Pratite nas

Kolumne

Josipović se budi iz zimskog sna i otkriva toplu vodu

Objavljeno

na

Hrvatska svršetkom rujna 2014.


V
akularne meteorološke prognoze najavlju bablje ljeto i blagu zimu s ponekim upadom leda i snijega. Sudeći po dosadanjim prognozama Z. Vakule, zima će u zbilji biti oštra i gadna. Ja se i dalje ravnam prema znanim mi reumatičarima i susjedima koji dovoze drva u velikim količinama. Na sličan način kao Vakula, rade i politički prognostici koji jugoslavenskom agnostiku pretkazuju svijetlu pobjedu na predsjedničkim izborima, po uputama londonskog i beogradskog đaka Dejana Jovića i vodstva HRT-a. A na kraju će svi pokisnuti, kao što se – po vlastitom priznanju – dogodilo Vakuli.

General Dempsey

Bez vidljivoga zanimanja službene hrvatske (?) politike i velikoga broja posebno elektroničkih medija, u Hrvatskoj je boravio načelnik Združenoga stožera Oružanih snaga SAD, general Martin Dempsey, što bi u vrijeme jednoga drugog Martina na čelu hrvatske obrane bilo ravno znanstvenoj fantastici. Već i itinerer zapovjednika američke vojske mogao je dati do znanja da nije došao u Hrvatsku slučajno: iz Pariza gdje se tridesetak i više zemalja bavilo mezopotamskim i okolnim temama, preko Vilniusa u Litvi o NATOislamističkim prijetnjama ali i o snaženju istočnoga bloka NATO-a u svezi s ruskim aspiracijama – pa ravno u Zagreb. Zašto? Pa zato jer Hrvatsku drži prirodnim središtem jugoistočnoga krila, bez obzira što se ona (njezina aktualna vlast) ponaša kao djevica koja bi i ne bi, koja jest članica NATO-a i nije, koja je članica EU ali kao da nije, što je Dempseyu očito poznato pa u razgovoru za dnevne novine izgovara rečenicu kao udicu – “Ako Rusija krene prema vašem Jadranu, mi moramo biti vojno spremni.”

Govorio je to general u Zagrebu u vrijeme dok hrvatska javnost (hrvatski narod) njegova hrvatska (hrvatsko-srpska) Vlada još nije bila obavijestila da se Hrvatska nalazi u koaliciji protiv ISIL-a, pa se javnost morala informirati preko stranica State Departmenta. Tim stranicama neuki premijer Milanović baš i ne vjeruje, što je rekao u tzv. izvješću o stanju nacije u Hrvatskom saboru. No, ipak se saznalo da se Hrvatska “politički angažira”, a saznalo se o o slanju streljiva. Komu? SAD-u! Dakle Hrvatska kojoj je preostalo dosta streljiva, donira Sjedinjene Države, a one doniraju Hrvatskoj vojna vozila i slične igračke. Tako da djevica ostane nevina darujući streljivo svome donatoru, a on ih zatim dostavlja Kurdima, da se Vlasi ne dosjete. Ne dao Bog da tko napadne Hrvatsku, a ostale članice NATO-a tako drže fige u džepu..Putin.Nisam ni ja za to da se hrvatski vojnik bori na tlu Iraka i Sirije, ali postoje načini vojne i svake druge pomoći prvenstveno Kurdima ( i već su u tijeku, kao što je rečeno) , a svako migoljenje i nenazivanje stvari pravim imenom srozava ionako neznatan ugled Hrvatske koja i inače vanjsku politiku trenutačno vodi tako da ne vodi ničemu i ne znači ništa.

