Josipović koristi tehniku konfabulacije urotničkih teorija

0

Napadom na euroatlantizam svoje konkurentice, Josipović je neoprezno otkrio pokoju „kartu” previše i rekao ponešto o svojim vanjskopolitičkim preferencijama

joso meske

Obznanjivanjem političkog programa jedine realne konkurentice predsjedniku Josipoviću u borbi za naredni predsjednički mandat, politička je arena očito postala „napetija”, a u javnost su izašle teme vanjske politike, za portal direktno.hr analizirao je Davor Gjenero.

Poziciju Kolinde Grabar-Kitarović bilo je i prije moguće predvidjeti, ali sada je ona posve jasna: temelj hrvatske vanjske politike mora biti euroatlantizam. Hrvatska se mora afirmirati kao članica Europske unije, ali i Euroatlantskoga savezništva, a uspostavljanje Hrvatske kao čvrste točke sigurnosti u tom savezništvu nije samo političko, nego i ekonomsko opredjeljenje.

Za nju, na primjer, izgradnja LNG terminala ima snažnu ulogu u ostvarivanju hrvatske zadaće u okvirima zajedničke europske energetske politike, ali i unutar obveza države kao članice NATO-a. Zato LNG terminal nije tek projekt, koji je u interesu Europske unije, a Hrvatska će u njemu sudjelovati ako EU pokaže čvrsti interes, nego je važan ekonomski i politički projekt, koji osigurava diversifikaciju energetskih izvora u Europi, ali i to da se Hrvatska doista afirmira kao europsko energetsko čvorište.

Inicijativa za izgradnju LNG terminala na hrvatskoj obali, nadalje, ima smisla samo u kontekstu čvrstog savezništva Hrvatske sa Sjedinjenim Državama, ali i sa zemljama Višegradske skupine (Mađarska, Češka, Slovačka, Poljska), te Austrijom i Slovenijom. Hrvatski LNG važan je u globalnoj geostrateškoj igri Euroatlantskoga savezništva, i kao mogući energetski izvor za Ukrajinu, ali i baltičke države, a takvom će ulogom Hrvatska sudjelovati u uspostavljanju sanitarnog kordona, koji će Euroatlantsko savezništvo štititi od Putinove verzije euroazijskog ekspanzionizma, i to ne samo u njegovoj „zapadno-balkanskoj inačici” nego na razini cijele Europe.

Paradigma, koju je pet godina zastupao predsjednik Josipović, a svodila se na to da bi Hrvatska trebala voditi politiku koncentriranu isključivo na istočno regionalno susjedstvo, dakle, na „Zapadni Balkan”, a pritom je zapostavila srednjoeuropsku politiku (ponajprije onu prema Višegradskoj skupini), odnose savezništva s Njemačkom, a prije svega savezništvo s SAD, dovela je do potpune marginalizacije Hrvatske na europskoj sceni, a regionalne inicijative, što ih je Josipović povremeno pokretao, ostale su uglavnom bez efekta, nakon što je izgubio poželjnog partnera u Beogradu, osramotio se popuštanjem notornome Miloradu Dodiku, a nije uspio uspostaviti neki ozbiljniji dijalog u složenoj strukturi odnosa u BiH.

Izvrće značenje i međunarodnu ulogu Trilateralne komisije

Njegova je paradigma bankrotirala, a to je postalo očito onog trenutka kad se pojavio nacrt alternativne vanjskopolitičke strategije, koliko god on još uvijek bio samo kroki. Od predsjednika Josipovića smo već naučili da, kad postane nervozan i zabrinut, istog trenutka nestaje njegove naučene pristojnosti i dobrih manira, a počinju difamacija, izvrtanje i udarci kakve fair play ne trpi. Ovaj put s lakoćom izvrće značenje i međunarodnu ulogu Trilateralne komisije i koristi se tehnikom konfabulacije urotničkih teorija, koja je primjerena akterima s desne i lijeve margine politike arene, ali ne i onima koji bi trebali pripadati ustavnom luku i djelovati kao demokratski i racionalni politički akteri.

Kritiku svoje neuspješne regionalne politike Predsjednik tumači kao sijanje iracionalnog straha pred Jugoslavijom i regionalnim inicijativama, a onda svoju protukandidatkinju optužuje da je podmukla, jer da njega sumnjiči zbog regionalizma, a da sama sudjeluje u inicijativi koja, kako se dade iščitati iz njegovih riječi, ne samo da ima „jugoslavenski background”,  nego je još usto i urotnička i konspirativna. Naime, kao grijeh svoje protukandidatkinje, Josipović apostrofira činjenicu da je ona „sudjelovala u pripremanju najvećeg skupa u Beogradu nakon Titove smrti”. Taj najveći skup bio je sastanak europske grane Trilateralne komisije, na kome je dosadašnja pomoćnica glavnog tajnika NATO trebala biti jedna od triju hrvatskih sudionika.

Čitajući vanjskopolitički program Josipovićeve protukandidatkinje, čini se da je njoj itekako mjesto u think-tanku, koji je David Rockefeller osnovao 1973. godine, na inicijativu Zbigniewa Brzezinskog, nekadašnjeg Savjetnika za nacionalnu sigurnost predsjednika Jimmyja Cartera i utjecajnog profesora na Sveučilištu Columbia, želeći osnažiti suradnju SAD, Japana i Europske unije.

Nedavno se europsko krilo Trilaterale okupilo na skupu u Beogradu, Hrvatska je ondje bila zastupljena kao članica Europske unije, a iz nje su ondje bila dva ugledna i utjecajna aktera ekonomskoga i društvenog života: donedavni direktor Zagrebačke banke Franjo Luković i odvjetnik Marjan Hanžeković. Trilaterala se u Beogradu okupila kako bi ojačala proeuropsku Srbiju i ono malo zagovornika euroatlantizma ondje i kako bi se uspostavila svojevrsna protuteža ofanzivi euro-azijatizma, koju su obilježili posjet Vladimira Putina i cijeli spektakl latentnoga vojnog savezništva i resentimenta prema crvenoarmejstvu i Romanovima, u isti mah.

Grabar-Kitarović svojim vanjskopolitičkim programom nudi definiranje Hrvatske kao čvrste točke euroatlantizma i stabilnosti, a europski ogranak Trilaterale nastoji stvoriti preduvjete da bi se granica „svjetova” dugoročno pomakla prema Istoku i da bi se Rusiji ograničio utjecaj na Srbiju. Brzezinski je na geopolitiku gledao kao na svojevrsnu partiju šaha, koju SAD igra protiv svoga ruskog rivala, a da bi ta partija bila uspješna, valja čuvati svoj i prostor svojih saveznika i jačati njihov utjecaj.

Neracionalno komuniciranje predsjednika Republike

Ako je pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina bilo moguće ostvarivati barem privid dobiti nesvrstanom politikom, nakon što je Hrvatska donijela političke odluke o pristupanju EU i NATO-u, nije moguće voditi „nesvrstanu politiku”. Stoga je neracionalno da predsjednik Republike ozbiljno ne komunicira niti sa europskim niti s euroatlantskim saveznicima, a propuštanje iskorištavanja geopolitičkih prednosti Hrvatske unutar savezništva vodi njenoj marginalizaciji. Politika iskorištavanja vlastita geopolitičkog položaja radi jačanja euroatlantizma posve je kompatibilna s politikom podupiranja europskih i euroatlantskih snaga u susjedstvu, a jasno je da bi eventualno prevladavanje europske paradigme u susjednim državama vodilo i prema tome da se, ostvarivanjem europskog načela dobrosusjedstva, bilateralni problemi s tim zemljama lakše rješavaju.

Napadom na euroatlantizam svoje konkurentice, ali i na njenu potporu snažnoj globalnoj inicijativi jačanja suradnje SAD, EU i Japana, predsjednik Josipović vjerojatno je, u ljutnji, neoprezno otkrio pokoju „kartu” previše i rekao ponešto o svojim vanjskopolitičkim preferencijama, što bi ih, inače, rado prikrio pred javnošću. (direktno.hr)

facebook komentari