Josipovićev tankoćutni putinizam

0

Za sigurnost hrvatske države odgovorne su sve političke stranke, nu sadašnji raspored političke moći, vjerojatno ne će omogućiti konsenzus oko pitanja nacionalnih interesa. Zato i jest potrebna smjena gazde na Pantovčaku, jer se hrvatsko državno područje zahvaljujući sadašnjoj Josipovićevoj politici sve više pretvara u poligon za nadmetanje istočnih i zapadnih interesa

 

[dropcap color=”#353535″ font=”0″]U[/dropcap] pozadini nedavne izjave predsjednika Hrvatske vlade Zorana Milanovića kako bi on, da ima čime, bio prvi uz Amerikance u borbi protiv islamističkoga terorizma, ne skriva se, za razliku od poruka predsjednika države Ive Josipovića i njegove ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić, tek dobronamjerna saveznička poruka u zajedničkoj borbi protiv suvremenoga svjetskog zla. SAD ima i previše bojnih sredstava pa mu za razliku od diplomatske potpore u tom pothvatu i nije potrebna hrvatska pomoć.

Nažalost, sudeći po navedenoj izjavi, sve je izglednije kako prvi čovjek Hrvatske vlade uopće ne razumije suvremene međunarodne odnose, a poglavito njihovo funkcioniranje u kriznim stanjima.

Za razliku od Milanovića, putinovski profil Josipovićeve politike prepoznao je američki poziv za diplomatskom potporom te nasuprot savezničkom očekivanju, izjavom kako Hrvatska ne će u Siriju i Irak slati svoje vojne postrojbe, sugerirao javnosti, kako zapravo Amerikanci traže od Hrvata da sudjeluju u kopnenim pothvatima protiv džihadista.

Porukom pak kako se okupljanje savezničkih država u zajedničku borbu protiv ekstremnoga islamizma ne može smatrati čak ni koalicijom, Josipović je samo na tankoćutniji način manifestirao svoje prorusko stajalište, koje je nešto kasnije demonstrirala slovenska politika izjavom da se bez odobrenja Vijeća sigurnosti suprotstavlja vojnoj intervenciji protiv bliskoistočnih ekstremnista.

Dok Josipovićeva politika očito svjesno nanosi nesagledive štete hrvatskim probitcima na razini međusavezničkih odnošaja, premijerovo pak nerazumijevanje i Vladina politika stvaranja sustavnih unutarnacionalnih podjela otvaraju široki prostor putinovskom nastupanju u Hrvtaskoj.

Upravo strategijama koje je general Dempsey označio “pritiskom u susjedstvu” i “subverzivnim pritiskom”.

Kako je u hrvatskoj javnosti upozorenje američkoga generala na subverzivni pritisak ostalo gotovo nezapaženo, očito je potrebno ponovno naglasiti da taj pritisak “podrazumijeva poticanje etničkih skupina na tenzije”, u čijoj provedbi važan utjecaj imaju mediji, promidžba i t. zv. unutarnji suradnici.

Ovih dana najavljeno održavanje vojnoga mimohoda u Beogradu, kojim se obilježava ulazak sovjetskih postrojba u srbijanski glavni grad 1944., na kojem će kao poseban gost nazočiti i ruski predsjednik Vladimir Putin, na za sad simboličnoj razini ima i posebnu poruku Hrvatskoj, jer se sovjetske postrojbe tada nisu zadržale u Srbiji, nego su ubrzo krenule u napadaj i na Hrvatsku.

Operaciju podizanja etničkih tenzija nasilnim uvođenjem srpskoga jezika i ćirilice, poglavito na području Vukovara i hrvatskoga Srijema, već je odradila Hrvatska vlada na čelu s ministrom uprave Arsenom Baukom, a dodatne tenzije, očito na pritisak iz Vlade podiže i mjesno sudstvo, koje svojim presudama neopravdano kažnjava protivnike provedbe subverzivnoga pritiska.

Kako bi pak prikrio izravnu odgovornost i sudjelovanje u poticanju etničkih tenzija ministar uprave je najavio za svoga pohoda Istarskoj županiji kako će, po uzoru na tamošnju dvojezičnost, poćiriličiti i dodatne dijelove hrvatske države.

Upravo se za Baukov nasilni pothvat i stvaranje otpora Vladinu nezakonitom posrbljivanju Hrvatske, ovih dana uhvatio Milorad Pupovac. Premda je riječ o predsjedniku Odbora za vanjsku politiku Hrvatskoga sabora, ovaj se vođa srpske manjine u Hrvatskoj nedavno uputio na Kosovo, kako bi tamo dao moralnu i političku potporu jednom zatvorenom srbijanskom ratnom zločincu, odgovornom za masovna stradanja Albanaca.

Pupovčev pohod Kosovu potiče najmanje dvije razine međunarodnih problema. Nastavljajući već u Hrvatskoj dobro uvježbanu misiju dizanja etničkih tenzija, potvrdio se i na Kosovu kao Nikiolićev “specijalac” za posebne međuetničke namjene u toj državi.

Visokom političkom dužnosti kao što je predsjednik vanjskopolitičkoga odbora Hvatskoga sabora, Pupovac je dosad uspješno prikrivao svoju memorandumsku misiju, pa možebitne sankcije za nju ne će biti poslane na račun srbijanskoj, nego politici Republike Hrvatske, što opet, zbog američkoga interesa na Kosovu, može imati negativne posljetke na hrvatsko-američke odnošaje.

Kako bi pak potvrdio svoju drskost, s kosovskoga je pohoda ratnom zločincu prozvao Hrvatsku za vođenje kampanje protiv ćirilice, usporedivši položaj srpske manjine u Hrvatskoj sa zatvorenim ratnim zlčoincem na Kosovu.

Druga prijeporna razina Pupovčeva kosovskoga pohoda kao visokoga hrvatskoga državnog dužnosnika jest činjenica da se za razliku od svoga etničkog zločinca nije raspitao za nedužno zatočenoga hrvatskog branitelja Veljka Marića u srbijanskim kazamatima.

Potičući nezadovoljstvo vlastite etničke skupine u Hrvatskoj ovaj saborski dužnosnik nije upitao svoje srbijanske pokrovitelje zašto su gotovo potpuno iz Bačke istrijebili bunjevačke Hrvate, a njihove ostatke nasilno pokušavaju asimilariti.

Ako hrvatske državne vlasti ne budu prepoznavale strategiju subverzivnoga pritiska svojim će neznanjem ili pak namjerom otvarati prostor mogućem vojnom nastupanju. Zato bi, uz ozbiljan odnošaj prema svojim državljanima, mogućoj prijetnji nacionalnoj sigurnosti sve njezine političke skupine trebale prestati s uporabom etničkih skupina u postizanju svojih uskih stranačkih probitaka.

U svakoj ozbiljnoj izmjeni izbornoga zakona trebalo bi voditi računa da svi hrvatski državljani moraju biti jednakopravni, a ne kao dosada neki jednakopravniji, poput srpske etničke skupine, koja ima ima pravo dvostrukoga glasovanja – biranje svoje etničke liste zastupnika i liste političkih stranaka.

Kad se ne bi gledalo na uskostranačke interese i hrvatski državljani izvan Hrvatske trebali bi biti u pravima izjednačeni s onima u domovini. Zbog mogućih manipulacija unutar strategije subverzivnoga pritiska trebalo bi razmisliti o uvođenju elektronskoga glasovanja samo za izbornike XI. izborne jedinice.

Za sigurnost hrvatske države odgovorne su sve političke stranke, nu sadašnji raspored političke moći, vjerojatno ne će omogućiti konsenzus oko pitanja navedenih nacionalnih interesa.

Zato i jest potrebna smjena gazde na Pantovčaku, jer se hrvatsko državno područje, zahvaljujući sadašnjoj Josipovićevoj politici, sve više pretvara u poligon za nadmetanje istočnih i zapadnih interesa. To jasno potvrđuje i poruka ruskoga ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova, kako će Rusija svaki pokušaj širenje NATO-a na zapadnoblakanske zemlje BiH, Crnu Goru i Makedoniju smatrati izgredom.

Mate Kovačević / Hrvatsko slovo

facebook komentari