinu uništenju! Radi novca siromašnih studenata koje je upisivao „po osobnim potrebama”. Javnost to nije primijetila, ali ja jesam. No, primijetio je, i preduhitrio me, i ministar koji je donio zakon o bolonjskom procesu, g. Hrvoje Kraljević; on je u „Jutarnjem” vehementno reagirao, nudeći i odgovarajuće dokumente. Na to je g. Josipović naglo odustao od te ideje i za svoj glavni izborni projekt odabrao – promjene ustava. Njih se nije ni potrudio razraditi (sjetite se da on ne zna što je objektivna recenzija), ali svejedno se moglo vidjeti da cilja na sve što Hrvatskoj nije u interesu.
Treće, Pravni je fakultet, s još nekima (brojnim) spriječio reformu sveučilišta i znanosti prema preporukama Europske Unije. I opet na osnovi „ustavom zajamčene autonomije” sveučilišta. Najprije je srušen, demonstracijama i štrajkovima, zakon koji je sastavio g. Radovan Fuchs, a kad je o toj temi pokušao razgovarati inače prerazgovorljivi ministar g. Željko Jovanović, njegovi su ga kolege (Flego, Grčić) brzo od toga odgovorili. I onda je vlada g. Milanovića, hladnokrvno, mučki i veleizdajnički odustale od te reforme, koja je jednako toliko akademski koliko i politički nužna.

Razlog treći: ‘dobar’ učenik u naklonjenu okružju

G. Josipović ima mnogo vrlina, a jedna je koju posebno cijenim: on je dobar učenik. Na žalost, pohađao je prelagane škole i nikad se nije okušao u stvarno teškim zadacima.
Na primjer, nema ni jednu jedinu publikaciju u uglednom međunarodnom pravnom časopisu.
Osnovu i srednju školu završi mnogo učenika s odlikom, a takvih se na Pravo upiše njih razmjerno malo. Oni onda tamo blistaju, po opisanim – domaćim, prelaganim kriterijima. Okružje mu je bilo naklono, neka je. Još ima i glazbeni dar, uči i to, sklada. Bravo, to pridonosi naklonosti okružja. Ljubazan, miran, civiliziran, učenički marljiv, kao nož kroz maslac prolazi kroz doktorat; uvjeti za profesuru njemu su dječja igra (i djeci su, napominjem), supruga iz bogate obitelji, materijalno zbrinut… sve je savršeno.
Kazneno procesno pravo… za čovjeka koji će se poslije legitimirati kao žestoki borac za ljudska prava – neobičan je izbor. (Neki kažu da je doktorirao na uzapćenju, uhićenju, hapšenju; ne znam, no ne zvuči dobro.) Ta je struka dobra za brutalne odvjetnike i za nepokolebljive suce, ali za skladatelja, teoretičara i blagog gospodina tek je oblik gubitka vremena. Nešto se tu ne slaže. Pogotovo da stručnjak toga profila onda postane predsjednik države?

U međuvremenu novca i imanja na pretek; trebalo bi pogledati, precizno, njegova mjesečna primanja prije negoli je postao predsjednik! Jer Pravni fakultet od školarina uzetih od djece koja nisu dosegnula prag za upis uzima toliko novca da svim svojim zaposlenicima, od spremačice do dekana, daje još jednu trećinu plaće. Svaki mjesec. Je li to moralno za borca za ljudska prava, za siromašne, obespravljene, za socijalista, za budućega predsjednika države? Predaje i skladanje, piše, publicira, bez pravih recenzija, ali i to se u njegovu okružju plaća…
No, nemojmo biti ljubomorni na Josipovićeva primanja (hadezeovski doktori dižu i više, na primjer). Problem je drugi – možda je dosada i besmisao, a možda ljevičarski kronični nedostatak kadrova, ali, eto, nekako se netko dosjetio da se toga finoga čovjeka, koji predavanja drži s lakoćom, a nikad se ne ljuti, ne psuje i ne luta sa strane – predloži za predsjednika Republike Hrvatske. On je uvijek i u svemu uspješan i vjeruje da će biti i uspješan predsjednik.
I postaje predsjednik, i treba proći mnogo godina da se pokaže da nije bio uspješan predsjednik. Napredovao je do položaja za koji nije bio sposoban.

Predsjednik države, kakav je to posao?

Da čovjek bude dobar, velik, predsjednik države, nije dovoljno biti dobar učenik, iako se mora biti dobar učenik. Nije dovoljno biti pošten, iako se mora biti pošten. Nije dovoljno lijepo govoriti, iako se mora moći lijepo govoriti. Nije dovoljno družiti se s građanima, iako se treba družiti s građanima. Dobro je znati skladati, ali nije bitno, dobro je znati kazneno procesno pravo, ali ni to nije bitno.
Predsjednik države mora na određeni način imati profil ratnika: srce, iskustvo, marljivost, poštenje, hrabrost, navike… I to iskusna ratnika, prekaljena u bitkama koje je i dobivao i gubio (npr. međunarodno znanstveno publiciranje). Mora biti obrazovan, i to ne samo u svojemu cehu, nego u svemu. Mora mnogo znati, ali iznad svega treba imati svoje stavove. Mora biti hrabar, ali ne ludo hrabar; mora biti mudar, ali ne filozof. Mora biti pošten, dobar i strpljiv, ali ni to nije dovoljno – mora od svih drugih tražiti poštenje, dobrotu i strpljivost. Mora tražiti istinu čak i kad mu nije draga, mora govoriti istinu, čak i kad mu ona ne odgovara. Mora biti pristojan ali nepovjerljiv, strpljiv ali brz, miran ali ubojit. Širokih vidika, ali nacionalan.
Mora voljeti sve ljude, ali svoje više. Mora moći podnijeti neugodu, opasnost, poraz i pobjedu. Biti spreman poginuti, možda poslije svojih čuvara, ali ipak, dostojanstveno i bez panike. I mora voljeti, strastveno voljeti posao koji radi, jer voli, iznad svega voli, strastveno i smrtonosno državu čiji je predsjednik.
A ništa od toga g. Josipović nije imao. I to je njegova i naša tragedija.
Hajdemo iz nje puno naučiti. Bit će još mnogo izbora.

[ad id=”40551″]

Autor: prof.dr.Matko Marušić

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

F-16 Block 70 pruža Hrvatskoj apsolutnu zračnu dominaciju za narednih 40 godina

Objavljeno

na

Objavio

Prošlotjednim otvaranjem ponuda za novi borbeni avion Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, saga o nasljedniku MiG-a 21 ulazi u pretposljednju fazu.

Ponude su plasirale četiri zemlje: Grčka, Izrael, SAD i Švedska. Peta zemlja, Južna Koreja, ponijela se korektno i priznala da njen školsko-borbeni FA-50 ne udovoljava taktičko-tehničkim zahtjevima HRZ-a.

Time su napokon i službeno zaustavljene često zlonamjerne priče kako će se Hrvatska odlučiti samo za protokolarno zrakoplovstvo: sada je sasvim jasno kako MORH teži ozbiljnim borbenim sposobnostima, piše jutarnji list

Motor cijelog projekta, Damir Krstičević, u samo godinu dana mandata pokazao se kao najbolji ministar obrane kojeg je Hrvatska imala od rata. Izvjesno je i da će Vlada Andreja Plenkovića, čija je podrška nabavi ključna, ostati zapisana kao ona koja je Hrvatskoj ne samo zajamčila zaštitu neba za naredna desetljeća, nego istovremeno učinila za naše gospodarstvo i prosperitet više nego ijedna do sada.

Naime, industrijska suradnja je vrlo važan segment cijele nabave, za koju jamči država ponuđač, a njezina vrijednost u nekim europskim nabavama daleko premašuje 100 posto vrijednosti nabave. Za Hrvatsku to znači da će, koja god ponuda pobijedi, aktualna Vlada otvoriti mogućnost znatnih ulaganja u visoku tehnologiju, znanost, industriju i cjelokupno gospodarstvo.

Važno je što o nabavi postoji konsenzus i sve vodeće stranke razumiju njenu golemu gospodarsku, ali prvenstveno sigurnosnu važnost. Zemlja koja raspolaže modernim lovcima sigurna je od svake agresije. A moderno je preblaga riječ za jednu od ponuda. Kako bi zadovoljila potrebe, Hrvatskoj treba nabava 12 aviona, 10 jednosjeda i dva dvosjeda. Treba naglasiti da sada lošeg odabira više nema. Čak i F-16 Fighting Falcon u verziji Block 30 predstavlja generacijski skok i ostavlja daleko u prašini zastarjele MiG-ove 29, a o MiG-u 21 da se i ne govori.

Svim avionima osnovno oružje predstavlja top. Tri verzije F-16 dijele šestocijevni, rotirajući top M61A1 Vulcan kalibra 20 milimetara i efektivnog dometa od oko 1600 metara te maksimalne brzine vatre od 6000 granata u minuti. Gripen je naoružan jednocijevnim topom BK-27 kalibra 27 mm, maksimalne brzine vatre od 1800 granata u minuti te nešto većeg dometa. No Vulcan se mora zavrtjeti do maksimalne brzine vatre, dok je ona konstantna kod BK-27, pa u prvih pola sekunde vatre BK-27 ispali oko dva kilograma granata više od Vulcana.

Iz raspona arsenala jasno je da svi kandidati mogu biti naoružani za izvršavanje gotovo svih tipova borbenih zadaća: ostvarivanja i zadržavanja zračne premoći, bliske zračne podrške snagama na zemlji, izvršavanja strateških dubinskih udara, protubrodsku borbu te neutralizaciju protivničkih radara i protuzračnih sustava. Tu je naravno i najjednostavnija zadaća, a to je zaštita zračnog prostora, odnosno air policing.

Same ponude su u startu iznenadile. Mnogi su očekivali da SAD ne ponudi ništa. Među onima koji su smatrali da će se ipak nešto ponuditi prevladavala su predviđanja da će u najboljem slučaju SAD ponuditi rabljene F-16, samo reda radi, jer se ponovno pojavila teza o fantomskom stajalištu SAD-a da nam lovci ne trebaju. Ali ne samo da je SAD, kao najmoćnija sila svijeta, poslao ponudu nego je riječ o potpuno novim avionima nevjerojatnih sposobnosti. Naime, Hrvatska bi mogla postati korisnik najnovijeg F-16 Block 70/72.

Razlika je tolika da ono što su preostala tri aviona za MiG-21, to je Block 70 za njih. Većina njegovih sustava razvijena je iz iskustva razvoja i korištenja F-35 i F-22, lovaca pete generacije.

Block 70 omogućava potpunu umreženost na bojnom prostoru, sa svim zračnim i kopnenim platformama u realnom vremenu, a specifično je razvijan da bi se jednako lako umrežio s lovcima pete generacije F-35, pa i F-22.

F-16 Block 70 je vrhunac evolucije 4. generacije borbenih aviona. U sebi objedinjuje sve revolucionarne karakteristike lovca 5. generacije: umreženost u realnom vremenu, senzorsku i podatkovnu fuziju, AESA radar.

Jedino izostaje stealth. Koliko je napredan, svjedoči i to da ih SAD namjerava naručiti nekoliko stotina da zamijeni izvanredne lovce presretače F-15 Eagle. Oni su, naime, stariji od 40 godina i naprosto ih se više neće moći držati u zraku.

Uspoređivati Block 70 s MiG-om 29 je neozbiljno, jer je Block 70 optimiziran da se ravnomjerno suprotstavi Su-35S, koji je u višoj kategoriji kao jedan od najboljih lovaca presretača na svijetu.

U slučaju da bude odabran, Hrvatska bi bila prvi korisnik Blocka 70. U praksi on pruža Hrvatskoj apsolutnu zračnu dominaciju za narednih 40 godina.

Nikakve modernizacije neće biti potrebne u tom periodu, jer riječ je o trenutno najsofisticiranijem borbenom avionu na svijetu, piše jutarnji list

Amerikanci su nam pomalo neočekivano ponudili potpuno nove borbene zrakoplove F-16

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Srbija je izvršila agresiju na Hrvatsku i BiH

Objavljeno

na

Objavio

Možda bi se i u ovom slučaju  HDZ-ovci trebali zapitati zašto je baš sada Pupovac otvorio pitanje pozdrava „za dom spremni“ i tako skrenuo medijsku pozornost sa ponovnog suđenja Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću u Haagu i suđenja njihovu glavnom operativcu Draganu Vasiljkoviću zvanom Kapetan Dragan u Splitu.

Puno važnije od pozdrava „Za dom spremni“ bile su riječi tužitelja Douglasa Stringera u sudnici u Haagu:

Ovo suđenje bavi se kaznenom odgovornošću Jovice Stanišića i Franka Simatovića na temelju njihove vodeće uloge u udruženom zločinačkom pothvatu kojemu je cilj bio uspostava nacionalno homogenog teritorija na području Hrvatske i BiH. Njime su trebali dominirati Srbi i to se trebalo postići nasilnim uklanjanjem nesrpskog  stanovništva, ponajviše Hrvata i muslimana, kampanjom zločina koja je uključivala progon i ubojstva”, rekao je na početku ponovljenog suđenja u Haagu nekadašnjim čelnicima srbijanske Državne sigurnosti tužitelj Stringer.

Istovremeno u Splitu u završnoj fazi suđenja, Vasiljković je iznio svoju obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces “opsesivno fašistički progon”, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa, nastavio je u  klasičnom srpskom tonu navodeći da od procesa ne bi ostalo ništa “kada bi isključili fašizaciju Hrvatske”!

CIA – Srbija je izvršila agresiju

A tko su zapravo bili agresori i fašisti pokazuje u detalje dokument američke obavještajne službe CIA-e (The Military Role of the Serbian Interior Ministry in the Yugoslav Conflict, napisan 26.10.1995, deklasificiran 01.10.2013)
https://www.cia.gov/library/readingroom/docs/1995-10-26C.pdf
u kojem su opisani korijeni srpskog terorizma i agresije na Hrvatsku čiji je nositelj bila Srbija i srpsko ministarstvo unutrašnjih poslova. Krajem osamdesetih u Beogradu Vlada Srbije pretvorila je svoje  Ministarstvo unutarnjih poslova (MUP) u glavni alat vlade koji će terorizmom pokrenuti sukob i tako omogućiti, uspostaviti, kontrolirati i braniti “Veliku Srbiju”.

Deklasificirani CIA izvještaj o ulozu srpskog ministarstva unutrašnjih poslova od 26. 10. 1995., objavljen ovdje u fdf formatu.

Organizaciju tog terorizma i pripreme za agresiju Milošević je povjerio  nekadašnjim čelnicima srbijanske Državne sigurnosti Jovici  Stanišiću i Franku  Simatoviću  koji su tajno formirali, pomagali i vodili tajne policijske i paravojne postrojbe, u stvari “odrede smrti”,  na području Hrvatske i BiH te su tako aktivno sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu Srbije koji je za posljedice imao progon, ubojstva, deportacije i prisilno premještanje hrvatskog i muslimanskog stanovništva u ratovima devedestih godina.

CIA: Srbijanski MUP uplitao se u Hrvatsku i prije 1990.

Tako se u ovom izvješću piše  da postoje  ozbiljne naznake da je Srbijanski MUP bio uključen u organizaciju i  naoružavanje srpskih separatista u Hrvatskoj i BiH prije izbijanja rata, još od 1988., dakle nekoliko godina prije hrvatske samostalnosti.

Nakon hrvatske samostalnosti taj srpski plan dobio je na zamahu kada je u Knin sve češće počeo dolaziti Franko Simatović s dokumentima na ime Dragan Simendić, predstavljajući se kao novinar Politike ekspres.

Njegov glavni zadatak bio je nadziranje Dragana Vasiljkovića s kojim je  osnovao prvi teroristički kamp za obuku u Golubiću kod Knina, gdje su obučavane tzv. „Knindže“.

U drugom slučaju,  američkim službenicima  jedan “bivši pripadnik MUP-a Srbije“  rekao  da je Srbijanski MUP imao  dugu tradiciju sudjelovanja i uplitanja u unutarnje stvari u Hrvatskoj, u tzv. “Krajini”, puno prije početka otvorenog sukoba. Taj američki izvor posebno je naglasio da bi svaki istražitelj za ratne zločine trebao posebno pogledati uloge Radovana Stojičića- Badže i Franka Simatovića – Frenkija  koji su sudjelovali u organiziranju i naoružavanju Srba u  istočnoj Slavoniji.

Mnoga obavještajna izvješća upućuju da su šefovi Srpske tajne službe Jovica Stanišić i Franko Simatović preko svog poslušnika Milana Martića gotovo sigurno organizirali terorizam i vodili oružani otpor prema hrvatskoj vlasti 1990.-1991., radi stvaranja velike Srbije.

Borbene operacija Srpske specijalne policije

Kako piše u ovom obavještajnom izvješću, specijalne jedinice MUP-a Srbije od početka sukoba direktno su uključene u borbene operacije u Hrvatskoj, a poslije i u BiH. U većini slučajeva, njihova je glavna borbena uloga bila izvoditi “elitne pješačke  napade” i tako sačuvati “separatiste” od brzog poraza. Nakon osvajanja terena uslijedio bi teror, protjerivanje stanovništva, pljačka i uništavanje imovine.

Tako etnički očišćen teren čuvali bi lokani separatisti kojima bi zaštitu pružala JNA. Kada opisuju direknu vezu MUP-a Srbije sa srpskim teroristima u Hrvatskoj, u izvješću Amerikanci posebno naglašavaju ulogu Radovana Stojičića –Badže, za kojeg navode da je  kao “Pomoćnik inistra unutarnjih poslova  Srbije” zapovijedao jedinicom specijalne policije Srbije u Vukovaru tijekom rata 1991.

Odmah nakon toga, da bi se prikrila ta veza, beogradski radio je u prosincu 1991. izvjestio da je Stojičić bio i zapovjednik tzv. Slavonske teritorijalne obrane.

U „Oluji“ poslali 600 specijalaca u Istočnu Slavoniju

Kada su hrvatske snage krajem 1994. i početkom 1995. počele pomalo potiskivati srpske agresore, navode amerikanci, srpski MUP preventivno je preusmjeravao “specijalne snage” na okupirani teritorij tzv. “Krajine” nastojeći sačuvati otete teritorije.

U tom vremenu Milošević je bio naredio Jovici Stanišiću da rasporedi te “posebne jedinice” i da njihova osnovna zadaća u prvom redu bude odbijanje svakog hrvatskog napada, a zatim osposobljavanje “srpskih snaga Krajine” u naprednim taktikama pješačke borbe tako da mogu sudjelovati u borbenim operacijama ako Hrvatska vojska napadne.

Nakon uspješne hrvatske operacije “Oluja” u kolovozu 1995., navode Amerikaci dalje u izvješću, Srbija je bila zabrinuta da će ista sudbina pogoditi i Istočnu Slavoniju. Razna izvješća ukazuju da je Resor državne bezbednosti Srbije (RDB) odmah poslao svoju “specijalnu policiju” da u biti preuzme kontrolu sektora – politički i vojno – kako bi se osigurala kontrola Beograda i poboljšala “obrana”.

Američki vojni izaslanik u Beogradu dobio je podatke od svog pouzdanika da je 9. kolovoza 1995. posebni MUP-ov policijski konvoj s oko 600 dobro obučenih srpskih specijalaca prešao granicu i ušao u Istočnu Slavoniju, tj. u Hrvatsku.

Svaki tjedan po 20 kamiona streljiva za srpske teroriste

Amerikanci tvrde u izvješću da je tadašnji srbijanski ministar unutarnjih poslova Radmilo Bogdanović bio ključni posrednik sa srpskim terorističkim i paravojnim skupinama, uključujući Arkanovce i Šešeljevce. Bogdanović je u ime Srbije, kako se izvješćuje, bio glavni organizator i financijer paravojnih snaga.

Godine 1992. uz Bogdanovića, Amerikanci navode i pomoćnika ministra unutarnjih poslova Srbije Mihajla Kertesa kao ključnog čovjeka u formiranju i osposobljavanju terorističkih i paravojnih jedinica.

Koliko je bila intenzivna ta zločinačka djelatnost možemo vidjeti po dijelu izvješća u kojem Amerikanci opisuju kako pomoćnik šefa Resora državne bezbednosti (RDB) Franko Simatović zvani “Frenki” dvaput tjedno organizira transport streljiva po deset (10) kamiona, pod pratnjiom MUP-a, iz tvornice Krušik u Valjevu, za srpske teroriste u Hrvatskoj i BiH.

Čini se da su ove misije koordinirane s Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA)” pišu američki obavještajci.

