Jugoslavenizirani SDP je stranka opasnih namjera

0

Da se Josipović 1991. g. kao komunist zatekao u Srbu čiji ”antifašizam“ ovih godina slavi, danas bi se njegovi posmrtni ostatci nalazili u nekoj od bezbrojnih jama prepunih pobijenih hrvatskih civila i branitelja.

Demokracija, tolerancija, zastupljenost žena u politici, samo su neki od pojmova koji svakodnevno pune usta naših vladajućih političara i njima sklonih medija. Ali izborom nove hrvatske predsjednice mnogi od njih svojim su izjavama javno obznanili koliko su u stvarnosti oni mentalno zaostali u komunističkom načinu poimanja društva te kako im navedene fraze služe isključivo kao plašt za prikrivanje svojih totalitarističkih metoda vladavine i ostvarivanje osobnih interesa.

Donedavni magovi tolerancije pod okriljem SDP-a progovaraju govorom mržnje

SDP-I-HNSNa socijalnim mrežama iskazana lavina govora mržnje, netolerancije i revolucionarne retorike prema novoj predsjednici i svim biračima koji su se eto usudili svoj glas njoj dati, identične onoj iz doba diktatora Tita kada se obračunavalo s partijskim i ideološkim neistomišljenicima, završavalo na Golom otoku ili pred streljačkim vodovima prijekih sudova formiranih ”u ime naroda”, ukazuje na činjenicu koliko je hrvatsko društvo ustvari ozbiljno bolesno.

I nije osnovni problem u ljevičarskim uličnim i internet revolucionarima koji demokraciju shvaćaju i prihvaćaju samo onda kada im to odgovara, već ključni problem leži u SDP-u kao, zašto to otvoreno ne reći (a Račan je to isto, u praskozorje srbijanske vojne agresije na Hrvatsku rekao za HDZ), po Hrvatsku opasnoj stranci, ne pročišćenoj od protuhrvatskih interesnih grupacija koje su u naše društvo svjesno unijele kaos i nacionalni razdor.

A upravo iz takvih struktura iznikli su i predsjednik razdora Ivo Josipović i prije njega haški krivokletnik Stjepan Mesić kao i veći dio današnje vladajuće oligarhije. Te su, jugoslavenstvom zadojene strukture, preko noći lažno prigrlile plašt zapadne demokracije i početkom 90-tih godina zaiskale zaštitu Hrvatske, nudeći mladoj državi izloženoj brutalnoj agresiji, svoje usluge i iskustvo, svjesni kako bi velikosrpski sljedbenici u svom krvavom piru tada i njima, hrvatskim komunistima, sjekli glave jednako kao i hrvatskim domoljubima.

Da se Josipović 91. slučajno zatekao u Srbu čiji je ”antifašistički” ustanak do sada licemjerno slavio i veličao, džaba bi mu bilo njegovo jugoslavenstvo i komunizam. Danas bi se njegovi posmrtni ostatci nalazili u nekoj od bezbrojnih masovnih grobnica prepunih pobijenih hrvatskih civila i branitelja.

Zaostala partijska elita koja je spas pronašla u novoj hrvatskoj državi, nije istoj ostala zahvalna već je dolaskom na vlast 2000. godine na sebe ponovno ogrnula netom ranije zbačeni krvavi plašt propalog jugoslavenstva i krenula u perfidni obračun s vlastitim narodom i njegovom državom.

Tita danas najviše zagovaraju oni koji su Jugoslaviju rušili

Hrvatski Jugoslaveni svojom su ideologijom kroz svekoliki medijski nadzor uspjeli inficirati dio hrvatskog nacionalnog bića, težeći za nekakvom Jugoslavijom koju u Srbiji (bez koje njihova zamišljena nova Jugoslavija nema nikakvog smisla niti je uopće može biti) više malo tko želi.

Upravo su Srbi tog istog Tita, tako milog Josipoviću, njegovim štićenicima i njihovim medijskim potrkalima, već odavno proglasili najvećim neprijateljem srpskog naroda, a kao supstrat Titu i jugoslavenstvu tamo su uvedeni Draža Mihajlović, rehabilitirani četnički pokret i velikosrpska ideologija. Partizani i Tito u Srbiji žive još samo u sjećanju minorne grupacije ljudi. Da ironija bude veća, upravo one grupacije visokopozicioniranih osoba, poput umirovljanog generala Stevana Mirkovića, koja je u uniformama JNA koračala jugoslavenskim generalštabom i s Miloševićevim komunistima bombama rušila tu istu Jugoslaviju želeći je preoblikovati u tzv. veliku Srbiju.

Ti rušitelji Jugoslavije i tadašnji krvnici ostalih nesrpskih naroda koji su je tvorili, danas najviše maštaju o reinkarnaciji iste. Josipović i njegovi puleni opisani i jedino istiniti scenarij raspada Jugoslavije zaboravljivoj hrvatskoj javnosti svjesno prikrivaju, a za raspad te „perspektivne” države lažno optužuju ”razorne republičke nacionalizme”.

Razorni nacionalizam koji je rasturio Jugoslaviju bio je samo i jedino onaj velikosrpski, a njegova posljedična i logična obrambena pojava bili su nacionalni pokreti ostalih manjih naroda koji su tu državu činili a nisu upravljali posrbljenim državnim aparatom u kritičnoj mjeri koja bi bila dovoljna za sprječavanje povampirenog četništva koje je otvoreno prijetilo svemu i svakome koji mu se usudio stati na put.

Stoga se s pravom postavlja pitanje kome to i s kojim ciljem današnji SDP i dosadašnji predsjednik Josipović prodaju ideju neojugoslavenstva i s kime su je mislili ostvariti? Oni drsko i bezobzirno instaliraju u strukture vlasti pobornike propalog režima i isto takvih ideologija, znajući pri tom kako iste osobe danas djeluju u interesu sadašnje srbijanske politike, poput Dejana Jovića, Budimira Lončara, ili pak Milorada Pupovca koji je sigurnosnim službama zahvaćen kao velikosrpski eksponenti i pripadnik srbijanske agenturne mreže, a što je bilo gdje u svijetu nazamislivo i podlježe kaznenom progonu. U Hrvatskoj se umjesto toga njima danas daje velika medijska pozornost.

Brutalan napad na domoljubnu aktivisticu iz udruge „Krug za trg”, u maniri udbaških egzekutora

Koliki je utjecaj retrogradnih političkih struktura u našem društvu, ukazuje i u Hrvatskoj medijski gotovo prešućen fizički napad na građansku aktivisticu Maju Runje i njenog supruga Jerka, u njihovom domu u Zagrebu, dan uoči predsjedničkih izbora. Isti je izvršen u maniri brutalnih udbinih egzekutora koji su partijske i svjetonazorske neistomišljenike bivše države „obrađivali” na sebi svojstven način, bilo to sjekirama, bilo pištoljima, ili ”samo” golom fizičkom silom.

Iako se za počiniteljima traga, teško je povjerovati kako će oni biti i pronađeni jer bi tada trebali obrazložiti, u čije ime su navedeno kazneno djelo izvršili. A tu bi onda bilo svega.

Iz samoga čina nasrtaja na tijelo i život oštećenih aktivista, i više je nego upadljivo kako isti nije imao za cilj protupravno prisvajanje materjalne ili novčane imovinske koristi jer iz doma ništa nije niti otuđeno. Ali i ne samo zbog toga. Naime, profesionalni provalnici, ukoliko im je cilj pljačka tuđe imovine, prethodno opserviraju ciljani objekt i u akciju kreću tek kada se uvjere kako je isti prazan tj ne štićen. Osim toga ovi napadači su bili oboružani i elektrošokerima, što ukazuje kako su unaprijed očekivali da će vlasnici kuće u njoj i biti. Drugim riječima, cilj njihovog napada bio je, ili zastrašivanje brutalnim premlačivanjem i na taj način odašiljanje poruke žrtvama da se ostave režimu neugodnog aktivizma, ili gola fizička likvidacija. Ovo posljednje je ipak malo vjerojatno budući bi počinitelji tada likvidaciju vjerojatno i uspjeli učiniti korištenjem vatrenog oružja a što nije bio slučaj.

S obzirom kako se napadnuti bračni par kroz udrugu ”Krug za trg” već godinama aktivno zalaže za izmjenu sramotnog imena ponajljepšeg zagrebačkog trga kojega ”krasi” naziv najvećeg krvnika hrvatskoga naroda Josipa Broza Tita, napadači su vjerojatno ciljali u tome smjeru.

Demaskiranje Titove ”dobrote” je test političke zrelosti hrvatskog naroda

SDP_LOGOZa sve one koji Tita doživljavaju poput detroniziranog Josipovića, smatrajući kako je on eto imao i dobrih osobina tj. ne negiraju Titove loše strane, a u stvarnosti zločine počinjene barem po zapovjednoj odgovornosti a puno vjerojatnije po njegovoj direktnoj naredbi, treba kazati sljedeće.

Tko bi se to u bivšoj Jugoslaviji bez izričite Titove naredbe ili njegova prešutnog odobrenja (što je u suštini isto ukoliko netko ima moć zločine zabraniti i zaustaviti, a Tito je to nedvojbeno imao), usuđivao bez suđenja likvidirati nakon rata zarobljene stotine tisuća vojnika i civila? Tko bi se to bez Titovoga znanja i odobrenja usudio otvarati partijske kaznionice poput one na Golom otoku, gdje se najbrutalnijim represivnim metodama preodgajalo nepoćudne ”državne elemente”?

I na kraju, nisu li svi, pa i oni najveći svjetski diktatori imali u svojoj vladavini i pozitivnih stvari pored brutalnih zločina? Nije li Hitler primjerice, u Njemačkoj izgradio suvremene autoceste kojima se Nijemci i danas voze? Nije li Staljin izvršio industrijalizaciju i elektrifikaciju zemlje te obrazovao njeno stanovništvo i uveo mu zdravstvenu zaštitu?

Nije li i Staljin proširio sovjetski i ruski teritorij kao i Tito jugoslavenski i hrvatski, u vidu vraćanja Istre i Dalmacije matici zemlji? Odgovor je svakako pozitivan ali to ih nikako ne skida i ne smije skidati s rang-lista ponajvećih svjetskih zločinaca čak i u vlastitim zemljama, u kojima su posmicali milijune svojih ideoloških protivnika. Po tom istom obrascu i Titu je osigurano mjesto u plejadi svjetskih krvnika, svidjelo se to nekomu ili ne.

Na kraju krajeva oni koji danas u Hrvatskoj smišljeno Titom i njegovom „dobrotom” indoktriniraju narod odnosno građane, to ponajprije čine iz najnižih pobuda mržnje prema vlastitoj Domovini i hrvatskom narodu u cjelosti, jer se isto drukčije naprosto logikom ne može obrazložiti. Zato je demaskiranje Titove „dobrote” za Hrvate test njihove nacionalne i političke zrelosti koja jamči opstanak u uzavrelom grotlu budućnosti.

Dirljiva zatvorska posjeta Kolinde Grabar-Kitarović hrvatskom uzniku Zvonku Bušiću

Titovoj ”dobroti” moramo suprostaviti istinsku ljubav i prema zemlji i prema ljudima uopće. Evo primjera kako treba djelovati pravi humanist i domoljub, bio on političar ili obični čovjek.

U prošle godine objavljenoj posljednjoj knjizi pokojnog hrvatskog mučenika i domoljuba Zvonka Bušića, pod nazivom „Zdravo oko sjećanja”, na jednom mjestu se kaže nešto što je u meni pobudilo pomješane osjećaje iznenađenja i divljenja. Naime, obećavši Zvonku Bušiću, tadašnjem zatočeniku američkih zatvora, svoj dolazak u posjetu, tadašnja hrvatska veleposlanica u SAD-u Kolinda Grabar-Kitarović je napravila divljenja vrijednu gestu. Kako je zbog popunjenosti zrakoplova koji je vodio do grada u čijem je zatvoru boravio pok. Bušić veleposlanica ostala bez karte, ista se automobilom odvezla u deset sati vožnje udaljenu državnu kaznionicu. Jednostavno nije željela svojim nedolaskom prouzročiti još jedno od beskrajnih razočarenja koja je proživljavao taj veliki hrvatski uznik. Došavši u zatvor uprava ih je smjestila u tijesnu, ne klimatiziranu i zagušljivu prostoriju, u kojoj je temperatura zraka iznosila 35 C stupnjeva, iako je diplomatskom osoblju bila dužna osigurati povoljnije uvjete. Tamo su veleposlanica Grabar-Kitarović i Zvonko Bušić razgovarali puna četiri sata o svojim životima, problemima, stavovima, o nastojanju veleposlanice da učini sve što može za njegovo puštanje na slobodu. Nakon izlaska iz zatvora veleposlanica je SMS porukama danima izvješćivala Zvonkovu suprugu o njegovom stanju, strahovima, nadanjima, tješila ju je sa samo ženi svojstvenim suosjećanjem kako će na kraju sve biti dobro, a nije moralo biti. Sve navedeno nije bilo u opisu njenog posla Takvu ljudsku gestu i količinu pokazane empatije bračni par Bušić nije nikada ni prije ni poslje doživio niti od jednog hrvatskog ili bilo čijeg drugog političara.

Imamo predsjednicu i moramo joj pružiti šansu

Promjenom na čelu države vrlo brzo će doći do preslagivanja snaga na domaćoj političkoj sceni. Milanovićeva ”čvrsta” potpora u Saboru vrlo će brzo postati tanka a onda će je i nestati, u pokušaju prebijega i pojedinaca i čitavih grupacija s ”broda koji tone” na političko dno iz kojega se više nikada neće izdići.

Nova integralistička nacionalna politička platforma ponuđena je ovih dana od strane Kolinde Grabar-Kitarović, moderne i karizmatične predsjednice koja je privukla mase hrvatskih ljudi iz svih slojeva društva. Po tome je gđa. Grabar-Kitarović predsjednik-integralist i ima šansu od Hrvatske napraviti modernu, snažnu i samosvjesnu zemlju, a Hrvatima vratiti izgubljeno dostojanstvo. Ona djeluje uvjerljivo i iskreno i zato u narodu pobuđuje toliko iščekivanu nadu i optimizam.

Od predsjednice ponajprije očekujemo dokinuće iscrpljujućeg ideološkog sukoba i nacionalnog razdora po obrascu partizani-ustaše, crveni i crni.

Ona to može i mora učiniti jedino na način da sve totalitarne režime proglasi zločinačkim, zajedno s njihovim vođama i simbolima. Na taj način više neće biti ni slova U ni zvijezde petokrake, ni Pavelića ni Tita. I da više od toga ništa ne učini za svoga mandata, učinila bi puno. Hrvatski je narod i njegova braniteljska populacija, u svom golemom djelu za to spreman, a temelj svoje moderne Hrvatske tražit će isključivo u vrijednostima Domovinskog rata i zaslugama prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Uza sve nedostatke koje je imao, on jest i uvijek će biti simbol hrvatske neovisnosti kao što je to za SAD George Washington, za Francusku osvajač i vojskovođa Napoleon i Charles de Gaulle i td. (uza sve njihove drastične mane i pogreške). To su jednostavno simboli modernih nacija i kao takve ih njihovi narodi s ponosom i slave, sviđalo se to nekome ili ne.

Zoran Meter

[ad id=”40551″]

facebook komentari