Josipović protiv saveznika

0

Kad bi vlada prihvatila razmještanje NATO snaga za brze intervencije u istočnoj Hrvatskoj osigurala bi svoju istočnu granicu, a na razini gospodarstva to bi vjerojatno omogućilo otvaranje više desetaka tisuća radnih mjesta. Ta okolnost povoljno bi djelovala i na izgradnju LNG terminala, odakle bi se transportirao ukapljeni plin u središnju Europu. Upravo bi to stvorilo preduvjete i za izgradnju brze pruge Rijeka, Zagreb, madžarska granica, a riječni brodski promet izgradnjom kanala Sava-Dunav povezao bi Podunavlje i cijelu središnju Europu

Na nedavno održanom veleskupu NATO-saveza u Walesu Hrvatsku su zastupali predsjednik države Ivo Josipović, ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić i ministar obrane Ante Kotromanović. Kao visoka dužnosnica NATO saveza, odnosno pomoćnica glavnoga tajnika za javnu diplomaciju u Walesu je bila i Kolinda Grabar Kitarović.

Slučaj je htio da su na veleskupu u Newportu, naravno svaki na svojoj dužnosti, nazočili kandidati na hrvatskim predsjedničkim izborima, koji bi se trebali održati do kraja ove godine. Dok je šarmantna gospođa Grabar Kitarević iznimno ozbiljno i vrlo odgovorno sudjelovala u radu skupa, odbivši pritom svaku mogućnost uporabe NATO-a u predizborne svrhe, nacionalna javna kuća HRT je skup iskoristila za predizbornu promidžbu sve namrgođenijega SDP-ova predsjedničkoga kandidata Ive Josipovića, koji je tijekom cijeloga trajanja skupa odašiljao poruke kako od Hrvatske ne će biti traženo da u Ukrajinu pošalje svoje postrojbe.

Je li trenutačni predsjednik svojim porukama pokušavao sugerirati javnosti kako se NATO sprema poslati vojne snage u Ukrajinu ili je pak posredno preko svoje javnosti odašiljao poruke kako Hrvatska u slučaju prijetnje državama članicama ili moguće agresije ne će dok je on šef države sudjelovati u obrani zajedničkih probitaka?

S druge strane iz opetovanja takvih predsjedničkih poruka u javnosti se stvara krivi dojam kako NATO nije savez demokratskih i suverenih država, kojem je zadaća štititi od svake agresije teritorij svojih članica, nego svojevrsni demon suvremenoga svijeta koji neprestano traga za žrtvom svoga ruskog susjeda.

Nije ni malo korektno od sadašnje vladajuće garniture da se distancira u slučaju ukrajinske ugoženosti, kad je ta ista Ukrajina bila među prvim državama koje su priznala hrvatsku državnost, a tijekom srbijanske agresije na Hrvatsku, upravo su Ukrajinci iznimnom hrabrošću svoja znanja i umijeća stvaljali na raspolaganje pravednoj hrvatskoj borbi.

Tako se politika sadašnjega predsjednika države, bez obzira na svijest o političkim porukama, zapravo distancirala od zajedničkih napora NATO-a da pruži sigurnost svojim baltičkim članicama i Poljskoj, koje su novom ruskom strategijom prve na možebitnom udaru Moskve. Tim činom nije dovedena samo u pitanje solidarnost država članica NATO-a glede možebitne zajedničke ugroze, nego je narušen i ugled Hrvatske kao članice Saveza.

U pozadini predsjedničkih izjava nije teško odčitati nepovjerenje prema NATO-u, a u nesvjesnom dijelu Josipovićevih poruka kao da još uvijek lebdi osjećaj t. zv. slavenske solidarnosti, koja se uvijek i ponovno odnosi samo na Rusiju i njezine političke probitke. Upravo su na tom osjećaju jugoslavenski komunisti, nakon njemačkoga napadaja na SSSR 22. lipnja 1941., pozvali i hrvatski narod u borbu za obranu domovine sovjetskih naroda protiv svojih dotadašnjih nacističkih saveznika.

Žrtvom te zajedničke nacističko-komunističke politike bila je upravo Poljska, koja se i tad našla na udaru Moskve. Na hrvatskoj razini žrtvom jugokomunističke politike postao je i hrvatski narod, koji je prepolovljen tijekom i neposredno poslije Brozove komunističke revolucije.

Nakon odluke NATO-a da će Savez ustrojiti snage za brzo djelovanje, Josipović je stavom kako “nema govora o tomu da se od Hrvatske zatraži stacioniranje tih snaga” još više Hrvatsku udaljio od mjesta odlučivanja unutar NATO-a, a hrvatsko državno područje ostavio otvorenim za nastupanje ruske strategije iz susjednih Srbije i Republike Srpske, što se posredno artikulira asimilacijom hrvatske manjine u Bačkoj, a ćirilizacijom Hrvatskoga Podunavlja ta se strategija premješta i u Republiku Hrvatsku.

Ovakvo narušavanje ugleda hrvatske države nije doduše kazneno djelo, ali zato zaslužuje bar ćudorednu kaznu na izborima, jer predsjednik države ponajprije mora voditi računa o nacionalnim probitcima i ugledu vlastite države. Upravo zato i jesu važni predsjednički izbori pa će i zadaća nove politike s Pnatovčaka biti ponajprije vraćanje hrvatskoga ugleda unutar NATO saveza i Europske unije.

Dok je sprječavanjem dekomunizacije hrvatskoga društva, što se manifestiralo odbijanjem primjene europskoga uhidbenog naloga u slučaju Udbinih zločina, narušen ugled Republike Hrvatske u Europskoj uniji, otklon od sudjelovanja u NATO-vu nastojanju da zaštiti svoje istočnoeuropske članice narušio je hrvatski ugled u tom Savezu.

Glede stacioniranja pet tisuća NATO-ovih vojnika za brzo djelovanje Hrvatska u odnošaju na druge istočnoeuropske države ima najpovoljnije uvjete. Ona nije bila članica Varšavskoga pakta pa je ne obvezuju međunarodni ugovori o zabrani stacioniranja NATO-ovih snaga, a svojim se položajem, s obzirom na to nalazi na najistočnijem dijelu Saveza, što bi, uz neznatnu izgradnju prometne infrastrukture, Snagama za brzo djelovanje omogućilo brzo i učinkovito djelovanje.

Kad bi vlada prihvatila razmještanje NATO snaga za brze intervencije u istočnoj Slavoniji osigurala bi svoju istočnu granicu, a na razini gospodarstva to bi vjerojatno omogućilo otvaranje više desetaka tisuća radnih mjesta. Ta okolnost povoljno bi djelovala i na izgradnju LNG terminala, odakle bi se transportirao ukapljeni plin u središnju Europu. Upravo bi to stvorilo preduvjete i za izgradnju brze pruge Rijeka, Zagreb, madžarska granica, a riječni broski promet izgradnjom kanala Sava-Dunav povezao bi Podunavlje i cijelu središnju Europu.

Time bi i infrastrukturno bile povezane zemlje Baltik-Jadran, koje i jesu ponajviše ugrožene novim ruskim nastupanjem.

Glede izgradnje unutarnje infrastrukture Hrvatska bi se sama vlastitim snagama trebala potruditi da izgradi Pelješki most i autocestu do svoje južne granice. Uz demografiju, dekomunizaciju javnosti i kulture upravo bi to trebala biti ključna pitanja predsjedničke kampanje.

Onaj tko skoro petanest godina nakon višekratnoga biranja rušitelja hrvatske države prihvati politiku oživljavanja Hrvatske i učvršćivanja sigurnosti vlastite države, zaslužuje izbornu potporu hrvatskih birača.

Mate Kovačević  / Hrvatsko slovo

facebook komentari