Josipovićev ustav

    0

    Josipovićevi prijedlozi za promjenu sadašnjega hrvatskog Ustava ne bi stvorili funkcionalniju državu, nego bi možda otvorili ustavnu krizu, koja bi mogla dovesti u pitanje cjelovitost hrvatske države, a onda i njezinu opstojnost kao međunarodno-pravnoga čimbenika

    Učestale promjene zakona donose unutarnju nestabilnost države, dugotrajne preustroje različitih sustava, nesigurnost i otpuštanje radništva, lošu kakvoću usluga, a onda posljedično i rušenje gospodarskoga sustava iz kojega bježe već udomaćeni ulagači i poduzetnici, a politika upada u koruptivne stupice, što kod najvećega dijela izbornoga tijela stvara odbojnost prema javnom radu i općem dobru. To je pokazatelj društva koje sve dublje pada u samodestrukciju i apatiju, koja je općenito podloga za različite ekstreme. Na međustranačkoj razini se ne osjeća pluralizam političkih ideja, a mediji uglavnom podupiru bahatost vladajuće klike, čime u javnosti pojačavaju osjećaj nemoći te na svoj način utvrđuju još nedefiniranu inačicu, uglavnom lijevoga totalitarizma.

    Učestalije pak promjene ustava, samo su posljedica još nerazriješenih državnopravnih koncepata u međusobnom odnošaju glavnih političkih stranaka. U slučaju nedovoljno jake oporbe, na čiji se svaki razboriti glas istodobno ustremljuje koruptivni medijski stroj, dolazi do sve snažnijega raslojavanja monolita unutar vladajuće elite, pa umjesto političkoga rivalstva na međustranačkoj razini, javnost nemoćno prati međusobna prepucavanja izvršne i sudbene vlasti, a ova zadnja bi trebala bar licemjernim naličjem štiti vladajući totalitarizam. Zato smo danas u Hrvatskoj svjedoci cikličkih napadaja na sudove zbog pojedinih odluka, koje nisu dovoljno usklađene sa željama vladajućega režima. To naravno ne znači da se sudbena vlast ne nalazi pod utjecajem snažnije političke moći, jer je svojevrsno prevratničko donošenje zakona, između ostaloga, podrazumijevalo i rastrojavanje sudbenoga sustava, kako bi nova vlast imala što snažniji utjecaj na sudovanje. Kako je predsjednik države Ivo Josipović bio jedan od glavnih protagonista u preuzimanju sadašnje vlasti u Hrvatskoj, on je s obzirom na svoju jedinstvenu ustavnu poziciju i najodgovornija osoba za sadašnje političko, gospodarsko i socijalno stanje u državi. Osim možda, ako se predsjednik države ne poistovjećuje s političkim stajalištima svoga glavnog analitičara Dejana Jovića, čiji državnopravni projekti očito ne završavaju na međunarodno priznatim granicama Republike Hrvatske, pa mu urušavanje svake suverenosti, uključujući i gospodarsku, pogoduje za ujednačavanje tzv. zapadnobalkanskoga prostora.

    Temeljito uništenje nacionalnoga gospodarstva, kojem sustavno pogoduje, inače iznimno, nesposobna vlast, potaknulo je snaženje svojevrsna Josipovićeva prijezira prema Markovu trgu i premijeru, što se očitovalo i u nedavnu predsjedničkom prijedlogu ustavnih promjena, čime je Milanoviću upućena poruka da je, osim nesposobnosti za vođenje stranke i već spomenuta gospodarska i socijalna pitanja, nesposoban i za ustrojavanje funkcionalne države, premda na raspolaganju ima golemi glasački aparat u Saboru. Oprezni Josipović svoje je političke poruke ovaj put pozamašno umotao u pravničko ruho, pa se na prvi pogled čini kako je njegov prijedlog promjene ustava nasušna potreba za što boljim funkcioniranjem hrvatske države u okolnostima nakon ulaska u EU. Nije teško dokučiti kako se iza najavljene promjene položaja Ustavnoga suda i izbora ustavnih sudaca želi ojačati politički utjecaj na Ustavni sud, što u prijevodu znači jačanje predsjedničke ili pak partijske moći na odluke toga suda. Višeznačna bi mogla biti i promjena definicije referenduma, a s obzirom na svojedobne Josipovićeve protimbe nekim referendumskim pitanjima, moglo bi se lako dogoditi da se referendumsko očitovanje naroda ograniči tek na obrasce ljevičarske ideologije.

    Možebitnim uvođenjem odredbe o tzv. nadzoru unutarnjeg demokratskog funkcioniranja političkih stranaka otvorila bi se mogućnost uskoj skupini moćnih pojedinaca da upravljaju različitim strankama, a i da ih po potrebi izbacuju iz političke utakmice. Podrobnije pak obrazloženje spomenute novine u Josipovićevu ustavu usporedivo je s ovlastima nekadašnjega Centralnog komiteta SK, koji je upravljao političkom i životnom sudbinom svake skupine i svakoga pojedinca. Uostalom, svoje nezadovoljstvo sadašnjim vodstvom HDZ-a Josipović je ne tako davno demonstrirao u polemici s Tomislavom Karamarkom, pa se ta autoritarna misao o uplitanju u unutarnji život političkih stranaka očito još uvijek hrani potrebom za totalitarnim nadzorom svekolikoga političkog života. Dovođenje pak u pitanje sadašnjega županijskog sustava lokalne uprave i samouprave, koje najavljuje Pantovčak naslonilo bi se na tradiciju stranih uprava u Hrvatskoj, što je nedavno i još uvijek svježe manifestirao srbijanski patrijarh Irinej. To bi dovelo i do mogućnosti izdvajanja pojedinih dijelova iz sastava Hrvatske, što se već odavno suptilno promiče Istarskim statutom, a na što posebno i blagonaklono gledaju pojedini predstavnici srpske manjine, poput Milorada Pupovca.

    Lamatanje o ustavnoj zaštiti ljudskih prava, na koje smo se, unatoč već postojećem standardu, ionako obvezali prihvaćanjem niza deklaracija, samo bi dalo ustavno oružje raznim pupovcima da ustraju na realizaciji velikosrpske politike, koja se danas više ne vodi tenkovima, nego tankoćutnim povećavanjem stečenih prava i zaposjedanjem ustava susjednih država. Josipovićevi prijedlozi za promjenu sadašnjega hrvatskog Ustava ne bi stvorili funkcionalniju državu, nego bi, sudeći po najavljenim promjenama, mogli stvoriti ustavnu krizu, koja bi mogla dovesti u pitanje najprije cjelovitost hrvatske države, a onda i njezinu opstojnost kao međunarodno-pravnoga čimbenika.

     

     

     

     

    Mate Kovačević/hrsvijet

    facebook komentari