Pratite nas

Kolumne

Joško Paro – najskandalozniji hrvatski diplomat

Objavljeno

na

Veleposlanik Hrvatske u SAD-u Joško Paro napustio SAD u vrijeme posjeta predsjednice Kolinde Grabar Kitarović toj državi

Ne samo da je čudno nego je gotovo nezabilježen skandal da hrvatski veleposlanik u New Yorku Joško Paro nije bio uz predsjednicu Republike Hrvatske Kolindu Grabar Kitarović za vrijeme njezina nedavna posjeta toj zemlji. Na skandal je upozorila i predsjednica RH po povratku u Hrvatsku rekavši da je veleposlanik Paro uzeo godišnji odmor koji provodi sa suprugom, novinarkom HTV-a Jasnom Paro, u Bruxellesu. Umjesto njega, Predsjednici je na usluzi bio nižerangirani službenik veleposlanstva. Ministarstvo vanjskih poslova RH nakon toga objasnilo je kako je Paro napustio SAD bez njihove prethodne suglasnosti, da bi naknadno bilo prihvaćeno njegovo objašnjenje da je otputovao zbog teškoga zdravstvenog stanje člana uže obitelji.

Tko je, dakle, Joško Paro? Dugogodišnji je hrvatski diplomat koji zvjezdane trenutke u karijeri doseže nakon 2000. godine kada postaje naglo favoriziran od novih struktura u Ministarstvu vanjskih poslova u koje je došao prije, za vrijeme ministra vanjskih poslova Mate Granića. Od svih ljudi upućenih u djelovanje Ministarstva vanjskih poslova s kojima smo neformalno razgovarali ovih dana, nismo čuli ni jednoga da pozitivno govori o diplomatu Pari. Mahom ga svi smatraju diplomatom vrlo skromnih, ispodprosječnih rezultata koji su u velikoj diskrepanciji s njegovom samoreklamerskom dendijevskom pojavom. Kao čovjek izrazito ljevičarske orijentacije, Paro je nedostatak vještina i rezultata kompenzirao identifikacijom s Josipovićevom i Mesićevom politikom i detuđmaniziranom retorikom.

Raširena „bolest“ hrvatske diplomacije

To što je Joško Paro pripada spektru političke ljevice ni u kom slučaju nije hendikep u odnosu na zastrašujuću činjenicu da je sve godine u diplomaciji u Velikoj Britaniji, Norveškoj, SAD-u, Nizozemskoj, a onda i kao savjetni Ive Josipovića, nastupao više protiv interesa države koju je predstavljao, nego u korist tih interesa. Nije u tome smislu jedini i pripada povećoj skupini hrvatskih diplomata koji vole prikazivati sebe kao osobe nezavisne i slobodne od državne politike i nacionalnih interesa, što je suludo s obzirom na to da je njihova dominantna i jedina zadaća predstavljati politiku svoje države bez obzira na to koja je stranka ili politika na vlasti.

Na žalost, ta „bolest“ raširena je u hrvatskoj diplomaciji i nezamisliva za diplomaciju stranih država. Predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović i prije je upozoravala da neki veleposlanici rade protiv hrvatskih interesa, no pravo je pitanje zašto takvi nisu smijenjeni i maknuti iz službe. Nije uvjerljiv alibi da im još nije bio istekao mandat. Veleposlaniku Pari upravo je istekao mandat i najvjerojatnije on više ne će biti veleposlanik u SAD-u.

Joško Paro rođen je 2. veljače 1955. u Pagu. Gimnaziju je polazio u Zadru, otac mu je bio profesor u sjemeništu. Iz gimnazijskih dana pamti se jedan njegov „izgred“. Naime, jugoslavenskome zločincu J. B. Titu nacrtao je brkove na slici pa se uzbunila tadašnja milicija i maltretirala učenike i profesore. Paro je završio studij filozofije i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali tek nakon što je radio u Ministarstvu vanjskih poslova kao srednjoškolac od 1992. godine. Nekoliko je godina bio savjetnik u Veleposlanstvu u Madridu, od 1997. ima zvanje veleposlanika, a godine 2002. imenovan je hrvatskim veleposlanikom u Velikoj Britaniji i Sjevernoj Irskoj sa sjedištem u Londonu.

Mnoge afere i sumnje

Uz ime Joška Pare vezuju se mnoge afere i sumnje. Optuživan je ili je bio pod sumnjom zbog kontroverznih transakcija vezanih za nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske u Londonu i Washingtonu. Međutim, tu je prošao ispod radara i stvar je prikrivena. Predsjedniku Ivi Josipoviću bio je neko vrijeme savjetnik. U utrci za drugi mandat otvoreno je agitirao za Josipovića i još otvorenije protiv Kolinde Grabar Kitarović. Analitičar Davor Gjenero smatra da Paro slovi za jednoga od najnesposobnijih i najkontroverznijih hrvatskih diplomata. „Bio je veleposlanik RH u Kraljevini Nizozemskoj i Velikoj Britaniji, zemljama koje su dugo blokirale pristup RH Europskoj uniji. U političkim krugovima Paru prozivaju zbog neaktivnosti na tome planu, a dio kolega spočitava mu da je svojim stajalištima u razgovoru s nizozemskim i britanskim diplomatima stvorio negativan imidž Hrvatske“, kaže Gjenero. Paro je, naime, u neformalnim razgovorima optuživao HDZ za ratne zločine i etničko čišćenje, podupirući tezu o zapovjednoj odgovornosti za zločine u Hrvatskoj.

Oko njegova imena spominjao se i sukob interesa kad je njegova supruga Jasna, inače zaposlenica HRT-a, dobila angažman u Londonu, i to upravo za vrijeme Parina mandata u tome gradu. No mnogo više bure podignuo je pokušaj da se sličan obrazac primijeni i pri prelasku u SAD-u, što mu nije uspjelo.

U vrijeme mandata Joška Pare Hrvatska je nekadašnju službenu rezidenciju veleposlanstva smještenu u atraktivnoj četvrti Spring Valley prodala 2013. godine za 2,2 milijuna američkih dolara. Novi je vlasnik u preuređenje uložio znatna sredstva, no nejasno je kako je moguće da je zahvaljujući renoviranju uspio povećati vrijednost nekretnine za čak 3,3 milijuna američkih dolara, i prodati ju za 5,5 milijuna dolara. Veleposlanik Joško Paro u njoj nikad nije živio, nego je ispočetka stanovao u skupome unajmljenom stanu, plaćajući najamninu i po 7000 dolara mjesečno. Opravdao se kako je prodana rezidencija bila u atraktivnoj četvrti potpuno neupotrebljivoj za život premda je u njoj bez problema živjela prije njega veleposlanica Kolinda Grabar-Kitarović. Istražujući veleposlanički angažman Joška Pare u Washingtonu, portal direktno.hr došao je do zapanjujućih podataka. Naime, osim što mu je Uskok za vratom zbog čudne prodaje nekretnina, Paro je zaposlio kao ekonomskoga savjetnika stanovitoga Zorana Konstantinovića, čovjeka kojem je zabranjen ulazak u američke institucije zbog prijevare na Wall Streetu. Ekonomski savjetnik Konstantinović stoji hrvatske porezne obveznike svakoga mjeseca 6 000 dolara plaće plus troškovi za dnevnice, putovanja i ostale sitnice koje ispostavlja čovjek koji je prije agresije pobjegao iz Hrvatske.

Paro protiv LNG terminala na Krku

U veljači 2016. veleposlanik Paro je u Washingtonu je svojom skandaloznom izjavom bacio sumnju na mogućnost realizacije projekta LNG terminala na Krku, kada je ustvrdio kako su američki kapaciteti za prodaju ukapljenoga plina rasprodani, a mogući ugovori s hrvatskom stranom nisu na vidiku, insinuirajući da se radi o vrlo neizvjesnoj investiciji u koju Hrvatska ulazi. Nekoliko dana poslije odgovorio mu je David L. Goldwyn, posebni izaslanik i koordinator za međunarodna energetska pitanja State Departmenta, koji je ujedno i predsjednik Atlantskoga savjetodavnog vijeća za energiju i član Nacionalnoga naftnog vijeća SAD-a. On je energično opovrgnuo navode veleposlanika Pare i ustvrdio kako su kapaciteti za izvoz državama bez Sporazuma o slobodnoj trgovini još daleko od rasprodanoga.

Vezano za incident u Martin Brodu u diplomatskim krugovima u BiH prepričava se još jedan skandal vezan za tu temu, a učinio ga je vođa hrvatskoga pregovaračkog tima Joško Paro. Naime, kad je Međudržavna komisija pregovarala o graničnoj crti u Hrvatskoj Kostajnici, Paro je pitao predstavnike Srba smije li hrvatska policija postaviti graničnu policiju i carinu na desnu obalu Une, a vođa srpske delegacije mu je odgovorio: „Tuđman je htio zaratiti s NATO paktom zbog deset metara teritorija kod Martin Broda, a Vi mene pitate smijete li postaviti policiju na svoj teritorij.“ Joško Paro zbunjeno je reagirao:“Pustite ludoga Tuđmana.“. Ali zbunjenost nije bila slučajna, nego izraz njegove izrazite protutuđmanovske i protuhadetzeovske političke orijentacije. Na istome tragu ponosno je prije nekoliko godina isticao u svojim intervjuima kako je on srušio Herceg-Bosnu i vratio Srbe te kako je dao Karadžiću sve dokumente koje je on od Hrvatske zatražio. Nakon svega, logično je pitati čiji je Joško Paro bio veleposlanik, hrvatski ili antihrvatski?

Hrvoje Marković
Hrvatski tjednik/HKV
http://kamenjar.com/prica-hrvatskoj-diplomaciji-iliti-objasnjenje-pojmova/

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Tko dovodi Ruse u BiH?

Objavljeno

na

Objavio

Tko dovodi Ruse u BiH?

Optužnicom protiv Hrvata u “Foreign Affairsu” bošnjački je aktivist  pokušao prikriti već uznapredovalu zloćudnu bolest koja prostor Federacije pod muslimanskim nadzorom pretvara u isilovsku postojbinu, koja bi u novoj džihadističkoj taktici mogla imati vrlo opasnu ulogu u ratu protiv Zapada

Nedavno je u sklopu sve agresivnije politike bošnjačkoga vođe Bakira Izetbegovića prema hrvatskom narodu u BiH, ali i Republici Hrvatskoj jedan bošnjački aktivist američkom časopisu “Foreign Affairs” prodao, u sklopu sad već jasno prepoznatljive islamističke politike nepriznavanja Hrvata i Srba u BiH staru priču o hrvatskoj i srpskoj odgovornosti za nevolje koje su tu zemlju pogodile tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća.

Odbijajući prihvatiti tadašnje međunarodne planove o unutarnjem ustrojstvu zemlje Alija Izetbegović je odveo zemlju u ratni kaos, koji je na kraju završio etničkim čišćenjem Hrvata iz područja pod muslimanskom i srpskom vlašću, a za diplomatskim stolom i praktično srpsko-bošnjačkom podjelom zemlje na dva entiteta.

Aktualna priča odjevena je u novo ruho o navodno zajedničkoj hrvatskoj i srpskoj  operaciji pozicioniranja ruskih interesa u BiH kako bi se danas iz te zemlje širio kaos na Europsku uniju i druge dijelove zapadnoga svijeta.

Ključni igrači u tom navodnom Putinovu pothvati su hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Nasuprot njima bošnjački aktivist sugerira kako bošnjačka strana eto  brani interese NATO saveza i Europske unije.  Ključni argument za takvu tezu  navodno su dugotrajna savezništva i veze Dodika i Čovića te HDZ-a i SNSD-a

Sličan, ako ne i istovjetan model raspodjele krivnje na srpsku i hrvatsku stranu izrastao je i tijekom rata u BiH, a kao glavni argumenat slovila je danas već raskrinkana lažna optužba Miloševića i Tuđmana o podjeli BiH u Karađorđevu. Nema dvojbe kako je ratna propagandna umotvorina tada omogućila bošnjačkoj Armiji BiH da potpuno očisti starosjedilačko stanovništvo, odnosno katoličke Hrvate iz središnje Bosne kako bi taj komad zemlje pretvorili u poligon za kasnije džihadističke operacije protiv Zapada.

Naime u sastavu Armije BiH posebno su krvoločni bili pripadnici odreda El Mudžahid, koji su počinili niz ratnih zločina s ritualnim smaknućima, a koja su kasnije poput dekapitacija prakticirali pripadnici ISIL-a na području Iraka i Sirije. Bošnjački analitičar Dževad Galijašević tvrdi kako su, između ostaloga čak šesterica napadača na Svjetski trgovinski centar 11. rujna 2001. u New Yorku bili pripadnici odreda El Mudžahid ili su pak nakon rata uvježbavani u kampovima na području BiH, odakle su bošnjačke snage etnički počistile Hrvate.

Čak i pojedini mediji iz BiH navode Izvješće  zajedničke Komisije američkoga Senata i Kongresa neposredno nakon terorističkih napadaja o tomu kako su vlasnici bosanskohercegovačkih putovnica Halid Al Midhar, pilot koji se zrakoplovom zabio u WTC u New Yorku i Muhamed Ata, koji poginuo tijekom terorističkoga napadaja, bili pripadnici odreda El Mudžahid.

Kasnije je utvrđeno da je i drugi pilot, Navak Elhamzi kao pripadnik odreda El Mudžahid sudjelovao u ratu u BiH, a kao napadači, utvrđeno je da su sudjelovali i Zijad Jarahašević, Halid šeik Muhamed i Remzi Bin Elsibiha, koji su također imali izravne ili neizravne veze s BiH. S druge pak strane, kako bi teritorijalno učvrstio islamistički poligon u središnjoj Bosni Alija Izetbegović je tijekom rata Srebrenicu prepustio na milost i nemilost Srbima, a s tog područja 7.500 pripadnika Armije BiH prebacio u središnju Bosnu, kako bi je očistio od Hrvata.

U sadašnju pak kampanju protiv Hrvata, a riječ o pokušaju da se hrvatskom narodu u BiH ospori pravo da kao konstitutivni narod sam bira vlastite političke predstavnike, Bakir Izetbegović je uključio predstavnice srebreničkih ratnih žrtava, poput udruge  Majke Srebrenice, ali i sam vrh Islamske zajednice na čelu s reisom Huseinom Kavazovićem.

Oni, unatoč brojnim islamističkim kampovima uz granicu s Republikom Hrvatskom, na području od Tuzle do Kladuše, jurišaju na hrvatske dužnosnike koji činjenično upozoravaju na moguće terorističke prijetnje iz susjedstva. Kako je pak Dragan Čović, jedini od tri člana Predsjedništva BiH predan politici euroatlantskih integracija, on zbog svog zauzimanja postaje glavna meta islamističkih ekstremista, koje u političkom smislu predstavlja Bakir Izetbegović i njegova stranka SDA.

Uostalom, prema tvrdnjama oporbenoga bošnjačkog političara Fahrudina Radončića, iza svojedobnoga ubojstva federalnoga ministra policije, Hrvata Joze Leutara, stajao je upravo Bakir Izetbegović!

Kako, prema pisanju medija, u Izetbegovićevu specijalnom ratu protiv hrvatskoga naroda sudjeluje i bosanskohercegovačka Obavještakno-sigurnosna agencija – OSA ključni predstavnici hrvatskoga naroda u BiH trebali bi biti posebno oprezni kako im se ne bi opet ponovio slučaj Leutar, a time propalo i njihovo zauzimanje za promjenu nametnutoga izbornoga zakona.

Tezu na početku spomenutoga bošnjačkog (islamističkog?) aktivista o združenom pothvatu Hrvata i Srba da u BiH dovedu Ruse jednostavno otklanjaju aktualne činjenice o političkoj povezanosti, s jedne strane srpskoga vodstva s Moskvom, a s druge bošnjačkoga s Turskom. Dok je rusko gospodarstvo,a onda i politički paternalizam duboko ušao Republiku Srpsku, bošnjačka je politika Alijin “amanetom” neraskidivo povezana s Erdoganovom Turskom.

Te dvije države – Rusija i Turska – u mnogočemu zajednički nastupaju protiv Zapada, a Turska je sklapanjem ugovora o kupnji ruskoga raketnog sustava S-400 praktično odbacila savezništvo sa SAD-om, dok istodobno verbalno-diplomatski ratuje s Njemačkom i Europskom unijom.

Koliko se Erdoganova Turska okrenula Putinovoj Rusiji i koliko su daleko u područje potpunoga nepovjerenja otišli sadašnji tursko-američki odnosi pokazuje i raščlamba turskoga provladinog lista “Sabah“ koji konstatira završetak jedne epohe i predviđa kaos u svim državama koje se nalaze na trasi “Puta svile”, koji zahvaća i balkansko područje s BiH.

Tako saveznici iz Sirije postaju i saveznici u BiH, koja tek u tom sklopu postaje poligon za vođenje budućih operacija protiv Zapada, a kad su u pitanju one islamističkoga karaktera, nije pretjerana tvrdnja kako upravo bošnjački prostor u Federaciji postaje glavni poligon. Nu da bi on mogao biti i funkcionalan potreban mu je otvoreni izlazak na more s jedne strane te na sjeveru luka na rijeci Savi oko koje su već načičkani islamistički kampovi.

Optužnicom protiv Hrvata u “Foreign Affairsu” bošnjački je aktivist samo pokušao prikriti već uznapredovalu zloćudnu bolest koja prostor Federacije pod muslimanskim nadzorom pretvara u isilovsku postojbinu, koja bi u novoj džihadističkoj taktici mogla imati vrlo opasnu ulogu u ratu protiv Zapada.

Ivan Svićušić

Miroslav Tuđman: Ulazak BiH u EU se ne može i neće dogoditi ako Hrvati ne dobiju punu ravnopravnost u BiH

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: U Splitu relikvije su tila svetoga Leopolda Mandića. U njegovoj i mojoj Domovini

Objavljeno

na

Objavio

U Splitu kiša pada drugovačije
Pada u boji
Najlišpe na svitu pada
I posiplje
Ukoso
Uvik nekako su vitron
Natiska lipo oblak na oblak
Podno Marjana
Pa se isplače nada
Rivon
I onin trajektin na linome odlasku za Supetar
Unda pobigne uza
Marmontovu
Gorikar priko Lovreta i Poljuda
Pa
Nestane

K’o malo di na svitu
Pada i uvik svon silon puše
Pa kad iđeš strmo od Općine prema Kazalištu
Iskene ti lumbrelu
Sto i jedan put

Unda za svaku kišu
Imaš
Novu lumbrelu
I mokre
Promrzle noge

U Splitu, gradu moga školanja ovi’ dana
Relikvije su tila svetoga
Leopolda Mandića
U njegovoj i mojoj Domovini

E
A naš narod
Mu leti
Raskriljeni ruku
I raskriljeni srca
Iđu mu
U kolonan poredani k’o utvrdo ušiveni botuni
Na biloj, onoj misnoj košulji

Poredani letu
Po zagovor
Su sto i jednon brigon na pameti i duši
Utvrdo ušiveni k’o botuni u viru
Kristovu

Letu tomu malešnomu
A jopet velikomu čoviku
Po zagovor
Utjehu
Nadu
Blagoslov
Letu po mir

Ne mogu lagat
I neću
Ja mu se nikad za zagovor molila nisan
E
Nisan
Tako mi se valjda samo trevilo

Neka mi je moja teta časna, kad bi me gladnu najila
Puno puta tiskala u šake
Onin svojin mirlušnin, čistin rukan
Njegove slike, medaljice
I molitve

Ja san u taj vakat već imala svoga zagovornika
Svoga suborca su neba
Doša do mene nekin čudnin, tisnin putin
Su jednon
Splickon kišon
Naša me
Baš mene
Moj svetac čudna imena
Naša’ me
Unda kad san nigdi i ničija bila
I vratijo me momu
Kristu

Diga me sa tlea
Noge ukočene mi pomaka

Diga me sa tlea
One
Splicke
Gospe od zdravlja
One crkve moga školanja
Koja ima najlišpi
I najčudniji prikaz
Moga Krista
Širon rašireni ruku

Pomoga mi zagovoron
On
Moj svetac zaštitnik
Zagovornik svi’ izgubljeni’ slučajeva

Zagovara me
Onako kako to more
Samo svetac
Zamoljen od velikoga diteta koje leži razasuto po tleu
I moli mu se mokri obraza
Očiju uprti u ništa
Moli mu se
Da mu pomogne
Sastavit razasuto tilo
I dignit se
U život
U ljubav

Ne razumin
Nikako ne razumin
Ovi’ dana
Čega idu svi oni ljudi koji se rugaju jednome
Svecu
Svi oni ljudi koji relikvije zovu
Lešon
Oni ljudi kojima smeta molitva zagovorniku

Čega idu ili je bolje reć’
Šta nji’ ide

Oklen potriba rugat se nečijoj viri
Oklen
Je li za rugat se i to što virujemo kako se raspeti Bog diga’ treći dan od mrtvi
Je li i to smišno?
I u to viruju samo
Neuki
I ludi?