A glede rečenice “Ako Rusija krene prema vašem Jadranu”, i ta nije bez vraga jer je Rusija već odavno krenula (ne vojno, na sreću) prema Jadranu putem tzv. republike srpske, te usred globalne krize Putin prima Dodika i tapše ga po ramenu. Gospodarski je RS duboko povezana s Rusijom i odavno zajedno truju Hrvate u Slavonskom Brodu ( i Srbe u genocidom osvojenom Bosanskom Brodu), a to je samo djelić partnerskih poslova s RS ali i sa Srbijom koja sjedi na dva stolca od kojih je čvršći onaj s tradicionalnim ruskim ornamentima. Pa kad sada, u ovoj zabrinjavajućoj svjetskoj krizi u Zagreb dolazi zapovjednik Oružanih snaga najveće svjetske sile i snubi Hrvatsku da bude lider ne jugoistoka Europe, ne” Balkana”, nego lider jugoistočnoga krila zapadne civilizacije, aktualna vlast u Hrvatskoj preko premijera poručuje da baš nije zainteresirana, a ministrica vanjskih poslova priča gluposti.

Premlaćivanje nepodobnih

Ružica Ćavar je završila u bolnici s prijelomima, napadač je pro forma odveden u policiju i brzo pušten, da bi valjda mogao sutradan biti nazočan proslavi Dana nasilja nad ženama. Na tom su Danu održani prigodni govori, ali nitko, baš nitko, nije spomenuo Ružicu Ćavar i gnjusni incident koji se dogodio dan prije. Niti su mediji bili zainteresirani. Što se brže zaboravi, to bolje. Na taj je način definitivno inaugurirana kultura nasilja nad ljudima koji su nepodobni političko-medijskoj mreži,vladajućoj u Hrvatskoj. Način na koji su mediji utišani posve je isti kao u nacističkoj Ružica ĆavarNjemačkoj, te se sada mogu očekivati crvenokošuljaši koji će zaustavljati starice i pitati ih kojemu svjetonazoru pripadaju – pa ako nešto kažu krivo, slomiti im ruke i noge, razbiti glavu…

Etički sud

Nisu masovni mediji izvijestili ni o sjednici Etičkoga suda koji je donio presudu protiv Mesića, Josipovića, Pupovca i V. Pusić, te ih proglasio krivima za izdaju hrvatskih nacionalnih interesa. Nije to samo tako izrečena presuda ljubimcima naroda, nego ima i podosta opširno obrazloženje koje bi u nekoj drugoj zemlji podignulo na noge policiju, državno odvjetništvo i pravosuđe u cjelini. No, mi živimo u Hrvatskoj. Glede rečenih obrazloženja ( za svakoga od osuđenih posebno): ima tu mnogo toga što još treba dodati, a i bit će dodano nadam se – pred sudom koji nije tek etički.

Ploče

Ne radi se o Pločama u koje ulaze kineski koncesionari nego o dvojezičnim iritantnim pločama u Vukovaru koje su državno vlasništvo, pa je red da ih se uljudno vrati vlasniku. VukovarBaš su to učinili vukovarski branitelji, poskidali sve ćirilične ploče na civiliziran način, odvijačem . Pokazali su da poštuju zakon: nezakonito postavljene ploče bili su – kao građani RH – dužni ukloniti, u skladu (i) s odlukom Ustavnoga suda. Podla namjera aktualne Vlade da poploča Vukovar, pala je u vodu, to jest u Dunav.

U Koloni sjećanja (ni) ove godine ni bilo koje godine ne žele vidjeti klatež iz aktualne vlasti. Dvjesto četvrta brigada opet jaše, dostojanstveno, s hrvatskim barjakom na čelu kolone, a ubrzo nakon studenoga doći će prosinac pa zatim i nova godina 2015. kada će jednom zauvijek sjahati peta kolona.

