Pratite nas

‘Josipović me podcjenjuje. Ja ću taj posao raditi bolje’

Objavljeno

na

Mogu vam obećati, ako ne budem zadovoljna kako radim taj posao, neću se kandidirati za drugi mandat – kazala je u ekskluzivnom intervju za Večernji list HDZ-ova predsjednička kandidatkinja.

Kolinda Grabar-Kitarović, kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice na predsjedničkim izborima za koje se još ne zna hoće li ih Vlada raspisati u prosincu ili siječnju iduće godine, trenutačno radi na dva velika projekta. Prvi je dovršetak priprema za Summit NATO saveza koji će se održati početkom rujna u Velikoj Britaniji. Kao pomoćnica glavnog tajnika zadužena je za javnu diplomaciju, a svi politički centri svijeta pratit će nove smjernice te vojno-političke organizacije posebno s obzirom na moguće proširenje, ali i na krizu u Ukrajini i Bliskom istoku.

'Josipović me podcjenjuje. Ja ću taj posao raditi bolje'

Drugi njen projekt na kojemu radi je osmišljavanje svoje predsjedničke kampanje. Sa šefom u Bruxellesu dogovorila je da Summit bude otvoreniji za medije i javnost, dok je s predsjednikom svoje strankeTomislavom Karamarkom utvrdila politički okvir s kojim idu u borbu za Pantovčak. U ekskluzivnom razgovoru za Obzor, Kolinda Grabar-Kitarović govori o izborima za predsjednicu te o svojim stavovima o najaktualnijim političkim i gospodarskim pitanjima u Hrvatskoj.

:: S kojim ste motivima ušli u utrku za predsjednicu RH?

Duboko sam zabrinuta zbog podijeljenosti hrvatskog društva, nezaposlenosti i gospodarske krize. Ne sjećam se da je ikada bila dublja. To je jedan od najsnažnijih motiva zbog kojih ulazim u utrku. Isto tako želim pomoći da se zaustave društvene podjele i nepotrebni sukobi. Sadašnja vlast i u Banskim dvorima i na Pantovčaku to ne radi. Moj plan je iskoristiti priliku koju šef države ima i javno progovoriti o problemima čije rješavanje više ne možemo odgađati. Moramo kao nacija pronaći novu inspiraciju kao što smo je imali u Domovinskom ratu. Isto tako ne može nam biti svejedno da smo kao društvo izvrsni samo kad nas pogodi rat ili neka velika prirodna nepogoda. U krizi smo, ne samo gospodarskoj, i ne možemo se više dijeliti. Učinit ću sve da to više tako ne bude. Moj je svjetonazor moderni konzervativizam, vjernica sam i obitelj je temelj mojega života. Sve to za mene podrazumijeva toleranciju, otvorenost za drugačija razmišljanja, svjetonazore i opredjeljenja, a nipošto ih ne isključuje.

Nit vodilja uvijek u životu bio mi je i bit će – dijalog. Ali ću isto tako jasno isticati i afirmirati istinu o svim bitnim temama za naše društvo. Naravno da svatko od nas ima pravo na svoja osobna promišljanja i stavove, no kad su u pitanju gospodarska pitanja, suštinske reforme ili primjerice demografska obnova, čuvanje svog jezika, tradicije i kulture, tu moramo biti kao jedno biće. Kada se prouči hrvatski Ustav, ovlasti predsjednika jasno su određene. Najjasnije su u području vanjske politike, obrane i nacionalne sigurnosti. Međutim, predsjednik može i mora svojim ponašanjem i primjerom utjecati na sva važna pitanja u državi. Briga o stanju države i nacije njegova je ustavna zadaća. Najviše se to odnosi na gospodarska pitanja. Na Pantovčaku danas imamo više od stotinu zaposlenika, plus razne savjetničke skupine po nekoliko desetaka vanjskih stručnjaka. Već četiri i pol godine nitko u Hrvatskoj nije do sada vidio što su napravili, kako ostvaruju taj tzv. program nove pravednosti.

:: Ipak, Josipović se proteklih dana učestalo oglašava o gospodarstvu.

Zaista je vrlo loše to što predsjednik proteklih godina gotovo da nije ni spomenuo gospodarstvo bojeći se da će se time zamjeriti premijeru Milanoviću. Najbolji dokaz za to jest činjenica da se njegov gospodarski savjet nije niti jednom ozbiljnije oglasio tijekom cijelog mandata. Evo npr. o energetici je progovorio prije mjesec dana i to tek nakon što ju je HDZ predstavio kao važan dio svog gospodarskog programa.

:: U svom razgovoru za dnevnik HRT-a predsjednik je na vašu kritiku vlasti zbog siromaštva uzvratio: „Naravno da želim Hrvatsku bez gladnih, ali mislim da se problem gladnih ne rješava ostavljanjem vrećica ovdje ili ondje, već otvaranjem projekata”?

To je brkanje uzroka i posljedica i svojevrsno potcjenjivanje političkog suparnika. Moja je izjava takva kakva jest zato što na simbolički način odražava našu stvarnost. Zar je hrvatskim ljudima potrebna nečija milostinja da bi mogli preživljavati? Rekla sam i da je to poraz sviju nas koji smo se bavili ili se bavimo politikom. Naravno da se iz siromaštva možemo izvući jedino ozbiljnom i sustavnom gospodarskom politikom i investicijama. Predsjednik je imao više od četiri godine da nešto o tome kaže. Zlobnici bi rekli da je bilo slike, a nije bilo tona.

:: Jako vam smeta depresija u hrvatskom društvu?

Da. Iskreno smatram da nam je to najveći problem jer smo izgubili gotovo svaku motivaciju za promjenu i pomak. Bez ikakvog pretjerivanja, to ugrožava državu. Moj je plan napraviti sve da vratimo nadu i zdrav nacionalni ponos. Moramo te tisuće i tisuće nezaposlenih vratiti na posao. To je preduvjet svega ostalog. Uostalom, gospodarska kriza često vodi i u sigurnosnu, a nacionalna je sigurnost svakako jedna od ovlasti predsjednika.

:: U jednom istupu govorili ste o promašajima hrvatske vanjske politike, a posebno ste zabrinuti odnosom prema Hrvatima u BiH?

Moramo ispuniti svoju dužnost kao država i nacija kad je riječ o statusu Hrvata u BiH. To je naša nacionalna i međunarodna obveza, to je naš interes. Hrvatska se ne može ponašati kao da je, primjerice sve u BiH definirano za sva vremena, gdje je Dayton odradio svoju svrhu, donio mir, no činjenica je da su danas Hrvati najviše ugroženi i to kao konstitutivni narod u BiH. Najgore je što u aktualnoj hrvatskoj politici prevladava osjećaj i mentalitet male zemlje, pa se misli kako se ovdje ništa ne da učiniti. To nije točno. Može se postići puno, ali upornim radom i ispravnom politikom koja poštuje druge, ali i zna artikulirati vlastiti interes. Hrvatska danas ima položaj koji joj to omogućuje. Koristi li ga – to je drugo pitanje. Valja se zapitati zašto smo ulazili u EU ako se naša politika ponaša kao da smo mala i nebitna članica. Pogledajte što smo zaista u godinu dana članstva u EU postigli. Samo to da je Hrvatska zauzela lošija mjesta, zapravo zadnje mjesto na mnogim EU-ljestvicama. To i ne čudi obzirom da smo u EU krenuli svađom, ni manje ni više nego s našim prijateljima Nijemcima koji su stajali uz nas i u najtežim trenucima.

:: Mislite, zbog lex Perkovića? Kakav je vaš odnos prema komunističkim zločinima?

Rezolucija Vijeća Europe 1481 donosi stav moderne Europe o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima. Hrvatska je članica Europske unije i sadržaj te Rezolucije može se implementirati i u našoj državi. Europa snažno osuđuje zločine komunizma, a svakoj vladi zemlje članice ostavljeno je da sama odluči kako će to učiniti. Da bude sasvim jasno – svaki je zločin individualan – te sam protiv svake kolektivizacije krivnje. No, isto tako, svaki zločin zaslužuje najveću moguću osudu i osjećaj kakve-takve zadovoljštine, makar i kroz priznanje strahota koje su se dogodile u ime jedne promašene politike. To je važno, ako hoćete, za zdravlje nacije. Isto tako, važno je da nas prošlost ne vuče unatrag.

:: Zašto smo tako neučinkovito startali kao članica EU?

Dok sam još radila u hrvatskoj diplomaciji, upozoravala sam da ćemo imati problem s kadrovima potrebnim za zastupanje Hrvatske u Bruxellesu. Trebali smo više unaprijed razmišljati. Na žalost, za te potrebe nemamo dovoljno kompetentnih u hrvatskoj državnoj upravi. Nije tajna da, na žalost, naši kadrovi ne prolaze dobro na standardnim EU testovima kojima su podvrgnuti svi koji namjeravaju raditi u briselskoj administraciji. S druge strane naša politika još nije uhvatila pravi priključak prema EU i mi se ne ponašamo kao punopravna članica EU. Ne znamo što možemo, što smijemo, ne znamo stoga niti kako možemo utjecati na zbivanja u EU – a možemo. Posljedično, niti naši građani ne razmišljaju o EU kao o “nama”, nego i dalje kao o “njima”.

:: Vlada i Predsjednik RH, međutim, nisu baš zabrinuti time, premijer kaže da nam ide “sasvim dobro”.

Koliko je puta npr. premijer ili predsjednik govorio o EU od kad je na tom položaju? Pa nije to neki stranački projekt njegovih političkih suparnika iz HDZ-a. To je ostvarenje jednog od tri najveća nacionalna cilja. A nepovlačenje milijardi eura iz fondova u proteklih godinu dana zapravo je ravno izdaji nacionalnih interesa.

Vlada, premijer, pa niti predsjednik RH o ovim pitanjima ne pokazuju ne samo nikakvu zabrinutost, nego ni interes. Oni i dalje svoju politiku radije fokusiraju na ideološka pitanja, a ne na nezaposlenost, ili npr. odljev mladih i kvalitetnih izvan Hrvatske. Ja ne želim tako raditi i nisam ušla u ovo da bih šutjela i čuvala komotnu poziciju. Zašto predsjednik Josipović nikad nije niti inicirao sjednicu Vlade o gospodarskim pitanjima? Smiješan je izgovor kojim se poziva na nekakve proceduralne zavrzlame oko toga. Pa njegov prethodnik iskoristio je tu ustavnu mogućnost kad je gospodarstvo stajalo neusporedivo bolje nego danas. Umjesto toga, mirno gleda ljude kako odlaze iz zemlje jer nemaju posao i ništa ne poduzima. U takvim zahtjevima podržavam predsjednika svoje stranke Karamarka.

:: Možda oni bolje razumiju probleme od vas koji godinama živite izvan Hrvatske?

Moj život proteklih dvadeset godina odvijao se u Hrvatskoj jednako kao i u inozemstvu, a zbivanja u Hrvatskoj pratila sam i pratim na dnevnoj bazi. Uvijek sam bila u Hrvatskoj kad je bilo najteže, uključujući i cijeli Domovinski rat, mada sam imala priliku otići ili pak raditi za međunarodne organizacije. No, odlučila sam svoj život uložiti u Hrvatsku, te se putem natječaja zaposlila u hrvatskoj državnoj upravi, za koju sam kontinuirano radila sve do odlaska u NATO. Međunarodno iskustvo može mi samo pomoći u obavljanju predsjedničke dužnosti i ne mislim da se zbog toga trebam opravdavati. Uz to, iskustvo u NATO-u, savezu koji počiva na konsenzusu 28 suverenih država članica, upravo u postizanju toga konsenzusa po brojnim pitanjima, neprocjenjivo je. Istinsko je pitanje tko tu zapravo realno ne živi u Hrvatskoj ili bolje rečeno s Hrvatskom.

:: Predstavnicima hrvatske političke elite glavni cilj je otići u Bruxelles, a vama da se iz Bruxellesa vratite u Hrvatsku?

Prije donošenja odluke morala sam raščistiti sa sobom i organizirati obitelj, ali sada sam spremna. Mislim da imam dovoljno znanja, odlučnosti i vjere da napravim nešto od čega će stvarno biti koristi. Ne želim biti od onih koji će samo gledati sa strane i kritizirati. Osim toga moram istaknuti, iskrena potpora Tomislava Karamarka i HDZ-a, bila je presudna za moju odluku.

:: Kako je došlo do suradnje s Tomislavom Karamarkom?

Dok sam bila veleposlanica u Washingtonu 2009. upoznala sam Tomislava Karamarka, i odmah smo se dobro složili. Došao je u posjet kao ministar unutarnjih poslova i tom prilikom obavio je niz razgovora na najvišim razinama američke administracije u području nacionalne sigurnosti. Ostavio je iznimno dobar dojam na američke ministre i glavnog državnog odvjetnika, a mene se dojmio i kao jednostavan čovjek, koji ne pati od protokola i koji nije imao baš nikakvih osobnih zahtjeva mimo službenog programa. Isto tako, otpočetka je bio vrlo ugodan sugovornik te je moje mišljenje o njemu bilo neusporedivo s onime što se pričalo i pisalo o njemu. Kada sam prešla u Bruxelles u NATO, a on je postao predsjednik HDZ-a, više smo se puta našli, razgovarali o budućnosti Hrvatske, ali i o mojem povratku u hrvatsku politiku.

:: HDZ-u je opet važno uključivanje hrvatskog iseljeništva?

Prema hrvatskom iseljeništvu mi u Hrvatskoj imamo dosta predrasuda i često ih gledamo kao na nekog tko ima obvezu dati nam novac koji ćemo onda mi nekako iskoristiti. Oni su se u Hrvatskoj u svojim pokušajima povratka ili investiranja sukobljavali s korupcijom, prevarama i tko zna čime, no i dalje imaju empatiju prema Hrvatskoj. Hrvatskoj treba njihova pamet, iskustvo, njihove ideje, inovativnost, a tek onda se može razgovarati o njihovim ulaganjima. Držim da je dužnost upravo hrvatske predsjednice da ponovno pokrene ovaj prirodni tok između Hrvatske i njezinog iseljeništva. Svaki savjet tih ljudi je dobrodošao. Slušat ću ih tijekom kampanje, ali i nakon što budem izabrana za predsjednicu, kao što ću uostalom slušati i svakog našeg građanina.

:: Vaši politički protivnici očekuju da ćete s većim teškoćama govoriti o pitanjima poput zdravstvenog odgoja, pobačaja i sl.?

Primjer kako se u Hrvatskoj potiče politika podjele nacije, a ne zajedništva i pomirdbe jest i pitanje zdravstvenog odgoja u školstvu. Zdravstveni je odgoj neophodan, u cijelom svom rasponu, uključujuči i spolni odgoj, koji mora biti primjeren i prilagođen dobi i psihosocijalnom razvitku djeteta, ali u ovako osjetljive teme moraju biti uključeni i roditelji i zajednica. Općenito držim da roditelji i lokalna zajednica moraju biti puno više uključeni u školski program. U školi koju pohađaju moja djeca u Bruxellesu, mi roditelji neprestance smo informirani o odgoju i obrazovanju djeteta. Oko ovog potencijalno teškog pitanja nema nikakvog spora upravo stoga što se sve provodi transparentno i uz uvažavanje mišljenja roditelja. Otprilike mjesec dana prije početka programa zdravstvenog odgoja roditelji dobivaju dopis učitelja s opisom tematike i popisom literature, koja je roditeljima dostupna u učionici kako bi je mogli pregledati ako to žele. Ako roditelji nisu suglasni s dijelom nastave, njihovo dijete neće imati pristup knjizi za koju roditelji drže da je upitna. U demokratskim državama potencijalno prijeporna pitanja rješavaju se uključivošću, međusobnim poštovanjem i dijalogom, a ne nametanjem stavova ili pak namjernim izazivanjem sukoba u društvu. Temelj je demokracije da svatko ima pravo na izbor i nikome se ne nameću njemu neprihvatljivi stavovi. Važno je poštovanje i dostojanstvo ljudi, i to moramo shvatiti i primijeniti. Uloga predsjednika u tome iznimno je bitna – njena je dužnost djelovati u interesu države i naroda, poštujući različitost stavova. Za posljednjeg referenduma, kojega je inicirala udruga U ime obitelji, predsjednik je javno stao na jednu stranu i žestoko ustao protiv referendumskog pitanja. Predsjednik ima pravo na svoj stav, ali otvoreno stati na jednu stranu suprotno je preporukama Venecijanske komisije o kampanjama za referendume. Time nije pokazao toleranciju, već upravo suprotno. Dužnost je predsjednika spajati, pomirivati, a ne dijeliti i razdvajati. Šteta što se tako žestoko kao po tom ideološkom pitanju nije izravno založio za rješavanje egzistencijalnih pitanja, problematizirao problem nezaposlenosti, siromaštva, izostanak investicija.

:: Slažete li su u svim važnim pitanjima sa stavom službenog vrha HDZ-a?

Moj je odnos s predsjednikom stranke Tomislavom Karamarkom i stranačkim vodstvom iskren, uvijek znamo na čemu smo i oni poštuju moje mišljenje. Naš temeljni zajednički okvir jest naš vrijednosni sustav – politički okvir desnoga centra, tržišno gospodarstvo, demokratski uređena država s najvišom zaštitom prava pojedinca, domoljublje i Hrvatska kao aktivna članica EU i NATO-a. Naša su vjerovanja utemeljena na izvornom programu HDZ-a, političkoj filozofiji predsjednika Tuđmana i vrijednostima Domovinskog rata.

Osobno ću uvijek inzistirati na maksimalnom uvažavanju različitosti i kulturi dijaloga u društvu. Hrvatska je demokratska zemlja i najviši standard ljudskih sloboda i prava pojedinca, skupina ili manjina nešto je od čega ne smijemo odstupiti nikada niti milimetra.

Temeljna misao vodilja programa bit će budućnost – budućnost kakvu svi želimo i kako je ostvariti. Prvi hrvatski predsjednik još je kasnih osamdesetih zacrtao program slobodne i nezavisne Hrvatske, članice NATO-a i Europske unije. To smo ostvarili. Cilj nam je sada povesti državu, i prije svega, njene ljude, u blagostanje.

:: Neće li vam ipak faliti Bruxelles?

Neće. U Bruxellesu mi nedostaje zelenilo, more, priroda. Jako se veselim povratku. Ja sam dijete prirode, odrasla sam na selu i imala sam prekrasno djetinjstvo. Vraćam se u Hrvatsku, a o motivima sam pisala vrhu HDZ-a koje je pročitano na sjednici Predsjedništva u Vukovaru. Pustila sam da srce poteče na papir, a glavna mi je poruka bila da Hrvatska zaslužuje bolje.

:: Zanimljivo je kako ste cijelo vrijeme ostala članica HDZ-a, niste prešli u nezavisne, kako je u Hrvatskoj uobičajeno.

Ne mijenjam strane, kao što se ne mijenja ni obitelj. HDZ je vodio naciju u stvaranju i obrani države i to je činjenica. Griješili smo, razočarali smo ljude, ali smo se i s tim greškama suočavali. Sada će biti na HDZ-u da ponovno odgovori na veliki izazov transformacije hrvatskog gospodarstva jer smo dotakli dno i prema starim modelima više neće ići. Ponovno je potrebno snažno liderstvo, a ne politika koja se svodi na premijerove čudnovate dosjetke i bizarne izjave ili predsjednikovu politiku “ne bi se štel mešat”…

:: I vi ste obukli dres u vrijeme nogometnog prvenstva. Pomodnost?

Nacionalni sam dres uvijek s ponosom nosila i nosit ću ga i dalje. Voljela bih da je i premijer Milanović u Brazilu barem ogrnuo šal s hrvatskim bojama oko vrata da ga prepozna i ostatak svijeta koji je gledao utakmicu. I kao ministrica vanjskih poslova bila sam jedina osoba u svečanoj loži koja nije nosila odijelo već nacionalne boje i to nije bilo protivno nikakvim uzusima ili protokolu jer je riječ o neformalnim zbivanjima. I ovdje u Belgiji, za utakmice između Belgije i Hrvatske u kvalifikacijama, i belgijske TV kamere “uhvatile” su me u našem dresu. Nosila sam ga i na poslu u NATO-u. Neki su to prozvali populizmom, pa i gorim rječnikom… Oni to očito ne razumiju. A na žalost, ta se tendencija omalovažavanja onoga što je naše sve više pojavljuje u društvu i nogomet je samo jedan od primjera. Naši nogometaši nisu prošli dalje, no i kad gube i kad pobjeđuju, oni su naši! Sagledajmo gdje smo pogriješili, i kako drugi put možemo bolje, ali nemojmo pljuvati po njima. Sjetimo se koliko smo čekali na tu našu državu Hrvatsku. Mnogi bi narodi sve dali samo da mogu imati reprezentaciju svoje države, a mi je imamo i uvijek su negdje među petnaest najboljih u svijetu! Budimo ponosni na tu činjenicu!

:: Kažu da ste jako uporni i samouvjereni.

Kad voliš domovinu i imaš inicijativu i kad si uporan, u diplomaciji i politici možeš i zidove rušiti. Sjećam se nacrta dokumenta kada su primali Rumunjsku i Bugarsku u EU koji je praktički zatvarao vrata proširenju. Rekla sam svojima u Ministarstvu da to hitno moramo izmijeniti. Neki su mi suradnici rekli da je to nemoguće. Odgovorila sam nemojte mi reći da je nešto nemoguće već mi dajte opcije što možemo poduzeti. Uzela sam dva mobitela u ruke i krenula nazivati, najprije Rumunje i Bugare, da im objasnim što radim, a onda sam nazivala redom sve ostale i rekla kako mi u Hrvatskoj ne želimo da nam se zalupe vrata i kako taj dokument treba mijenjati. Problem je riješen u jednom poslijepodnevu. Ne prihvaćam da se nešto ne može ako nisi ni pokušao.

:: Kako su u NATO-u reagirali na vašu odluku da se vraćate u politiku zemlje iz koje ste došli? Je li to u NATO-u uobičajeno ili rijetkost?

Uobičajeno. NATO je zajednica demokracija i svatko tko radi u strukturama ima se pravo kandidirati na političke pozicije, bilo u vlastitoj zemlji ili nekim drugim međunarodnim organizacijama poput UN-a. Moje su kolege bile jako sretne kad su čuli da ću se kandidirati, podržali me i rekli mi “go for it!”. Oni, ali i mnogi veleposlanici pri NATO-u ponudili su da bi se, ako treba, rado uključili u moju kampanju i poručili mi “ideš i pobijedit ćeš”. Zahvalila sam im na tome, ali i rekla da na izborima odlučuju hrvatski građani, te da se moram izboriti za podršku svojih ljudi i glas mojih Grobničana, a onda i svih ostalih u Hrvatskoj.

:: Hrvatska vojska je u velikim problemima. Ne može u potpunosti dobiti čak niti uvelike srezan proračun, a NATO zbog zadnjih političkih događaja u Europi i svijetu traži od članica da uvećaju izdvajanja?

Hrvatska stalno kaska za neprestanim promjenama koje se odvijaju u sigurnosnom okruženju. Ne definiramo prijetnje dovoljno brzo, a one su danas asimetrične i zahtijevaju neprestanu budnost. Međunarodna i regionalna suradnja iznimno je bitna, te moramo shvatiti da se Hrvatska nalazi pred velikim izazovima. Moramo se zaštititi i sagledati takozvanu južnu dimenziju. Riječ je o ilegalnim migracijama kojima je primjerice sada najviše izložena Italija, a to možemo očekivati i mi u Hrvatskoj te se stoga valja na vrijeme pripremiti. Postoji i niz drugih prijetnji sigurnosti na koje treba adekvatno odgovoriti i prilagoditi njima obrambene kapacitete. Teško je Hrvatskoj povećavati proračun za obranu, a još teže našim ljudima u ovoj situaciji objasniti kako sigurnost nema cijene. Ali ono što država može učiniti, a to je po funkciji i briga predsjednika RH, jest postavljanje racionalne strategije obrane i nacionalne sigurnosti fokusirane na stvarne prioritete. Moramo pronaći nišu u konceptu pametne obrane kako bismo mogli racionalno ulagati u obrambene sustave i pri tome odgovorno trošiti proračunski novac, pa čak i uštedjeti. Primjerice, kada su Hrvatsku pogodile poplave, a NATO reagira i u slučaju prirodnih katastrofa, zvala sam hrvatsku delegaciju pri NATO-u i rekla im da im na raspolaganju stoji pomoć. Odgovorili su mi kako je Zagreb rekao da ne treba. To nije dobra i racionalna politika.

:: Po čemu bi se kao predsjednica razlikovali od aktualnog predsjednika Ive Josipovića?

Po svemu! Funkcija predsjednice ne privlači me zbog crvenih tepiha. Taj je posao ogromna odgovornost, a ja ću ga jednostavno bolje raditi od sadašnjeg predsjednika. Radit ću ga sa svim svojim znanjem i iskustvom, ali i sa srcem i domoljubljem i stalnom mišlju da sam tu radi ljudi, radi njihova blagostanja, a ne da bih sebi čuvala rejting, popularnost i osvojila drugi mandat. U tom poslu držat ću se mjesta koja mi određuje Ustav RH, ali ću svojim djelovanjem, političkim utjecajem i primjerom neprestance i dosljedno ukazivati na ono što ne valja u državi te neću ignorirati probleme. U tome ću ići do mjere dokle god mogu ići, nuditi kreativna rješenja, utvrditi zajedničke strateške ciljeve, miriti ljude i ne dopustiti da se naše društvo još više fragmentira, da se stvaraju umjetne manjine. Držim da svi hrvatski građani imaju isti temeljni interes, premda se politički razlikuju. Moj posao bit će potenciranje tog zajedničkog interesa i vjerujem da će hrvatski građani to prepoznati. Mogu vam već sada obećati – ako i osobno ne budem zadovoljna kako radim taj posao, neću se niti kandidirati za drugi mandat.

:: Kako teku pripreme za kampanju?

Moram kazati da se vrlo intenzivno pripremam te da svaki slobodni trenutak koristim najproduktivnije što mogu. Ne biste vjerovali koliko mi se ljudi javlja iz cijele Hrvatske te iz našeg iseljeništva diljem svijeta i nudi pomoć i potporu u kampanji. Veseli me taj polet koji se javlja među ljudima, kao i potpora prijatelja koji su stajali uz mene i u najtežim trenucima. Željela bih iskoristiti ovu prigodu i zahvaliti im svima. Isto tako, intenzivno radim sa strankom i vrlo sam pozitivno iznenađena potencijalima i uhodanim strukturama. Kao netko tko tri godine vodi Upravu za javnu diplomaciju, vjerujte mi da imam visoke standarde… Naravno, kampanja još nije počela, puno je posla pred nama, te ćemo program i tim objaviti kad za to dođe vrijeme.

