Josipovićev diktatorski ustav

0

Predsjednikove prijedloge ustavnih promjena moglo bi se strukturirati u dvije ključne točke – stvaranje monarhističko-diktatorskih ovlasti na Pantovčaku, a ograničavanjem slobode izbora i ukidanjem znatnoga dijela jedinica lokalne uprave i samouprave dovodi se u pitanje i sama budućnost cjelovitosti hrvatske države

Ustavne promjene koje najavljuje sadašnji predsjednik države Ivo Josipović mogle bi se svrstati u dvije temeljene skupine. U prvu skupinu, koja bi se uvjetno mogla nazvati ograničavanjem prava slobode izbore spadali bi prijedlozi kao što su: veto predsjednika države na zakone koje izglasuje Sabor, a na razini suverenoga odlučivanja naroda ograničilo bi se pravo hrvatskom izbornom tijelu da se uopće može očitovati o pitanjima t. zv. ljudskih prava, koja su zajamčena ustavom i međunarodnim ugovorima te pitanjima iz sfere obrane i nacionalne sigurnosti ili državnog proračuna. U tu skupinu promjena spadalo bi i ugrađivanje izbornoga zakonodavstva u Ustav.

Druga skupina najavljenih promjena odnosila bi se na teritorijalni ustroj sadašnje hrvatske države, a riječ o t. zv. regionalizaciji zemlje, odnosno ukidanju mnoštva dosadašnjih jedinica lokalne uprave i samouprave.

Skupinom promjena koje bi formalizirale ograničavanje slobode izbora ne bi se samo predsjedniku države stvorile monarhističke ovlasti, nego bi se poništilo temeljno pravo naroda da bude suveren, odnosno da bira i bude biran.

Josipovićeva najava da bi nakon javne raspre svoje prijedloge ustavnih promjena mogao staviti na referendumsko očitovanje ne pokazuje njegovo povjerenje u narodnu volju, koju s druge strane želi ograničiti, nego pokušaj da zaobiđe državni sabor, u kojem ne može prikupiti dvotrećinsku većinu glasova za svoje izmjene.

To nije opet ništa drugo nego manifestacija omalovažavanja narodnih zastupnika i volje hrvatskih birača. Veto predsjednika države na zakone koje izglasuje Sabor mogao bi potvrditi prežitke stanovitih diktatorskih sklonosti preostalih još iz razdoblja totalitarnoga jugoslavenskoga komunističkog sustava. Naime, sličnim su se mehanizmom služili komunistički diktatori, kojima su sabori i skupštine služile za formalno ozakonjivanje samodržačke politike.

Prijedlog za ograničavanjem referendumskoga očitovanja naroda u sebi sadrži elemente ljevičarske ideologije, koja bi ulaskom u ustavne članke mogla postati zaštićenija od bivših udbaških ubojica hrvatskih političkih emigranata.

Temeljitiji uvid u pozadinu ove promjene mogao bi otkriti i kako se iza nje skriva pokušaj o podjeli suverenosti sa srpskom manjinom, koja bi ovom promjenom postala dogma hrvatskoga Ustava.

Nije teško dokučiti kako se Josipovićevi ustavotvorci žele zaštititi od opravdane provale narodnoga bijesa, zbog nametanja srpskoga jezika i ćirilice u Vukovaru.

Ugrađivanjem pak izbornoga zakona u Ustav ograničava se i sloboda djelovanja političkih stranaka, a sadržajne nijanse izbornoga zakona – preferencijalno glasovanje ili mješoviti sustav – omogućili bi jačanje samo neformalnih skupina koje čine ovisni pojedinci opet podređeni mogućoj samovolji predsjednika države.

U drugom slučaju stvorili bi se preduvjeti za svojevrsno ukidanje višestranačkoga sustava i uvođenje parlamentarne anarhije, koja bi, u krajnjem slučaju, otvarala mogućnost za sustavno destabiliziranje države. Bio bi to još jedan način rastrojavanja moći Hrvatskoga sabora, koji bi političkim strategijama, što još uvijek računaju na izdvajanje pojedinih dijelova hrvatskoga teritorija iz sastava Republike Hrvatske bio podloga za njezino sakaćenje.

Možda se upravo u drugoj skupini ustavnih promjena, kojima bi se na nekoliko t. zv. regija razdijelila država, otkrivaju stvarni motivi ustavnih promjena iz skupine koja ograničava slobodu izbora. U prijedlozima koji najavljuju podjelu države na regije, a koju je ustrojstvom ureda državne uprave već začeo ministar uprave Arsen Bauk, potiču se različiti autonomistički pokreti.

Potvrda s Pantovčaka kako Istarska županija u Josipovićevoj Hrvatskoj ima status posebne regije mogla bi otvarati apetite susjednih država za komadanjem hrvatskoga prostora. Zato se i čini kako je odustajanje od prometnoga povezivanja Dubrovačko-neretvanske županije s ostatkom Hrvatske, odnosno prijedlog izgradnje Jadransko-jonske autoceste kroz BiH, podloga za ustavno potiskivanje te županije iz sastava hrvatske države.

Regionalizacija otvara i drugu razinu problema. Naime, ukidanjem općina i gradova najveći bi dio hrvatskoga prostora mogao ostati potpuno ispražnjen. To će onda u bližoj ili nešto daljoj budućnosti postati prostor za kolonizaciju Republike Hrvatske.

Predsjednikove prijedloge ustavnih promjena moglo bi se strukturirati u dvije ključne točke – stvaranje monarhističko-diktatorskih ovlasti na Pantovčaku, a ograničavanjem slobode izbora i ukidanjem znatnoga dijela jedinica lokalne uprave i samouprave dovodi se u pitanje i sama budućnost cjelovitosti hrvatske države.

Za razliku od mnogih hrvatskih političara neke države na sve moguće načine nastoje zaštiti nacionalnu cjelovitost i svoje probitke.

Primjerice, nedavno je britanski premijer Cameron poručio kako će svim teroristima koji sudjeluju u islamističkoj državi u Iraku zabraniti povratak u zemlju, a onima za koje se sumnja da su teroristi oduzet će putne isprave.

Za razliku od Britanije, Hrvatska svojim teroristima već skoro petnaestak godina gradi kuće i stanove, kako bi ih privukla na povratak iz Srbije.

Ne može se reći da se ne odazivaju, što je nedavno potvrdio i srbijanski patrijarh Irinej u Pakracu, optuživši pritom Hrvate da su počinili masovne zločine nad Srbima. Zato je zatražio od Hrvata da im nakon kuća i stanova sad grade i hramove te da se što prije ispričaju uvrijeđenim Srbima.

Mate Kovačević / Hrvatsko slovo

facebook komentari