Jugoslavenska i hrvatska Hrvatska

    0

    I po odlasku i po dolasku u Australiju i Novi Zeland, i nakon povratka u Hrvatsku, predsjednik Vlade Zoran Milanović ponavljao je kako u te daleke otočne zemlje nije išao ni po novac ni po glasove, aludirajući na političare koji su se iz tih zemalja vraćali s vrećama punim dolara i čekova, malo pijući a malo šarcu dajući, malo polažući na račune za obranu, a malo stavljajući u vlastite džepove, svjestan valjda da ne može računati ni na jedno ni na drugo. Novac ne daju više olako čak ni fanatični zaljubljenici u stari kraj, a glasove već tradicionalno nisu davali opciji koju predstavlja premijer i zbog čega im je bitno ograničena izborna participacija.

    Politički krugovi

    Recentna politička garnitura, s Milanovićem i Josipovićem na čelu, te iseljenici dva su zatvorena politička kruga, ili je barem to tako do sada bilo, koja se teško razumiju i teško komuniciraju. Prve ovi drugi asociraju na ostatke NDH, a ove druge oni prvi na komunističko i jugoslavensko naslijeđe koje im je otelo domovinu i u velikoj većini slučajeva odredilo izgnaničku sudbinu. Ali nije riječ samo o prošlosti, nego i o nizu aktualnih poteza koji su dodatno iritirali emigraciju i učvrstili njezine predrasude. Čim su stupili na tron, novi vlastodršci otkazali su pokroviteljstvo na obilježavanje poslijeratnih žrtava, nisu se nimalo trudili otkriti počinitelje ubojstava političkih emigranata, naprotiv solidarizirali su se s odgovornima i optuženima za ta ubojstva.

    Izbornim su se zakonodavstvom izborili da samo trojica predstavnika iseljene Hrvatske, uključujući tu i Hrvate u BiH, mogu sjediti u Hrvatskom saboru, iako je broj iseljenika svjesnih svoga podrijetla približno jednak broju stanovnika u samoj Hrvatskoj. U novije vrijeme čak se i osobne iskaznice oduzimaju iseljenima koji duže od tri mjeseca ne prebivaju kod kuće. Nije nevažno ni ukidanje posebne emisije za Hrvate u svijetu na državnoj televiziji, nije zaboravljena ni diskriminatorska opomena povratniku iz Argentine Davoru Stieru iz usta samog premijera, kao ni njegovo, kao i ogromne većine članova njegove stranke, preferiranje Tita pred Tuđmanom kao simbolima dviju država, ili pak njegova izjava o “slučajnoj državi”, ma što god da je on pri tome mislio.

    Zaputio se Milanović na dva daleka otoka s nizom, pokazat će se, bezrazložnih upozorenja kako ga tamo čekaju opasni ekstremisti. Obilazio je iseljeničke klubove u najvećim gradovima, obišao galeriju poznatog likovnog umjetnika, govorio na programu hrvatskog radija, susreo se s premijerima dviju zemalja i s nizom parlamentaraca. I ništa mu se strašno nije dogodilo. Dio tamošnjih Hrvata dočekao ga je hladno i nezainteresirano, neki su mirno prosvjedovali s transparentima koji su ga upućivali kući, ali bilo je i dosta onih koji su se susreli s premijerom, iskoristivši te susrete za ugodna i neugodna pitanja, pokazujući visok stupanj informiranosti i upućenosti u domaća zbivanja, a neki su bili čak polaskani dolaskom jednog visokog hrvatskog dužnosnika, prvog nakon Franje Tuđmana.

    Treba vjerovati da se Milanović vratio u zemlju nešto mudriji nego što je bio u trenutku odlaska, odnosno da je uspio malo izići iz svoje ideološke zipke u kojoj je uljuljkivan od rođenja. Gotovo sa zavišću je gledao kako australske vlasti drže živima uspomene na svoje ratnike, mada sloboda te zemlje nikada nije bila vojno ugrožena; istaknuo je nacionalni konsenzus kao ideal kojemu valja težiti, na neki se način odrekao Tita protumačivši svoju izjavu danu prije nego je postao premijer nasjedanjem na provokativno pitanje. Obećao je svoju pomoć eventualnim ulagačkim i povratničkim planovima. Vidio je da to tamo nisu neki divlji strašni ljudi, nego građani civiliziranih država s kojima treba razgovarati. Možda je i pod utjecajem tih razgovora bio krajnje rezerviran prema rezultatima izbora u Srbiji i prema novom srbijanskom kolegi, i to usred općeg divljenja i neobično velikog zanimanja hrvatskih medija.

    Zamjeranja i prigovaranja

    Valjda pod medijskim utjecajem, a prema jednom ispitivanju javnog mišljenja, 65 posto građana drži da Milanović nije trebao ići na ovo putovanje. Bilo je i prigovora s one, recimo, desne strane političkog spektra u stilu da što on ima raditi među onima koje je uvrijedio, a čuli smo kako je izbjegavao susrete s iseljenicima. Oporba mu zamjera da je petnaest dana napustio zemlju i tako pobjegao od problema. Poneki hadezeovci su se možda uznemirili zbog osjećaja da je njihov konkurent stupio na njihov teritorij.

    Nevjerojatno je s koliko je gorčine, posprdnosti i omalovažavanja prokomentirana premijerova turneja po Australiji i Novom Zelandu, i to baš iz pera ideološki inače sklonih mu autora, i to, dakako, i prije nego se otisnuo na to daleko putovanje. Otišao je, piše jedan od njih, da malo “hrvatuje”, drugi je ispisao čitavu parodiju, treći je ovo putovanje proglasio turističkim, četvrti redikuloznim i sve u tom stilu i u toj maniri. U čemu je nesporazum, gdje je problem, u kojemu grmi leži zec?

    U glavama dominantnog dijela naših javnih promatrača još uvijek, u duhu jugoslavenske propagande i odgoja, prevladava mišljenje o emigraciji (slično o Crkvi, Hercegovcima, pa i o cijelom narodu) kao duboko primitivnoj, nasilničkoj i u konačnici ustaškoj. I zato Milanović nije smio ići tamo. Oni su mu iz sličnih razloga zamjerili i odlazak u Mostar i stali na stranu Jasmile Žbanić, bošnjačke redateljice, koja mu je tom prilikom prostački i puno grublje nego emigranti u Australiji poručila: Marš kući!

     

     

    Josip Jović / Slobodna Dalmacija

    facebook komentari