Josipovićeva druga republika

0

Otkad su nas onako, na povodcu referenduma bez kvoruma, uveli u Europsku uniju, mi smo se Hrvati temeljito promijenili. Osladila nam se izravna demokracija. Bez prestanka se komešamo. Hoćemo tako reći svaki dan na referendum!

Te referendum o definiciji braka, te referendum o ćirilici, te referendum o izbornom zakonu, te referendum o davanju autocesta u koncesiju… Bruselj, novi naš glavni grad, mrzi nacionalne referendume, pa se ispotiha pita: Što je tim Hrvatima? Strasbourg ima šire vidike. – Smutio ih – veli – stari Ernest Renan! – A Berlin i Pariz, dva razroka oka u glavi, jedno drugomu namiguju: Eto, vidiš što nam ispod žita čini perfidni Albion!

A vraga! Nema tu ni zrnca soli. To su otrcane predrasude.

Renan jest doduše u XIX. stoljeću tvrdio da je nacija svaki dan na – vazda istom – referendumu. Pojedinac, misli on, svaki dan iznova sam sebi odgovara na pitanje: Jesi li ti za ovaj zajednički život? Tko jest, ostaje u krilu nacije; tko nije, isključuje se iz nacije. Ne mogu to potvrditi svojim iskustvom, ali filozofski je, čini se, Renanova postavka suvisla.

Ipak, bio Renan u pravu ili ne bio, nije nas Hrvate smotao taj Francuz. – A, ne! – rekli bi stariji drugovi – nije on nas idejno zarazio! – A i kako bi? Pogledajmo to „s obiju strana“, umalo ne rekoh: razuma. Prvo, mi na referendumima ne odlučujemo o svom nacionalnom identitetu. Mi odlučujemo o našim nacionalnim probitcima. Zašto izravno? Jer, po našem mišljenju, naši predstavnici ugrožavaju te probitke. Drugo, mi smo postmoderni ljudi. Kakva filozofija!? Kakav Renan!? Nas duhovno tove Inoslav Bešker, Davor Butković, Jurica Pavičić, Miljenko Jergović, Ante Tomić, Goran Gerovac, Branimir Pofuk i drugi što Morgenblattovi, što Abendblattovi – „antifašistički“ – pripovjedači.

To, dakako, ne znači da je nova hrvatska ljubav posve zdrava pojava. Ima u njoj i nezdravih klica. Svojeglavo je, da ne velim: nastrano, u toj ljubavi prema izravnoj demokraciji prije svega to što je ona zahvatila i sam vrh hrvatske predstavničke demokracije. A politički je požar strasti, što god tko o njemu mislio, nepogodan za obavljanje državničkih poslova. U požaru strasti katkad i uman čovjek luduje. Ne vjerujete? Pogledajte Ivu Josipovića. On je predsjednik Republike Hrvatske, dakle simbolički vršak izvršne vlasti. Dužnost mu je držati se u državničkom radu Ustava i zakona. A, gle, sad je, pri kraju mandata, sebi umislio da Hrvati od njega očekuju – novi Ustav! I obećava im, ako ga još jednom postave na tu dužnost – Drugu Republiku! Možda i na novim temeljima! Malo je vjerojatno da bi Sabor odobrio uzurpaciju svoje ovlasti. No ništa zato. Josipović je, ne bez razloga, uvjeren da bi njegova Druga Republika prošla na referendumu bez kvoruma. Posvetit će je, ako nitko drugi – Porfirogenetovi „nekršteni Hrvati“.

Nema sumnje da je to ludost. No, da stvar bude potpuno jasna, ostanimo u priči. Nevažno je tko je i kada skovao izričaj „Druga Republika“, tko se, kada i gdje dosad njime služio. Isto je tako nevažno tko je i kada skovao izričaj „Savez za Hrvatsku“, premda nije naodmet znati da je to bila oprjeka saborskomu Savezu za Europu u koji je Ivo Sanader bio okupio sve – beziznimno: sve – ondašnje saborske zastupnike. Važno je znati da Predsjednik Republike dosad nije donosio Ustav i da to, bude li pameti, ni odsad ne će biti posao Predsjednika Republike. A ne bi bilo zgorega ni osluhnuti što u Hrvatskoj danas znače izričaji „Druga Republika“ i „Savez za Hrvatsku“. Oni koji su te izričaje vratili u život programski o tomu govore malo ili nimalo. A i da govore puno više, ne bi im, ako su i dosad bili političari, trebalo vjerovati na riječ. Uputnije je zaključivati iz onoga što su dosad bili, što su dosad govorili, što su dosad radili.

Tko pođe tim putom, vrlo će brzo ugledati Josipovićevu Drugu Republiku. To bi bila država bez granica, udobno smještena u Regiji. U njoj bi se sve vrjednote bez prestanka suobličivale idealima koje su dosad promicale Josipovićeva PravDA za Hrvatsku i Nova pravednost. Svetim krajolikom Druge Republike dominirala bi ljepota partizanske kape i nevinost srpsko-crnogorskih osvajača utjelovljena u ikoni Vesne Teršelič, a nježna bi domaća slava Josipa Boljkovca i Josipa Manolića podcrtavala patnje najnovijih žrtava „ustaških guja“ – od Dejana Jovića do Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. Duhovni bi zaštitnik Druge Republike bio sveti Budimir Lončar zvani Mumija… – Ali – reći ćete – tko bi htio takvu oznaško-udbašku nakazu?! – Nema mjesta čuđenju. Hoće je oni kojima je Josipović ovih dana u splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu obećao učiniti sve da se sačuva „istina“ o njima i njihovu drugu Titu. A prihvatit će tu nakazu, mimo svoje volje, i svi oni kojima je mrska ako ne budu izlazili na izbore.

Benjamin Tolić/HRsvijet

facebook komentari