Pratite nas

Juga je prestala, ali nije nestala

Objavljeno

na

Čovječe, gotovo sam se odviknuo od tog imena –  Jugoslavija! I zar je toliko već prošlo? Dvadeset i nešto ljeta ode od one godine kad je ovaj dio geografske karte na kojem sam uvijek živio i još uvijek živim prestao biti Jugoslavija. Sjećate se tog vremena kada je svima život išao kao na ubrzanoj pokretnoj traci i kad se činilo da se sve mijenja iz temelja?

Uh, da budem iskren, bilo je ispočetka i uzbudljivo, Jugoslavija je izgledala staro i prevaziđeno, a bradate spodobe i koljači koji su se u nju počeli kleti nisu bile moja šolja čaja. Bilo je uzudljivo,smiješio se novi dom, novi sustav vrijednosti, promjena, provjetravanje stanja, ali baš kao na onom vortexu u luna parku, već nakon dva kruga jedino što želiš je sići i pobjeći. Bude ti muka od svega što se krene događati. I evo nas gdje smo, prođe dvadeset i nešto ljeta, prođe rat,poraće traje čini se vječno – jes’ da se dosta toga promijenilo, ali ostalo je puno toga istoga. I previše istoga, ako mene pitate.

U međuvremenu sam se, baš kao i vi, nagledao svega, i rata i poraća, i ružnoga i lijepoga. Vidio sam i jad i bijedu, ali Alijine zlatne kašike i HDZ-ovu Švicarsku ne vidjeh. A i dan danas se sjećam kako su nam ih obećavali. Ostao sam ovdje. I gledajući kako se zapravo malo toga dobroga događa,kako ide godina za godinom ni u što, svako malo sam htio napustiti sav taj cirkus. I otići. Ali, eto, nisam. Neću im dozvoliti slast pobjede.

Gledao sam kako odlaze karavani i kako psi laju za njima. Zadnjih dvedeset i nešto godina gledao sam kako se mijenjaju ljudi, kako se mijenjaju pravila igre, pritom upoznao i poštenog i bogobojaznog svijeta, ali i  svakakvih govana sam imao priliku vidjeti. Pritom mislim i na govna od ljudi. Šljam zbog kojeg pošten svijet ovdje šuti i mrije u stalnoj šutnji. Čekajući kao što su Vladimir i Estragon čekali Godota, da netko konačno pusti vodu i da sva ta silna govna oteku. Ali, ako se već pitate zašto su odvodi u Mostaru začepljeni, eto vam odgovora.

Magla svuda, magla oko nas

Tranzicija, ta fluidna stvar koja ovdje nikad ne prestaje, ispljunula je i pljuje neprestano  toliko šljama na površinu, da slobodno mogu reći kako je to jedina naša zajednička tekovina u Bosni i Hercegovini, pa i šire. Uspjeli smo, naime, kad gledam svo ovo vrijeme, i Hrvati i Srbi i Bošnjaci, uzgojiti ogromne količine vlastitog šljama. Kako onog „gore“, tako i šljama na nižim razinama. Uz par izuzetaka šljam je posvuda, političari i novinari prednjače. A na dnu je je ona svjetina koja guli bakar s žica pod naponom ili krade šahtove. Polusvijet koji koristi gužvu i nedostatak zakona i uređene zejednice. Jurimo mi takoprema točki kada se više ovdje nećeimati što ukrasti. Onda ćemo se početi međusobno ujedati. Ne verbalno, to radimo već godinama, nego stvarno. K’o pacovi.

A bome je dosta šljama ostalo odranije, zapravo se on čini jedinim kontinuiranim bićem nakon svega. Ogleda se u sklonosti isisavanja tuđeg rada, manipulaciji društvenim, parazitskim životom na račun drugih. I huškanjem, stalnim svakodnevnim huškanjem, zavlačenjem i isticanjem nebitnog pred bitnim. I kad me, sa dvadeset i tri godine odmaka, netko pita je li ta Jugoslavija zauvijek nestala, a ja časkom odgovorim protupitanjem – zar je ikad i prestala biti? Možda je geografski pojam nestao, ali teritorij i ljudi su i dalje tu. Možda se drukčije zovu i možda su se malo uskomešali i preraspodijelili, ali ništa zapravo bitnoga nisu promijenili. Pogotovo nismo promijenili mentalitet. Krade se više, gotovo iz očiju, zavidi se više, doktorima se daje više, a svi skupa imamo puno manje. Neki su se omastili, a sve oko sebe upropastili.  To je ovaj šljam s vrha i pri vrhu.

Promijenili dresove, stavili fesove

Naime, onom šljamu koji se spretno skrivao parazitski živeći  pod skutima samoupravnog socijalizma i bratstva i jedinstva dodali smo  još u međuvremenu i ogromne količine nacionalističkog šljama (zanimljivo,često su to isti likovi), da bi u novonastalom miksu s dodatkom još lokalnih švercera i hajduka zapravo dobili nekakvu sivu gramzivu masu. Neću pogriješiti ako kažem da smo dobili pravu nacional – socijalističku masu, čiji jedan dio sebe, eto, voli nazivati političkom elitom, a onaj preostali dio u njihovo ime drži kompletno društvo u grču. U grču nacionalnog prebrojavanja i straha od drugoga.

Masa je to koja baštini sve ono najgore iz dva svijeta, socijalističko-jugoslavenskog, jednopartijskog i ovog ludila tranzicijskog divljeg kapitalizma, kojeg umjesto rigidne ideologije predvodi tobož nacionalna ideja, a prepoznaje se po neutaživoj gladi za moći, novcem i utjecajem i obožavanjem hijerarhije koja vodi do potrebe za vođom. Masa koja se razmigoljila po cijelom društvu, kontaminirajući svaki ured, svaku instituciju, svaku stolicu i fotelju. Svojim ljigavim prstima zamazali su svaku našu novčanicu, izbljuvali gadljivu želatinu po svakom stupu društva, popišali barem jednom svaku poštenu kuću koja još postoji u ovoj zemlji. Ovo društvo zato izgleda kao neka scena iz horor filma loše američke C produkcije, recimo da se film zove „Napad otimača tijela koji parazitima truju mozgove i pretvaraju ljude u zombije“.

Partija uvijek i svuda

 I nakon svega, sa dvadeset i tri godine odmaka, ako me netko pita je li ta Jugoslavija zauvijek nestala, a ja časkom odgovorim protupitanjem – zar je ikad i prestala?

Sistem koji je protežirao podobne, partiji odane ljude, sistem koji je ispirao mozak svojim dogmama nije nikud otišao. Možda su otišli neki ljudi, ali sve drugo je tu.  Samo su se zamijenili simboli i dogme, a metode djelovanja ostale su potpuno iste. Esencija onoga što u Jugoslaviji nije valjalo provukla nam se u jednom trenutku neopaženo. I dok smo mi bili zauzeti snovima o slobodi, demokraciji, zaradama koje donosi kapitalizam, razglabali o nacionalnom buđenju i identitetu, te, na kraju krajeva, krvavo ratovali, koljući jedni druge i zauvijek trujući međusobne odnose, oni su nam šmugnuli ispod nogu i iza leđa. Pa,vukući se daleko iza krvlju i barutom natopljenih linija, zauzeli početne pozicije za novo doba. Kaoi uvijek, stradao je uglavnom pošten svijet,neki su otišli zauvijek pod zemlju,a neki su otišli zauvijek daleko.

Kad smo mijenjali jugoslavenski politički i društveni okvir, sami smo sebi dali sliku budućnosti kakvu su nam nudili u praskozorje nove demokracije – tržišnu utakmicu, strane investicije, efikasnija poduzeća, razvoj po svakoj oblasti ljudskog djelovanja, posla za sve, a za onoga koji radi više – više posla i novca. Željeli smo, nije da nismo, uređenije društvo po mjeri čovjeka, bez nepotizma i partijske podobnosti, društvo koje će prepoznavati kvalitetu, davati jasnu budućnost, a što smo dobili?

Dobili smo šipak! Ustvari, imamo iluziju – medije i internetske portale, koji opako sliče jedan drugom, a  po kojima danonoćno plazimo dokazujući jedni drugima da smo veći, bolji, ljepši i stariji od ostalih. Dobili smo poligon za stalni obračun, s tim da smo dobili svaki svoje simbole, heroje i svece koje smo vazda i gorljivo spremni braniti od onih drugih  – dobili smo, zapravo, ono što bebama daju da ih skinu s ku*ca – zvečku! Dobili smo i Mostar kakav je sada, s kojim se može ponositi samo onaj koji Mostara nije prije vidio nego na razglednici. I vođe koje ni neprijatelju ne bih želio.

I dok zvečimo i tupo gledamo u igračku, smatrajući da smo uhvatili Boga za bradu, ponekad i ne vjerujemo da smo glumci u filmu „Napad otimača tijela koji parazitima truju mozgove i pretvaraju ljude u zombije“. Glupo vam zvuči naslov? Šteta. Radnja je još gluplja. A i mi zajedno smo postali dovoljno glupi da nam je čak i takav film gledljiv.

Bljesak.info

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Hebrang o grobištu 6000 hrvatskih žrtava u Markuševcu: ISTINA JE, ALI NE DAJU DA ISTRAŽIMO!

Objavljeno

na

Objavio

”Markuševac – grobište 6000 hrvatskih žrtava!”, naslov je teksta svjedočanstva Rudolfa Pavlekovića – koji upozorava na masovna smaknuća koja su se dogodila prije sedamdesetak godina – a koji je ovih dana objavljen na nekim manjim portalima, te je izazvao veliku pozornost dijela javnosti.

”Zovem se Rudolf  Pavleković i živim u predivnom Podsljemenu.
Još od Drugog svjetskog rata čuvam tajnu mojih roditelja o strašnom zločinu na lokaciji ul. Vida Ročića – ispod Meducina.

Tamo su partizani zločinci X. korpusa strijeljali oko 6 tisuća ljudi. Kolona zarobljene hrvatske vojske, Nijemaca i ostalih protezala se od kasarni na Borongaju do iza crkve Sv. Šimuna i Jude Tadeja u Markuševcu – oko 6 kilometara četveroreda.

Partizani su bagerima produbili postojeću vododerinu dubine 15 – 20 metara, te su ljude i stoku natjerali u tu rupu. Potom su sa susjednog Medvedskog brijega minobacačkom vatrom te jadnike dotukli. Nakon toga su na njih nagurali vozila, kamione i zaprege, a onda zasipali vojnim otpadom i zatrpali zemljom. Ovo je bila tajna koja je bila za sve Markuševčane zapriječena smrtnom kaznom.

Ja pokušavam još od Domovinskog rata pokrenuti istragu, no nisam imao uspjeha.

Obavijestio sam ŠeparovićaGrujićaNazora i druge poštovane povjesničare, no rezultata nema. Još je uvijek kod nas živo nekoliko svjedoka tih događaja. Molim vas da pokrenete interes za ovu tragediju, da je ja ne moram dalje nositi na duši”, napisao je Rudolf  Pavleković’, žitelj Markuševca te svoj apael poslao na više adresa (pismo je novinaru Dnevno.hr proslijedio branitelj i prijavitelj korupcije, dr. Srećko Sladoljev, a tekst Pavlekovićevog pisma objavljen je i na nekoliko manjih hrvatskih portala).

O svemu navedenom razgovarali smo s dr. Andrijom Hebrangom, bivšim predsjednikom Upravnog vijeća Ureda za istraživanje grobišta žrtava komunističkog režima, koji je u nedavnom razgovoru za Dnevno upozorio na činjenicu da su taj Ured zatvorili čim su u grobištima u Gračanima (dakle u neposrednoj blizini Markuševca) pronašli mnoge posmrtne ostatke djece!

”Znam da je Markuševac jedna od 940 lokacija na kojoj se nalazi grobište žrtava komunističkog režima. Točna je i informacija da je u Hrvatskoj i danas zabranjeno iskapati grobišta na tim lokacijama! Gospodin Pavleković je posve u pravu kada upozorava da bi trebalo što prije, odnosno dok još postoje živi svjedoci, krenuti istraživati ta mjesta”, ističe u uvodu dr. Hebrang.

Dodaje potom da su prva iskapanja počela 1991. godine, kada je Sabor osnovao Komisiju za otkrivanja žrtava komunističkog režim. No, iskapanja su ubrzo zaustavljena.

”Čim su iskopali  1163 posmrtna ostatka kod Macelja, Komisija je ugašena, premda je gora Macelj najveći neistraženi lokalitet na kojem se nalazi još oko 30.000 ostataka ubijenih osoba. Do te brojke istražitelji su došli na osnovu brojnih uleknuća zemljišta, odnosno lokacija na kojima je trava drugačije boje…  Totalnu nebrigu hrvatskih institucija za ovu prevažnu temu, najbolje ilustrira činjenica da su tih 1163 posmrtna ostatka desetak godina stajali u crnim vrećama, odbačeni i zaboravljeni u prašini, na tavanu Patologije na Šalati. Tek je na inicijativu fra Drage Brgleza, tadašnjeg župnika u Đurmancu, u selu Fruki podno Macelja sagrađena zavjetna crkva, gdje su 2005. godine zakopani ti ostaci pronađeni na obližnjim lokalitetima. U međuvremenu je RH sa Slovenijom potpisala međudržavni ugovor o preuzimanju posmrtnih ostataka pronađenih u Sloveniji, no taj ugovor Hrvatska nije nikada ispoštovala. Posmrtni ostaci ostali su u Sloveniiji, umjesto da je sagrađeno svehrvatsko grobište u RH”, ističe ratni ministar zdravstva i bivši ministar obrane.

Podsjeća zatim da se osobno zalagao za pokretanje nove institucije koja bi nastavila rad naprasno ukinute saborske komisije.

”Na moju inicijativu, napokon je 2010. donesen Zakon o istraživanju grobova žrtava komunističkih zločina. Osnovan je i Ured za istraživanje tih grobišta, no taj Ured je ugašen već 2011. kada su Zoran Milanović i Kukuriku koalicija došli na vlast. Za kratko vrijeme, Ured je istražio 30 lokaliteta, od toga i tri u Gračanima. U tri jame pronašli smo pedeset posmrtnih ostataka, od kojih su većina bila malodobna djeca! Kasnije smo utvrdili da se radi o ostacima polaznika Srednje zrakoplovne škole, koja je djelovala u vrijeme NDH. OZNA je procijenila da su ta djeca potencijalni politički protivnici režima i odmah su ih likvidirali. Nakon tog strašnog otkrića, koje je trebalo biti tek početak velikog posla, Milanovićeva vlada je ugasila taj Ured! Od 2011. godine nitko se više ne bavi sustavnim istraživanjem grobišta komunističkih žrtva. Jedino Ministarstvo branitelja radi nešto po tom pitanju, no vrlo slabim intenzitetom. Nemaju ni vremena ni mogućnosti baviti se time, jer je istraživanje i iskapanje posmrtnih ostataka ogroman i zahtjevan posao, a Ministarstvo ima puno posla s zbrinjavanjem branitelja te s istraživanjem i pronalaženjem ostataka žrtava iz Domovinskog rata. Europska unija podržala je iskapanja žrtava komunističkog režima i bila je spremna izdašno ih financirati, no političari u Hrvatskoj sve su zaustavili”, tumači ratni ministar zdravstva pa dodaje da bi se gospodin Pavleković, ipak trebao obratiti Ministarstvu branitelja, kako bi oni bar  zabilježili lokaciju, kako i to ne bi s vremenom posve palo u zaborav.

”Koliko su sve hrvatske vlade, od 1991. do danas, bile nezainteresirane za iskapanje žrtava, najbolje govori podatak da su se još od 1990. znali točni i vrlo precizno utvrđeni lokaliteti zakopanih žrtava u Gračanima, na samom rubu Zagreba, a da su ti lokaliteti djelomično istraženi tek dvadeset godina kasnije. Gospodin Haramija, koji je bio higijeničar poslije Drugog svjetskog rata i koji je dezinficirao jame pune ubijenih Hrvata, još je 1990. u tekstu u Večernjem listu pozvao hrvatske institucije da istraže lokacije u Gračanima. Dao je i vrlo precizne upute, vjerujući da napokon može slobodno govoriti o tome i da će se netko vrlo brzo početi baviti iskapanjima. No, nitko mu se dvadeset godina nije javio! Tek sam osobno, 2010. godine, razgovarao s tim čovjekom, nakon što je osnovan Ured. Zanimljivo je da čak ni tada, dakle 2010. godine, stanovnici Gračana nisu htjeli govoriti o toj dugo godina zabranjenoj temi. Šaptom su o tome pričali jedino Višnji Starešini, tadašnjoj ravnateljici Ureda i meni osobno. No, malo po malo, javljali su se i mnogi drugi ljudi, navodeći druge lokacije. Istražujući takva mjesta, uvjerili smo se koliko je to spor i mukotrpan posao. Jer, ljudi s vremenom zaborave ili zamijene točnu lokaciju. Jedna žena kod Macelja na krivom je mjestu godinama palila svijeću. Kada su iskapali, tamo nisu pronašli ništa. No pronašli su na drugoj lokaciji, nešto dalje od tog mjesta. Zbog svega toga, kopali smo rupe jednu do druge na udaljenosti od pola metra. Vadili smo iskopanu zemlju i tražili moguće ostatke te nastavljali dalje. Možete misliti koliko dugo traje takvo istraživanje”, objašnjava Hebrang.

Nekadašnji dugogodišnji suradnik pokojnog predsjednika Tuđmana potom se primio same suštine, odnosno pozadine zabranjivanja iskapanja brojnih partizanskih jama. Naglasio je da je zatajenje žrtava komunističkih zločina glavni cilj lijevo liberalne Hrvatske, koja vlada, kako ističe Hebrang, već 25 godina!

”Kada bi otkopali ostatke silnih žrtava, vidjelo bi se da komunisti nisu bili manje zlo od fašizma. No, Roman Leljak napravio je puno za Hrvatsku, pa su neke informacije o tim zločinima ipak dospjeli do javnosti. Hrvatska, međutim, nije pokazala interes da pomogne u tim istraživanjima. Niti jedna hrvatska vlada od osamostaljenja do danas nije to htjela istražiti”, podvlači Hebrang.

A na pitanje tko to i danas sprječava, odgovara da Udbe više nema, ali da u Hrvatskoj postoji ‘buket uvelih cvjetova‘, koji radi na sprječavanju otkrivanja istine.

”Prvi ‘uveli cvijet’ su stari komunistički kadrovi, drugi su bivši pripadnici represivnih službi i njihova djeca, a treći je lijevo liberalna opcija koja i u svijetu i u Hrvatskoj propagira ‘brisanje prošlosti, da bi se nastavilo dalje’, što je posve promašena teza. Bez istine o prošlosti nemoguće je nastaviti dalje. Kada smo 1990. pobijedili na izborima (Hebrang kaže da namjerno govori o pobjedi na izborima, a ne o osvajanju vlasti – op. a.), naslijedili smo 400.000 članova Saveza komunista. Neki od njih su se okrenuli Hrvatskoj, no mnogi su ostali ukopani u prošlosti. Naslijedili smo i oko 100.000 udbinih doušnika u Hrvatskoj. Tu brojku spominje Roman Leljak, na osnovu istraživanja Udbe u Hrvatskoj i u Sloveniji. U svakoj zgradi, svakoj firmi, svakoj ulici imali su svoje doušnike, koji su imali brojne beneficije na račun toga što su špijunirali i prijavljivali svoje susjede, rođake i prijatelje. Pridodamo li svemu tome i nekoliko tisuća doušnika KOS-a, dakle vojne obavještajne službe, jasno je da se radi o cijeloj vojsci ljudi. Moć je do danas ostala kod njih. Zato je lustracija glavni uvjet razvoja Republike Hrvatske”, tumači Hebrang.

Odmah potom dodaje da je i premijeru Plenkoviću nedavno pisao o toj temi, te mu predložio mjere koje bi valjalo poduzeti kako bi se nastavila istraživanja i iskapanja posmrtnih ostataka žrtava komunističkog režima. No, Plenković mu nikada nije odgovorio.

”Ni on nije zainteresiran za temu koja je temelj duboke podvojenosti, odnosno temelj svih hrvatskih problema. Istraživanjima bi doznali istinu o prošlosti, no tko god se toga primio, maknut je iz svih razina odlučivanja. Dogodilo se to i meni. U svojoj stranci, koju sam osnivao, nisam čak niti u akademskoj zajednici dr. Ante Starčević, iako sam jedini profesor emeritus u HDZ-u! Imamo i zajednicu branitelja Gojko Šušak, ali me ni tamo nisu zvali, iako sam jedini pričuvni general u HDZ-u, dragovoljac Domovinskog rata od 1991., nositelj odličja, ratni ministar i nositelj saniteta svo vrijeme rata. Drago mi je, doduše, da su me isključili iz svega, jer bih tamo bio posve sam. A to je gore nego biti gurnut u stranu. Svatko tko spomene lustraciju, tko želi istraživati zločine komunističkog režima, te svatko tko spominje civilne žrtve srbijansko crnogorske agresije, bude isključen iz političko života i iz svih institucija države i društva. U to se ni danas, na žalost, ne smije dirati! I onda se netko pita zašto je u Hrvatskoj takvo stanje! Bit će još i gore, sve dok se istina ne istraži i dok se ne provede nužno pročišćenje države i društva”, zaključuje dr. Andrija Hebrang.

Damir Kramarić/www.dnevno.hr/Hrvatsko nebo

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada. Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva.

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati