Pratite nas

Kolumne

Josipoviću i građanskim inicijativama preferencijsko glasovanje je saće meda

Objavljeno

na

[dropcap color=”#1e73be” font=”0″]K[/dropcap]ao što sam već ustvrdio, život se u Hrvatskoj nakon sna ljetne noći budi tek nakon polovice rujna, premda državne službe ni tada ne rade u punom sastavu, budući da se svi činovnici nisu napoodmarali. Zanimljivo je da se u bilo koje doba godine na odmoru nalazi baš onaj činovnik (činovnica) zadužen (zadužena) za problem koji imate, što jest nerješiv problem. Političari su se uglavnom vratili s odmora, da bi stvarali probleme. Aktualna Vlada ne vidi nikakve probleme, sve je u najboljem redu, živimo u najboljem od mogućih svjetova. Nema doduše, vele, čarobnog štapića i ne može se sve učiniti preko noći, a to što rečena noć traje tri godine rezultat je klimatskih promjena.

Točna izjava koja odgovara zbilji, bila bi: “Ne možemo preko noći baš sve uništiti, i za to treba vremena. Eto, uništili smo sve hrvatske institucije, uništiti smo hrvatsko gospodarstvo, uništili smo kulturu, uništavamo hrvatski jezik, uništili smo hrvatsku volju, hrvatsku vojsku i (za)tajne službe, uništavamo hrvatsku imovinu , znači mi radimo. Ako je neki naivac mislio da smo tu zbog nekih drugih stvari, nekakvih hrvatskih interesa ili ostalih neinteresantnih stvari, taj jednostavno ništa ne razumije, a ako ne razumije znači da je glup i nemamo s njim što razgovarati. Neka gleda program informativnog biroa HRT-a , ondje su naši glasnogovornici i zdravo.”

Poplave

Hrvatski saborČovjek koji se naziva premijerom, načinio je osobnu selekciju poplavljenih kojima država treba pomoći, i onih drugih. Država nema novaca. Sve joj je skupo. Milanović je navodno izjavio i ovo: “Pa znate li vi ljudi koliko zečeva treba uloviti za jedan zečji nasip!”

Zasjeo Hrvatski sabor

Sabornici se sabrali na zasjedanje i tradicionalno počeli s aktualnim prijepodnevom. Kako je javio informbiro HTV-a u središnjem Dnevniku, to je prijepodne bilo vrlo nezanimljivo, a i doista je bilo takvo u izvješću HTV-a – zato što su zanimljiva pitanja uglavnom eskivirana, da se ne rasrdi javnost. Ako je i zabilježeno što je neki oporbeni sabornik rekao, onda je pitanje štrihano, to jest cenzurirano – i opet da se ne uznemiruje mirna javnost. Tako gledatelji nisu čuli pitanje o srbijanskom patrijarhu Irineju koji je u Pakracu uspio izgovoriti da je “ondje ubijeno 19.000 nevine djece” i da je” tragedija to veća jer je kršćanska ruka mnogima odrubila glave”. Da je pitanje oporbenog zastupnika koji je prepričao Irineja u cijelosti (ili uopće) objavljeno, postojala bi opasnost od neprimjerene reakcije hrvatske javnosti, koja je tako spriječena. Recimo, hrvatska bi javnost zahtijevala da se toga mutikašu i lažova više ne pušta u Hrvatsku, između ostaloga i zato što je recidivist ( podsjetili bi se ljudi na ono njegovo mrvljenje hrvatskoga teritorija koji se, po njemu, sastoji od regija koje i nisu u Hrvatskoj, odnosno koje nisu Hrvatska, nego je Hrvatska samo jedna od tih – regija).

Da se javnost doista nastoji obavijestiti o aktualnim prijepodnevima, onda bi javna televizija u cijelosti prenijela i pitanje Jasena Mesića, odnosno njegovu konstataciju da bi “kulturna politika trebala biti prioritet svake Vlade, budući da je Hrvatska sa svojih 4,5 milijuna stanovnika ušla u EU-integracije od 500 milijuna ljudi.” Možda netko ne shvaća svu težinu i važnost te činjenice, u svakom slučajuJosipović ne razumije aktualna vlast, ili joj baš odgovara da tako bude – da se ne razmišlja o čuvanju i razvitku hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta u gospodarski i (sve više) politički integriranoj Europi, nego se zatire naša samosvojnost. A da je ovo posljednje točno, dokazuje izdvajanje iz proračuna: za kulturu 0,49 posto.

I tako dalje, zanimljivih pitanja koliko hoćeš, od Pelješkog mosta od ljubitelja dubrovačkih starina, od Golog otoka do HPB, prodaje hrvatskog državljanstva i Hrvatske same…Pa onda reći da se u Hrvatskom saboru ništa zanimljivo nije moglo čuti – najobičnija je dezinformacija. Ono što doista jest nezanimljivo, odgovori su predstavnika Vlade koje pitanja uopće ne zanimaju niti na njih imaju suvisle odgovore.

Vidovdanski Josipovićev Ustav

S nekoliko se strana poteže opet pitanje promjene (promjena) Ustava. Ni s jedne na dobar način, sa svih strana ponešto ili podosta zaplotnjački. Josipović i građanska inicijativa našli su se na zajedničkoj točki koja glasi: preferencijsko glasovanje. I Josipoviću i građanskim inicijativama ta je točka samo saće meda u šupljem stablu, poslastica koja privlači medvjede (to jest javnost), a kada stave šape u otvor da dohvate med, čekaju ih neugodna iznenađenja. Josipović uz preferencijsko glasovanje nudi novi, irinejski ustroj hrvatske države sa snažnim centripetalnim silama koje će joj na kraju doći glave, po projektu savjetnika Dejana Jovića. Građanske inicijative uz rečeno medeno glasovanje, nude pak takvu mogućnost izbora za Hrvatski sabor koja će rezultirati kaosom i značiti negaciju toga (u teoriji) prvorazrednoga političkog tijela kao i izvršne vlasti, daljnje političko i opće urušavanje hrvatske države.

UstavA ni samo preferencijsko glasovanje nije baš ni novost ni veliki pomak. Jeste li baš sigurni da su ljudi koje želite zaokružiti oni najbolji? Ne, i vama su oni na neki način sugerirani, i za njih ste saznali putem medija, a znamo kakvi su mediji (u većini) . Pa otkuda ste tako uvjereni da nema boljih od njih, a ti bolji bez velikoga publiciteta nalaze se također na listi. No, ako koga veseli preferirati već na mnoge načine preferirane, neka izvoli, nemam ništa protiv.

Imam protiv da se zbog izbornoga reda dira Ustav. To se pitanje rješava zakonom. Imam protiv da se Ustav mijenja referendumom, osim u slučaju kada ustavotvoritelji nisu predvidjeli zloporabu definicija ili su definicije smatrali nepotrebnima ( primjer: referendum o braku) u slučajevima, znači, koji se tiču – da budem dramatičan – budućnosti ne samo hrvatskoga naroda nego i opstanka čovječanstva.

I te kako sam protiv ukidanja županija i uopće diranja u teritorijalni ustroj države. Pojam “županija” nalazi se na posljednjoj stranici “Minervina” leksikona iz 1936. Njime se često služim, jer nemam novaca za novi, a i sklon sam humoru. No dakle, pojam “županija” definira se ovako: ” Staro upravno i samoupravno područje u Hrv. nastalo u srednjem vijeku namjesto starih župa. Pod konac ih je bilo u Hrv. i Sla. Dokinute razdiobom zemlje na oblasti po Vidovdanskom ustavu.”

Baš tako. Pa vi dajte glas Josipoviću i D. Joviću na predsjedničkim izborima, i njihovu vidovdanskom dokidanju hrvatskih županija, a ono “pod konac” smatrajte opravdano zlosutnim. Odnosi se, naime, na Hrvatsku.

Monetizacija

Goli otokPita Goran Marić aktualnu vlast gdje je studija opravdanosti davanja koncesije (autoceste)? Naravno da takva hrvatska studija ne postoji, jer da postoji onda bi imala naslov – neopravdanost davanja autocesta u koncesiju. Ali ako država (trenutačna vlast) nema takvu studiju, ne znači da ju nemaju zainteresirani ponuđači – svi su oni takvu studiju već izradili i sve su one pokazale da koncesionar ulazi u siguran dobitak, dakle ulazi opravdano. Pa ako i bude gubitaka, nadoknadit će mu ta nevjerojatna hrvatska država koja se zabavlja sklapanjem ugovora na svoju štetu.

Goli otok

Spomenuo sam već Goli otok, vlasništvo države koja bi se htjela riješiti monstruozne uspomene na jedan od Titovih logora, i naseliti homoseksualce. Imam drugi prijedlog: Goli je kao stvoren za koncentraciju raznih jadranskih azimuta i izvora nesnosne buke od Pule do Dubrovnika ( uključujući otoke). Pa neka ondje dižu decibele do zastrašujućih visina – publike će uvijek biti, a ljudi na kopnu i drugim otocima odahnuti. Jer, kako sada stvari stoje, oni koji ljetuju u blizini izvora grozne buke, prolaze iste muke kao zatočenici na Golom otoku.

Samoborski poreznik

NŠkotskaije priznao olakšicu gospođi koja je donirala novac udruzi što se zauzima za pobačaj, pozivajući se na jednostavnu i veličanstvenu tezu da svatko ima pravo na život. ( Osim pedofila, dodao bih.) Na poreznika se sručio gnjev političara ( Lalovac, socijalna ministrica ) i medija (svi dnevni listovi, koliko sam vidio). Ja ga podržavam, ne zato što sam dužan za porez nego načelno. Lalovac koji je postao ministrom nakon izbačaja Linića, odlučno zastupa pobačaj dok u svome sektoru niže samo podbačaje i vrišti na suradnike u ministarstvu, premda je donedavno i on bio samo suradnik pa je kolege mogao ocijeniti u bliskim susretima. No da, samoborski je poreznik još dobro prošao (za sada). Mogao mu je netko razbiti nos kao aktivistici Ružici Čavar iz Hrvatskoga pokreta za život i obitelj koju je nokautirao neki (još uvijek anonimni!) ojači muškarac udbaške fizionomije. Gospođa Čavar ima 77 godina, a ni televizije ni (uglavnom) novine nisu pokazale ama baš nikakvu sućut – valjda po onoj ” što je tražila, to je i dobila”, to jest legendarnoj izjavi televizijskoga voditelja iz vremena atentata na Tuđmana u Benkovcu (a i taj se vraća na HTV, koliko čujemo).

Crvene brigade postoje u Hrvatskoj, djeluju na svoju ruku, ali i u medijima i paralelnoj, nevidljivoj i službeno nepostojećoj policiji. Da je tako uvjerili su se u zadnjih godinu dana i mnogi književnici ( i književnice) kojima su neki čudni ljudi pokucali na vrata i ispitivali ih primjerice o njihovu odnosu prema Stanimiroviću(!), ili su samo zastrašivali hrvatske intelektualce koji se zastrašiti nisu dali. Ne znam jesu li ti slučajevi poznati zagrebačkom nadbiskupu, kardinalu Bozaniću, koji onako općenito sve intelektualce naziva šutljivcima i slabićima (drugim riječima), pa bih mu preporučio da čita portal Hrvatskoga kulturnog vijeća jer ću inače ustvrditi da je rečeno grijeh crkvenih struktura. Također mislim da je biskupska odluka o potpori referendumu građanske akcije nedomišljena. Inače, čvrsto ostajem uz Crkvu u Hrvata, da ne bude zabune.

Škotska i ostali

Polovični neuspjeh Škota teško me se dojmio, morao sam popiti dva aspirina. Malo su me ohrabrili glasovi da se sada Engleska želi odvojiti od Škotske.

Porošenko

Formula po kojoj u Ukrajini postoji jedna Ukrajina i dvije krajine, minus Krim – jednostavno ne drži vodu. Moj prvi dojam o Porošenku bio je ipak točan, pa se ( u relativnom odnosu) njegov rat može po operetnom karakteru usporediti sa slovenskim. S tom razlikom što je slovenski za Slovence sretno završio, dogovorom Slovenije sa Srbijom na račun Hrvatske. Bela krajina je doduše ostala u Sloveniji, premda povijesno pripada Hrvatskoj. A glede Porošenka, brzo je postao potrošenko. Mislim da će se uskoro ukazati Timošenko. To jest Julija.

Udžbenici

Što ono reče Milanović? Ako sam dobro čuo, on očekuje da Nikolić dade udžbenike Hrvatima u Srbiji kao što je dao Bunjevcima. Znači, na ćirilici. Znači, postoje Hrvati i postoje Bunjevci. Eto, sve je jasno neukom dečku. Toj se jasnoći pridružuju idioti koji se nazivaju kolumnistima te i oni kao i četnički vojvoda tvrde da Bunjevci nisu Hrvati.

Još nešto: ne znam koliko ima Hrvata u Srbiji, ali znam koliko ih ima u Vojvodini (odnosno koliko ih je ostalo nakon progona). Upravo je u tijeku zahtjev mnogih vojvođanskih stranaka da Vojvodina dobije dostojnu autonomiju, što je lijep potez, a sigurno nije povučen bez pritiska Mađara i ne samo Mađara. Jesu li vojvođanski Hrvati u tome, ne znam. A trebali bi biti. Hrvatska službena politika nema ni tu što reći.

Arhitektura

Čitam mudroslovna razmišljanja arhitekata o zgradi Glazbene akademije na Kazališnom trgu u Zagrebu – sve nešto obilaze kao mačak oko vruće kaše. A istina je jedna i jedina: radi se o prvorazrednom skandalu i uništavanju baštine. I sama zgrada i diletantski kič pred njom ( kuglai i ostalo) jednostavno ne može ostati gdje jest. Ne treba ju cijelu srušiti, ali treba maknuti onu nemoguću i asimetričnu koloriranu krunu, treba maknuti onu crnu rešetku pred pročeljem, fasadu pobojati tako da bude u skladu s bojama okolnih zgrada. Za to će trebati novaca, ali ne previše. I malo hrabrosti onoga tko će potpisati ovu izmjene koje ne će spasiti stvar, ali će barem ublažiti izgled odvratne rugobe.

Za ljudska prava

Kao što je već objavljeno, osuđen sam zbog verbalnog delikta. Kazneni sud je u cijelosti (!) prihvatio tužbu Stjepana Mesića, premda tog tipa nisam ni spomenuo u inkriminiranom intervjuu, a riječi “Stjepan Mesić je idiot” nalaze se u naslovu intervjua koji je dala redakcija portala dnevno hr. Baš me zanima što će reći Europski sud za ljudska prava, gdje postoji presedan o kojemu će još biti riječi.

A da se verbalni delikt vraća na velika vrata, poznato je, na udaru su novinari i književnici, to jest svi koji javno nastupaju. Podsjećam publiku da sam upravo ja autor ili jedan od autora prvoga Zakona o informiranju nakon dugog i gadnog komunističkog razdoblja, zakona u kojemu je verbalni delikt izbačen i omogućena sloboda izražavanja.

Hrvoje Hitrec/Hkv.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: U mojoj Državi ništa sigur’o nije – Negiraju dan, noć

Objavljeno

na

Objavio

U mojoj Državi ništa sigur’o nije
Baš ništa
Rećemo
Imaš dite poginulog branitelja koje je protiv branitelja
Imaš cilu kliku koja negira kako je začeće početak čovikova života
Negiraju dan, noć

Začetak, biće po njima znači sridinu
U srid sridice
Ili rećemo kraj
Ae
Sama rič ti kaže kako
Začeće
Začetak
Nije početak

Trkeljaju o nekin zakonskin nediljama
Kad jesi
A kad nisi dite
Kad te se more ubit
A kad više ne more
Po zakonu
Ubit

To je rađa
Sve lipo po načelu prava na izbor
Majke hrabrosti
I ćaće lole
Koji su sebi isprid diteta
I koji se Boga ne boju

Dite nisi rećemo su devet nedilja
Tako zakon kaže
Ništa si
Nu
Ne smi’ tuten spora bit’
Znade se kako su pravo i pravda sinonimi
Oduvik

Začin unda plače žena koja na pregled dođe pa joj kažu kako više nema otkucaja srca
Za čin ona plače trudna devet nedilja na putu za Split dok se vozi na kiretažu?
Čemu se to ona veselila?
Nadala?
Manita.. je li?
Eto, krivo mislila
Kako je u njoj bilo dite začeto
Čovik malešni

Digneš glas kako si za pravo na život
A cila klika se digne na tebe
Pa te vriđaju
Cilu olimpijadu vriđanja otvore
Ti progresivni, demokrati

Tvita Jaca i ona Mostovka su dva prezimena
Zagrlile se prid svima pa tvitaju
Rugaju se uskupa pravu na život
Njima su dičinja kolica
Morbidna

Tvita Mostovka a ni naš jezik ne govori
Kako toka
U petn’est
Srpski riči
Trevi jon se i jedna
Hrvacka

Dignen se u zoru šesn’estog listopada
A Država mi se, vidin od zore, na noge digla poradi Todorića
Nije se digla poradi
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Onako kako bi tokalo barenko
Na njijov dan
Kradu in i ono zeru što in je ostalo

A ‘ko jin krade?

Kažu naši mediji kako babe po Zmijavcima falu Todorića
Ne daju na njega
Ae
Vrlo je on zadužijo nas
Imocke ljude

Kao prvo
To naši mediji nisu
A kao drugo
Naše babe manite nisu
Niti su ikad bile

Na toga čovika ja k’o Imoćanka neman riči
Neman
Pisat’ o njemu ne mislin
Jerbo
Riči neman
Ni za njega
Ni za sve one koji su stekli
Sluškinje i dvore
Još za Juge
Ili u vrime dok je moja mater mome ćaći
Godinama prala odoru HV-a i po tri puta po potribi
Da mu spere oni
Smrad terena s nje

Mene taj čovik ne zanima
Sudac a ni Bog nisan
I nisan talog da bi plesala po čoviku na tleu

Ne dan takima da mi kradu dan mojin dikama
Meni je šesnesti listopada dan
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Pa taman privelo u zoru pola Države

Meni je to dan domoljuba
Koji su imali
Srca
Hrvacka
Velika k’o najveći dvori

Takima bi ja
Rada i sluškinja bila

Ne dan nikome listopad nego
Njima
I momu svetomu Luki

Luki
Evanđelistu
Zaštitniku župe moje
Onomu koji piše ukraj oltara na mome Mostu
Unde
Di mi spava moja prošlost

Piše o ditinjstvu
Našega Kralja
Uširoko

Uvisinu
Poviše oni čempresa
Ukraj naši greba

Letu mu riči

Gorikar
Di su svi naši

I oni su šarevitin
I oni su bilin cvićon

A ja zgrabin moga starijega sina za ruku
Vodin ga kroza mrak
Iza svete mise na trodnevnicu
Vodin ga
Priko greba do auta
Držin ga utvrdo da mi ne padne
Pa mu kazivan
Otklen je sve dolazijo narod
Našemu zaštitniku

Kazivan mu o babama iz Bosne
I blagoslovu iza svete mise

A on se smije
Svitlo crljene sviće s greba
Šara mu lipi obraz i čelo
Na putu do auta

Straja on nema
Smije se
Pa me zazove

– Majko!

Stanen

A on će cili sritan

– Naučijo san! Jesan! Slušaj! Sveti Luka, met’ u nidra ruka. Ne vadi ji vanka do svetoga Marka!

Naučijo moj mali čovik
Naučijo
Kako zaladi za svetoga
Luke
A zagrije o svetomu Marku krajen travnja
Naučijo je

Jerbo ja nisan koristila zakonsko pravo na izbor
Dala san mu vrime
Za učit
Vrime njemu od Boga određeno

I su devet nedilja
Unda kad ništa nije zna’
On je i u taj vakat meni bijo
moj malešni čovik
Su pravon na život

Ništa manje čovik
Nego što je sadan
Doklen me za ruku drži

Jednako k’o što će bit’ čovik
I kad jednon odreste
K’o čempres svetoga Luke
I kad mi ruku u ‘odu
Jednon
Ispusti

Barbara Jonjić/Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati