Jugonostalgičari su dokaz kako su Bogu svi ljudi jednako dragi pa im daje dug život

0

Prijedlog da u Zagrebu svoje ulice dobiju Reihl-Kir i Milan Levar dokazuje kako smušeni predlagatelji imaju pristojan smisao za humor. Novine pišu da je taj prijedlog potpisalo 99 javnih osoba, akademika, sveučilišnih profesora, umjetnika itd.

Tronut sam iskreno i duboko inicijativom mladih jugonostalgičara za ljudska prava. U percepciji običnog građanina jugonostalgičar je otprilike osoba tankih, stisnutih usana, užarenih očiju s lošom probavom, s čirom na želucu, starosti od 50-100 godina, a to su godine koje će sigurno doživjeti Manolić, Boljkovac i Buda Lončar. Njihove godine pokazuju kako su i Bogu svi ljudi jednako dragi pa im daje dug život. Oni pak sigurno smatraju kako je Bog bio nepravedan kad je pustio Tuđmana i Šuška da tako dugo požive da su uspjeli rasturiti njihovu neprežaljenu Jugu, zemlju idiličnog bratstva i jedinstva. Naime, raspad Juge je zločin koji pravi i iskreni jugonostalgičari nikada neće nikome oprostiti.

jUGONOSTALGIJA-final-flatenNikome, pa čak ni Račanu! Svojom inicijativom mladi jugonostalgičari oduševili su ne samo mene već i Olivera Frljića i ostale njemu sličnih razmišljanja. Naravno, ta inicijativa mladih došla je s poznatim zanosom, koji resi mladost, da ćemo opet jednom svi zajedno pjevati “Od Triglava do Đevđelije” i plesati zagrljeni Kozaračko kolo. Oni, naime, predlažu da se novom stambenom naselju u Selskoj cesti u Zagrebu obitelji Zec dodjeli ime parka, a da Milan Levar, Josip Reihl-Kir, Slobodan Budak i Vladimir Primorac dobiju svaki svoju ulicu.

Krenimo to malo izanalizirati. Tragičnu sudbinu obitelji Zec ovih dana Oliver Frljić predstavlja na kazališnim daskama u crvenoj Rijeci. Ubojstvo 12-togodišnje Aleksandre Zec je doista nezamislivo stravičan zločin! Jednako tako stravičan je zločin bio ubojstvo svakog djeteta, bilo u ratu ili miru. Nažalost u Domovinskom ratu bilo je ubijeno više od četiri stotine nedužne djece od strane agresora. Stoga bi inicijatori ideje o dodjeli imena ulica Mario Mažić i Sven Milekić morali pronaći ili četri stotine parkova ili bar jedan pa ih (ga) nazvati po imenima ubijene nevine dječice u Domovinskom ratu. Frljić bi mogao postaviti bar četiri stotine premijera kazališnih predstava o tragičnim sudbinama obitelji koje su stradale u Domovinskom ratu od ruke parasrpskih vojnih postrojbi i JNA. Frljić bi mogao napraviti i jednu satiru ili komediju o oslobađajućim presudama Gotovini i Markaču u Hagu jer on ih valjda tako i doživljava.

O pokojnima sve najbolje pa mi je drago da svoju ulicu dobije i pok. Slobodan Budak. Ipak, mi malo stariji koji se još nečeg sjećamo iz doba komunizma sjećamo se i da je Budak bio nakon 1945.g., poslan od strane OZNE/UBDE u Zagreb na mjesto Okružnog javnog tužitelja. U rješenju o imenovanju stajalo je, između ostalog, da drug Budak mora u roku od dvije godine završiti pravni fakultet. Naime, Budak je bio rijedak primjer javnog tužitelja koji je imenovan na funkciju sa samo dvije godine pravnog fakulteta. Takav uvjet je za Budaka, kao istaknutog partijskog čovjeka, bila prava sitnica jer tada još nisu ni sanjali da bi mogle nastati afere kao danas ona zvana Indeks. U to doba je sve bilo čisto i po zakonu, osobito na Golom otoku. Budak nije početkom sedamdesetih bio dao ostavku jer, kako stoji u jugonostagičarskoj inicijativi, nije htio kazneno goniti studente već je bio smijenjen od Tite, kao i Savka, Tripalo, Bjelić i drugi pokretaši koji su malo prerano bili zakukurikali. Iz toga je vidljivo da je kukuriku koalicija počela egzistirati još davne 1971.g.

Što se tiče Primorca, mislim da je on već odavno trebao dobiti ulicu u Zagrebu pa nije potrebno netočno obrazlagati danas prijedlog za tu inicijativu tim da nije htio suditi Vladi Gotovcu. Predmet Vlade Gotovca sudio je na Okružnom sudu u Zagrebu Ranko Radović i uredno je Vladu osudio. Međutim, nesporno je da su Vlado Primorac i Vojko Madirazza hrabro i načelno odbili suditi u predmetima političkih čistki nakon pada Hrvatskog proljeća, podnijeli ostavke na svoje sudačke funkcije I otvorili odvjetnički ured u Zagrebu.

Prijedlog da u Zagrebu svoje ulice dobiju Reihl-Kir i Milan Levar dokazuje kako smušeni predlagatelji imaju pristojan smisao za humor. Novine pišu da je taj prijedlog potpisalo 99 javnih osoba, akademika, sveučilišnih profesora, umjetnika itd. Nije loše ni citirati neka imena jer će nam se tada odmah podići veo magle i granut će nam crveno sunce naše javnosti koja podržava takve inicijative. Iza prijedloga stali su Ivo Josipović, Stjepan Mesić, Dejan Jović, Dalibor Martinas, Dubravka Ugrešić, Aleksandar Štulhofer, Snežana Banović, Zvonko Maković i drugi. Čudim se da nitko od predlagatelja ni časnih potpisnika nije došao na ideju da u novim zagrebačkim naseljima svoje ulice dobiju i živi drugovi kao npr.: Rade Šerbedžija, Jurica Pavičić, Drago Pilsl, Dejan Jović, Milan Jergović, Ante Tomić itd.

Rade Šerbedžija je zbog svog filma iz Vukovara “Dezerter” već dobio Brijune, ali obzirom na njegove ukupne zasluge to je tek mrvica. Dok je 1992.g., krezubi Thompson tjerao četnike i JNA iz Čavoglava, Rade je sa Žikom Pavlovićem snimao antiratni film koji je bio upozorenje svima, pa i svojeglavom Thompsonu, da malo uspore. Poslije rata su svaki od njih dvojice zasluženo nagrađeni. Radi Brijuni, a Thompsonu zabrana da pjeva u Istri. Tko mu je kriv što u doba Domovinskog rata nije bar gledao, kad već nije znao snimati, antiratne filmove. Na meti Radeta i Jurice Pavičića našao se ovih dana i neki Tomislav Jozić, navodno šef neoustaške gamadi iz Vukovarskog stožera (kako Stožeru tepa neoliberalni prijatelj Pilsel). Usput, Drago Pilsel bi, obzirom na svoj herojski život u Buenos Airesu, mogao dobiti bar jednu ulicu ili trgić u Tel Avivu. Zaslužio bi ime ulice u Izraelu za svoje djelovanje u Argentini bar toliko koliko su to zaslužili Reihl-Kir i Levar u Zagrebu. No, pustimo to! Vratimo se Šerbedžiji i Pavičiću. Ne moraju oni baš sve znati, pa tako ni da se predsjednik Vukovarskog stožera ne zove Jozić nego Josić, ali bi ipak morali znati da pucanje uvredama po tom Stožeru ima podjednaki efekt kao pucanje topovima na vrapce.

Baš se pitam zašto ulicu još za života ne bi dobio Dejan Jović, glavni analitičar Ive Josipovića. On je, onako ozbiljno i krajnje analitički, došao do empirijskog zaključka da je “Jugoslavija bila idealna država za male narode …” Možda je za njega i neke bila doista idealna. Za druge je bila čak i preidealna. Dejan, inače profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, sigurno bi svojim studentima iznio jedan zanimljiv podatak, samo da ga je znao. Naime, burne 1971.g., kad se još čvrsto vjerovalo da Sava ne može teći uzvodno, u Željezari Sisak radilo je oko 14.000 radnika i trudbenika. Radnicima i trudbenicima je samoupravljalo 33 direktora. Jedan je po narodnosti bio Makedonac. Nagradno pitanje glasi: koje su narodnosti u tadašnjoj Jugi bila ostala 32 direktora? Ako se zna da je Sisak onda, kao i danas, grad u kojem većinu čine Hrvati i koji se nalazi gotovo na dohvat Zagreba? Kad je, nakon pada Hrvatskog proljeća, u herojski Sisak došao Vladimir Bakarić, uzdignutom šakom zaprijetio je da sve one koji ih prebrojavaju po nacionalnosti nogom u tur izbace na ulicu! Radnici su to preko svojih partijskih predstavnika i UDBE odmah i učinili. Makedonski je direktor navodno, odmah u strahu od otkaza, obolio od PTSP-a.

Dejan Jović je zaslužio ulicu ne samo u Zagrebu, već i u Prištini i u Beogradu. Naime, Dejan i Vesna Pusić imaju zanimljvu ideju po kojoj bi cijeli Balkan trebao ući u EU po mnogo nižim kriterijima od Hrvatske. Obrazlažući tu fascinantnu ideju, Predsjednikov savjetnik i analitičar piše imena dviju različitih država zajedno: Srbija/Kosovo. Ako je Hrvatska priznala Kosovo kao samostalnu državu, a glavni savjetnik napšeg Predsjednika i dalje smatra kako se tu radi o jednoj državi, onda on mora dobiti ulice bar u Zagrebu, Prištini i Beogradu. Ulice do njegovih trebalo bi odmah imenovati po Josipoviću u znak zahvalnosti što je tako genijalnog intelektualca kao što je to Jović izvukao iz posttuđmanovskog mraka i pretvorio ga u jedno od svjetala njegove moderne Hrvatske.

Kad smo već spomenuli Tuđmana, završit ću ovu temu s lordom Davidom Owenom. Lord, koji uopće nije bio sklon ustašoidnim Hrvatima i namrgođenom Tuđmanu, ovih je dana izjavio: “Kad je o Tuđmanu riječ, on je čovjek koji je dobio rat. On je izašao kao pobjednik. Točka. Čak mi i smeta da to moram priznati, ali tako je!” Ovo je jasna i direktna poruka svim gledateljima Žikine dinastije, Dejanu Joviću, Jergoviću, Tomiću, Pavičiću, inicijativi Youth Initiative for Human Rights i njenim bojovnicima Mažiću i Milekiću, Oliveru Frljiću, Mili Kekinu i svima koji su čekali potvrdu prvostupanjske presude Gotovini i Markaču pišući kako je to “konačna presuda Tuđmanovoj državi”. Svima vama Owen je napokon jasno poručio da je Tuđman dobio rat! I Točka!

Negdje sam načuo kako je navodno, prigodom jednog posjeta Vatikanu, bivši predsjednik Mesić oštro je zamjerio Papi kontakte s Tuđmanom predočivši mu pri tome audio-video zapise uz transkripte, nakon čega je Papa od Mesića odmah zatražio oprost.

Hrvatskom političkom scenom opet jaše u punom kasu Fred Matić. Jedno sam se vrijeme klonio pisati o tom dragom ministru bez branitelja. Međutim, njegova plačljiva i poltronska isprika Radi Šerbedžiji ponukala me da se ponovno malo pozabavim s njegovim povijesnim likom. Zašto povijesnim? Zato jer Fred još za života voli sugerirati povijesničarima koga trebaju zapamtiti. Naravno da će hrvatska povijesničarska elita kao Trvtko Jakovina, Hrvoje Klasić, Dragan Markovina i slični to itekako poslušati, osobito kad pročitaju argumente kojima Fred sugerira zašto zapamtiti Šerbedžiju i Jolie. Fred kaže: “Povijest treba pamtiti Šerbedžiju i Angelinu Jolie, a ne Stožer.” Bravo, Punjena ptico! Rade 1991.g., šmugne u Beograd, a Angelina u Bosni skuplja med za povijest. To im je doista popudbina da, zajedno s Fredom Matićem, odu u povijest ljudske gluposti. A Stožer? Fred misli kako je zastrašujuće da netko, 18 godina nakon rata, može napadati druge zbog nacionalnosti. Zato se on izvinjava velikom Glumcu Radi što Stožer nije pobenavio od oduševljenja kad je čuo da će Rade u Vukovar dovesti jednu za moj pojam nategnutu i ispod prosječnu glumicu podbuhlih ustiju s kojom se Fred uspio uslikati. Fred proročanski kaže: “Spremni ste se odreći i Vukovara kako bi vaša retrogradna slika “prave Hrvatske” ostala neokaljana.” E, moj Ministre! Vi ste se možda izliječili od ratnog PTSP-a, ali nikada nećete od jugo-PTSP-a. Netko bi dragom Ministru trebao poslati listu članova Stožera da napokon shvati kako u Stožeru ima, uz Hrvate, I Bošnjaka, Srba, Ukrajinaca, Rusina i Mađara. To predstavlja tu retrogradnu sliku “prave Hrvatske” kojoj se on izruguje. Zbog svega toga iskreno mislim da bi i Fred Matić trebao još za života dobiti jednu ulicu u zapadnom dijelu Zagreba. On, u Jutarnjem kaže: “Ja od Vukovara želim napraviti Hong Kong, a neki članovi Stožera, samo tužni spomenik.” Obzirom na svoje sposobnosti, Ministar bi vjerojatnije pretvorio Hong Kong u Vukovar negoli obratno. Kad bih u jednu riječ morao sažeti sve što je do sada učinio ministar Matić, ta riječ bi bila “Neopisivo!”

Lokalni političari na našim otocima poveli su pravi križarski rat protiv golotinje, seksa u moru, razuzdanih zabava, toplesa i sličnih navika iz EU-a. Rezultat te inicijative bit će da će Goli otok morati navući bar neke gaće.

U punoj brzini na Zakon o sramoćenju naletila Slavica Lukić. Zakon je odmah nakon nesreće ispustio dušu. Za Zakon bi bilo bolje da je na njega naletio popularni Splićanin koji je osramotio Antu Tomića. Tada bi sigurno preživio.

U Hrvatskoj je najbolje ne znati kako se rade zakoni i kobasice!

Zvonimir Hodak

facebook komentari