AUTOR: Davor Ivanković Foto: Boris Ščitar/Večernji list

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Feljton

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića 3. Dio

Objavljeno

na

Objavio

5). Jedna od činjenica koju obožavatelji „lika i djela“ rahmetli Alije Izetbegovića uvijek i bez izuzetka zaobilaze u širokom luku i obvezno prešućuju, jeste njegov poraz na prvim Općim izborima za člana Predsjedništva SR B i H (iz redova muslimanskog naroda – tada još uvijek nisu postojali „bošnjaci“) kojemu je pred sam rat po nacionalnom ključu pripala funkcija predsjednika Predsjedništva SR B i H (predsjednik Skupštine postao je Srbin, a predsjednik republičke Vlade Hrvat).

Na tim izborima u B i H, u studenome 1990. godine, dogodilo se nešto nezabilježeno u europskoj demokratskoj i parlamentarnoj praksi.

Najveći broj glasova (uzimajući u obzir nacionalne liste) osvojio je Fikret Abdić (1.045.539 ili 47,4%), drugi je bio Alija Izetbegović (879.266 glasova ili 39,9%), dakle, razlika između Abdića i Izetbegovića bila je 166.273 glasa (ili 7,5%) u korist Abdića. Pod nikad razjašnjenim okolnostima, Fikret Abdić odustaje od funkcije i prepušta je izbornom gubitniku Aliji. Zanimljivo je i to da treće mjesto na spomenutim izborima osvaja dr Ejup Ganić sa 709.691 glasom, koji se iako član SDA izjašnjava kao „Jugoslaven“ (i tako ulazi u izbore), te dobiva 32,2% glasova (s nacionalne liste), iako je broj onih koji su se izjašnjavali kao „Jugoslaveni“ (i to na razini cijele B i H) iznosio samo 5,54%. Naravno da Ganić nije bio nikakav „Jugoslaven“, nego slijepi Alijin poslušnik i tvrdi islamski fanatik, što je dokazao svojim ukupnim ponašanjem i djelovanjem kroz cijelo ratno i poratno razdoblje, a ova mimikrija (u režiji SDA) služila je samo tomu da se privuče određeni broj glasova onih koji su imali otklon od tvrde islamističke struje, te da se u slučaju neuspjeha kandidata koji su se legitimirali kao nacionalni lideri, pod krinkom „jugoslavenštine“ ostvare oni interesi koje su zacrtali muslimanski nacionalisti okupljeni u SDA.

Naime, mnogi su bosansko-hercegovački muslimani imali poseban sentiment prema SFRJ i Josipu Brozu stoga, jer su prvi put u svojoj povijesti 1971. godine priznati kao konstitutivni narod, pod nazivom „Muslimani“ (dakle, tako što je u nazivu njihove vjerske odrednice početno slovo pretvoreno u veliko). Provedeno je to na temelju političke odluke koju je u svibnju 1968. godine donio CK SK B i H, pa je SDA i to uzela u obzir krojeći svoju izbornu strategiju. Ejup Ganić je bio Alijin „trojanski konj“ i jako se dobro znalo da njegovi glasovi idu u isti koš.

Postavlja se pitanje, međutim,  kakav je bio legitimitet izbornog gubitnika Alije Izetbegovića u najvišem tijelu vlasti B i H, naročito s obzirom na to da je i od 1992. godine (u samostalnoj B i H) formalno nastavio obnašati dužnost „predsjednika Predsjedništva B i H“? „Argument“ kako je do ove zamjene na liniji Abdić-Izetbegović došlo „dogovorom unutar SDA“ je smiješan, jer stranka koja derogira volju birača nije demokratska, niti su takve odluke i postupci sastavnice demokratskih procesa, barem u civiliziranom svijetu s parlamentarnim ustrojem vlasti.

Alija nikad Abdiću nije oprostio taj poraz.

Odmah nakon što mu je praktično nasilno (pritiscima stranačke infrastrukture) oteta poziciju pobjednika na izborima (1990.), započela je hajka na lidera zapadne Bosne, koji je za razliku od Izetbegovića imao karizmu u toj regiji a i šire, kao sposoban gospodarstvenik i vješt političar, uz sve to i hrabar i otresit; jednom riječju, „Babo“ (kako su Abdića zvali oni koji su ga poštovali) je bio sve ono o čemu je bezlični Alija bez stava i karaktera državnika i vođe mogao tek sanjati. Abdić se najprije susreo sa zidom šutnje u samoj stranci (SDA) u kojoj nitko od uglednijih i utjecajnijih članova nije s njime komunicirao. Vrh stranke i same vlasti uporno se oglušivao na sva njegova izvješća i zahtjeve (vezano za aktualnu situaciju u pojedinim regijama – posebice Cazinskoj krajini) i njega se postupno i  smišljeno izoliralo na sve raspoložive načine.

Budući da se radilo se o čovjeku koji je u svojoj regiji (zapadnoj Bosni) uživao veliki, neprijeporan ugled u narodu, još od vremena kad joj je u komunizmu kao direktor „Agrokomerca“ svojim uspješnim vođenjem poduzeća osiguravao prosperitet i napredak, čak i u vrijeme recesije u SFRJ – od kraja 70-ih godina nadalje, uz to pobjedniku izbora za najvišu funkciju u republici, sasvim je prirodno da je to u Aliji stvorilo kompleks i zavist.

Tko god što o njemu mislio, Fikret Abdić ostaje zapamćen kao čovjek sa stavom. Jedini iz delegacije Predsjedništva B i H koja je (po nalogu predsjednika Predsjedništva Alije Izetbegovića) posjetila Bijeljinu (poslije pokolja nad muslimanskim življem od strane srpskih paravojnih formacija u travnju 1992. godine), nije pristao na poniženje. Odbio je poslušati zapovijed naoružanih arkanovaca i leći u blato, pozivajući ih da mu pucaju u grudi.

Budući da je u svojoj regiji zbog politike Sarajeva bio praktično izoliran i odsječen od ostatka B i H (našavši se s jedne strane okružen „republikom srpskom“ a s druge „republikom srpskom krajinom“) i u isto vrijeme odbačen od strane Alije i njegovog kruga suradnika i politički marginaliziran, Abdić se sve više okreće sebi i počinje voditi samostalnu politiku.

U svojoj knjizi Od idola do ratnog zločinca i natrag (promovirana krajem 2016. godine), Abdić o svemu iznosi svoju stranu priče. Svjedoči kako je u nemilosti Alije Izetbegovića i onih koji su ga okruživali bio od samoga početka, odnosno, od vremena kad je poslije izborne pobjede trebao preuzeti čelnu dužnost u Predsjedništvu B i H. Nailazio je na zid šutnje i odbojnost i u institucijama i kod samoga Alije i između njega i vlasti u Sarajevu nije bilo nikakve komunikacije, unatoč svim njegovim naporima i nastojanjima za dijalogom. Takva politika isključivosti nastavljena je sve dok se u tada vrlo teškim i složenim uvjetima (okružen srpskim paradržavnim područjima, a odsječen od Sarajeva) Abdić nije u potpunosti okrenuo svojoj Demokratskoj narodnoj zajednici i na koncu (u rujnu  1993.) proglasio Autonomnu pokrajinu Zapadna Bosna (od dijelova Cazinske krajine i općine Velika Kladuša).

Do još većeg raskola između Izetbegovića i Abdića dolazi nakon što srpska paradržavna tvorevina „republika srpska“ (22.10.1993.) „priznaje“ AP Zapadna Bosna i proglašava „trajni mir“ s njom. Naravno, Srbi su imali svoju računicu, jer su dobro znali da područje zapadne Bosne nema izbora i da će prije ili kasnije ovladati njime – a u međuvremenu im je bio potreban mir kako bi završili započete vojne operacije u ostatku Bosne i Hercegovine.

Abdić je od početka tvrdio kako njegova AP ZB nije nikakva separatistička tvorevina i da je nema namjeru izdvajati iz državne cjeline B i H, ali to u Sarajevu nije prihvaćeno. Alija je a priori odbijao svaki dijalog i ultimativno tražio da Abdić pristane na njegove uvjete (poništavanje autonomije), što ovaj koji je uživao gotovo plebiscitarnu potporu stanovništva svoje novoproglašene autonomne jedinice nije nikako prihvaćao.

Nepopustljiv i uporan kakav je inače bio, „Babo“ Aliji uzvraća proglašenjem „Republike Zapadna Bosna“ i nakon toga Sarajevo kreće u otvoreni obračun s njim pozivajući se na Ustav B i H i optužujući ga za „separatizam“.

Uslijedila je medijska sotonizacija Fikreta Abdića i njegovih „autonomaša“, što je bila samo pripremna faza za oružani obračun.

Zanimljivo je da su Alija i društvo zamjerali Abdiću razgovore sa srpskom i hrvatskom stranom u B i H (prije svega Radovanom Karadžićem i Matom Bobanom) i Republikom Hrvatskom, dok su oni cijelo vrijeme održavali još intenzivnije kontakte s agresorima i to ne samo s Karadžićem, nego i Slobodanom Miloševićem radeći (već u jesen 1992. godine) tajno na dogovorima o podjeli Bosne i Hercegovine i zamjeni teritorija istočne Hercegovine za Sandžak (o čemu u svojoj knjizi Lukava strategija svjedoči Sefer Halilović tadašnji komandant vojske bosanskih muslimana – što će kasnije biti detaljnije obrazloženo).

„Babo“ je uspostavio i oružane formacije u cilju obrane svoga područja (tzv. Narodnu obranu „Republike Zapadna Bosna“) i započinju oružani sukobi između Armije B i H i Abdićevih snaga na području Cazina, što se uskoro širi na cijelo područje novoproglašene administrativne jedinice.

Armija B i H ulazi 21. kolovoza 1994. godine u Veliku Kladušu, a pred njima (dan prije) bježi oko 3000 civila koji su primorani spas tražiti u srpskoj paradržavnoj tvorevini „republici srpskoj krajini“ uspostavljenoj na okupiranom području Republike Hrvatske. Nakon što su regularne snage ušle u ovaj grad (koji je bio proglašen središtem „Republike Zapadna Bosna“), s ovog područja se povlači gotovo 32.000 Abdićevih pristaša (oko 1.500 pripadnika „Narodne obrane“ i više od 30.000 civila). Hrvatska im pruža utočište i bivaju smješteni u okolici Slunja i Topuskog. Procjene o ukupno izbjeglim muslimanima s područja cazinske, velikokladuške i bihaćke regije u ovom razdoblju kreću se preko 52.000.

Naoružani do zuba (oružjem i oruđima bivše „JNA“), Srbi s okupiranih hrvatskih i bosansko-hercegovačkih prostora („republika srpska krajina“ i „republika srpska“) započinju žestoke napade na bihaćko područje i postrojbe Armije B i H uskoro su se našle u potpunom okruženju iz kojega ih spašava Hrvatska vojska kolovoza 1995. godine svojom operacijom „Oluja“. Da nije bilo HV, regija zapadne Bosne doživjela bi mnogo goru sudbinu nego Srebrenica.

Abdić i njegov krug suradnika bježe u Zagreb i Alija konačno dobiva prigodu da mu se osveti. Naravno, on mu nikad nije zaboravio ni oprostio onu pobjedu na izborima i da ga se tada dočepao „Babo“ bi sasvim sigurno bio ubijen.

Zbog „ratnih zločina“ i „formiranja ‘AP ZB’ protivno Ustavu B i H“, Abdić je 2003. godine (na Županijskom sudu u Karlovcu) osuđen na 20 godina zatvora, što mu je Vrhovni sud Republike Hrvatske preinačio u 15 godina. U ožujku 2012. godine, pušten je na slobodu iz pulskog zatvora, nakon gotovo 11 godina izdržane robije.

Neslomljivi „Babo“, uvjerljivo je pobijedio na izborima (2016. godine) za načelnika općine Velika Kladuša i nastavio s javnim radom.

Osim što je objavio knjigu, RTV Unsko-sanskog kantona upravo je nedavno (11. rujna o.g.) započela s emitiranjem dokumentarnog serijala „Svi zločini Fikreta Abdića“. Serijal je čini se temeljito pripreman, jer je taj posao trajao čitavih godinu dana.

No, središnja vlast na čelu s biološkim i stranačkim nasljednikom rahmetli Alije, Bakirom Izetbegovićem, nastoji po svaku cijenu onemogućiti emitiranje serijala, jer menedžment ove TV kuće se već javno žali na pritiske koji stižu iz Sarajeva.

Bakir se ne boji bez razloga istine, jer njegov rahmetli babo Alija Izetbegović je neusporedivo veći ratni zločinac od bilo kojeg muslimana u B i H, a SDA toliko opterećena hipotekom zločinačke prošlosti i premrežena kriminalom, da već gubi oslonac i u vlastitim redovima.

Fikret Abdić, za razliku od Alije, nije dovodio mudžahedine i nije nikomu “skidao glave” – i to je činjenica koja se ne može pobiti.

nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića 2. DIO

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Akademik Davorin Rudolf: Premijeri mogu pitanje zaljeva riješiti uz kavu u pet minuta!

Objavljeno

na

Objavio

Slovenska  strana, točnije ministar vanjskih poslova Erjavec, svojedobno je izjavio kako se problemi s Hrvatskom ne mogu riješiti u idućih sto godina. Čini se kako se od te izjave do danas ništa nije promijenilo.

Hrvatska je izišla iz arbitraže, a nakon govora našeg premijera Plenkovića na zasjedanju Oće skupštine UN-a Slovenci su otkazali sastanak u Zagrebu.

Gostujući iz splitskog studija u Studiju 4, Davorin Rudolf naglasio je kako pitanje granica  nije stranačko pitanje . To je vitalno nacionalno pitanje.  Trebamo mogučnost opoziva političara koji strše s neodmjeenim i za Hrvatsku štetnim izjavama.

Potpuno je neshvatljiva pretenzija Slovenije da čak i nalaže našem predsjedniku Vlade što mora govoriti kad je na međunarodnim pozornicama.  U svojoj sam karijeri susretao mnoge ministre vanjskih poslova, ali ovakvog kao što je ovaj slovenski još nisam nikad, naglasio je Rudgolf. Više od oštre reakcije Ljubljane zanimljivije su mu oštre reakcije u zemlji. Nastup Vesne Pusić koja je govor Plenkovića prozvala štetnim, politički je nedopustiv, neutemeljen i diletantski. Ostao sam jako začuđen, naglasio je.

Granica na moru je crta sredine, jednako udaljena od obje obale. Sud je presudio da Sloveniji ide 4/5 zaljeva ili 80 posto, obrazlažući presudu na redikulozan način. Srećom ta presuda nije na snazi jer je naš Sabor donio odluku da napuštamo arbitražu, podsjetio je Rudolf. Zalaže se za model kondominij ili koimperij (zaljev Fonseca, Bodensko jezero..) kojim, kada nema teritorijalnih pretenzija, bi se Hrvatska i Slovenija složile da Savudrijski zaljev bude zajednički, da dijelimo suverenost, da nema granica, da ga zajednički koristimo – za ribolov, plovidbu i što je izuzetno za važno ekologiju. Spor koji traje već 27 godina, premijeri mogu dogovoriti uz kavu u pet minuta, poručio je!

Neka međunarodna zajednica uhvati Ljubljanu za uši i pita što oni to prijete, što oni hoće. Samo strpljenja, bit će sve u redu, zakljućio je Rudolf.

Akademik Davorin Rudolf: Predlažem kondominij – rješenje koje nije ni prohrvatsko ni antislovensko

facebook komentari

Nastavi čitati