Zašto t’liko provocira na reakciju nečija, tuđa vira?
Provocira i smeta
Iste one kojima smeta i vjeronauk u školi

E
Vjeronauk školski nji’ isto vrlo bode u oči
Izborni predmet u školi vrlo njima smeta
Smeta one iste ljude široki vidika
Pa nigdi ni zere tolerancije kad su želje katolika
U pitanju
Kad katolik svojin potpison bira
Samo za svoje dite

Ja baš ‘oću vjeronauk u školi
‘Oću
To nije protivno zakonu
Ni Ustavu
Ne kreće u sekularnu državu
Ne kreće nikoga

‘Oću i župni
I školski vjeronauk
Kad mi more bit
‘Oću jedan i drugi
Nije mi ga puno
Ni meni
A ni mojoj dici
Nami srce k’o bukara
Kad pratar u školi blagosliva i kad viroučiteljica su dičicon
Veselo piva
Za dane kruva
I kad o Božiću
Ukrase za bora su dicon sprema
I govori o rođenju
Našega Krista

A oni što se rugaju neka lipo u one moderne kurikulume
Gledaju ugurat
I jednu stvar koju oni nikako da nauču
Svi oni koji se smiju pobožnu svitu

Dajte in jedan ganjci gal novi predmet
Samo za nji’
Neka se zove
Pravo na javno prakticiranje vire
E
I neka iđe rećemo tri put nediljno
Možda nauču napokon

Pa ji lipo učite
I naučite
Sve redon
Šta to zaprave znači
Pravo na javno prakticiranje vire
Jerbo je to pravo vrlo važno
Uziđano je u
Ustav naše Države
Pa unda lipo u tome predmetu
Naučite sve podrugljivce
Kako to ustavno pravo niti zere ne kreće u njijovu sekularnu državu

Jerbo ja neću tor slobodu moje vire
Koja mi kaže
Moli u crkvi i u svoja čet’ri zida
Neću to
Nisan ovca da bi u toru bila
Moj Bog su menon neće bit’ samo u
Crkvi i u moja čet’ri zida
Krit ga neću

To sakrivanje van nije sekularna država
Sekularna država je nešto drugo
A ustavno pravo
Kaže
Kako se ne triban i ne moran krit

Prošla su van ta doba

Zabranit mi viru više ne mogu
Pa udaraju drugovačije

Mogu mi se rugat
Mogu mi relikvije moga
Katoličkoga sveca
Zvat i lešon
I smijat se
Onako kako se rulja brez srca uvik smije
U svome bisu

Uvik se smije oni izgubljeni
Razmetni sin
Dok obisno troši
I zlatnike i dane

Oni sin što je nigdi
Na pola puta od ničega
I nikoga
Ni livi a ni desni razbojnik
Ni Veronika
Ni Josip
Ni Ivan
Ni Petar što zataji
Ni Vranjo pokajnik

Taki se smije
Uvik

Jerbo niti ne zna
K’liko je zaprave izgubljen

Nema mu ‘ko reć’
Kako i Juda
More bit’ ime za izdajnika
Ali i za zagovornika
More
Sam biraš svoga Judu
Onoga za kojin ćeš ić’

Pa gledaš izabrat Judu
Koji nije izdajnik
Izabereš
Drugovačije
Izabereš razumit i ne smijat se

Izabereš onoga Judu
Kojemu se za zagovor moli veliko izgubljeno dite
Mokri obraza i
Izokrenuta života

Života
U kojemu zavoliš
Sve
Baš sve što je od Boga
I
Privrnute lumbrele
I svoje mokre,
Promrzle noge

I zavoliš baš svaki svoj
Od Boga dani
Kišni dan
I
Kišni Split

Barbara Jonjić / Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati