Pratite nas

Kolumne

Jučer ubijali zbog mišljenja, a danas zovu na dijalog!?

Objavljeno

na

[dropcap color=”#0066bf” font=”0″]U[/dropcap] zadnjih tjedan dana, ali i više zasigurno, mogli smo čuti tisuće poziva na dijalog i javnu raspravu. Dijalog i javna rasprava. Vrhunac demokracije, vrhunac zapadnjačke uljuđenosti i standarda koji mi, ovako mali i primitivni pokušavamo dohvatiti. Pogotovo su ti termini dominantni od trenutka kada je fini kompozitor i profesor pravnik zasjeo, skupa sa svojom «domoljubnom» kamarilom za kormilo države. Plovi Hrvatska od tada. Plovi morima dijaloga i javnih rasprava. Preciznije rečeno, ona pluta jer ploviti ipak podrazumijeva nekakav cilj. Naravno, sve bi to bilo u redu da te javne rasprave i dijalozi odvedu tematiku do bilo kakvog rješenja. U protivnom, oni ostaju samo predstava. Vrhunska.

piše: Ivan Ljubić / Kamenjar.com

smjene mZašto sam naglasio posebno posljednjih tjedan dana? Zbog događaja u Savskoj ulici u Zagrebu, točnije, ispred zgrade Ministarstva branitelja. Vatre su upaljene i nikakav dijalog ih ne će ugasiti. Samo konkretni potezi. Zahtjevi su izneseni. Svi točno znaju što stopostotni ratni invalidi traže – smjene fantomske trojke na čelu s perfidnim i prodanim Fredom. I opet ih se podmuklo zove na dijalog, kao da je i dalje nejasno što ti nesretni i izigrani ljudi hoće. Nekad mi se čini da imaju osjećaj kao da su u ludnici pokušavajući svima objasniti kako nisu ludi na što svi reagiraju s lažnim odgovorom: «naravno da niste, mi to nismo ni rekli, samo, popijte ovu tabletu, bit će vam sigurno bolje.»

Gadljivo je gledati retoriku državnog rukovodstva, ali i javnih ličnosti na televiziji, pogotovo nekih voditelja emisija gdje se u tolikoj mjeri poziva na dijalog da bi netko tko nije upućen u tematiku, a političkih i društveno – humanističkih analfabeta Bogu hvala imamo na izvoz, pomislio da je ta skupina 100% – ih ratnih invalida razularena banda spremna za linč. Ipak, ništa od linča. Čak i kad ih je vrhovni zapovjednik oružanih snaga počastio svojom vizitom i uplašeno slušao tragične priče iz života onih, na čijoj bezrezervnoj žrtvi živi naša sloboda. Koje li jebene ironije? Vrhovni zapovjednik oružanih snaga dr.sc.komp.zamp. Ivo Jospović. Da kojim slučajem zaratimo s nekim, a znamo da kandidata i dalje ima u susjedstvu ilitiga Regionu, mislim da bi pod takvim komandantom kapitulirali za tjedan dana. Jer, Ivo je za dijalog. Treba sjesti za stol i pronaći rješenje pa makar i sto puta. Sve je bolje od oružane pobune. Hrvati su, poznato je, laki na obaraču, krvoloci pravi.

Pokušavam si zamisliti te famozne dijaloge. Dovoljno je prisjetiti se dijaloga Milanovića i Stožera za obranu hrvatskog Vukovara i shvatiti da je to čista farsa. Ista je priča i ovih dana. Da si ne znam kako zadojen i isključiv, kako je moguće ostati imun na čvrste i opravdane argumente. Možemo pretpostaviti da su po pitanju problematike ćirilice u Vukovaru ljudi iz Stožera rekli sljedeće, barem bih ja to rekao. Dakle, prije svega, Vukovar je zgažen. Doslovno, u prenesenom značenju, kako god hoćete. Cca. milijun i pol granata, teški zločini, ubojstva, silovanja, progon, najteži oblici poniženja i manifestacija mržnje kakva nije viđena od kraja Drugog svjetskog rata. Etnički sastav Vukovara produkt je upravo, prvo tih događaja, a kasnije kurvanjske mirne rentegracije gdje se srpskoj populaciji, pobunjenicima i četnicima omogućilo da rade u tom istom Vukovaru kao policajci i djelatnici javne uprave.

Vukovar-Milanovic-625x340Ne zaboravimo priču o zakonu o pravima nacionalnih manjina. Odakle 33% kao prag? A eto njih baš 33,64%. Tumaraju izgubljeni Vukovarom, ne znaju gdje je ambulanta, a gdje dućan. Znaju vjerojatno dobro gdje je Ovčara ili Aleja osloboditelja Vukovara gdje se redovito polažu vijenci dan – dva prije obljetnice 18.11. U Auschwitzu se ne svira njemačka himna, a bogme se niti u Izraelu ne sluša Wagner. Čisto sumnjam da su police knjižnica u Tel Avivu baš krcate djelima Martina Heidegerra. Strašna navala. Omiljeni poklon za Hanuku.

Vratimo se na popis stanovništva i etnički sastav. Brojimo krvna zrnca jer to volimo, takvi smo. Plitki. Meni osobno je to hobi. Dokazano je u analizama profesora Šterca, cijenjenog demografa s PMF-a Zagreb, ali i u reportažama na televiziji da je u Vukovaru prijavljen veliki broj Srba u kućama koje ne postoje. U jednoj od tih kuća duhova čak njih gotovo deset. Možda i više. Ako se već mora provesti zakon, zar je problem provesti još jedan popis i paziti na takve detalje? Trebamo li početi o proslavama pravoslavnih badnjaka u Borovu Selu, popodnevnim šetnjama silovatelja kroz centar grada ili šutnji kojom je obavijena tajna oko preostalih masovnih grobnica u kojima trunu nestali. Srećom, tu je Pupovac koji onako velikodušno tvrdi da se oko Ovčare kao mjesta dvojezičnosti ipak može porazgovarati. Odobrava on to. Hvala mu od srca. Da slučajno ne bih zaboravio, ovim putem i čestitka našoj prljavoj savjesti «Documenti». Deset godina je značajan jubilej. Dirljivo je vidjeti s koliko strasti i mržnje prema Hrvatskoj obavljate svoje zadatke. Vesna, poluškolovana slovenska koza, Zoki Pusić, doktor Zoran Pusić, ponavljam, doktor! Toliko o doktoratima. I, dakako, uplakani Eugen Jakovčić koji nam uvijek smogne snage ispričati pokoju tragičnu priču iz nekog srpskog sela. Nešto mu teže ide s prisjećanjem hrvatske djece stradale u Domovinskom ratu. Ipak, tko bi ga krivio? Mali je broj to, samo četiri stotine. Ajde da ih je više, možda bi se i tu i tamo spomenuli.

Naravno da je za naše vrle domoljube iz Kukuriku koalicije koja nipošto nije sljedbenica SKH, ali ako mislite pristupiti arhivama SKH, SDP vam mora dati dopuštenje, to ipak izigravanja zakona. Zakon. Poštuj ga ili se učlani u našu stranku. Moramo dokazati svijetu da smo tolerantni i čovjekoljubivi i pod cijenu vlastitih samoponiženja. Ćirilica je naposljetku i naše pismo. Jest, samo što ju ondašnja historiografija nikada nije brendirala kao «hrvatska ćirilica», već kao «zapadna». Dakle, imamo rusku, srpsku, makedonsku, bugarsku i zapadnu. Hrvatska ćirilica zvuči odviše fašistički. Nije loša ta zapadna. Ipak nastojimo sustići taj famozni Zapad. Približiti mu se i ako bude sreće, tangirat ga. Ooooo da! Za petama smo mu. Predvođeni perjanicama socijalizma s ljudskim licem.

Zašto uopće očekivati od takvih ljudi nekakav oblik empatije? Gdje su oni tada bili? Što su radili? Vucarali se na studijskim godinama po Europi na račun Soroša ili čistili podrume. I, da se razumijemo, to nije nikakav problem. Problem je što današnjim djelima pokazuju kako se ne radi o tome da su bili kukavice (što je legitimno), već što ih boli kurac za Hrvatsku. Umjesto da svoje talente i obrazovanje usmjere u pozitivan razvoj Hrvatske oni idu suprotnim smjerom – u dekontrukciju državnosti. Često mi se čini da ne bi bilo loše da je svaki pedalj Hrvatske bombardiran minimalno jedan dan. Da se u kosti svih uvukao strah. Možda bi tada više cjenili svoju Domovinu. Možda.

877e058bd63d221a77c29e53707b4f48

Potrebno je razbiti još jedan mit. To je jedinstvo Hrvata tijekom Domovinskog rata. Vidimo danas kakvo je to jedinstvo i vidimo da je ono bilo prisutno u manjim skupinama ljudi, brigadama, satnijama i vodovima na frontu. Nitko nije vikao protiv Hrvatske ili zarađivao na tome unosno kao danas iako je već tada bilo iznimaka. Hoću reći sljedeće, s idejom Hrvatske se velik dio Hrvata složio, ali ne svi i upravo je zato to opjevano jedinstvo, zapravo krnje tj. nejedinstvo. Ipak, impresivan je broj Hrvata na ruti samostalnosti stao jedan uz drugog. Najhrabriji od njih danas su u Savskoj. Studen im se uvlači u kosti i gdje su danas? I dalje u rovovima samo što ne znaju u koga točno treba naciljati. Što je nama naša borba dala? Predraga Matića, Ivu Josipovića, Bojana Glavaševića i Milorada Pupovca. Isti ti ih pozivaju na dijalog. Od istih traže poštovanje. Isti ih zovu u svoje dvore da ih učine malenima. Podmukla taktika, a povijest je pokazala efikasna. Krenuli su i Zrinski i Frankapan u Bečko Novo Mesto 1671. godine. Znamo kako je prošlo.

Impresivan je broj Hrvata na ruti samostalnosti stao jedan uz drugog. Najhrabriji od njih danas su u Savskoj. Studen im se uvlači u kosti i gdje su danas? I dalje u rovovima samo što ne znaju u koga točno treba naciljati. Što je nama naša borba dala? Predraga Matića, Ivu Josipovića, Bojana Glavaševića i Milorada Pupovca.

Tražiti poštovanje u narodu koji sam sebe ne poštuje unaprijed je izgubljena bitka. Poštovanja nema. U takvim okolnostima poštovanje treba nametnuti. I zato je upravo njihov bunt naznaka dugo očekivanih promjena u ovom društvu. Ili nam se samo priviđaju kao oaza umirućem u pustinji? Vjerovat ću da nije tako.

Dosta je bilo paradnih dijaloga, javnih rasprava za koje nitko ne zna gdje se održavaju i tko ih vodi. Demokracija podrazumijeva aktivnost i svojim inicijativama ju potičemo i gradimo. Ako smo pasivni, ako stojimo i gledamo, ako čekamo druge da obave naše dužnosti, ulazimo u sužanjstvo. Da su promrzli hrvatski vitezovi 90-ih stavili ruke u džepove i čekali da netko drugi uđe u buseve za Vukovar i Dubrovnik, danas bi se 18.11. slavila pobjeda nad ustašama, a Marin Držić bi bio srpski književnik kakvim ga se i prikazuje u zadnje vrijeme. Hrvatska kakvu vidimo danas nije ona pobjednička. Ona se i dalje ispričava, povlači u ilegalu i navikava na viktimiziranje same sebe. Hrvatska kakvu sanjamo ne gleda mirno kako se prebija starija gospođa na Cvijetnom trgu. Pobjednička Hrvatska lomi kosti agresivnog nasilnika. U pobjedničkoj Hrvatskoj nekakvi Zorani Stevanovići i udruge FARE kojima je trn u oku transparent «Ne zaboravite Vukovar» bivaju slomljeni. Neka u Izraelu pokuša uraditi isto. Naravno da ne će jer ga u Izraelu nema tko platiti da vrijeđa i ponižava Izraelce.

b7302e78d1b73562157e0c9395134f31

Odgovori su oko nas. Dovoljno je vidjeti Lebrona Jamesa, jednog od najboljih košarkaša današnjice i njegovu momčad s kojim respektom govore o Američkoj vojsci. Kako igraju košarku za njih, slikaju se, grle i ljube i iskazuju respekt, bez obzira je li rat u koji su involvirani opravdan ili ne. Takav obrazac ide od vrha do dna američkog društva. Takav respekt žele i naši vojni veterani. Zar traže previše? Trebaju li ti ljudi umrijeti pred Ministarstvom da ih netko čuje? Umiru. Vjerojatno će uslijediti još jedan poziv na dijalog. Na sastanak. Jer, kad si smeće, kad si nesposoban, kad te nije briga, podjeli par ordenja, lenti i velereda i pozovi na sastanak. To je ta nova pravednost čovjeka koji u životu nije osjetio nepravdu na vlastitoj koži, a svoj vlastiti probitak i uspjeh zahvaljuje sistemu koji je u svojim temeljima nepravedan, nehuman i krvav. I dok svojim zmijskim jezicima valjaju riječ Domovina preko jezika, ne misle oni na Hrvatsku.

Listopad je na izmaku, a studeni u kostima. Mi smo se kao narod vratili u studeni 1991. i zato je upravo ironično sve ono što nas čeka u Vukovaru ovaj mjesec jer će se barem tri tjedan prije početi pozivati na dostojanstveno i primjereno obilježavanje, kao da hrvatski narod nije takav. Zazivat će se depolitizacija Vukovara i time ga dodatno politizirati. Strah će se širiti od dvije kolone. One hrvatske sa sto tisuća ljudi i one «pete» iza njih koja se prošle godine našla uvrjeđenom. Dan dva prije će masno plaćeni Pupovci i Stanimirovići polagati vijence za «osloboditelje». Sve će se pretvoriti u medijski cirkus.

Signal da nismo mrtvi biti će plamen u Savskoj, Broj 55 u kinima i lampioni diljem Hrvatske. To još, srećom, nije sramota.

Za kraj, veliki i nažalost i dalje aktualan Tin Ujević.

 

Hrvatskim mučenicima

O gdje je plod od vašeg slavnog sjemena,

i da li kojm rodom krvca vaša rodi!

Jer roblje još smo, snijuć o slobodi,

dok smrt je blizu gluha našeg plemena!

 

A kukavan je Hrvat novog vremena,

te pušta da ga stranac k stalnoj smrti vodi.

Ne opiruć se klanju – krotko janje – hodi

i ne zna zbacit groznog ropstva bremena.

 

Al vrcnuti će iskra iz vašeg kremena!

Ja vjerujem, ja znam! Ta zar da uzaludu

sve žrtve vam i mučeništva budu?

 

Da, roditi će rod od slavnog sjemena!

A ako neće, sam ću zazvat pakla vatre

da spale sve, i grom da ropski narod satre!

 120px-Pleter52.svg

 

Ivan Ljubić / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati