Pratite nas

Kolumne

Josipović s braniteljima – kako milovanjem ugušiti

Objavljeno

na

Ribu ne moramo baciti na zemlju da bi uginula, dovoljno ju je i milovati, kaže jedan stari vic i političarima i narodu. Razlika je u percepciji. Kad ju miluješ ljudi imaju dojam da ju voliš.

Na ovaj stari vic me podsjetio posjet našeg “il presidenta” hrvatskim vojnim invalidima. Domaglio presidente u pratnji “braniteljskog” ministra da bi posredovao, omogućio dijalog. Zvuči moćno, diplomatski, učeno, smireno.
Zamislite tragedije i bezobrazluka: “privilegirani” invalidi se usudili izreći svoj stav, tražiti smjenu ministra koji je doživio intelektualni orgazam i jednu jedinu privilegiju u svojem životu: to je trenutak kad je iz prikrajka za vrijeme nekog prijema promatrao guzicu Angeline Jolie, ili možda Brada Pitta?

Iz perspektive nabiguzičina je protest i zahtjev invalida neprihvatljiv, nekulturan i vjerojatno u režiji nekoga tko stoji iza ovih protesta. Ovo je uređena država, oni uvode red već više godina. Ovo je država u kojoj se ne dira u mirovine i ostvarena prava, npr. stvaratelji Jugoslavije još uvijek imaju mirovine, a Srbima su vratili ista ona “prava” koja su dobili u vrijeme kraljevine Jugoslavije. Zar to nije dokaz da smo država u kojoj vlada pravo? U ovakvoj državi je standard da se sudi onima koji skidaju javne ploče, simbole onih koji su harali, ubijali i palili jer ova država i njezina elita je toliko humana da čak poštuje više neprijatelja nego svoje borce. Zar to nije najveći dokaz ljubavi?

U takvoj državi bi možda bilo pravo rješenje da sudionici konflikta zamjene privilegije: ministri, neprivilegirani političari i jutarnji ili večernji novinari svijetlih portala preuzmu osnovu za invalidske naknade, a invalidi dobiju barem njihove fotelje i plaće.

U njihovoj državi, koju prekrajaju i uređuju, je nedopušteno tražiti smjenu ministra jer njihovi minstri su najbolji, to se vidi iz blagostanja u kojem svi živimo. Zato su stopostotni vojni invalidi moguća opasnost za elite koje uvode reda, elite koje uvode razmjernost krivnje za nevolje pa za savjetnike uzimaju i one koji su do juče bili na suprotnoj strani. Tu idilu moralnih veličina ovakvi protesti narušavaju, oni narušavaju idilu u kojoj je narodu dobro.

Oni na poseban način bacaju narod u mračnu povijest jer ispada da je važna ideologija, a ne radna mjesta ikruh. Ova ekipa na vlasti uporno radi da nam poboljša standard, mi to ne vidimo, ali će uskoro nastupit ta svijetla budućnost. Samo da obnove bratstvo i jedinstvo, da prefarbaju ideološki sve pore i stanice društva.

Ljudi koji ne mogu preko stepenica ove države su stepenica spoticanja za one kojima su oni postali opasnost pred izbore.
Zato je jako važno da im se prišije još koja etiketa ili da se nanovo pofarba neka stara, a etiketiranje branitleja i ratnika je jedini proizvod koji je ova garnitura isproducirala da ga ima i za izvoz.
No invalidi, narod i branitelji su očito malo tvrdoglavi. Oni nikako da shvate da se politička svita brine za njih, da svi isto vole Hrvatsku, istom snagom. Razlika je samo u motivima: neki jer su Hrvatskoj i hrvatskom narodu dali sve, a neki jer su od Hrvatske dobili sve. Količina ljubavi je ista.
Da bi invalidi shvatili tu “uljuđenu istinu” došao je profesor pod šatorda preuzme direigentsku palicu. Istina Bog došao je tek nakon što su hrvatski invalidi odbili doći u dvore i pod skute, ali je došao nakon što se savjetovao s PR stručnjacima i nakon što je načuo da je Kolinda zapela u nekom frizerskom salonu pa ne će stići prije njega.

Došao je pecaroš (ribič) da pomiluje ribu, al je očito zaboravio da u Hrvatskoj postoje ne samo ribe nego da ima i vukova, a vukove ne možeš baš tako lako prevariti, a do milovanja im nije.

Nisam predsjednikov savjetnik za kampanju, ali bih mu preporučio da, ako želi dobiti bodove za izbore, neka smijeni ministra i svu svitu. Njemu svejedno, ministar je doživoo orgazam zbog Pittove guze pa mu je dosta užitka, a on bi opet pokazao da dijeli brige invalida.
Kakav je hrvatski narod vjerojatno bi taj postupak protumačio kao dokaz da i agnostici vjeruju u Boga.

Vinko Vukadin

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada.

Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati