Josipović je jednostavno morao otići jer nije volio Hrvatsku!

0

Posao predsjednika Josipović je radio kao tipičan hrvatski sveučilišni profesor koji nema međunarodno vidljive rezultate. Nedostatak domoljublja jest uzrok njegova nerada, ali nije razlog gubitka mandata. Razlog je mnogo jasniji i konkretniji: on nije bio dobar predsjednik, piše prof. dr. Matko Marušić za dnevno.hr

Zašto je Josipović izgubio izbore?

Nije tajna, ali ipak se do kraja ne zna zašto je g. Ivo Josipović izgubio drugi mandat, koji malo koji predsjednik gubi. Zna se da su građani države kojoj je pet godina bio predsjednik ipak shvatili da on nije dovoljno učinio da bi ljudi u toj državi bolje živjeli. Namjerno sam izbjegao pitanje domoljublja, ali ne da ne dižem živce mrzovoljnim jugonostalgičarima; nedostatak domoljublja jest uzrok njegova nerada, ali nije razlog gubitka mandata. Razlog je mnogo jasniji i konkretniji: on nije bio dobar predsjednik.
A zašto g. Josipović nije bio dovoljno dobar predsjednik? Tri su tome razloga, vrlo poučna za hrvatsku budućnost i budućnost svakoga od nas.

Razlog prvi: nije volio svoj posao

Prvi su razlog ljudi naslutili, a taj je da g. Josipović nije dovoljno volio državu kojoj je bio na čelu; ta vrsta kritika ide čak do optužbe za veleizdaju, ali ovdje neću o veleizdaji. Dokaz da g. Josipović nije dovoljno volio državu Hrvatsku nalazi se u očitoj činjenici da za nju kao predsjednik nije napravio ništa ili gotovo ništa. Moglo bi se reći – da nije dovoljno volio svoj posao, nije se dovoljno trudio, nije „izgarao” na poslu. Pijenje kave s građanima i otvaranje vatrogasnih proslava nije posao koji predsjednik radi i treba raditi, čak i nezavisno od ovlasti koje ima. Da je g. Josipović pokazao trud barem oko glavnih problema s kojima su se građani Hrvatske susreli u pet godina njegova mandata, postignuti bi rezultat bio manje važan; on nije kažnjen za loše rezultate, nego za nerad.
G. Josipović nije imao ljubav doličnu za posao predsjednika Republike i nije znao koliko je taj posao težak i odgovoran. I onda je posao radio samouvjereno površno i nesvjesno sasvim loše. A raditi posao predsjednika države površno i loše stvar je nečuvena! To zaslužuje kaznu i težu od neizbora u drugi mandat.

Razlog drugi: profesor Pravnoga fakulteta

Posao predsjednika g. Josipović je radio kao tipičan hrvatski sveučilišni profesor koji nema međunarodno vidljive rezultate i prepoznatljivost: on je postigao tu titulu, a titula donosi poštovanje, finu plaću, bezbrojne beneficije, sigurnu poziciju do reizbora koji je formalan i korumpiran (sveučilišni profesori biraju jedni druge i tako se korumpiraju) i – samo treba biti pristojan (jako pristojan, do izazivanja mučnine!), ne zamjeriti se i – izdržati do reizbora. Za rezultate nitko ne pita, a povjerenstva koja odobravaju reizbor i ne čitaju dokumente o „rezultatima rada”. To znaju svi sveučilišni profesori, i tome se svi usrdno prilagođuju.
Kao što je bio prazan sveučilišni profesor, g. Ivo Josipović bio je i jednako prazan predsjednik Republike.
To nas dovodi do specifičnosti profesure g. Ive Josipovića. On je profesor kaznenoga procesnog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, pak, blago rečeno, nije u dobrom stanju, to nije mjesto na kojemu se stvaraju ljudi za teške i složene zadatke, znanstvenici, visoki dužnosnici a navlastito ne predsjednici država.
Nemam sada prostora detaljno objašnjavati praznu veličinu Pravnoga fakulteta u Zagrebu, pa ću navesti tri ključne stvari. Na tom je mjestu i u tom je okružju do kraja sazrio g. Ivo Josipović i te tri stvari opisuju njegov problem, intelektualni, moralni i politički.
Prvo, profesori Pravnoga fakulteta nemaju međunarodno vidljivih publikacija, što je ključni uvjet za postizanje titule, posla i odgovornosti sveučilišnog profesora. Njihova je pravna znanost na razini koja ne može izdržati ocjenu međunarodnih stručnjaka, i oni su odlučili da se time ne će gnjaviti: imaju svoje časopise (kao – znanstvene) i tamo publiciraju (pritom zarađuju dodatni novac, ali to je sitniš u usporedbi s drugim izvorima novaca). Negdje 2008. „Jutarnji list” je donio veliki članak pod naslovom „Krah hrvatske povijesne i pravne znanosti”, dakle rečeno nije moja ocjena. Na taj članak je odmah, u istom listu, reagirao tadašnji dekan Pravnoga fakulteta u Zagrebu u članku pod naslovom „Nas ne zanima publiciranje u inozemstvu”.

Profesori Pravnog fakulteta uništili bolonjski proces!

Ako tko slučajno pomisli da publiciranje sveučilišnih profesora „u inozemstvu” možda i nije prevažno, moram ga odmah (kratko) poučiti: znanost je vlasništvo cijeloga čovječanstva, a „publiciranje u inozemstvu” način je prenošenja nove znanstvene spoznaje – cijelom čovječanstvu. No, pravi časopisi ne objavljuju bilo što, nego prispjela izvješća prolaze proces anonimne, stroge i vrlo stručne recenzije (ocjene) vrijednosti ponuđene nove informacije: koliko je nova, koliko je važna i koliko je znanstveno utemeljena.
Ne može, dakle, biti da sveučilišne profesore „ne zanima publiciranje u inozemstvu”, jer je to ključni dio njihove definicije! No, oni su sebi napravili sustav iznimnoga domaćega ugleda i iznimno visokih plaća, te iznimno nikakvih odgovornosti pa im u svrhu toga fenomena publiciranje u inozemstvu – doista i ne treba.
Drugo, profesori Pravnoga fakulteta u Zagrebu, uništili su bolonjski proces u Hrvatskoj, što je izdaja Domovine i izdaja Europe. To su učinili na dva načina: prvo, dali su sebi za pravo da upisuju tisuće studenata, ali za školarine, čime su potpuno uništili nastavu, dakle i duh Bolonje. Drugo, kad ih je ministar znanosti i obrazovanja pritisnuo zakonom – naprosto su ga tužili, svojim kolegama u Ustavnom sudu. I dobili parnicu, kako i ne bi?! U Ustavu, naime, piše da su sveučilišta u svojemu radu autonomna, a oni su pod tu autonomiju podveli da sami određuju koliko i kojih će studenata upisati, koliko će im upis naplatiti, i kako će taj novac podijeliti; podveli su i kriterij „nezanimanja za publiciranje u inozemstvu”, pravo na intramuralno zataškavanje korupcije i afera, odbijanje obveze da javno izvijeste o rezultatima svoje nastave ili da išta poduzmu na nalaze državnih revizija.
U svemu tome zdušno i aktivno sudjelovao je i g. Ivo Josipović.
Pravnom fakultetu u Zagrebu ne mogu oprostiti protivljenje upisu djece hrvatskih branitelja, pri čemu su televiziji pokazivali studente koje su upisali za novac iako su bili „ispod crte za upis” kako „sjede na radijatorima, jer u dvoranama nema mjesta”. To nisu bila djeca branitelja. Novac nije otišao na stvaranje uvjeta boljega studiranja, nego u privatne džepove. Prekršena su sva pravila o veličinama nastavnih skupina.
Ivi Josipoviću ne mogu oprostiti što je kampanju za drugi predsjednički mandat počeo velikim člankom u „Jutarnjem listu” o tome kako će on „revitalizirati Bolognu”! On, koji je aktivno sudjelovao u njezinu uništenju! Radi novca siromašnih studenata koje je upisivao „po osobnim potrebama”. Javnost to nije primijetila, ali ja jesam. No, primijetio je, i preduhitrio me, i ministar koji je donio zakon o bolonjskom procesu, g. Hrvoje Kraljević; on je u „Jutarnjem” vehementno reagirao, nudeći i odgovarajuće dokumente. Na to je g. Josipović naglo odustao od te ideje i za svoj glavni izborni projekt odabrao – promjene ustava. Njih se nije ni potrudio razraditi (sjetite se da on ne zna što je objektivna recenzija), ali svejedno se moglo vidjeti da cilja na sve što Hrvatskoj nije u interesu.
Treće, Pravni je fakultet, s još nekima (brojnim) spriječio reformu sveučilišta i znanosti prema preporukama Europske Unije. I opet na osnovi „ustavom zajamčene autonomije” sveučilišta. Najprije je srušen, demonstracijama i štrajkovima, zakon koji je sastavio g. Radovan Fuchs, a kad je o toj temi pokušao razgovarati inače prerazgovorljivi ministar g. Željko Jovanović, njegovi su ga kolege (Flego, Grčić) brzo od toga odgovorili. I onda je vlada g. Milanovića, hladnokrvno, mučki i veleizdajnički odustale od te reforme, koja je jednako toliko akademski koliko i politički nužna.

Razlog treći: ‘dobar’ učenik u naklonjenu okružju

G. Josipović ima mnogo vrlina, a jedna je koju posebno cijenim: on je dobar učenik. Na žalost, pohađao je prelagane škole i nikad se nije okušao u stvarno teškim zadacima.
Na primjer, nema ni jednu jedinu publikaciju u uglednom međunarodnom pravnom časopisu.
Osnovu i srednju školu završi mnogo učenika s odlikom, a takvih se na Pravo upiše njih razmjerno malo. Oni onda tamo blistaju, po opisanim – domaćim, prelaganim kriterijima. Okružje mu je bilo naklono, neka je. Još ima i glazbeni dar, uči i to, sklada. Bravo, to pridonosi naklonosti okružja. Ljubazan, miran, civiliziran, učenički marljiv, kao nož kroz maslac prolazi kroz doktorat; uvjeti za profesuru njemu su dječja igra (i djeci su, napominjem), supruga iz bogate obitelji, materijalno zbrinut… sve je savršeno.
Kazneno procesno pravo… za čovjeka koji će se poslije legitimirati kao žestoki borac za ljudska prava – neobičan je izbor. (Neki kažu da je doktorirao na uzapćenju, uhićenju, hapšenju; ne znam, no ne zvuči dobro.) Ta je struka dobra za brutalne odvjetnike i za nepokolebljive suce, ali za skladatelja, teoretičara i blagog gospodina tek je oblik gubitka vremena. Nešto se tu ne slaže. Pogotovo da stručnjak toga profila onda postane predsjednik države?

U međuvremenu novca i imanja na pretek; trebalo bi pogledati, precizno, njegova mjesečna primanja prije negoli je postao predsjednik! Jer Pravni fakultet od školarina uzetih od djece koja nisu dosegnula prag za upis uzima toliko novca da svim svojim zaposlenicima, od spremačice do dekana, daje još jednu trećinu plaće. Svaki mjesec. Je li to moralno za borca za ljudska prava, za siromašne, obespravljene, za socijalista, za budućega predsjednika države? Predaje i skladanje, piše, publicira, bez pravih recenzija, ali i to se u njegovu okružju plaća…
No, nemojmo biti ljubomorni na Josipovićeva primanja (hadezeovski doktori dižu i više, na primjer). Problem je drugi – možda je dosada i besmisao, a možda ljevičarski kronični nedostatak kadrova, ali, eto, nekako se netko dosjetio da se toga finoga čovjeka, koji predavanja drži s lakoćom, a nikad se ne ljuti, ne psuje i ne luta sa strane – predloži za predsjednika Republike Hrvatske. On je uvijek i u svemu uspješan i vjeruje da će biti i uspješan predsjednik.
I postaje predsjednik, i treba proći mnogo godina da se pokaže da nije bio uspješan predsjednik. Napredovao je do položaja za koji nije bio sposoban.

Predsjednik države, kakav je to posao?

Da čovjek bude dobar, velik, predsjednik države, nije dovoljno biti dobar učenik, iako se mora biti dobar učenik. Nije dovoljno biti pošten, iako se mora biti pošten. Nije dovoljno lijepo govoriti, iako se mora moći lijepo govoriti. Nije dovoljno družiti se s građanima, iako se treba družiti s građanima. Dobro je znati skladati, ali nije bitno, dobro je znati kazneno procesno pravo, ali ni to nije bitno.
Predsjednik države mora na određeni način imati profil ratnika: srce, iskustvo, marljivost, poštenje, hrabrost, navike… I to iskusna ratnika, prekaljena u bitkama koje je i dobivao i gubio (npr. međunarodno znanstveno publiciranje). Mora biti obrazovan, i to ne samo u svojemu cehu, nego u svemu. Mora mnogo znati, ali iznad svega treba imati svoje stavove. Mora biti hrabar, ali ne ludo hrabar; mora biti mudar, ali ne filozof. Mora biti pošten, dobar i strpljiv, ali ni to nije dovoljno – mora od svih drugih tražiti poštenje, dobrotu i strpljivost. Mora tražiti istinu čak i kad mu nije draga, mora govoriti istinu, čak i kad mu ona ne odgovara. Mora biti pristojan ali nepovjerljiv, strpljiv ali brz, miran ali ubojit. Širokih vidika, ali nacionalan.
Mora voljeti sve ljude, ali svoje više. Mora moći podnijeti neugodu, opasnost, poraz i pobjedu. Biti spreman poginuti, možda poslije svojih čuvara, ali ipak, dostojanstveno i bez panike. I mora voljeti, strastveno voljeti posao koji radi, jer voli, iznad svega voli, strastveno i smrtonosno državu čiji je predsjednik.
A ništa od toga g. Josipović nije imao. I to je njegova i naša tragedija.
Hajdemo iz nje puno naučiti. Bit će još mnogo izbora.

[ad id=”40551″]

Autor: prof.dr.Matko Marušić

facebook komentari