Specijalna policija MUP-a Srbije tijekom ratova u bivšoj Jugoslaviji razvila je reputaciju “elitnih borbenih snaga” zbog svoje rigorozne i temeljite obuke. Služba u specijalnoj policiji bila je dobrovoljna, prema izvješću američkog vojnog izaslanika. Svaki dobrovoljac prolazio je odgovarajuća fizička i psihološka testiranja te medicinske pretrage.

Nakon toga dobrovoljci bi prolazili godinu dana posebne izobrazbe koja je uključivala osnovnu i specijaliziranu. Tako su obukom dobrovoljci mogli naučiti različite vještine, osnovne taktike pješaštva, borilačke vještine, borbu noževima, planinarenje, padobranstvo, korištenje eksploziva, upoznavanje stranog oružja i obuku timova za posebne misije, navode Amerikanci.

Zanimljivo je  da je srpska specijalna policija, kako su to uočili Amerikanci, imala obuku koja je bila gotovo identična obuci koju su imale specijalne snage JNA a poslije Vojska Jugoslavije. Primijećeno je da je Vojska Jugoslavije davala odgovarajuću potporu srpskom MUP-u u obuci osiguravajući oklopna vozila, tenkove, raketne bacače, padobrane i slično.

Isto tako, primijećeno je da je velik broj časnika Vojske Jugoslavije prelazio u specijalne snage MUP-a Srbije, zbog većih plaća, privilegija i drugih materijalnih davanja koje je osiguravao Miloševićev režim. Odlijev časnika iz Vojske Jugoslavije u srpski MUP bio je toliko velik da je o tome raspravljano i Vrhovni  Savet obrane Jugoslavije u siječnju 1994. na kojem je rečeno da je gotovo trideset posto (30%) posto časnika napustilo vojsku i prešlo u MUP Srbije.

Kao što vidimo iz ovog američkog dokumenta, Srbija je preko svog Ministarstva unutarnjih poslova izvršila agresiju na Hrvatsku i BiH. Nastojanja mnogih da to prikažu kao građanski rat ili da prikažu srpske specijalne snage “samoorganiziranim sitnim kriminalcima”  kakvi su bili arkanovci, ljudima koji se vole praviti važni svojim vezama i zaslugama i po kavanama tražiti kavgu, ovim dokumentom padaju u vodu.

Radi se o puno značajnijim akterima srpskog zločinačkog plana, ljudima poput načelnika „Resora javne bezbednosti“ i zamjenika ministra policije Srbije Radovana Stojčića Badže i takvih.

Odgovornost hrvatskog pravosuđa

Zahvaljujući čitavom nizu uglavnom nerazjašnjenih ubojstava, od “velikih imena” srpskog četništva devedesetih ostali su samo Jovica Stanišić, Franko Simatović i Dragan Vasiljković zvani “Kapetan Dragan” jedini živi svjedoci srpske agresije na Hrvatsku. Upravo oni, kako pokazuje i ovaj dokument CIA-e,  bili su idealani za dokazivanje Srpske agresije, zločinačkog plana i zapovjedne linije koja vodi točno u Beograd.

Recimo, Vasiljković je bio dovoljno nisko na hijerarhiji da zna što se događalo na terenu, a dovoljno visoko da poznaje i beogradsku stranu priče, stranu planiranja i podrške bez kojih do zločina nikada ne bi došlo. Drugi “preživjeli” svjedoci, Jovica Stanišić i Frenki Simatović, su eksponenti upravo te „beogradske strane“.

Nažalost, hrvatsko pravosuđe nikada nije imalo tužitelja koji bi se imalo ozbiljnije pozabavio dokazivanjem srpske agresije, iako je za to postojala, a i danas postoji  sva dokumentacija i stručna pomoć hrvatske obavještajne zajednice. Čak se čini da su taj posao otvoreno sabotirali.

Da su se Mladen Bajić i Dinko Cvitan angažirali u progonu ovakvih ratnih zločinca s barem približnom strašću s kojom su gonili Antu Gotovinu, Mirka Norca i mnoge nedužne hrvatske branitelje danas bi u sasvim drugom svjetlu gledali Pupovca i njemu slične koji se rugaju pravdi, rugaju žrtvama i rugaju državi od koje žive.

Autor: Joško Buljan

facebook komentari

Nastavi čitati