Juga je prestala, ali nije nestala

    2

    Čovječe, gotovo sam se odviknuo od tog imena –  Jugoslavija! I zar je toliko već prošlo? Dvadeset i nešto ljeta ode od one godine kad je ovaj dio geografske karte na kojem sam uvijek živio i još uvijek živim prestao biti Jugoslavija. Sjećate se tog vremena kada je svima život išao kao na ubrzanoj pokretnoj traci i kad se činilo da se sve mijenja iz temelja?

    Uh, da budem iskren, bilo je ispočetka i uzbudljivo, Jugoslavija je izgledala staro i prevaziđeno, a bradate spodobe i koljači koji su se u nju počeli kleti nisu bile moja šolja čaja. Bilo je uzudljivo,smiješio se novi dom, novi sustav vrijednosti, promjena, provjetravanje stanja, ali baš kao na onom vortexu u luna parku, već nakon dva kruga jedino što želiš je sići i pobjeći. Bude ti muka od svega što se krene događati. I evo nas gdje smo, prođe dvadeset i nešto ljeta, prođe rat,poraće traje čini se vječno – jes’ da se dosta toga promijenilo, ali ostalo je puno toga istoga. I previše istoga, ako mene pitate.

    U međuvremenu sam se, baš kao i vi, nagledao svega, i rata i poraća, i ružnoga i lijepoga. Vidio sam i jad i bijedu, ali Alijine zlatne kašike i HDZ-ovu Švicarsku ne vidjeh. A i dan danas se sjećam kako su nam ih obećavali. Ostao sam ovdje. I gledajući kako se zapravo malo toga dobroga događa,kako ide godina za godinom ni u što, svako malo sam htio napustiti sav taj cirkus. I otići. Ali, eto, nisam. Neću im dozvoliti slast pobjede.

    Gledao sam kako odlaze karavani i kako psi laju za njima. Zadnjih dvedeset i nešto godina gledao sam kako se mijenjaju ljudi, kako se mijenjaju pravila igre, pritom upoznao i poštenog i bogobojaznog svijeta, ali i  svakakvih govana sam imao priliku vidjeti. Pritom mislim i na govna od ljudi. Šljam zbog kojeg pošten svijet ovdje šuti i mrije u stalnoj šutnji. Čekajući kao što su Vladimir i Estragon čekali Godota, da netko konačno pusti vodu i da sva ta silna govna oteku. Ali, ako se već pitate zašto su odvodi u Mostaru začepljeni, eto vam odgovora.

    Magla svuda, magla oko nas

    Tranzicija, ta fluidna stvar koja ovdje nikad ne prestaje, ispljunula je i pljuje neprestano  toliko šljama na površinu, da slobodno mogu reći kako je to jedina naša zajednička tekovina u Bosni i Hercegovini, pa i šire. Uspjeli smo, naime, kad gledam svo ovo vrijeme, i Hrvati i Srbi i Bošnjaci, uzgojiti ogromne količine vlastitog šljama. Kako onog „gore“, tako i šljama na nižim razinama. Uz par izuzetaka šljam je posvuda, političari i novinari prednjače. A na dnu je je ona svjetina koja guli bakar s žica pod naponom ili krade šahtove. Polusvijet koji koristi gužvu i nedostatak zakona i uređene zejednice. Jurimo mi takoprema točki kada se više ovdje nećeimati što ukrasti. Onda ćemo se početi međusobno ujedati. Ne verbalno, to radimo već godinama, nego stvarno. K’o pacovi.

    A bome je dosta šljama ostalo odranije, zapravo se on čini jedinim kontinuiranim bićem nakon svega. Ogleda se u sklonosti isisavanja tuđeg rada, manipulaciji društvenim, parazitskim životom na račun drugih. I huškanjem, stalnim svakodnevnim huškanjem, zavlačenjem i isticanjem nebitnog pred bitnim. I kad me, sa dvadeset i tri godine odmaka, netko pita je li ta Jugoslavija zauvijek nestala, a ja časkom odgovorim protupitanjem – zar je ikad i prestala biti? Možda je geografski pojam nestao, ali teritorij i ljudi su i dalje tu. Možda se drukčije zovu i možda su se malo uskomešali i preraspodijelili, ali ništa zapravo bitnoga nisu promijenili. Pogotovo nismo promijenili mentalitet. Krade se više, gotovo iz očiju, zavidi se više, doktorima se daje više, a svi skupa imamo puno manje. Neki su se omastili, a sve oko sebe upropastili.  To je ovaj šljam s vrha i pri vrhu.

    Promijenili dresove, stavili fesove

    Naime, onom šljamu koji se spretno skrivao parazitski živeći  pod skutima samoupravnog socijalizma i bratstva i jedinstva dodali smo  još u međuvremenu i ogromne količine nacionalističkog šljama (zanimljivo,često su to isti likovi), da bi u novonastalom miksu s dodatkom još lokalnih švercera i hajduka zapravo dobili nekakvu sivu gramzivu masu. Neću pogriješiti ako kažem da smo dobili pravu nacional – socijalističku masu, čiji jedan dio sebe, eto, voli nazivati političkom elitom, a onaj preostali dio u njihovo ime drži kompletno društvo u grču. U grču nacionalnog prebrojavanja i straha od drugoga.

    Masa je to koja baštini sve ono najgore iz dva svijeta, socijalističko-jugoslavenskog, jednopartijskog i ovog ludila tranzicijskog divljeg kapitalizma, kojeg umjesto rigidne ideologije predvodi tobož nacionalna ideja, a prepoznaje se po neutaživoj gladi za moći, novcem i utjecajem i obožavanjem hijerarhije koja vodi do potrebe za vođom. Masa koja se razmigoljila po cijelom društvu, kontaminirajući svaki ured, svaku instituciju, svaku stolicu i fotelju. Svojim ljigavim prstima zamazali su svaku našu novčanicu, izbljuvali gadljivu želatinu po svakom stupu društva, popišali barem jednom svaku poštenu kuću koja još postoji u ovoj zemlji. Ovo društvo zato izgleda kao neka scena iz horor filma loše američke C produkcije, recimo da se film zove „Napad otimača tijela koji parazitima truju mozgove i pretvaraju ljude u zombije“.

    Partija uvijek i svuda

     I nakon svega, sa dvadeset i tri godine odmaka, ako me netko pita je li ta Jugoslavija zauvijek nestala, a ja časkom odgovorim protupitanjem – zar je ikad i prestala?

    Sistem koji je protežirao podobne, partiji odane ljude, sistem koji je ispirao mozak svojim dogmama nije nikud otišao. Možda su otišli neki ljudi, ali sve drugo je tu.  Samo su se zamijenili simboli i dogme, a metode djelovanja ostale su potpuno iste. Esencija onoga što u Jugoslaviji nije valjalo provukla nam se u jednom trenutku neopaženo. I dok smo mi bili zauzeti snovima o slobodi, demokraciji, zaradama koje donosi kapitalizam, razglabali o nacionalnom buđenju i identitetu, te, na kraju krajeva, krvavo ratovali, koljući jedni druge i zauvijek trujući međusobne odnose, oni su nam šmugnuli ispod nogu i iza leđa. Pa,vukući se daleko iza krvlju i barutom natopljenih linija, zauzeli početne pozicije za novo doba. Kaoi uvijek, stradao je uglavnom pošten svijet,neki su otišli zauvijek pod zemlju,a neki su otišli zauvijek daleko.

    Kad smo mijenjali jugoslavenski politički i društveni okvir, sami smo sebi dali sliku budućnosti kakvu su nam nudili u praskozorje nove demokracije – tržišnu utakmicu, strane investicije, efikasnija poduzeća, razvoj po svakoj oblasti ljudskog djelovanja, posla za sve, a za onoga koji radi više – više posla i novca. Željeli smo, nije da nismo, uređenije društvo po mjeri čovjeka, bez nepotizma i partijske podobnosti, društvo koje će prepoznavati kvalitetu, davati jasnu budućnost, a što smo dobili?

    Dobili smo šipak! Ustvari, imamo iluziju – medije i internetske portale, koji opako sliče jedan drugom, a  po kojima danonoćno plazimo dokazujući jedni drugima da smo veći, bolji, ljepši i stariji od ostalih. Dobili smo poligon za stalni obračun, s tim da smo dobili svaki svoje simbole, heroje i svece koje smo vazda i gorljivo spremni braniti od onih drugih  – dobili smo, zapravo, ono što bebama daju da ih skinu s ku*ca – zvečku! Dobili smo i Mostar kakav je sada, s kojim se može ponositi samo onaj koji Mostara nije prije vidio nego na razglednici. I vođe koje ni neprijatelju ne bih želio.

    I dok zvečimo i tupo gledamo u igračku, smatrajući da smo uhvatili Boga za bradu, ponekad i ne vjerujemo da smo glumci u filmu „Napad otimača tijela koji parazitima truju mozgove i pretvaraju ljude u zombije“. Glupo vam zvuči naslov? Šteta. Radnja je još gluplja. A i mi zajedno smo postali dovoljno glupi da nam je čak i takav film gledljiv.

    Bljesak.info

    facebook komentari

    • srka

      Grafika nije aktualna…netko je izostavio medjunarodno priznatu Republika e Kosovës
      by Srka®

    • srka

      Grafika nije aktualna…netko je izostavio medjunarodno priznatu Republika e Kosovës
      by Srka®