Nedaleko od Dunava, na Dravi u Osijeku održan je pak skup hrvatskih radiologa na koji je pozvan i neki srbijanski liječnik ili liječnica, ne sjećam se više. Reagirao je jedan od najboljih hrvatskih radiologa, čovjek kojemu pripada besrmtna slava za organiziranje liječničke pomoći na prvoj crti u Domovinskom ratu, to jest Andrija Hebrang. Nije htio doći na radiološki susret, upitao je srbijanske liječnike što su i kako su radili u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku. A što su radili opisuje silni vukovarski junak Petar Janjić Tromblon, koji je opisao kako su ga srbijanski liječnici “tretirali” kada je ranjen i zarobljen u vrijeme pada Vukovara.

Tromblonovu knjigu i posebno opis čudovišta u bijelim kutama treba uvijek nanovo čitati, te i taj “humani” aspekt prekodunavske medicine imati u vidu kada se Hrvatska bude pitala o pristupanju Andrea ZlatarSrbije Europskoj uniji. A pitat će se. Ukoliko se Srbija ipak ne prikloni majčici Rusiji, pa skupa krenu prema hrvatskom moru.

Izvješće o stanju nacije

Najavljeno pod tim naslovom, pretvoreno je isprva u izvješće Vlade a na kraju u pantagruelovski monolog njezina predsjednika, to jest premijera. Bajka koju je ispričao oduševljenoj javnosti ne bi mogla proći ni u (svojedobnoj) televizijskoj emisiji “Laku noć, djeco”. Djeca koja su gledala spomenutu emisiju, sada imaju trideset godina i jako su srdita kada tko od njih pravi budale.

U tami

U izvješću o stanju neke nacije ( ne zna se koje, ali hrvatske sigurno ne) nije bilo ni riječi o kulturi, ako se ne varam. Kao da je nema, čak ni u onom užem smislu, da ne velim umjetničkom. Barem se o kazalištima imalo što reći, jer kazališta nikada do sada nisu bila tako popularna da se njima hrani i žuti tisak a sada jesu – zahvaljujući uvijek trijeznim kadrovskim prosudbama ministrice Zlatar, koja je između ostalih ljubimaca postavila i jugoslavenskog (dakle velikosrpskog) provokatora Olivera Frljića na mjesto intendanta Hrvatskoga narodnog kazalištaOliver FrljićIvan Zajc u Rijeci. Koji po ustoličenju reče da će pobacati sve nacionalno, pa je dao tiskati crvene majice i plakate na kojima se čita Narodno kazalište Ivan Zajc, a prva riječ koja ga označuje kao nacionalno, dakle riječ Hrvatsko – posve je ili uglavnom nevidljiva. Na taj je način prestao postojati HNK u Rijeci. Kažu da skida s repertoara sve što je hrvatsko, uključujući hrvatsku operu poput, recimo, “Nikole Šubića Zrinjskog”. Pa ako skida Zrinjskoga, ne će valjda ostaviti u nazivu kazališta ime skladatelja – treba Zajca i otuda maknuti jer je komponirao nacionalističke opere, a nije baš lijepo govorio o braći Turcima.

Eto (i) o tome je trebalo progovoriti u izvješću o stanju nacije, da jest. A nije. O potpuno otvorenom, militantnom razaranju hrvatske kulture s razine državne vlasti, o petoj koloni koja je poharala hrvatske kulturne ustanove i sada trijumfira s riječkim slučajem kao novom zastavom anacionalne kulturne politike. Oliver Frljić, loš redatelj i bijedan provokator kojega su naglavačke izbacili iz Srbije ( i Poljske), bit će za manje od godinu dana vraćen u Sarajevo (koje ga ne želi) no dotle će u Hrvatskoj načiniti veliku štetu. Da bi uz riječku ravnateljsku plaću imao dodatni izvor prihoda, brine se zagrebački Kerempuh u kojemu Frljić priprema svoj projekt – kako bi riječku crvenu krpicu ipak ostavio prilijepljenu uz metropolu kojoj teži.

U tami (2)

Da živimo u nekoj drugoj zemlji, a ne Hrvatskoj s ovom vlasti, u izvješću o stanju nacije bilo bi govora o hrvatskom jeziku, o petoj koloni među jezikoslovcima, i tako dalje. Bilo biDubrovnikiječi o čuvanju i poticanju hrvatskoga nazivlja, ali kako da o tome govore oni koji se nabacuju blatom engleskih naziva za svoje idiotske projekte koji usprkos čaroliji anglizama – jedan za drugim padaju u vodu. Čak i zadnji “in house” treba biti kolonijalan premda ga je najlakše prevesti, ali se ne prevodi jer bagra mrzi hrvatski jezik. ( O, gdje je Bogoslav, to jest Šulek, da ih kao Čeh rodom a Hrvat osjećajem tresne po gubici.) Kad već toliko vole druge jezike a hrvatski im je oduran, neka barem posegnu za latinskim. I ondje ima podosta toga na “in”, premda latinski više nije in. Primjerice, ovu nenarodnu i protunarodnu vlast povijest će pisati s dodatkom – in obscuro.

Jedna ljepša vijest

Javlja mi Zlatko Bacinger, autor knjige “Moje drago serce”, da je legendarni Ljubo Kuntarić skladao pjesmu s istim naslovom – početnim riječima znamenitoga pisma Petra Zrinskog ženi Katarini večer uoči smaknuća. Kada u ovo vrijeme islamističkih odrubljivanja glava novinarima i humanitarcima, čitam rečenicu “Polag Božjega dokončanja sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikajše naukupe tvojemu bratcu”, ne mogu pronaći neku bitnu razliku između ISIL-a i habsburške vladavine.

Skarmeta

Govori li vam što prezime Skarmeta? Ne? A Skarmeta Vraničić? Ni to. A Antonio Skarmeta Vranicic? No dakle, riječ je o jednom od 250 (dvije stotine pedeset!) čileanskih pisaca hrvatskoga podrijetla, jednom od najboljih. U “Matici”, listu Hrvatske matice iseljenika o Skarmeti piše Branka Bezić Filipović u povodu Hrvatski sabordodjele čileanske nacionalne nagrade za književnost. Autor je sjajnih romana i dramski pisac – po njegovoj je drami napisan scenarij za čileanski film “No”, nominiran za Oscara, lani. Roman “Pjesnikovo vjenčanje” posvetio je svojim bračkim djedovima.

O još jednom čileanskom piscu bit će riječi u sljedećoj rubrici. U našim dičnim medijima ne možete saznati gotovo ništa o hrvatskom književnom fenomenu u Čileu, o Hrvatima koji dominiraju čileanskom književnosti jer su (citiram) “kroz maštu i kreativnost prevladavali probleme treškoga života”. Doduše, u hrvatskim medijima ne možete puno saznati ni o suvremenoj hrvatskoj književnosti, ali to je druga priča.

Dubrovnik

Džihadistički su delije stigli do Dubrovnika, za sada samo upisivanjem grafita kojim inače obilježavaju kuće kršćana u Siriji i Iraku (a zatim ih ubijaju, ako ne prijeđu na islam). Znači, nakon kruzera, Ministarstva kulture RH i HNS-a, Dubrovnik je suočen s novom opasnosti.

Ali turizam cvjeta, ne osvrće se na grafite. Da bi i dalje cvjetao, brinu se u većini dobro vođene internetske stranice za rezervaciju hotela i sličnih mjesta gdje turisti odmaraju tijela nakon stampeda pod Stradunu. O jednoj takvoj stranici piše jezikoslovka Sanja Vulić. Što joj je zapelo za oko? Rezervacije u Dubrovniku taj portal ili što već najavljuje ovako:” Location can’t be beat, about 1oo meters from the Pile (chicken) gate.”

Čitali oni valjda izjave SDP-HNS ministara o Dubrovniku kao kokošinjcu. A turist mast trast da je doista tako.

