Pratite nas

Kolumne

Jugoslavija je mrtva! – Živio antifašizam uspostavljen 1945. pod vodstvom Josipa broza Tita

Objavljeno

na

Foto: Pixell – Brezovica 2017.

Podaci o parlamentarnoj participaciji manjina, službeno objavljenim od ECMIa (European Centre for Minority Issues), kako slijede, stalna su tema hrvatskih suverenističkih samouvjeravanja o tome kako je kod nas neproporcionalno visoka, a da nitko u jednadžbu ne uključi jednu značajnu skupinu, koja nije nacionalna ali je manjinska i je najjača, ne po brojevima nego po poziciji.

Suverenistička tema se vodi o manjinama, ali to s njima nema ništa, niti s jednom od njih, uključujući i Pupovca i njegovu manjinu. To su samo teze za razgovor o tome tko smo mi i kako se odnosimo prema sebi, jer će nas na osnovu toga drugi cijeniti ili prezirati, poštivati ili iskorištavati, priznavati ili omalovažvati i na svaki mogući način uništavati.

Podaci o parlamentarnoj participaciji manjina u Hrvatskoj, uspoređeni s drugim državama EU, službeno objavljeni od ECMIa (European Centre for Minority Issues), nisu uračunali antifašističku (jugoslavensku) antinacionalnu i antiracionalnu manjinu, koja po prirodi svog opredijeljenja teži da Hrvatska bude svačija pa će i turistima dati saborska mjesta ako joj bude moguće, svima osim Hrvatima, koji čim primaknu jednu nogu do granice, odmah postaju otpisana dijaspora, iako se polovina cijelog naroda nalazi izvan Hrvatske.

Dobro došli su svi: Rumunji, Romi, Romani i Talijani, Rusi, Rusini i Rusofili, Srbi, Velikosrpbi i Srbijanci, samo da su Hrvati što slabije zastupljeni.

Nije tragedija što iseljena Hrvatska ne može smisliti Milorada Pupovca i status njegove manjine u Hrvatskoj, nego je tragedija što ga ne može smisliti iz razumne ljubomore.

Za sve nedaće mi krivimo stotinu posljedica i niti jednog uzroka a i ima samo jedan, skupina koju uopće nije potrebno klasificirati niti joj određivati status ni manjine ni većine, jer kotiraju kao politički, povijesni, ustavni i svaki mogući temelj ove države, jezgra prema kojoj su klasificiraju svi drugi, uključujući i Hrvate.

Njima nije potrebna ni nacionalna pripadnost ni državljanstvo osim u administrativnom smislu. Oni su Hrvati jedino po zanemarivom genetskom porijeklu, baš kao što je i Tito bio.

Oni su Hrvate praktično obeznarodili tako da su ih podijelili u tri kategorije od kojih svaka poništava njihov nacionalni smisao.

Ključna riječ je “fašizam”, izvan vremena, izvan prostora i izvan zdrave pameti, ali je tu jer je potreban kako bi ta vladajuća skupina jugoslavena mogla sebi pripisati novo ime, prepoznatljivo lokalno i globalno kao antifašisti ili antifa, drugdje po svijetu zanemariva periferna i marginalna skupina anarhičnih buntovnika a u Hrvatkoj dominantna politička snaga koja vedri i oblači.

Kad spomeneš fašizam u Hrvatskoj, stranac bi odmah bacio oko prema zapadu i pitao “Zašto tako ružno etiketirate vašu talijansku manjinu?”

Ali ne, nema to nikakve veze ni s Talijanima, ni s Mussolinijem ni s Drugim svjetskim ratom niti s poviješću, ni sa stvarnošću ni sa realnošću – to je virtualna sila.

Antifašizam je kategorija po kojoj Hrvati u 21. stoljeću prestaju postojati kao narod i mogu biti samo fašisti, antifašisti ili dijaspora.

Svaki Hrvat koji nije antifašist i nije otišao preko granice, automatski je fašist, i time prestaje biti Hrvat.

Svaki Hrvat koje je antifašist, prestaje biti Hrvat jer to je antinacionalna kategorija, balkanska, jugoslavenska, sveslavenska, regionalna ili globalna, ali nikako nacionalna.

Svaki Hrvat koji je otišao preko granice, postaje dijaspora, kategorija u rangu s izbjeglicama, kojima porijeklo i prošlost nemaju drugog doli emocionalnog i zato zanemarivog značaja, čiji je jedini smisao u nestanku i zaboravu. Njima je propisano prigrliti svoju novu “domovinu”, naučiti novi jezik i Hrvatsku staviti u perspketivu prijeratne američke “Hrvatske bratske zajednice” po kojoj Hrvatska postaje “Stari cry”.

Dakle, svi vi koji ste ogrezli u zlu, u preživljenoj i zastarjeloj nacionalnoj kategorizaciji, nacija na vašem prostoru ne postoji kao pojam pripadnosti. Postoji samo nacionalizam kao pojava. Od nacija postoje samo nacionalne manjine, jer se nalaze u službi obezvrijeđenja Hrvata kao dominantnog faktora i nosioca suvereniteta.

Vaša državnost koja se bilježi hrvatskom, postoji jedino u službi međunarodne administrativne klasifikacije. Ona također postoji kao geografski pojam, radi vaše lokacije, iako bi prihvatljivije bilo da se na globalnom planu identificirate kao pripadnici Regiona Zapadnog Balkana, a na loklanom kao Dalmatinci, Slavonci ili Krajišnici.

Vaša povijest na koju se pozivate trabunjajući o 7. stoljeću potpiruje vaše nacionalističke i fašističke tendencije.

Zato se vaš jedini povijesni značaj iscrpljuje u pojmu AVNOJ-a, odnosno njegove podkategorije ZAVNOH-a, koji je radi toga uključen u vaš ustav, za sva vremena. Tako se i smisao vaše prošlosti prebacuje u ideološku sferu, među antifašiste kao pozitivnu i pobjedničku vrstu koja je tako stekla pravo na budućnost, protiv fašista koji su za sva vremena ostali žigosani.

Antifašizam je je vrlo perfidno smišljena terminološka transplantacija, jednostavnom zamjenom pojmova. Jugoslavenstvo je lokalna balkanska pojava, koja se idejno razvila iz ilirskog pokreta žrtvovanja sebe “za veće i šire dobro”, a svoju praktičnu primjenu počelo je ostvarivati početkom 20. stoljeća. Pod kraj istog stoljeća se istrošilo u svom besmislu onako kako se jedino moglo istrošiti – u krvi. Pupčanom vrpcom povezano s velikosrbizmom i preko Tita s ruskim imperijalizmom i slavenskim rasizmom, okupano u nepravdama i zločinu od početka do kraja, u buretu baruta zvanom Balkan, imalo je jednu “svijetlu” točku a ta je da se stjecajem okolnosti našlo na pobjedničkoj strani 1945. godine, pod geslom sovjetskog internacionaliziranog nazivnika “antifašizam” za razliku od zapadnog “antinacizma”. Antinacizam je svoju misiju završio 1945. a antifašizam je hranjen sovjetskim internacionalnim aspiracijama nastavio rasti u raznim oblicima, uključujući i hladnoratovsku njegovu definiciju da je sve zapadno od antifašističkog (berlinskog) zida fašizam.

Što je Jugoslavenima preostalo 1995. kada se Jugoslavija ugušila u krvi, na način na koji je i počela?

Preostalo im je odreći se ideje, ili se odreći samo imena i naći neko novo. Posegnuli su za tom jedinom “svijetlom” točkom u cijeloj povijesti Jugoslavije a ta se sastojala u u pobjedničkom antifašizmu iz 1945. “Nestali” su jugoslaveni i nastali su antifašisti, u krivom stoljeću, u krivom tisućljeću, s tolikim zakašnjenjem da je jedini živi nosioc tog antifašizma ostao Josip Manolić, a svi drugi s antifašizmom nemamju nkakave izravne veze osim po babi i po stričevima.

Tako je izvedena “bypass” operacija, terminološka transplantacija ali u isto vrijeme i internacionalizacija, jer antifašizam nije kao jugoslavenstvo potekao iz balkanskog kotla uzavrele krvi nego je antifašizam pojam pobjede univerzalnog dobra nad univerzalnim zlom. Sadržaj je ostao isti, samo se omot promijenio. Sve zlo koje se nije moglo braniti pod jugoslavenskim imenom, sada se pretvorilo u antifašističku vrlinu.

Brojne organizacije koje su u sebi nakon 45. nosile antifašističko ime, kao “Antifašistički front žena” ili “Ujedinjeni savez antifašističke omladine Jugoslavije”, polako su padale u zaborav i antifašizam je nakon 1960. kao termin postao istrošen i završio čak i u jugoslavenskoj prošlost.

Sada pogledajte koliko je uskrslih “antifašističkih” organizacija i udruga danas u Hrvatskoj – više nego što ih je u Jugoslaviji ikad bilo. Sve što je nekad bilo jugoslavensko, postalo je antifašističko. Na skup “Antifašizam je moj izbor” prijavile su se 22 antifašističke organizacije ali to je samo kap u moru. S lokalnim pokrajinskim i gradskim filijalama, u Hrvatskoj danas djeluju na stotine atifašističkih organizacija, daleko više nego što ih je u Jugoslaviji ikada bilo, uključujući i one prve poslijeratne godine, kada je to bilo aktualno. Hrvatska danas ima više antifašističkih organizacija nego ostatak svijeta zajedno.

Što to govori? Kako se oni predstavljaju i kako opravdavaju svoju pristunost?

Tipičan antifašistički govor iz Brezovice, Srba, Jasenovca ili kojeg drugog antifašističkog hodočašća, sadrži riječi u smislu “Nas je malo ali smo odlučni i ne smijemo odustati….itd”. Stvoren je privid da uza svu brojnost njihovih organizacija, unatoč toga što u Hrvatskoj nema niti jedne fašističke udruge, oni djeluju u fašističkom moru, u fašističkom narodu, s više ustaša nego što ih je NDH ikada imala.

Koliko je dakle deklariranih fašista a koliko antifašista u Hrvatskoj? Fašisti su svi koji su se izjasnili protiv Jugoslavije za uspostavu samostalne i suverene hrvatske države, a tih je prema referendumu iz 1991. 93.24%, jer ovo nisu kriterije zasnovane na ideološkom opredjeljenju nego na odnosu prema pravu na postojanje samostalne i suverene hrvatske države. Fašizam je personifikacija onog što je i 41. i 91. izraženo kao proizvod volje hrvatskog naroda.

U tom procesu tzv. antifašisti su već skoro do kraja izjednačili ratnu NDH i modernu RH, ustaše iz WW2 i branitelje iz Domovinskog rata. Grbovi, zastave, himna, pozdravi, sve su to “dokazi” da fašizam živi i cvate u Hrvatskoj. Pogledajte obilježja kojima se antifašisti kite na skupu “Antifašizam je moj izbor”. Niti jedne hrvatske zastave, niti jednog grba, ništa hrvatskog a umjesto toga zastave jugoslavenske marionetske SRH i Sovjetskog Saveza.

Tito više nije jugoslaven ni komunist – on je samo i isključivo humanist i antifašist, pobornik svega neoliberalnog, bez obzira što u njegovo vrijeme hladnog rata, taj nije postojalo ni kao koncept, uključujući i gay & lesbian brakove, uz eventualne, mjestimične, minorne i zanemarive momente nestašluka poput Bleiburga, koje bi se moglo i trebalo ignorirati, kada ih fašisti nebi toliko preuveličavali i naglašavali.

To što se dogodilo odgovornost je prevnstveno HDZ-a, strukture koja je ratnim zaslugama prvenstveno njena vođe Franje Tuđmana, monopolizirala suverenizam iako su njihove redove zatrpali deseci tisuća, po nekima do 100 tisuća “bivših” komunista i jugoslavena, od običnih oportunističkih članova do visokih službenika udbe, u kojem kontekstu “bivši” zvuči kao kad “bivši” pedofil dobije posao u dječjem vrtiću.

Skup “Antifašizam je moj izbor”. Niti jedne hrvatske zastave, niti jednog grba, ništa hrvatskoga a umjesto toga zastave jugoslavenske marionetske SRH i Sovjetskog Saveza.

U toj monopolizaciji suverenizma, uz broj vlastitih gluposti, uništene su suverenističke stranke poput HSP-a i HSS-a. HSS 2017. završava s bivšim provalnikom u automobile na čelu, solidno u zagrljaju čelne organizacije jugoslavenske ljevice SDP-a, a HSP s grupicom staraca u crnim košuljama na postrojavanju na Jelačić placu.

Pazeći da ne ostane bez većine svog članstva i vodećeg kadra, HDZ je do 2000. spriječio otvaranje arhiva i provod lustracije, a poslije toga je u jedinoj zemlji bez nacionalne ljevice, njezin jugoslavenski substitut SDP preuzeo komandu i do kraja proveo fašizaciju države, koja se prema postojećim pravilima od toga može izliječiti jedino ako prestane postojati, tako da se većina iz nje iseli a ostatak se, nakon ulaska ostalih republika bivše zajednice u EU, uklopi u europski koncept regionalne integracije poznate kao Zapadni Balkan.

Jugoslavija je mrtva! – Živio antifašizam uspostavljen 1945. pod vodstvom Josipa broza Tita na prostoru Zapadnog Balkana!

Onog časa kada su hrvatski suverenisti pristali na dijalog o fašizmu i antifašizmu, tog časa je ta floskula, izvan svakog smisla, izvan vremena i izvan prostora, ali ne i izvan ustava, postala validnim predmetom rasprave iz koje je nemoguće izaći kao državotvorni i suverenistički Hrvat i antifašist u isto vrijeme. U tom procesu i uz suverenističku participaciju, za razliku od nacionalnih manjina, ta je antinacionalna manjina, koja psihički ne može podnijeti poraz iz 1995., pa je prebacila temu na “svoju” pobjedničku, antifašističku 1945., uspjela pretvoriti “domovinu”, “naciju”, “branitelje” i sve vezano uz Hrvatsku i Hrvate, u prljave riječi po kojima se prepoznaju fašisti, a zastavu, grb, himnu i hrvatske pozdrave u fašistička obilježja.

To je kao kad ti netko kaže da si budala a ti se upustiš u raspravu o tome kolika si budala. Ako si jači, opali ga šakom radi uvrede, a ako nisi, okreni se i odi na drugu stranu. Ti si u svakom slučaju veći pa ako istovremeno nisi jači, ti treniraj pa se onda vrati. Bolje je otići pa se osnažen i oboružan vratiti, nego praznu slamu mlatiti.

Piše: Dinko Dedić/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Na robiju za ZDS? Onda zatvor i za ‘smrt fašizmu’

Objavljeno

na

Objavio

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava

Ljudi moji, je li stvarno moguće da je jedan katolički svećenik javno rekao da se obradovao smrti Slavka Goldsteina?!?

Naravno, dežurni antiteistički jurišnici na to odgovaraju “oh, da, itekako je moguće”, a riječi zabludjelog hvarskog župnika savršeno im služe kao samo još jedan povod za novi opći napad na Crkvu i sve “desničare”.

No, prije svega, takav izljev najnižih strasti iz usta čovjeka koji sebi to ni u napadu ludila ne bi smio dozvoliti, šokirao je i mnoge katoličke vjernike – bez obzira na to poštovali li Goldsteina ili ne. Nažalost, nije to je samo jedan u nizu takvih incidenata kojima su društvene mreže savršeno pogodno tlo za nekontrolirano divlje bujanje.

Da, nepojmljivo je kako neki barem iz osnovnog ljudskog poštovanja prema obitelji nisu mogli suzdržati javno pokazati zluradost na vijest o smrti Slavka Goldsteina. Jednako kao što je nevjerojatno kako neki nedavno nisu ni pokušavali sakriti zlobni smiješak na mogućnost da se kardinal Bozanić ne vrati iz bolnice. Gdje smo to? Kamo ide ova Hrvatska?

Jučer demonstrativno odbijamo političkom protivniku uljudno čestitati rođenje djeteta, tražimo ostavke samo zato što je netko “neprijatelju” kurtoazno čestitao vjenčanje, danas se javno radujemo što se netko razbolio i želimo mu da crkne ili pak sladostrastimo nakon što je umro, a sutra ćemo ga valjda s glogovim kolcem u ruci proklinjati u nekoliko koljena, “neprijatelja” i njegovu djecu te zazivati da mu se sjeme zauvijek zatare.

Gnušamo se takvog divljanja samo kad je meta “onaj naš”, a napada ga “onaj njihov”. Mene ipak boli i jedno i drugo, ali još malo više kad tako govori netko tko bi barem teoretski trebao ipak biti malo više “moj”.

Ne, ne mislim da trebamo biti dvolični i neiskreni, da moramo glumatati, pa ni bježati od podjela jer ideologije nisu samo navijačke zastave zavičajnih klubova, već valjda znaju imati i neki stvaran i opipljiv sadržaj za koji se valja boriti, ali doista sve javno pitam – želimo li da nam domovina bude bojno polje na kojem između političkih neprijatelja, pa i običnih suparnika, ne može biti zatišja, primirja, a kamoli pomirbe?

Dok su jedni na-baš-sve-za-dom-spremni, drugi baš sve političke protivnike i one koji razmišljaju drukčije automatski proglašavaju fašistima te im odmah zatim dosuđuju već isprobanu sudbinu uzvikujući: Smrt fašizmu! Je li to budućnost kakvu priželjkujemo našoj djeci? Kako može ova sve pustija Hrvatska biti tako mala da u njoj ima mjesta “za samo jednog od nas”? U stvarnosti, Hrvatska je već sad prevelika za ovoliko koliko Hrvatića danas ima.

Optimalan broj dostatan za dugoročnu samoodrživost bio bi barem dvostruk, oko 8 milijuna. Umjesto toga, Hrvatska će već 2019. pasti ispod 4 milijuna! Ne prema procjenama kompromitiranog DZS-a, već prema tvrdnjama relevantnih demografa, Hrvatska danas ima svega 4,05 milijuna stanovnika. A gledajući trenutačni ritam odljeva radne snage u Irsku i druge zemlje, tih 50 tisuća iscurit će poput pijeska iz pješčanog sata – u manje od dvije godine.

Čak i ako dođe do nekakvog usporavanja, na pad ispod 4 milijuna neće trebati čekati dulje od 2020.!Zašto masovno odlaze Hrvati? Prvi odgovor mogao bi biti lakonski: zato što mogu. Drugi je realističniji: zato što ovdje ne mogu preživjeti bez posla ili s blokiranim računima.

No treći je porazan: odlaze čak i oni koji još uvijek nisu na samom rubu egzistencije, ali vide da se u ovom društvu ne nazire nikakav oblik suživota, već da moraju pobjeći što dalje od te atmosfere kronično zagađenih ljudskih odnosa koji ne pokazuju nikakav znak napretka. Naprotiv, uporno režemo po ožiljcima, otvaramo stare rane.

Takav je i prijedlog da se zatvorom kažnjava uzvikivanje ZDS, koji nipošto nije osmišljen kao način da se krvava prošlost ostavi za nama. Posve suprotno, to je savršen recept za njezino oživljavanje! Oni koji to predlažu zapravo žele da taj slogan sutra iz pukog inata uzvikuju i oni koji nikad prije nisu, da se ori na stadionima, da se zbog toga prekidaju utakmice. To bi za njih bio dokaz da su oni sami ovom društvu nužni. A pri tom se sami nikad neće odreći svojih ustaških kuna.

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava. No varaju se ako misle da se može zabraniti obilježje jednog krvavog totalitarizma, a da pri tom ostanu pošteđena obilježja drugog krvavog totalitarizma.

Ako doista ovo društvo toliko posrne da odustanemo od slobode govora i mišljenja, tad u povijest moraju zajedno otići i ZDS i crvena petokraka. Možda ne u istu ćeliju – ali u isti zatvor.

Ivan Hrstić / Večernji list

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: STEM revolucija u školama, a WC za djecu u šatoru

Objavljeno

na

Objavio

Vidjela žaba kako konja potkivaju pa i ona digla nogu. Tako možemo nazvati histeriju oko najave uvođenja informatike kao obveznog predmeta u osnovne škole.

Informatika mora biti in i moramo svi na ulice dati joj potporu. I tako će biti sve dok netko ne kaže da je car gol.

Nije nimalo popularno to reći, ali uvođenje informatike po novom modelu neće riješiti niti jedan problem koji imaju i učenici i profesori. Da se razumijemo, nemam baš ništa protiv informatike. Upravo suprotno. Taj je predmet itekako potreban u ovom ili onom obliku, uostalom već je kao takav zaživio još od 2006., ali fama koja se stvorila oko najave njegova obveznog uvođenja nije ni dobra niti je realna.

Silvana Oruč Ivoš

Priča o suvremenim tehnologijama u nastavi – u koje bi se u određenom vremenskom razdoblju trebali uložiti desetci milijuna eura, nakon što se osposobe stručnjaci koji će educirati nastavni kadar i osmisliti programe, a onda još milijuni eura da bi se nabavili najmoderniji uređaji, koji će za godinu do dvije dana biti stare kante te će trebati uložiti u nove – zvuči kao dobar vic. Ne zato što to nije moguće izvesti. Već zato što u Hrvatskoj postoje i škole koje nemaju ni toplu vodu, a kamoli Internet.

U nekim zagrebačkim školama, za koje se smatra da imaju znatno viši standard od škola u ruralnijim dijelovima Lijepe Naše, i dan danas u svim učionicama nije dostupna mogućnost spajanja na internet. Mnoge još nisu uvele e-dnevnike, a brojni zagrebački roditelji jako dobro znaju da ih učitelji i profesori s nelagodom vrlo često na roditeljskim sastancima moraju moliti da donesu papir za kopiranje kako bi učenicima olakšali nastavu ili papirnate ručnike kako bi djeca nakon pranja, mogla obrisati ruke.

No to nije nikakav drastičan primjer.

Nemojmo zaboraviti da u Hrvatskoj postoje osnovne i srednje škole u kojima je znatno gora situacija. Škole koje prokišnjavaju, škole koje nemaju grijanje pa učenici zimi doslovno sjede u kaputima, škole u kojima žbuka otpada sa zidova. Još početkom ove kalendarske godine u medijima je bila objavljena vijest koja bi se u današnje vrijeme mogla svrstati u rubriku vjerovali ili ne. U jednoj osnovnoj školi u Koprivničko-križevačkoj županiji 350 djece je nuždu bilo prisiljeno obavljati u – šatoru! Naime, jedan dio škole bio je zatvoren zbog opasnosti od klizišta. Takvi slučajevi, a spomenuti nije jedini, govore puno. Djeca u školama u Hrvatskoj nemaju isti standard ni iste mogućnosti. A to je prvo što se treba rješavati. Uostalom, jednaki standard za sve je i Ustavna obveza.

Činjenica je da je pitanje (ili problem) hrvatskog obrazovanja duboko ispolitiziran. Ne samo od vremena Jokića – kojeg je dekretom imenovao Milanović da provodi svoju ideološku kurikulnu reformu koja je, k tome, bila u potpunom nerazmjeru sa standardima i logikom – već i puno prije. Jer svaka garnitura koja dođe počinje od početka i svi se ponašaju kao da ni prije ni poslije njih nitko nije postojao. Svi počinju sa svojim reformama od kojih na kraju ne ostaje ni ‘R’. A možda i bolje da je tako jer ne služe nikome. Ni učenicima ni roditeljima, a niti olakšavaju situaciju potplaćenom i podcijenjenom nastavničkom kadru. Sve te strategije i planovi služili su isključivo za skupljanje kratkoročnih političkih bodova i za fotografiranje za pokoju naslovnicu u novinama.

I dok se u javnosti forsira sukob između buduće obvezne ‘moderne’ informatike i izbornog ‘zastarjelog’ vjeronauka (kao da netko ne može istodobno biti vjernik i recimo programer!?), djeca uče po prenatrpanom programu. I to samo zato što taj program moraju svladati kroz dvostruko manji broj sati nego njihovi vršnjaci u razvijenijim državama Europe. Posljedica toga je brzo zaboravljanje gradiva, učenje samo zbog ocjene i nužnost privatnih instrukcija kod kuće. I onda se čudimo poražavajućim prosječnim rezultatima znanja iz pojedinih predmeta (npr. PISA rezultata) i opće kulture koje naši učenici znaju pokazati u međunarodnim ili domaćim istraživanjima.

Na žalost, tako će i biti sve dok se ne napravi ozbiljna strategija koja će jasno kazati što se želi postići i kojim se smjerom treba ići te strategija koju će iznjedriti vrsni stručnjaci, a ne raznorazni ispolitizirani jokići. Zato je u pravu rektorica Zadarskog sveučilišta i donedavna predsjednica Posebnoga stručnog povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja Dijana Vican kada upozorava na činjenicu da najnoviji pilot projekt, koji se u sadržaju čak 80 posto odnosi isključivo na informatizaciju škola, ne rješava problem reformskih procesa u korist optimalnog opterećenja učenika u cjelovitom odrastanju, obrazovanju i odgoju.

I konačno, kada je riječ o predmetima oko kojih postoji prijepor trebaju li ili ne, pustimo roditelje da izaberu. Ako je pravo na izbor jedno od temeljnih demokratskih prava, onda pustimo roditelje, koji moraju biti prvi u odgoju djece, da izaberu ono što smatraju dobrim ili korisnim.

Silvana Oruč Ivoš/HrvatskoSlovo

facebook komentari

Nastavi čitati