Jugoslavensko proljeće

0

Na prijelazu veljače u ožujak 2014.

Tjedan koji je ostao za nama (i dobro da je ostao) razdoblje je svršavanja veljače posuto jaglacima, šafranima, visibabama, babama i jugofilijom. Početak nezaboravnog tjedna bio je doista furiozan. Sve se događalo gotovo istodobno pa sam imao problema u praćenju i sažimanju događaja, a u nekim sam se trenutcima osjećao poput onog nesretnika kojega su gađali govnima. Gađali mene i vas, štovani čitatelji, iz Londona i Beograda te ponešto iz Zagreba.

[dropcap]N[/dropcap]aime, istoga su se ponedjeljka sastali u Londonu svi premijeri bivših jugoslavenskih republika i jedne bivše pokrajine da izdeklamiraju sadašnjim i budućim engleskim gazdama što i kako oni vide da bi se moglo kad bi se htjelo a hoće, s općim zaključkom u kuloarskom dijelu sastanka, koji glasi: Jugoslavija nije mrtva, samo je u induciranoj komi. Taj veličanstveni dan u Londonu nazvan je Balkanskim danom, a protiv naziva nije imao ništa ni neuki hrvatski premijer, kao ni protiv naziva Zapadni Balkan kojim se u doba fašnika maskira Jugoslavija. Našim medijima (osobito INFO-HTV-u) Zapadni Balkan ne smeta i izgovaraju ga bez zamuckivanja, a ako su i ponešto hladni prema nazivu to je zato što bi Jugoslaviju izgovarali s više radosti.

Zadnji put sam bio nazočan sastanku kolektivnoga predsjedništva Jugoslavije 1991. u Splitu, nekako u ovo kasnozimsko ranoproljetno doba, a dok je Milošević sjedio s nama u dvorani vile “Dalmacija”, Srbi su krenuli na Plitvice u razgledavanje prirodnih ljepota.

Godine 2014. usporedo s londonskim sastankom zajedničkoga jugoslavenskog predsjedništa Vesna Pusić se zaputila u Beograd s istim ciljem, u dodatnoj diplomatskoj misiji tetošenja Srbije i iskrenog uvjeravanja da je ta nesretna tužba za genocid bez veze, da će ionako pasti u vodu, da se Hrvatska pobrinula da padne, eto i Damašku je marginalizirala a bit će i drugih paralela. I da povijest treba ostaviti povjesničarima, a naša sadašnjost i budućnost je u istospolnom odnosno istorodnom partnerstvu. I da su za taj prokleti rat kriva vodstva Hrvatske i Srbije iz onoga vremena, dakle Tuđman i Milošević kao dioničari s 50:50 udjela.

Taj je perverzni bilateralni čin začinjen trostrukim poljupcem koji postaje obvezatnim protokolom na sastancima srbijanskih i hrvatskih predstavnika (vidi Josipović). U ovom slučaju jedan nesvršeni student četništva prodjeven u zalizanog štrebera ljubi nelijepu hrvatsku orjunašicu iza koje kao sjene stoje razni Anđelinovići, Grga koji se ponosio krvavim rukama nakon ubijanja domobrana 1918., poeta Danko koji je s četnikom Birčaninom bio vrlo intiman, i jedan Vuk koji se dovodi u vezu s pokoljem širokobrijeških fratara.

Nikolic SeseljI tako njih dvoje (a jedna ideja) maštaju o oživotvorenju na trenutak zaspale velikosrpske ideje koja toga ponedjeljka na otoku pokraj zapadne Europe i blizu ušća Save u Dunav doživljava novo proljeće. Ponešto zabavljeni tzv. bošnjačkim proljećem i ukrajinskim događajima, vrli naši suvremenici još i ne razaznaju da živimo usred jugoslavenskog proljeća kojemu izdajnička bagra iz Hrvatske nosi jaglace, šafrane, visibabe i babe. Pa iako taj projekt nema nikakve šanse, ipak je zanimljivo s koliko tvrdoglave i opore bestijalnosti pokušava povezati zauvijek raskinute konce i tražiti zajedničke točke i tačke uz danajske darove koji se iz Beograda slavodobitno nose u Zagreb – ovaj put nije bio Micić nego snimke Hrvatske iz vazduha šezdesetih godina, koje je nesvršeni student četništva blagonaklono darovao uzdrhtaloj jugofilki.

Pruga zg-beNije ni dospjela pitati za koga vraga već odavno nisu dali te snimke, sva se raslinila i obećala novu prugu Zagreb-Beograd po kojoj će vlak voziti samo tri sata da bi brže stigla do trostrukog poljupca. Tako se ponavlja povijest. Ovaj put nije riječ o autocestama (prva je svojedobno morala biti prema Srbiji), nego o željeznicama. Na stranu što navodno nema novaca za nizinsku željezničku prugu Rijeka – Zagreb- srednja i zapadna Europa, na stranu nesigurna pruga Zagreb- Split na kojoj se ionako previše naginju vlakovi. Ta će pruga Zagreb-Split biti proglašena nacionalističkom, kao i ona autocesta sedamdesetih, a Hrvatska će graditi brzu prema Beogradu.

Naravno da ne će jer sadašnja klatež ne će biti na vlasti, a da ćemo slavonsku prugu modernizirati, da, hoćemo, ali ne u beogradskom smislu, nego trebamo brzu prugu do hrvatskoga Vukovara pa da taj divovski simbol obrane spojimo sa Zagrebom u vremenu od dva i pol sata. I nije to futuristička vizija.

“Dopustite da se vratim na rečenicu iz perverznog četničko-orjunaškog čvenka – da je, naime, povijest stvar povjesničara. Koja povijest? Povijest tatarskih upada u Hrvatsku, da, svakako. Ali povijest o kojoj govori perverzni par jest naša sadašnjost. Je li to povijest za majku koja i dalje ne zna gdje je “nestao” njezin sin, za ženu koja ne zna gdje je nestao muž, je li to povijest za sve nas koji znamo da su te mlade Hrvate poubijali Srbijanci i Srbi općenito u srbijanskim, ali i srpskim logorima na tlu Hrvatske, a Srbi jednostavno ne će reći gdje su zemni ostatci hrvatskih branitelja.

Ta je činjenica uostalom (navodno) i spriječila povlačenje tužbe, ali sada V. Pusić relativizira i taj zahtjev “prepuštanjem povijesti povjesničarima” što je više nego orjunaški drsko jer upravo tu povijest o kojoj govori prepuštamo – sudu, Međunarodnom sudu pravde, a ne sudu povijesti.

Da jugoslavenska priča bude što potpunija, na Crvenom spustu (Medvednica) istodobno su skijali slovenski, hrvatski i srpski policajci (SHS), a hrvatski su vojnici zajedno sa srpskima netom dovršili zajedničke vježbe. Na području prosvjete i kulture uske su veze odavno uspostavljene, ministar u Hrvatskoj i ministar u Srbiji prezivaju se jednako i misle jedinstveno, svojedobni prebjeg u tada neprijateljsku zemlju, Šerbedžija, luta Hrvatskom i u šešir skuplja hrvatski novac, bivši Yutel sada se zove Balkanski CNN, izmišlja se novi pravopis koji preferira ekavske oblike ne bi li hrvatski približio srpskom nakon “nacionalističkoga jezičnog razdoblja.”

A politika? Pa sve to i izlazi iz političkoga šinjela. A kako će priča završiti? Mogla bi svršiti vrlo burno. Na kraju će narod natjeravati jugosifilističare po ulici i bit će sretni ako samo dobiju nogom u guzicu ili ih poliju fekalijama.

Narod gubi strpljenje

Dan poslije i dva dana poslije velike jugoslavenske svečanosti u Londonu i Beogradu, u Zagrebu je narod počeo pokazivati zube. Budući da je navodno u Hrvatskoj zakonom zabranjen Prosvjed Saaborgeneralni štrajk, sindikati su organizirali mini-generalni štrajk sa sirenama, a onda nenasilno ušli i u Hrvatski sabor gdje su im brojači glasova oduzeli papirnato oružje. No ispred Sabora progovorili su napokon ponešto politički, dali do znanja crvenoj klateži da radnici ne će za njih glasovati jerbo su se slinići slizali s krupnim kapitalom (plus predstečajne nagodbe) i da se imaju raspisati izvanredni izbori, pa makar ih izborili i referendumom.

Znači, traže se prijevremeni izbori. I to je već nešto. Sada više ne tražim samo ja (a tražim najmanje godinu dana), ima ih još, a bit će ih sve više. Retorika se pojačava i retori su vrlo srditi, što je dobro. Kada cijela ova priča uskoro završi, vidjet će se da sva naoko hladna i nadmena obraćanja narodu sadašnjih vlastohlepaca nisu ništa drugo nego golemi strah koji je zahvatio ovu nenarodnu, protunarodnu vlast što srlja tragom Janukoviča. Ova je Vlada, ova je vlast već dugo vremena u stečaju. Sada samo pokušava izboriti neku predstečajnu nagodbu s narodom, ali ne će ići.

Ekskrementi

Spomenuo sam negdje u uvodu fekalije, bez osvrta na splitski čemerni slučaj. No kako god to u zbilji žalosno i smrdljivo zvuči (bez obzira što su u europskim gradovima do 18. stoljeća građani bacali sadržaj kahlica kroz prozor, te se može reći da je riječ o europskoj stečevini), koliko god pristojni ljudi kao ja ne vole takvu eksplicitnu vrstu humora, treba se zapitati nisu li u pravu oni koji pitaju što je s tim silnim papirnatim i elektoničkim govnima koje plaćeni medijski ubojice prosipaju po glavama hrvatskih ljudi i za to bivaju sjajno nagrađeni?

Nisu to govna baš posve u prenesenom smislu riječi, nego prava, teška, toliko smrdljiva da narod – koji je i inače, u gospodarskom, egzistencijalnom smislu duboko u govnima – uzvraća onim što (još) ima nadohvat ruci.

Sjetio sam se s tim u svezi staroga vica o metamorfozi. Pita Štef Franceka što je to metamorfoza. “Kak da ti objasnim”, veli Francek “ma to je kao kad ti recimo umreš, a na grobu ti izraste trava. Onda travu pojede krava. Pa se krava posere, a ja prolazim i velim: Štef, Štef, kak se ti nisi niš promenil.”

Krimski Tatari

Jesu Tatari u svoje doba bili opaki, dolazili su čak i u Zagreb pa ga zapalili i razorili tražeći Belu IV., poslije se dio njih naselio na Krimu i ondje ostao. Rusi ih ni uz pomoć baruna Trenka nisu uspjeli otjerati jer su imali tursko zaleđe. Krim UkrajinaTek im je Staljin stao na kraj i raselio po cijelom Dalekom istoku, na križnim putovima većina nije preživjela. Ostatci ostataka vratili su se u Ukrajinu, na Krim, i u najnovijim gužvama pokazali da još nisu za baciti.

Rasplet? Tatara ima malo, Rusa ima puno. Moguće je da Rusi uzmu (natrag) Krim koji je Hruščov neoprezno vratio Ukrajini, moguće je da zajedno s Krimom uzmu i rudom bogatu donjecku oblast, a moguće je i da Krim i Donjeck ostanu u Ukrajini kao (vrlo) autonomna teritorijalna jedinica. Da ne velim Republika ruska krajina.

Putin je učio od Miloševića – velikoruska kao i velikosrpska agresija počinje pozivom “ugroženih” (devedesetih Srba, sada Rusa.) I, kao i tada – i prije srpske agresije – potezanjem jezika. Navodno ova nova svjesna Ukrajina ima nešto protiv ruskoga u rusofonskim dijelovima zemlje, što nije točno jer i ondje ruski ostaje kao drugi službeni jezik. A kako su se Rusi u bližoj pa i vrlo bliskoj povijesti odnosili prema ukrajinskom jeziku, kako su ga u cijeloj Ukrajini progonili i pokušali zatrti, pa bi ga možda i zatrli da nije bilo ukrajinskoga sela, ukrajinskoga seljaka koji je znao i govorio samo svoj, ukrajinski jezik.

Vrlo je slično u sličnom totalitarnom sustavu drugoga predznaka prolazio katalonski jezik, vrlo je slično ili isto prolazio hrvatski jezik u dvije Jugoslavije. Jako slično i još gore i škotski jezik. Zato Hrvatska treba podržati i Ukrajinu i Kataloniju i Škotsku, s tim da Ukrajina već jest suverena država, a nakon svega što se sada događa postat će i vrlo suverena, samosvjesna nacija.

Kostelić kod Josipovića

Tko su Kostelići, znaju svi Hrvati. I svi mogu o njima govoriti bez papirića. Ali Josipović mora čitati s papirića kada prima Kosteliće, odnosno posebno Ivicu. Na papiriću je pisalo i da suKostelići malo čudo. A nisu. Oni su veliko čudo. Da je Josipović tako dobar skladatelj kao što je Ivica skijaš, ne bi mu trebalo voditi londonski ured na Pantovčaku.

Munižabni dnevnik

Munižaba vodi treći Dnevnik, onaj zadnji, noćni. I dok se u svijetu svašta događa, dok se u Hrvatskoj štošta zbiva – Munižabi je udarna vijest da je jedna ministrica pala – u kupaonici. Udarila se gadno, doduše, ali ne dosta jako za prvu vijest u trećem Dnevniku. Iz koje perspektive promatra događaje Munižaba?

Sjekira u medu

Kako se ne bi male stranke polakomile kada vide kako se jedna mala, neznatna stranka nametnula Kukuriku koaliciji (i SDP-u) pa u stvari zavladala Hrvatskom? Mislim naravno na HNS koji je doista “malo čudo” (za razliku od Kostelića) odnosno malo čudovište jer s oko tri posto potpore birača ima u rukama gospodarstvo, kulturu i još nekoliko sektora, da o javnim poduzećima, nadzornim odborima itd. i ne govorim.

Da, gotovo sam zaboravio, ima i vanjsku politiku. Budući da nije poznato tko je zadužen za unutarnju politiku, može se slobodno reći da HNS ima sve. Zašto se SDP daje maltretirati od takve sitneži, pomalo je začudno, bez obzira na ruke u Saboru. Da sam običan član SDP-a (ne dao Bog, ali recimo), ja bih bio vrlo srdit.

Zlokobno zatišje u BiH

Nakon velike pozornosti koju su izazvali nemiri u BiH (odnosno u FBiH), ta je vrlo funkcionalna zemlja nekako u prošlome tjednu ispala iz udarnih vijesti. No ne znači da su nemiri bili bura u čaši vode, budući da se plan nastavlja ostvarivati s manje senzacija. A plan je isti – muslimani žele ukinuti kantone odnosno županije kako bi prigrabili svu vlast u Federaciji BiH. Hrvati su ondje i nadalje u (sadašnjem) položaju krimskih Tatara. Vrlo je slično i u Hrvatskoj, gdje klatež također hoće ukinuti županije. Regionalizacija bivših republika i pokrajina put je (lakši) u stvaranje velike jugoslavenske regije. Slogan je: misli lokalno, djeluj regionalno.

Dvadeset pet godina poslije

Naime, 28. veljače 1989. neki su se čudni ljudi sastali u Društvu književnika Hrvatske (tako se tada zvalo) na Trgu Republike 7 (kako se trg zvao), a došli su jer su pozvani na pokretanje Hrvatske demokratske zajednice. Pozvao ih je inicijativni odbor i pošteno se potpisao pod pozivnicu ovih redom: Šime Balen, akademik Dalibor Brozović, Branimir Donat, odvjetnik Ivan Gabelica, prof.dr. Grgo Gaumulin, Radovan Grgec, Hrvoje Hitrec, Dubravko Horvatić, Neven Jurica, dr. Anto Matković, dr. Josip Potočanec. Ing. Drago Stipac, akademik Petar Šegedin, HDZ DHKVladimir Šeks, Stjepan Šešelj, dr. Franjo Tuđman. Voditelj: Stjepan Čuić, to jest voditelj tribine Društva književnika, kako je zapaljiva stvar naslovno benigno predstavljena.

Kao što vidite, Tuđman je na zadnjem mjestu – jer se išlo po abecedi.

A do Društva književnika išlo se u manjim skupinama jer se moglo pretpostavljati da će tadašnji Josipovići i Milanovići pohapsiti sudionike i prije skupa. Jedini sam ja došao sam sa sobom i to zato što sam zapisao krivo vrijeme početka, pa zakasnio. Dolje u haustoru stajao je udbaš i savjetovao mi da ne idem gore, no ja sam rekao da moram po zadatku jer sam iz Udbina odjela za kulturu, što je on prihvatio s odobravanjem. Ljudi je bio toliko da nisu stali u dvoranu ni na hodnike, nego visili i po stubama.

Da me je udbaš dobro savjetovao, dokazao je Šeks 28. veljače 2014. kada je govorio na 25. obljetnici u Društvu književnika. Domogao se odnekud nacrta optužnice iz 1989. protiv pokretača HDZ-a, a članak po kojemu ih se tužilo bio je onaj zloglasni članak 100. tadanjega Krivičnog zakonika koji je govorio o kontrarevolucionarnom udruživanju. Nacrt nikada nije oblikovan u konačnu optužnicu .

Povijesti radi, treba reći da svi navedeni na pozivnici nisu ni došli, a neki navedeni na pozivnici jesu doduše došli, ali nisu govorili da ne prekinu šutnju, premda je o prekidu šutnje i bila riječ. Govorili su ovi ljudi: dr. Franjo Tuđman, Dubravko Horvatić, Neven Jurica, Drago Stipac, Ante Korljan (nenajavljen), Vladimir Šeks, Dalibor Brozović, Stjepan Šešelj, Ivan Gabelica i Hrvoje Hitrec. Deset ljudi.

Tuđman je govorio tri puta. Izložio je prednacrt programske osnove HDZ-a i objasnio karakter skupa: da se čuje izvoran i vjerodostojan glas onoga hrvatskoga javnog mnijenja što se zasniva na nepatvorenoj povijesnoj baštini hrvatskoga naroda, a i ostalih kojima je Hrvatska domovina, i teži općečovječanskim idealima suvremenoga civiliziranog svijeta. Govorio je zatim i u svoje ime, spominjao “trebalobiste”, odnosno vajne Hrvate koji stalno govore da bi trebalo nešto učiniti ali s tim da to učini – netko drugi.

Spominjao je bezizglednost čekanja i obmana, pitao jesu li trebali Ujević, Krleža, Šegedin (koji je stajao pored njega) i Marinković čekati da netko drugi napiše njihova djela. Sjajan je politički govor održao tadanji Šeks koji je izgledao ratoborno kao oni hajduci koje je Trenk lovio po Slavoniji, nisu zaostajali ni ostali, obuhvaćajući i teme nezavisnoga tiska (Horvatić) i iseljeništva (Šešelj). Ja sam govorio u prozirnim metaforama – o Anschlussu, Češkom protektoratu i Fuehreru koji se već dogodio te 1989. u Srbiji i Jugoslaviji uopšte, a nisam u tom trenutku ni znao da su se Srbi istoga dana okupili u Kninu na inicijativi republike srpske krajine. Ali sam znao da su najavljeni vlakovi iz Beograda puni jogurt-četnika koji su se trebali zaputiti prema Ljubljani, s kraćim zadržavanjem u Zagrebu.

No eto, okupili se mi 2014. koji smo još živi – od govornika 1989. samo četvorica, a i ja se ne osjećam dobro. Taj skup 25 godina poslije pozdravio je sadašnji predsjednik DHK Božidar Petrač pomno birajući riječ u stilu starinskoga patosa, ali vrlo jasno i točno, a nije zaboravio ni reći da je za atmosferu u kojoj je bio moguć skup 1989. i te kako zaslužna Marija Peakić Mikuljan koja je takvo ozračje i stvorila (premda u trenutku skupa u ostavci, a v.d. bijaše veliki pjesnik Slavko Mihalić).

Uz Petrača i Šeksa govorio je i dobro informirani Milan Kovač koji je 25 godina prije bio sudionik skupa, a zatim sadašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko koji je izravno i neizravno zaključio da se sadašnje stanje u Hrvatskoj ne razlikuje bitno od onoga prije 25 godina.

Što sada 2014. kažu trebalobisti? Da bi trebalo čekati redovite izbore. E pa ne ćemo.

Hrvatski Russelov sud

Nakon goreopisanoga petka okupili se Hrvati i u subotu, što je dobro zbog kontinuiteta i da se vidi da nas ima. U secesijskoj zgradi Hrvatskoga državnog arhiva, bivšoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u kojoj su derali klupe mnogi od u subotu nazočnih – i to baš u velikoj dvorani s ona dva prekrasna svijećnjaka i stotinama skupocjenih svjetiljaka na stolovima.

Razlog? Knjiga dr. Zvonimira Šeparovića “Hrvatska tužba” koja je dakle promovirana dva dana prije početka procesa u povodu tužbe koja se punim imenom zove “Hrvatska tužba protiv Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu”. Nju je kao tadanji ministar pravosuđa pokrenuo prof. dr. Zvonimir Šeparović 1999., uvjerio Tuđmana i VONS da tako treba biti, Sud prihvatio tužbu već 2007. i zakazao prvo ročište za – 2014. godinu. Festina lente.

Vrlo svečana promocija knjige počela je Matošem, Zajcem i budnicom “Još Hrvatska nij propala”, knjigu su predstavili prof. Jurčević i glazbenik i diplomat prof. Nikola Debelić, a o podmetanjima tužbi padale su često riječi poput izdaje i diverzije, jer su se doista u međuvremenu umiješale mračne sile iz same Hrvatske koje su nastojale (i nastoje) relativizirati tužbu za genocid i sam genocid, rečeno je tko je sve bio protiv tužbe (Mate Granić) i tko je još opstruirao (nije izrečeno ime i prezime zbog ustanove u kojoj je knjiga promovirana, ali da se radi o figurici s Pantovčaka – nema dvojbe).

Rečeno je i kako je Crna Gora nekom čarolijom ispala iz optužnice, valjda shodno Mesićevu povijesnom razmatranju da Crna Gora nikada nije ratovala protiv Hrvatske. U knjizi su predočeni i memorandumi SANU, a i neki stariji dokumenti kao što je spis srpskoga banjalučkog advokata Stevana Moljevića iz 1941. koji savjetuje Draži Mihajloviću da treba udariti granice Srbije koja ima da bude na jugu od Ploča pa do Šibenika, što je ipak znatno skromnije od plana 1991. koji se raširio do Karlobaga.

Nije u knjizi zaboravljena ni SPC i njezina zlokobna uloga u ratu, ali je isto tako dr. Šeparović u završnom govoru podsjetio poimence na one Srbe koji su držali Hrvatsku svojom domovinom i nisu se dali upregnuti u martićevsko-miloševićevske projekte ili su štoviše djelovali u samoj Srbiji: dr. Jovan Bamburač, Bogdan Bogdanović, Srđa Popović, Latinka Perović, Sonja Biserko, Predrag Mišić, Aleksandar Jeftić, Boško Kršić, Zoran Šangut, Živko Juzbašić i iz već daleke povijesti Svetozar Pribićević (u zreloj dobi nakon divlje protuhrvatske mladosti), te iz nedavne crnogorski književnik Jevrem Brković, a navedeno je i nekoliko imena hrvatskih branitelja srpske narodnosti.

Na kraju, ono što nas intrigira navedeno je na zadnjim stranicama knjige: kakvi su izgledi hrvatske tužbe? Teško je reći, budući da treba računati s pritiscima iz Srbije, ali i iz Hrvatske gdje se vodi stalna kampanja za povlačenje tužbe, a vode ju “idejni sljedbenici, a ponekad čak i krvni sljedbenici onih koji su uvijek davali streljivo protiv Hrvatske.” Ali Hrvatska u svojoj tužbi mora ustrajati, piše Šeparović, jer će presuda MSP-a dovesti do osude velikosrpske agresije i u drugim zemljama.

U svakom slučaju, hrvatska tužba ima iznimno veliko etičko, političko i povijesno značenje. Sud pravde mora preuzeti moralnu i stručnu odgovornost za odluku o meritumu spora. “Čak ako i ne uspijemo”, piše Šeparović, “ne će biti isto kao kad bismo podvili rep i povukli tužbu. Onaj tko se ponaša kao rob, ne treba se čuditi kad ga i drugi takvim smatraju (Starčević).

Knjigu završava autor ovim točnim rečenicama o aktualnom legitimiranju zapadnobalkanske tendencije: “Ako Hrvati nakon iskustva dviju Jugoslavija i nakon krvoprolića u Drugome svjetskom i Domovinskom ratu doista čeznu za nekom novom zapadnobalkanskom ili regionalnom integracijom, onda doista nisu zaslužili državu. Onda su sve žrtve koje su za nju pale bile nepotrebne i uzaludne.”

Rečeno je to oporo, ali prikladno. U zbilji, devedeset i pet posto Hrvata više nikada ne bi pristalo na takve integracije, pa se ne trebamo bojati za budućnost. Manjina, koja sada ima devedeset posto svojih ljudi u službenoj državnoj vlasti jest mizerna družba izdajnika kojoj ćemo uskoro suditi. Za početak, dr. Šeparović predlaže nešto poput Russellova suda, koji ne će klatež slati u zatvore, ali će njegove presude imati težinu moralne osude. Za ostalo će se brinuti redoviti sudovi.

Međunarodni sud pravde

U Šeparovićevoj knjizi “Hrvatska tužba” objašnjeno je uvodno da u Haagu ima sudova kao u priči, to jest tri. Treći je Međunarodni sud pravde, glavno sudsko tijelo UN koje sudi d r ž a v a m a. Koliko je i kako radio njegov prethodnik Stalni sud međunarodne pravde od 1920. kada je osnovan? Donio je 37 presuda i nešto manje savjetodavnih mišljenja, a djelovao je do Drugoga svjetskog rata.

“Novi” je utemeljen po svršetku toga rata i stranke njegova Statuta su sve članice UN pa tako i Hrvatska. Petnaest sudaca bira se na devet godina, a biraju ih (usporedo) Opća skupština UN i Vijeće sigurnosti. Međunarodni sud pravde sudio je – između ostaloga – po tužbi BiH protiv Srbije, ali i po tužbi Srbije protiv NATO-a.

Ime iz olovnoga doba

Čitam Hodaka, spominje dr. Mladena Zvonarevića. Kada sam studirao na Filozofskom fakultetu, taj je tip predavao sociologiju, pa sam i ja morao kod njega na ispit – srećom samo “pismeni ispit” pa mu nisam trebao sjesti nasuprot. Taj tip je poslije, kada sam ja već diplomirao, otkucavao Udbi “svoje” studente nakon sloma Hrvatskoga proljeća.

Ima li i danas takvih tipova na hrvatskim fakultetima? Pa naravno da ima, u jednoj od sljedećih rubrika pozabavit ću se i njima, a bilo bi lijepo da mi u tome pomognete. Molim i studente da mi se jave, posebno studente Fakulteta političkih znanosti na koji Josipovićev srpsko-engleski savjetnik dovodi profesore iz Srbije, kao i studenti iz Splita gdje im predaje stanoviti Markovina na kojega sam tek nedavno obratio pozornost. Što nije dobro. Po Markovinu.

Priglupa farsa

Baltazari iz Banskih dvora i s Pantovčaka mislili, mislili i smislili kako će doskočiti srditoj oporbi, pa zaključili ovako: poslat ćemo u vatru političkoga kom-dinosaura Šimu Lučina, on će reći da je Karamarko ugrozio državnu sigurnost, a odmah će zatvitati Josipović i tražiti odgovornost. Tako je i bilo, a kao krunski dokaz izvučen je jedan jedini slučaj nekoga čovjeka koji nije prošao sigurnosnu provjeru, a ipak je angažiran. Na što je Josipović odmah zatvitao da ima i onih koji su prošli, ali po babi i po stričevima. I tako srozao svoju već srozanu ulogu poklopca na svakom loncu, što znači da i inače popušta jer da nije tako valjda bi bio svjestan da će mu isti čas izvuči S. Perkovića i D. Jovića, posebno potonjeg.

Čulo se da Dejan Jović nije prošao sigurnosnu provjeru, ili nije prošao cijelu proceduru – ostaje nejasno. Ali njemu nije ni potrebna. Kakvu to provjeru treba proći “ugledni Srbin” koji bez ikakvih skrupula kao savjetnik predsjednika Republike zagovara čisto i pogano jugoslovenstvo, koji tvrdi da je u Hrvatskoj bio građanski rat, koji negira genocid u Srebrenici, a s tim i genocid u BiH i genocid u Hrvatskoj.

Ne znam proceduru sigurnosne provjere premda sam bio na položajima, ali mene nije nitko provjeravao niti je bilo potrebno. No ako se u toj proceduri pristupniku postavljaju pitanja kao što je recimo: “Jeste li vi za obnovu SFRJ”, a on kaže da nije – onda pada jer laže da nije. A ako veli da jest – onda pada zato jer s takvim poganim stajalištem ne može biti ni na kakvoj dužnosti u Hrvatskoj, pa ni na položaju savjetnika Ive Josipovića.

A potonjega treba izravno pitati: “Želite li vi za savjetnika toga tipa koji širi čisto i pogano jugoslavenstvo?”, pa ako kaže da ne želi – onda pada jer laže, inače bi ga odavno najurio. Ako kaže da želi, što je istina jer ga je sam angažirao, onda pada jer s takvim stajalištem ne može biti predsjednik RH. Tačno hr.

Karnevali

Ne znam imate li i vi takav osjećaj, poštovani čitatelji, ali meni su ti karnevali počeli ići na živce. Jedva čekam korizmu, da se malo zabavim.

Hrvoje Hitrec/hkv

facebook komentari