Novi udar na hrvatske iseljenike

Nekoliko mjeseci prije predsjedničkih izbora, izlazi SDP u Hrvatskom saboru s prijedlogom da Hrvati izvan Hrvatske glasuju za Kolindu samo u diplomatsko-konzularnim predstavništvima. Ta je svinjarija naravno smišljena na Pantovčaku koji sada Sabor rabi u svoje svrhe kao da je Sabor HRT koji je već iscrpljen od telefonskih poziva iz Ureda predsjednika. Istodobno, Josipovićeva ustavno-referendumska inicijativa kao i ona građanska – Pantovčakrado bi posve zaboravili na hrvatske iseljenike. Josipoviću je tata ionako stalno govorio da su to ustaše, a savjetnici mu potvrdili.

Crveni telefon

I do sada je crveni telefon između Ureda predsjednika i HRT-a bio u dnevnoj uporabi, a kako će tek biti u sljedećim mjesecima, možete si misliti. Slabašnim glasom koji u trenutcima nervoze prelazi u falset, Josipović navodno obavještava Radmana i družinu iz Informbiroa s kojim se emisijama slaže a koje treba ukinuti jer imaju nešto protiv njega.

Tako je navodno sugerirao da se ukine “Pola ure kulture”, nakon što je ta emisija u kulturno-političkom (ha!) smislu naglo procvala i prikazivala neke čudne ljude koji se zove Šola, Slobodan Prosperov Novak koji se donekle vratio korijenima i Banac koji je bio svakakav ali komuniste ne trpi, što jest – jest, niti recidive. Navodno je razgovor putem crvenoga telefona trajao pola ure. ( Opazili ste kako sve češće pišem riječ n a v o d n o, jer se Kazneni sud u zadnje vrijeme okomio na mene poradi opet uvedenog verbalnog delikta, a novaca baš i nemam. S tim u svezi, došao sam na ideju da se osnuje Idiotski fond za financiranje obrane u slučajevima poput mojega. )

Lump sum

Mreža radi, panično i nervozno, ali radi. Josipović želi drugi mandat u kojemu će učiniti sve o čemu je razmišljao pet godina i od silnoga duhovnog napora u cijelom tom razdoblju nije uspijevao ništa poduzeti. Na sve strane povlači medije za rukave, pune su ga televizijske i radijske emisije, a kada čovjek uspije prenoćiti bez Josipovića, onda ga već ujutro čeka novinski intervju – danas (ponedjeljak) tema je obrazovanje. Nakon što je Bolognakulturno vijeće godinama tvrdilo da je “Bologna” loše prepisana domaća zadaća i propali projekt glede Hrvatske, nakon što smo priređivali tribine na kojima su isto – izravno ili neizravno – tvrdili stručnjaci, pa i rektori itd. – sada je eto na kraju mandata Josipović izgovorio da “Bologna nije dobra”, da treba mijenjati sustav visokoga školstva. Josipović nudi lump sum, te tako uvodi još jednu stranu riječ da ne zaostane za aktualnom Vladom. Sada će vjerojatno rimski enciklopedisti poput Beškera tumačiti javnosti što bi to trebalo značiti u obrazovanju ( naime – jednokratna uplata, osigurana svota itd.)

Ono što u svezi s tom riječi jedino za sada mogu zaključiti jest da je Josipovićev mandat jednokratan i upravo istječe. Riječ “lump” poznata je poznavateljima marksizma u složenici “lumpenproletarijat” u čije se redove protiv svoje volje svrstavaju bolonjski prvostupnici koji se ne mogu nigdje zaposliti.

Hrast

Piše na stranicama meni inače bliskog hrvatskosvjetskog portala da sam “utemeljitelj zabludjelog Hrasta”. Ne piše da sam i utemeljitelj Hrvatske demokratske zajednice. To jest i u jednom i u drugom slučaju – jedan od utemeljitelja.

Pridjev “zabludjeli” nije posve jasan. Hrast se pojavio i razvijao u posebnim okolnostima, u godinama kada se HDZ (vodstvo a ne članstvo) bio zaputio u političko bludilo i putem Hrastizgubio jednu sitnicu koja se zove ideologija, a uspio negdje zagubiti i predsjednika Tuđmana. Tada sam ja, bez puno buke napustio HDZ, utemeljio ( s istaknutim intelektualcima) Hrvatsko kulturno vijeće, a potom ( s ljudima iz udruga sklonih životu, djeci i obitelji) utemeljio političku stranku Hrast, kojoj sam dao i ime. U proljetno vrijeme ove, 2014. godine držao sam da je Hrast prvi put zabludio kada se (i) protiv moje volje priklonio Savezu za Hrvatsku, te sam se zahvalio na mjestu u predsjedništvu i članstvu. Smatrao sam da je Hrastu mjesto u koaliciji s Hrvatskom demokratskom zajednicom koja se vratila izvorima i pokazuje da poštuje etičke i nacionalne vrijednosti, dovoljno snažna da dovede do preokreta na političkoj sceni i zauvijek otjera crvenu klatež u deveti krug pakla anonimnosti.

Vratio sam se, dakle, proljetos u Hrvatsku demokratsku zajednicu, lupio petama i rekao “Sve za Hrvatsku”. Ništa nisam tražio, nisam govorio o zaslugama, nisam spominjao arheološku forenziku koja bi došla do spoznaje da sam u dva dramatična navrata bio u predsjedništvu HDZ-a. Na Hrast nisam zaboravio, čekao sam da se istopi tanka većina koja je bila protiv koalicije s HDZ-om, što se i dogodilo. Prije dva dana (pišem ovo u nedjelju), moja bivša bivša i opet sadašnja (HDZ) i moja bivša stranka (Hrast) sklopile su koalicijski sporazum. Ne mogu reći da nisam zadovoljan. Čvrsto i dugo – dvije su ključne riječi: treba imati, naime, čvrste živce i živjeti dovoljno dugo. Posebno to vrijedi za Hrvatsku.

Vesna u Vukovaru

Drska velikosrpska provokatorica Vesna Teršelič svratila je nigdje drugdje do u Vukovar, ali ne u pratnji Save Štrpca koji se ipak ne usudi preko Dunava. Kako mi priča jedanVesna Teršelič dični Vukovarac kojega sam sreo u zagrebačkoj Ilici gdje se našao nekim strukovnim poslom, Vukovarci su ismijali Teršeličku na način vrlo inteligentan pa je odjurila iz Vukovara kao pokisla kokoš. Bilo bi dobro da se nije zaustavila sve do slovenske granice, te i preko nje. Ali zašto bi otišla u Sloveniju, kada joj Hrvatska daje milijune i milijune – da bi radila protiv Hrvatske? Dašto, srbijanska joj je granica bila bliža, pa što nije tamo odjurila da se požali gazdama?

Bandićeva izvrsnost

U povodu otvaranja arhitektonskoga rugla od zgrade Muzičke akademije, zagrebački je gradonačenik dao do znanja da se bavi mišlju o promjeni rugla od naziva trga. Predlaže da se trg zove Trg umjetničke izvrsnosti. Ma, izvrsno. Trg se po općem mišljenju treba zvati Kazališnim trgom, no ni Bandićevo razmišljanje nije posve deplasirano, samo je loše sročeno. Naime, na obodu trga nalaze se Muzej za umjetnost i obrt, Škola primijenjene umjetnosti, Glazbena akademija, na sjeveru Sveučilište , na istoku Školski muzej, a usred trga HNK. Znači, nazivi Trg hrvatske umjetnosti ili Trg hrvatske umjetnosti i znanosti – ne bi bila loša rješenja. Uostalom, ima li lošijeg naziva od sadašnjeg?

Hrvoje Hitrec/hkv

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati